Poskupljenja zbog eura: java i san

Foto: Elnur / Dreamstime

Ad
Ad

Kao što je bio slučaj i u drugim zemljama koje su uvodile euro 1999. i kasnijih godina, u kolektivnoj memoriji ostat će sjećanje da je konverzija dovela do velikih poskupljenja. Iznimna učestalost vijesti o rastu cijena u svega nekoliko dana kao i činjenica da je gotovo svatko potaknut pojačanom pažnjom spram cijena mogao ponegdje uočiti jednokratan skok cijena za nekoliko postotaka, pothranjuju dojam koji više ništa neće moći promijeniti.

Statistički podaci i analize koji će s velikim vremenskim zaostatkom vjerojatno ukazati na to da inflacija oko i nakon uvođenja eura nije bila onako velika kao što se doima ovih dana izazvat će odmahivanje rukom i prizvati onu staru uzrečicu: “laž, prokleta laž i statistika”.

U ovom trenutku ne možemo znati hoće li se u Hrvatskoj ponoviti iskustvo drugih zemalja koje su uvodile euro (na koje sam i sam često pozivao, da je ukupan efekt na inflaciju nakon konverzije do 0,5%). Sada postoje samo dojmovi. Ipak, ono što sada možemo napraviti je sastaviti pregled bitnih elemenata priče o konverzijskoj inflaciji, o njima teoretirizirati i spekulirati, te komentirati reakcije javnosti i vlade.

Tome ćemo dodati i jednu puno važniju temu: zašto je velik broj proizvoda, nevezano uz euro-konverziju, u Hrvatskoj skuplji nego u susjednim zemljama koje su razvijenije od Hrvatske (posebno su nam drage usporedbe sa Slovenijom)? Euro i Schengen su tu staru temu gurnuli u prvi plan.

Konverzijska inflacija postoji: osobni dojam

Nikada nije bilo sporno da konverzijska inflacija postoji. Općenito, što je konkurencija slabija, a potražnja snažnija (i manje osjetljiva na cijene), veća je šansa da će se svaka prilika, pa tako i konverzija, iskoristiti za povećanje cijena. Manji dio „zaokruživanja“ može nastati i zbog različitih malih denominacija stare i nove valute: tko će se zafrkavati s kovanicom od centa (7,5345 lipa)? Bolje je dići cijenu s, na primjer, 1,59 na 1,60 eura.

Pri tome, fokus na fenomen kave (tj. espressa) predstavlja specifičnost lokalne kulture i navika. Stoga evo mog osobnog iskustva s tim proizvodom (tj. uslugom), kao „dokaz“ da je zaokruživanja cijena bilo, ali samo tamo gdje je tržišna struktura to omogućila.

Proteklih dana sam relativno često pio kavu u (centru) Zagreba i Crikvenici i primijetio da je konverzija uglavnom obavljena pošteno. Vrlo dobar espresso u lijepo uređenom kafiću u strogom centru koštala me 14 kuna odnosno 1,86 eura i prije i poslije 1. siječnja. Isto tako, prosječan espresso na prosječnom mjestu u širem centru plaćao sam 10 kuna ili 1,33 eura. Konkurencija je odradila svoje. Međutim, na mjestima uz autocestu došlo je do „zaokruživanja“: što je bilo 14 kuna, sad je 15,07, tj. okruglo 2 eura (slično je sa sendvičima i kolačima). To je rast cijena za (velikih) 7,6%.

Benzinske crpke i pripadajući kafići, dućani i restorani mali su lokacijski kvazi-monopoli gdje je osjetljivost potražnje na cijenu mala. Kada se zaustavimo radi punjenja goriva i odlučimo popiti kavu ili pojesti sendvič nećemo odustati i krenuti u potragu za sljedećom crpkom radi očekivane uštede od 50 centi (u što, k tome, ne možemo biti sigurni). Dakle, gdje je konkurencija slaba, a potražnja cjenovno neelastična, trgovac će iskoristiti svaku priliku da poveća cijene dok ima potražnje.

