„Porezna reforma“: rastereti me nježno

Foto: Karenr / Dreamstime

Šonje objašnjava pozadinu velike rasprave koja se razvila proteklih dana o tome otkud razlika između vladinih procjena poreznih rasterećenja koja se mjere milijardama i činjenice da se omjer poreza i doprinosa u odnosu na BDP ne smanjuje

Ad
Ad

Veliku raspravu (i zabunu) izazvala su različita tumačenja visine poreznih i inih rasterećenja. Vlada svake godine uvodi neka rasterećenja za koja se udomaćio (pogrešan) naziv – „porezna reforma“. Naziv je pogrešan, jer porezna reforma podrazumijeva promjenu koncepta i strukture poreznog sustava te poreznih oblika, a ne izmjene osnovica, stopa i drugih parametara u okviru zadanog poreznog sustava. Dakle, govorimo o poreznim izmjenama.

Vlada pri svakoj značajnijoj izmjeni poreznih propisa izbaci svoju procjenu rasterećenja. Prošle godine komunicirala je kumulativno rasterećenje (od 2017. nadalje) od preko 6 milijardi kuna. Kako se najnovijim prijedlogom predviđa gotovo 4 milijarde kuna novih rasterećenja, kumulativni iznos rasterećenja u razdoblju od 2017. do 2020. prema vladinoj kalkulaciji popet će se preko 10 milijardi kuna.

Ove brojke izazivaju kritike i negativne reakcije, jer vladina kalkulacija počiva na statičkom pogledu (ex ante), dok kritičari podrazumijevaju dinamički pogled (ex post). Ljudi se pitaju o kakvim je rasterećenjima riječ kada prihodi proračuna rastu?

Statički pogled (ex ante i ex post)

Statički pogled koji koristi vlada najjednostavnije ćemo objasniti na primjeru. Pretpostavite da postoji samo jedna porezna stopa (20%) i da su obveznici poreza na dobit u prošloj godini ostvarili 30 milijardi kuna bruto dobiti, tako da je ovogodišnji prihod države od poreza na dobit prema metodi novčanog toka 6 milijardi kuna (to je 20% od 30 milijardi – uočite da je prema metodi nastanka obaveze to prošlogodišnji prihod proračuna jer se odnosi na prošlogodišnju dobit, no to je tehnički detalj koji nije bitan za nastavak rasprave).

Nadalje, od ove godine primjenjuje se niža stopa poreza na dobit u visini od 15%. Ima li išta logičnije nego primijeniti 15% na prošlogodišnjih 30 milijardi, što daje 4,5 milijarde kuna, te zaključiti da rasterećenje (uz logičnu pretpostavku iste osnovice) iznosi 1,5 milijardu kuna (= 6 – 4,5). Uz nepromijenjenu osnovicu vidi se “stvarni” efekt rasterećenja.

Međutim, dobit je kategorija koja se koleba mnogo više od BDP-a. Stoga možemo zamisliti da će ovogodišnja dobit svih obveznika tog poreznog oblika narasti za 40%, na 42 milijarde kuna. Primjena snižene stope od 15% proračunu će donijeti 6,3 milijardi kuna ili 5% više nego prošle godine (iako je stopa snižena s 20% na 15%). Ako nominalni BDP ne naraste za više od 5%, moguće je da će omjer prihoda od poreza na dobit i BDP-a stagnirati ili rasti, unatoč rasterećenju. Može li se u ovom slučaju govoriti o rasterećenju, ili je riječ o „rasterećenju“?

Rasterećenje, kakvo je ovdje predstavljeno, jest rasterećenje ex ante. Ono se koristi zbog toga što se porezne izmjene najavljuju unaprijed. Iz primjera je očito da postoje još dva načina mjerenja rasterećenja odnosno poreznog tereta: statički ex post i dinamički ex post.

Prvi je način dakle također statički, ali je ex post: da je na ovogodišnju ostvarenu bruto dobit od 42 milijarde kuna primijenjena stara stopa od 20%, u proračun bi se slilo 8,4 milijardi kuna, a to je za 2,1 milijardu kuna više od onoga što se stvarno slilo (6,3 milijarde). Je li to prava mjera rasterećenja, bolja od one prve, ex ante?

Bez obzira na odgovor (ja ga ne sugeriram, jer ga nemam), rasterećenje u ovom slučaju očito postoji, ali je stvar konvencije kako ćemo ga mjeriti. Zbog toga je važno da vlada objavi točne brojke, metodologiju i same izračune rasterećenja, kako bi stručna javnost mogla procijeniti vladin pogled na rasterećenje. Na žalost, vlada je do sada propustila stručnoj javnosti predstaviti detalje svojih procjena. Ovo je poziv da se to učini, uz ex ante i ex post pogled.

Dinamički pogled (ex post)

Drugi pogled na rasterećenje je također ex post, ali nije statički nego je dinamički. Uzimaju se u obzir sve promjene u gospodarstvu, a ne samo promjene jednog parametra kao što je porezna stopa. To je kao u onom ranije spomenutom slučaju kada je bruto dobit svih poduzeća toliko narasla da je i uz nižu stopu naplaćeni porez na dobit rastao po jednakoj ili većoj stopi od nominalnog BDP-a, pa je omjer iznosa poreza i BDP-a stagnirao ili rastao unatoč rasterećenju (ili „rasterećenju“).

Riješimo se navodnika: rasterećenje je u statičkom smislu nesporno. Ako se porezne stope smanje, uz druge stvari nepromijenjene (ekonomisti to vole “pametno” zvati ceteris paribus), nastupa rasterećenje. Velika je nevolja što se druge stvari uvijek mijenjaju , a to ponekad čine tako da poništavaju krajnje efekte rasterećenja.

