Jučerašnja zadnja vladina sjednica prije ljetnog odmora donijela je službenu potvrdu parametara dugo najavljivane porezne «reforme» i dokument Smjernice ekonomske i fiskalne politike 2019.-2021. U njemu se najavljuju konture fiskalne politike odnosno proračun za sljedeću i naredne godine.
Porezna «reforma»: važnije je što je rečeno, nego što piše
Potvrđeno je ono što se i ranije znalo: (1) smanjenje PDV-a na meso, ribu, prerađevine, voće, povrće i pelene s 25% na 13%, (2) ukidanje dva doprinosa na bruto plaću (jedan od 1,5% i jedan od 0,7%) i povećanje doprinosa za zdravstvo za 1,5 postotni bod tako da je neto efekt svega 0,7%, (3) povećanje donjeg praga za obračun najviše stope poreza na dohodak od 36% plus prirez na još se ne zna koliko, 25 ili 30 tisuća kuna neto i (4) smanjenje poreza na promet nekretnina s 4% na 3%.
Promjena broj 1 (PDV) služi tome da se može reći da će i ljudi s nižim plaćama imati koristi od promjena u poreznom sustavu (pa će valjda ove druge promjene koje relativno više koriste «bogatijima» biti lakše prihvaćene).
Promjena broj 2 će stvoriti minimalan prostor za povećanje neto plaća od oko 1% na razini prosječne neto plaće. Ona zapravo predstavlja razočaranje, jer ne znači značajno rasterećenje.
Promjene broj (3) i (4) su dobrodošle; trojka jer omogućava rast plaća stručnjaka, a četvorka jer znači manje oporezivanje mladih ljudi koji se u pravilu javljaju kao kupci stanova.
Međutim, promjene (3) i (4) izravno smanjuju prihode lokalnih jedinica. Kako teritorijalni ustroj nije reformiran (pretežak je to politički zalogaj za bilo koju garnituru vlasti), ubuduće će se iz proračuna središnje države još više sredstava putem mehanizma ujednačavanja kanalizirati prema lokalnim jedinicama. One tako ostaju jednako brojne i složene, ali postaju još ovisnije o središnjoj vlasti u Zagrebu.
Sve u svemu, očito je kako se ne radi o «reformi» – velikoj i temeljitoj promjeni – nego o finom podešavanju postojećeg sustava. Zahvat u sustav PDV-a pri tome nosi brojne rizike.
Kada se postavi pitanje koja bi sve dobra i usluge trebalo oporezovati nižom stopom, nakon nekog vremena doći će se do zaključka – sve. Problem diferenciranih stopa PDV-a ekonomski i etički nije rješiv. Zbog toga je najbolje imati jednu stopu PDV-a (što ujedno jako pojeftinjuje poreznu administraciju), a onda iz izdašnije prikupljenih sredstava subvencijama pomagati stvarno potrebite.
Na primjer, ako zbog smanjenja PDV-a dođe do pojeftinjenja mesa i ribe (što je otvoreno pitanje – to ćemo tek vidjeti koliko će pojeftiniti), od toga će više koristi imati «bogatiji» odnosno bolje stojeći ljudi koji svaki dan troše na meso i ribu. Slabije stojeći, koji ih troše rjeđe i manje, imat će manje koristi. Međutim, vlada tvrdi da će se na ovaj način smanjiti «regresivnost» PDV-a (tako piše u Smjernicama). Ideja je da bogatiji relativno veći dio dohotka štede, a siromašni troše, pa PDV kao porez na potrošnju relativno više pogađa siromašne. Međutim, iz ovog slučaja vidimo da će smanjenje PDV-a najviše (u apsolutnom iznosu) koristiti relativno bolje stojećem sloju koji svaki dan troši meso i/ili ribu. Ideja o «regresivnosti» PDV-a općenito počiva na maglovitom brkanju apsolutnih i relativnih veličina.
U relativnom je smislu moguće da će ova porezna promjena više koristiti slabije stojećima, ali i taj zaključak blijedi pred mogućnošću da se za sva dobra plati ista stopa i poboljša ciljana socijalna politika. Naime, uz istu stopu od 25% mnogo više PDV-a na meso i ribu bi platili oni bolje stojeći koji svaki dan jedu meso i/ili ribu, pa bi se taj novac mogao iskoristiti za bolju socijalnu politiku tako da potrebiti dobiju mnogo više nego što će eventualno ušparati zbog (također eventualno) nižih cijena mesa, ribe i ostalih dobara koja prelaze na nižu stopu.
Osim toga, slabije stojeći ljudi bi dobili novac za koji samo oni, a ne država, znaju kako ga najbolje potrošiti. Možda bi i dalje jeli jednako malo mesa i ribe, ali bi djeci priuštili više knjiga, muzički instrument ili računalo (na koje se i dalje plaća PDV po stopi od 25%). Ili bi više mogli potrošiti na prijevoz da potraže posao 40km dalje, gdje mogu dobiti bolju plaću. Bilo što, za što smatraju da im je u životu važnije.