Mogli bismo do sutra teoretizirati o monopolima, kvazi-monopolima i oligopolima, kao i o tome gdje nam se čini da ih ima ili nema, te kako je sve to utjecalo na “zaokruživanje”. No sve bi to bili puki dojmovi poput mog subjektivnog iskustva s espressom. Idemo stoga na ozbiljnije teme od espressa – stvari na koje u toku mjeseca trošimo više jer su zastupljenije u potrošačkoj košarici. Riječ je, naravno, o hrani.

Hrvatska je otprije (relativno) „skupa zemlja“

Najviše uzbuđenja je izazvala priča da je zbog konverzijske inflacije šoping preko granice opet isplativ. Ad hoc usporedbe ukazuju na relativnu skupoću u Hrvatskoj. Svatko odabere košaricu proizvoda koja mu se svidi, pa uspoređuje cijene u Brežicama i Zagrebu. To u pravilu izađe na štetu cijena u Hrvatskoj.

Pri skakanju u ishitren zaključak da je to zbog eura, zaboravi se na jednu „sitnicu“: kod mnogih je proizvoda bilo tako i prije eura. Slijedi nekoliko poveznica na novinske tekstove koji su pričali istu priču nekoliko mjeseci prije konverzije (i prije nego što se sa sigurnošću znalo hoće li Hrvatska uskoro prijeći na euro):

Novi list, ožujak 2022.

Glas Istre, veljača 2022.

Na sljedećim poveznicama možete vidjeti ranije Eurostatove usporedbe razina cijena koje smo objavljivali na Labu:

Ivica Brkljača, 2018.,

Velimir Šonje, 2021.

Usporedbe su pokazale relativno visoke cijene hrane, odjeće, obuće i komunikacijskih usluga u odnosu na dostignutu razinu razvoja u Hrvatskoj. S druge strane, cijene stanovanja i zdravstvenih usluga su relativno niske.

Međutim, treba istaknuti da Eurostatovi podaci pokazuju da su cijene hrane u prosjeku malo niže u Hrvatskoj nego u Sloveniji. Razlika od oko 5% ne odražava razliku u stupnju gospodarskog razvitka (Slovenija je puno razvijenija i razlika plaća je puno veća od 5%). Usto, cijene hrane u Hrvatskoj su puno više nego u Mađarskoj, ali su više i nego u Poljskoj i Češkoj gdje bi prema stupnju razvoja cijene trebale biti više. Hrvatske cijene hrane u 2021. godini mogle su se usporediti s puno razvijenijom Estonijom i Španjolskom te Slovačkom koja je na sličnom stupnju razvitka kao Hrvatska.

Prema tome, hrana u Hrvatskoj jest relativno skupa s obzirom na stupanj razvoja. I to je strukturni, naslijeđen odnos cijena, koji nema veze s prijelazom na euro.

Među strukturnim razlozima visine cijena koje nemaju veze s prijelazom na euro nalaze se: intenzitet konkurencije (tržišna struktura i veličina tržišta), visina ukupnog poreznog i sličnog opterećenja (vidi sliku), stupanj razvoja, ponašanje potrošača (osjetljivost tj. elastičnost potražnje na cijene).

Slika pokazuje da je „ugriz“ države (fiskalni potisak na cijene) u Hrvatskoj usporediv s prosjekom EU tj. s puno razvijenijim zemljama članicama, a ne sa susjednim zemljama s kojima volimo uspoređivati cijene; fiskalni pritisak je nakon 2015. godine u Hrvatskoj konvergirao prema razvijenim državama članicama.
Izvor: Eurostat

Ranije su se nudila i neka specifična objašnjenja. Na primjer, u Hrvatskoj je rašireno uvjerenje da je turizam uzrok relativno visokih cijena hrane. No, jedno je istraživanje pokazalo da tako nešto nije moguće dokazati, pa se o tome među ekonomistima i dalje vode rasprave, tj. ne zna se točno „što kaže struka“.

Jesu li se odnosi cijena (i kada promijenili)?

Sljedeća slika prikazuje kretanje indeksa cijena hrane u Hrvatskoj i Sloveniji. Podaci ne govore ništa o tome gdje su (i koje) cijene veće, a gdje manje, ali pokazuju kako se odnos prosječnih cijena u dvije zemlje mijenjao u proteklih desetak godina.