Raniji primjer s dobiti u tom smislu nije najsretniji, jer je vrlo vjerojatno da i ukupna dodana vrijednost brzo raste (brže od 5%) ako se dobit poveća 40%. No, na primjeru PDV-a može se pokazati kako promjene u gospodarstvu mogu dovesti do rasta opterećenja i kada se smanjuje nominalno opterećenje stopama PDV-a.

Primjer s PDV-om

Pretpostavimo da u prvoj godini imamo 3% finalne potrošnje proizvoda koji su na stopi PDV-a od 5%, 15% je na stopi od 13% i preostalih 82% je na stopi od 25%. Iz tablice je lako vidjeti kako se množenjem ovih brojki i zbrajanjem umnožaka dolazi do efektivne stope PDV-a od 22,6% (brojke su posve izmišljene i služe samo kao primjer radi lakšeg razumijevanja).

*moguća pogreška zbroja do 0,1 p.b. zbog zaokruživanja na prvu decimalu

Poreznim izmjenama od druge godine veći broj proizvoda prebacuje se na najnižu stopu (dakle, rasterećenje!), ali se struktura potrošnje zbog osjetnog rasta plaća i uzimanja potrošačkih kredita mijenja prema potrošačkim dobrima koja su na najvišoj stopi PDV-a iako malo raste i relativna potražnja za dobrima na najnižoj stopi. Rezultat: iako je veći broj proizvoda na najnižoj stopi u drugoj godini, efektivna stopa PDV-a (ponderirana strukturom potrošnje) raste! Je li to rasterećenje, ili „rasterećenje“?

Nije lako dati odgovor na to pitanje. Možda ga i ne treba dati. Možda je dovoljno unaprijed reći o čemu govorimo, pokazati metodologije i brojke, pa o njima raspravljati. To je ono što ovoj priči nedostaje. Pogotovo ako se uzme u obzir da različiti pogledi na problem dovode do različitih tumačenja i zaključaka.

U tekstu iz lipnja sam upozorio da odnos zbroja poreza i doprinosa spram BDP-a ne pokazuje tendenciju smanjenja nego stagnacije na visokoj razini. Porezni stručnjak Hrvoje Zgombić nedavno je na Tportalu upozorio da omjer poreza (bez doprinosa) i BDP-a raste. Kao što je prikazano u gornjem primjeru, s obzirom da je PDV daleko najizdašniji porez, to je moguće kada se struktura potrošnje mijenja, a očekivano je i kada udjel osobne potrošnje (i posljedično tome, PDV-a) u BDP-u raste.

Voditi stručnu raspravu ne znači izolirati se od politike

Na kraju treba zapaziti da poziv na prezentaciju detaljnijeg uvida u vladine kalkulacije ne znači da bi se rasprave o ovom pitanju trebale voditi dalje od očiju javnosti, jer se radi o nekim usko tehničkim pitanjima. Kao što ovaj tekst pokazuje, ovo i nije neka viša matematika. Čak i detaljniji uvidi nisu nedokučivi široj javnosti. Na primjer, BDP u sebi ima dvije komponente koje ne plaćaju poreze i doprinose (procjena sive ekonomije i imputirana stambena renta), pa omjer poreza ili poreza i doprinosa i BDP-a prirodno („ciklički“) raste u dobrim, a pada u lošim vremenima ako se te dvije komponente kolebaju manje od BDP-a (npr. udjel sive ekonomije naraste u recesiji). Isti se efekt može pojaviti zbog promjena strukture potrošnje duž ekonomskog ciklusa, potom zbog uvijek većih oscilacija ukupne dobiti od BDP-a, itd. Mnogo je razloga koji zaslužuju veću pažnju i edukaciju javnosti.

Na kraju, stručna rasprava ne znači izolaciju ove rasprave od bitnih političko-ekonomskih pitanja današnje Hrvatske. Naime, ova tema i privlači toliku pažnju javnosti zbog dvije stvari koje su po svojoj naravi polit-ekonomska pitanja.

Prvo, dobro je poznato da je Hrvatska prema omjeru javnih prihoda, prije svega poreza i doprinosa, i BDP-a, najviše opterećena bivša socijalistička zemlja članica EU. Ujedno je uz zemlje poput Grčke najviše opterećena kada se javni tereti korigiraju za dostignuti stupanj gospodarskoga razvoja. Zbog toga postoji raširen osjećaj među hrvatskim građanima da javni sektor nedovoljno vraća za ono što uzima pa je sve glasnije traženje da se tereti trajno smanje, i prema statičkoj i prema dinamičkoj metodi.

Drugo, prilično je jasno da trajna smanjenja tereta zavise o sposobnostima država da rashodnu stranu svojih proračuna i državna poduzeća koja ne posluju na tržištu dovedu u red. Ako se to ne napravi na vrijeme, u dobrim vremenima, onda u onim lošim, kada javni prihodi padnu, dolazi do žilavog otpora rashoda, i slijede eksplozije deficita, rast kamatnih stopa i javnog duga. Deja vu. Sjećanje na traumu prošle krize, kada su u dva ciklusa 2009. i 2012. porezna opterećenja značajno povećana, neizbrisiva su iz kolektivne memorije. To su glavni razlozi zašto ovim rasterećenjima malo tko vjeruje. Dakle, nije tu toliko riječ o brojkama, jer manji postotak je neizbježno – manji postotak. Problem je u povjerenju, točnije u vjeri da su i ova zasad nedovoljna rasterećenja – dugoročno održiva.  Tek kad prođe cijeli ekonomski ciklus, kad se dogodi sljedeća kriza i započne izlazak iz nje, moći će se reći što će od ovih Plenkovićevih i Marićevih rasterećenja ostati kao rasterećenja, a što ćemo ipak pamtiti kao “rasterećenja”.