Cinici kažu da ova ekonomistička zanovijetanja treba odbaciti iz dva razloga: (1) kada bi se prikupljalo više sredstava od jedinstvene stope PDV-a, ne bi se vodila bolja socijalna politika nego bi se još više neracionalno trošilo; (2) ljudi ne vole dobivati novac od države, imati osjećaj da su na nekoj socijalnoj pomoći, bolje im je pomoći ovako indirektno, moralno je podnošljivije. Ne znam, možda ima nešto u tome. Ali, činjenica je da je uz dobar socijalni sustav jedinstvena stopa PDV-a uz ciljane socijalne naknade mnogo efikasniji i pravedniji sustav.
U svakom slučaju, opća stopa na kraju ipak ostaje na 25% (HDZ je u predizbornoj kampanji 2016. obećavao 23%), ali je premijer najavio da nije odustao od predizbornog obećanja. Ta će se stopa smanjiti na 24%, ali 1.1.2020., dakle, na početku izborne godine.
Ovdje se može samo ponoviti opće poznata stvar: na stupnju razvoja na kojem se danas nalazi Hrvatska i uz ovakav porezni sustav treba rasterećivati rad, a ne potrošnju. I treba usput pogledati je li premijerova najava adekvatno reprezentirana u Smjernicama ekonomske i fiskalne politike 2019.-2021., koje je vlada također usvojila na jučerašnjoj sjednici.
Smjernice: i bajke ponekad postanu stvarnost
Prihodi od PDV-a, koji je inače najvažniji izvor financiranja proračuna središnje države, objektivno su planirani za 2019. Očekivani porast od 3,4% sporiji je od očekivanog porasta nominalnog BDP-a, što znači da su planeri u ministarstvu financija vjerojatno dobro procijenili dio prihoda koji se neće realizirati sljedeće godine zbog većeg broja dobara na nižoj stopi.
Tablica očekivanih vrijednosti makroekonomskih veličina iz Smjernica pokazuje da vlada očekuje nastavak gospodarskog rasta po skromnim stopama (2,7% sljedeće godine i zatim po 2,5%), ali će zbog efekta ubrzane inflacije nominalni BDP rasti između 4 i 4,5% na godinu. Zanimljivo da je približno po toj stopi «budžetirano» povećanje PDV-a za 2020., što je uz premijerovu najavu obaranja opće stope neostvarivo. Prema tome, projekcija prihoda 2020. u Smernicama i najava smanjenja opće stope s 25% na 24% nisu usklađene.
To nije jedina stvar zbog koje su brojke u Smjernicama, osobito za 2020., upitne. Na rashodnoj strani proračuna ima još više upitnika. Na primjer, rashodi za zaposlene u središnjoj državi trebali bi rasti svega 2,9% 2019. i 0,9% 2020. Kako pregovori sa sindikatima o plaćama još nisu zaključeni i kako je u našim uvjetima nemoguće očekivati bitno usporavanje rasta plaća u izbornoj godini, postavlja se pitanje koliko je ovo realno planirano.
Slična nelogična dinamika vidi se na materijalnim troškovima koji eksplodiraju 2019. (rast 6,7% u odnosu na 2018.) i onda odjednom upravo u izbornoj godini slijedi smiraj na svega 1,1% rasta (2020. u odnosu na 2019.). Za vladu je pohvalno da smjera restriktivniju fiskalnu politiku u izbornoj godini, ali opet, poznajući hrvatsku političku logiku, kako vjerovati takvoj projekciji rashodne strane?
Sa subvencijama je slično (rast 5,2% 2019. i 2,4% 2020.), no i tu se mora postaviti pitanje realnosti planiranja s obzirom da je ova vlada odlučila spašavati problematične tvrtke, a rješenja za Uljanik i osobito Petrokemiju još nema na vidiku.
Zanimljivi su i socijalni transferi (u čemu su najvažnije mirovine) koji bi 2019. trebali rasti po stopi od 3,6% i 2,6% 2020. Nije jasno gdje se gubi taj jedan postotak kada nema usporavanja rasta ni niže inflacije, a to znači da je za očekivati da će plaće rasti po približno jednakim stopama (a mirovine se usklađuju prema rastu cijena i prosječnih plaća prema formuli 70%:30% gdje se veći ponder primjenjuje uz parametar koji brže raste).
Sve u svemu, vlada planira relativno mali deficit opće države od 0,4% 2019., ravnotežu u proračunu 2020. i višak 2021. To bi trebalo rezultirati nastavkom snažnog pada omjera javnog duga i BDP-a (slika).
Ako će se gospodarski rast nesmetano nastaviti ili možda pozitivno iznenaditi, inflacija ostati pod kontrolom, sve naše Petrokemije nekako riješiti same od sebe, a vlada u izbornoj 2020. biti veoma štedljiva i uspješna u zauzdavanju zahtjeva sindikata javnog sektora, onda ovoj projekciji treba vjerovati. I bajke se ponekad ostvare.
Ako neće biti tako, onda će deficit 2020. biti veći od planiranog. Ne nužno mnogo veći, ako se očuva rast. Međutim, ako do tada započne neko novo usporavanje ili kriza u svjetskom gospodarstvu, onda ćemo se i ovoga razdoblja sjećati kao još jednog u našoj povijesti kada su propuštene brojne prilike da se racionalizacijama i boljim upravljanjem u javnom sektoru stvore uvjeti za osjetnija porezna rasterećenja i trajniju fiskalnu konsolidaciju.
No, to je ionako sve na dugom štapu. Druga polovica ove i početak sljedeće godine za sada izgledaju u redu. Stoga ovaj tekst možemo zaključiti starom hrvatskom, «haj lajf».