Izvor: Eurostat

Zanimljivo je da su cijene u Hrvatskoj zaostale za cijenama u Sloveniji od 2018. do 2020. za oko 5%. Međutim, kada je potkraj 2020. krenuo snažan rast agregatne potražnje, plaća i zaposlenosti, Hrvatska je sustigla Sloveniju u toku 2021., a to je bilo prije prošlogodišnjeg velikog vala inflacije. Bilo je to, ujedno, više od godinu dana prije konverzije, kada se još nije točno znalo kada će Hrvatska uvesti euro (o čemu je konačno odlučeno tek u srpnju 2022.). Dinamika je od tada (kao i prije 2018.) identična. Stoga zaključujemo da se u Hrvatskoj, zaključno sa mjesecom studenim prošle godine (zadnji podatak na slici), s cijenama hrane nije dogodilo ništa neobično što bi odstupalo od iskustva drugih zemalja koje nisu imale konverziju.

Naravno da će biti zanimljivo kada se linije na slici poput gornje produže za godinu-dvije. Tada će se i za ukupnu inflaciju kao i za cijene pojedinih skupina roba i usluga utvrditi je li u prosincu prošle i siječnju ove godine ipak došlo do odstupanja zbog prijelaza na euro. Eventualni višak inflacije u Hrvatskoj nagnat će ljude na zaključak o dokazu ogromne konverzijske inflacije, iako će to biti tek poticaj za istraživanje: prvo treba kontrolirati druge efekte na cijene koji su djelovali u isto vrijeme, ne bi li se izolirao učinak konverzije.  I u zemljama koje su davno uvele euro trebalo je nekoliko godina istraživanja da se većina istraživača i analitičara usuglasi oko intenziteta učinka konverzije koji se pokazao puno manjim od percepcije u trenutku prijelaza na euro.

Zamislimo da je ipak došlo do velikog učinka…

Zamislimo da je prošli tjedan (a možda i nešto ranije u prosincu, u anticipaciji konverzije) ipak došlo do velike konverzijske inflacije. Kako se to popularno kaže, i kao što ponavlja premijer, što ako su „mnogi odlučili loviti u mutnom“? Pitanje glasi je li takav „(u)lov“ održiv.

Realna potrošnja u Hrvatskoj već nekoliko mjeseci stagnira. Ljudi su sada posebno osjetljivi na cijene i vrlo je lako moguće – ako se netko uistinu zaigrao s cijenama – da će narednih tjedana platiti visoku cijenu u vidu naglog pada prometa, većeg nego kod konkkurencije. Uslijedit će odustajanja, popusti i akcije ne bi li se privuklo kupce … Stoga su u pravu oni koji pozivaju potrošače na povećanu pažnju i kažnjavanje ponuđača koji pokušavaju „loviti u mutnom“. Ako su pažljivi i spremni na kratkoročno susprezanje od potrošnje, potrošači imaju moć. Jer svaka kupnja je „glas“ za ponuđača od kojeg kupujemo robu ili uslugu.

Euro i Schengen zapravo olakšavaju usporedbe cijena i kretanje ljudi, i vrlo je lako moguće da će ponašanje i mobilnost potrošača ne samo kazniti trgovce koji su se zaigrali s cijenama, nego će i stvoriti dodatan pritisak na spontanu tržišnu kontrolu cijena, možda i efikasniju nego s kunom koja je mutila usporedbe cijena i ugrađivala se u njih s troškom konverzije. No, trebat će nekoliko mjeseci da se sve popegla i da dobijemo podatke koje ćemo moći smisleno analizirati.

Fiktivna objašnjenja: euro kao fokusna točka

Treba povesti računa i o tome da postoji razlika između dva oblika konverzijske inflacije. Možda će inflacija za prosinac pokazati pojavu neobične inflacije koja bi se mogla objasniti anticipacijom konverzije, a ona za siječanj će možda pokazati inflaciju u trenutku “zaokruživanja”.

Sada smo u sred informacijskog kaosa dojmova u kojem nije moguće nešto smisleno zaključiti, a ponajmanje je moguće razlikovati dva vida konverzijske inflacije. Ljudi na društvenim mrežama zbog toga samouvjereno pišu da je za dobar dio inflacije u prošloj godini uzrok najava uvođenja eura. Taj trend je navodno očit još od ljeta 2022., a nastavio se i tijekom jeseni …

No, gornja slika ne pokazuje ništa tako „očito“.

Ipak, hipoteza o inflaciji koja je nastala u anticipaciji konverzije je legitimna i valjat će ju opovrgnuti puno sofisticiranijom analizom od jednog grafikona koji uspoređuje kretanja cijena hrane u Hrvatskoj i Sloveniji (iako će i nakon vjerojatnog analitičkog opovrgavanja teza ostati u cirkulaciji kao nečija istina).

Na vjerojatnost analitičkog opovrgavanja teze o inflaciji koja je nastala ranije, u očekivanju eura, osim gornje slike upućuje i ono što je od ljeta 2022. bilo „očito“ – da je zbog velike potražnje stranaca za turističkim uslugama (a ne zbog eura) hrvatska inflacija poskočila (odlijepila se od europskoga trenda).

Ranije sam napisao da turizam vjerojatno nije uzrok rasta cijena, pa kako onda sada pišem da je inflacija od sredine 2022. u Hrvatskoj bila veća od prosjeka europodručja zbog inflacije cijena turističkih usluga, a ne zbog “dočeka” eura? Nisam li time samome sebi skočio u usta?

Ne, jer i ako nemate vremena proučiti gornju poveznicu, hipoteza turizma podrazumijeva da turistička potražnja utječe na prosječne cijene hrane i druge ne-turističke cijene na cijelome tržištu. Jasno je da turizam utječe na zelenu tržnicu u malom dalmatinskom mjestu ljeti, ali teško da utječe na prosječne “ne-turističke” cijene u Hrvatskoj u toku cijele godine. Gornja slika je pokazala da zaključno sa studenim prošle godine nije moguće povezati turističku aktivnost s prosječnim cijenama hrane u Hrvatskoj. Turizam ima vlastitu inflaciju koja utječe na ukupnu inflaciju u mjeri u kojoj turizam sudjeluje u potrošačkoj košarici, no zasad nema dovoljno dokaza o utjecaju turizma na ukupnu razinu cijena u potrošačkoj košarici na prosjeku za cijelu Hrvatsku.

Hipoteze poput one o mentalitetu su glupost

Priča o tome je li postojao efekt anticipacije konverzije i o utjecaju turizma ilustrira koliko je teško raspravljati o inflaciji. Od barem deset bitnih utjecaja (koji djeluju približno u isto vrijeme) eventualni efekt anticipacije konverzije i same konverzije samo je jedan. Da bi ga se ispravno izlučilo treba izmjeriti i analizirati (paralelno) svih desetak bitnih varijabli koje utječu na inflaciju. A tu je i vlada koja prijeti kaznama, javno osuđuje, ali u isto vrijeme nastavlja s fiskalnom ekspanzijom, povećava transfere, želi poticati potrošnju, povećava poreze i reagira s ciljem očuvanja životnog standarda ranjivih skupina (a i masa plaća za zaposlene u javnom sektoru rast će 2023. oko 10% u odnosu na 2022. godinu). Imamo jednu od najvećih stopa PDV-a u EU. Sve to nema veze s eurom, ali može imati veze s pritiscima na rast cijena i inflacijskim očekivanjima (iako ni to nisu jedini uzroci razine cijena i inflacije, nego tek jedna skupina čimbenika od desetak bitnih za inflaciju). Zaokružimo li cijelu sliku sa efektima rasta cijena energenata (koji su u prosincu stisnuli inflaciju prema dolje, a u siječnju će ju potisnuti prema gore), troškovima vezanima uz pucanje lanaca nabave i stop-go pandemijskim politikama i puno drugih stvari, postavlja se pitanje kako sve to staviti u jednu jednadžbu i razlučiti pojedinačne utjecaje? To nije lako, i kao što smo ranije rekli, zahtijeva vrijeme i analizu. A to su tri stvari koje javna komunikacija i politika ne trpe.

Stoga smo se ovih dana naslušali teza koje nema smisla trpati ni u jednu formulu nego u koš za smeće. Pričalo se da je problem u našem „mentalitetu“, valjda prevarantskom (?), u kulacima i gulikožama koji mlate pare na račun malog čovjeka; lijek za to su, navodno, oporezivanje ekstradobiti, kazne i općenito čvrsta ruka države koja će uvesti reda u taj kaos.

OK, zastanimo na trenutak i pretpostavimo da su Hrvati natprosječno pohlepni (iako o tome nema nikakvog dokaza i ja u to ne vjerujem). Realizacija pohlepe – njezino pretvaranje u odluku s konkretnim posljedicama – također zavisi o okolnostima prema načelu prilika čini lopova. Pohlepni neće moći realizirati svoju pohlepu ako imaju konkurenciju i nude proizvode čije promjene cijena izazivaju reakcije potrošača. Tek oni koji imaju slabu konkurenciju i suočeni su s cjenovno neelastičnom potražnjom mogu dići cijene (i ako nisu pohlepni). Jer, kao i svi mi – žele što bolje proći, zaraditi. Sa eurom, ili bez njega. Tako da je ta teza o pohlepi posve nejasna, konfuzna i promašena.

Je li itko proglasio Grad Zagreb pohlepnim jer je Zagrebparking „zaokružio“ cijene parkinga? Parkiranje u crvenoj zoni je poskupilo s 1,59 na 1,60 eura (rast za 0,63%). Valjda zbog toga što je nepraktično (ili nemoguće?) prilagoditi automate za vraćanje jednog centa (problem malih denominacija kovanica). Hoćemo li zbog toga umjesto potrage za racionalnim objašnjenjima zabavu na društvenim mrežama nastaviti pričom da u crvenoj zoni parkiraju privilegirani kulaci koji su zaslužili da ih se „odere“?

Takve teške riječi i emocije utječu na politiku više nego statistike i analize. Jasno je da bi svatko tko bi sada rekao „pričekajmo analizu da ne donesemo ishitrene odluke“ bio u najboljem slučaju ismijan. To je kao u ožujku 2020.: kakve analize, samo najoštriji mogući lockdown, jer Kina je uzor! Ako netko godinu-dvije kasnije kaže „pogriješili smo“, to više neće biti bitno. Jer, morali smo djelovati, čekanje nije bila opcija (ok, možda jest za Šveđane, ali nismo mi Skandinavci).

Brze, ishitrene reakcije, manipulacije, hinjena odlučnost i demonstracija moći dominira medijima, društvenim mrežama i politikom. Krenulo je nadmetanje optužbama. Veći dio kratkovidne oporbe konverzijsku inflaciju prikazuje kao dramu za koju je odgovorna vlast. Vlast reagira na optužbe i ambijent na društvenim mrežama; pokušava poentirati mašući čvrstom rukom koja prijeti potpunom suspenzijom tržišnih mehanizama, zamrzavanjem svih cijena na proizvoljnoj razini iz neke arbitrarno odabrane prošlosti. Pri tome i jedni i drugi dobro znaju da se igraju vatrom koja može dovesti do nestašica, pa se pravila igrokaza postavljaju tako da igra šibicama ipak ne dovede do požara. Ali vlada pokazivanjem stisnute šake marljivo skuplja političke bodove koje će im dobar dio građana pripisati u potrazi za zaštitom od tržišnih sila.

Propusti politike

Ako na kraju pokušamo stati na loptu, moramo odgovoriti na ključno pitanje: jesu li i što su odgovorni trebali (propustili) napraviti da se trenutačni informacijski kaos malo umanji (pa da trag konverzijske inflacijske u kolektivnom sjećanju ostane manji)?

Propusti odgovornih institucija mogu se svesti na dvije riječi: informacije i znanje (tumačenje). Nedostajalo je ono u čemu smo inače deficitarni.

Uz današnju tehnologiju i resurse  moglo se organizirati praćenje ključnih cijena na dnevnoj razini na uzorku u cijeloj državi (a za takav projekt su se mogla dobiti i EU sredstva). Ne znam kako izgledaju slogovi u bazi podataka fiskalizacije Porezne uprave, ali možda se i tu moglo nešto napraviti da se dobije kvalitetna informacija u gotovo realnom vremenu.

Kada smo rušili visoku inflaciju pred gotovo trideset godina, vlada je provodila (vrlo nesavršeno) praćenje ključnih cijena u trgovačkim lancima na dnevnoj i tjednoj razini. Tada se sa sto puta manje uloženih resursa nego što je to danas moguće praćenje pokazalo prilično pouzdanim i vlada je u listopadu 1993. nekoliko tjedana prije službene potvrde Zavoda za statistiku znala da je inflacija ukroćena. You can’t manage what you can’t measure.

Informacije ne bi riješile problem, ali bi bitno umanjile aktualnu kakofoniju. No, statistika ne znači puno ako podaci ne dopiru do potrošača. Današnji informacijski resursi i Internet omogućuju da informacije u gotovo realnom vremenu stignu do zainteresiranih. Ako se na tome nije ništa napravilo, možda ova papazjanija potakne nekoga da pokrene sličnu uslugu. Za samu konverziju bit će kasno, jer trebalo je pratiti cijene i prije i poslije 31. prosinca kako bi ih se usporedilo. Ali, bez obzira na to, bolje ikad nego nikad; sada kada smo u europodručju i preko granične crte prelazimo kao kroz sir, cijene su lakše usporedive. To je prilika da se poveća elastičnost potražnje na cijene, ojačaju i informiraju potrošači i osnaži konkurencija.

Nedostajala su i istraživanja koja bi detaljno pratila (i tumačila) razine i promjene cijena u Hrvatskoj barem godinu dana prije konverzije. Time bi se proširila saznanja o glavnim uzrocima razlika u cijenama koje smo opisali na početku teksta. Mogao se istražiti intenzitet konkurencije, visina i struktura marži u pojedinim sektorima … posebna se pažnja mogla posvetiti tržištima za koje se procijeni da je konkurencija na njima slaba, a potražnja cjenovno neelastična, pa bi se rasprava vodila o tome kako osnažiti konkurenciju na korist potrošača, a ne o tome što će i kako vladin bič ošinuti.

U nedostatku informacija i vjerodostojnih objašnjenja vrata su ostala širom otvorena za improvizacije, osobne impresije, galamu i jačanje potražnje za državnom intervencijom čiji su krajnji učinci u lokalnoj inačici traženja biča uvijek – upitni. Najavljuje se borba protiv inflacije oporezivanjem i subvencijama. Kada bi ljudi samo znali da i jedno i drugo potiče inflaciju! Paradoksalno…

Vlast je propustila priliku podsjetiti se jedne od svojih temeljnih funkcija – promicanja tržišnog natjecanja (umjesto da ga guši), i informiranja potrošača (umjesto da djeluje kao njihov kratkovidni advokat i prijeti zamrzavanjem cijena na putu u pakao popločenom najboljim željama).

Zaključak

Na kraju, konverzijska gungula će brzo proći. Tema će za koji dan nestati s radara, a još godinu-dvije će se tu i tamo raspravljati o tome je li utjecaj konverzije na ukupnu inflaciju bio nalik ogromnom vašaru pohlepe, ili je bio nešto veći od očekivanja, ili ipak u skladu s očekivanjima do 0,5%. Bojim se da se neće dovoljno raspravljati o onome što je na dugi rok jedino bitno: kako ojačati konkurenciju (poduzetništvo) i osnažiti potrošače kako bi oni svojim suverenim odlukama postigli ono što im je glavni  interes – glas za one koji nude kvalitetu po najpovoljnijoj cijeni.

Euro i Schengen su prilika upravo za to – kupnju gdje je jeftinije i privlačenje efikasnijih poduzetnika – investitora koji će znati iskoristiti prilike za zaradu tako što će ući na tržišta gdje su marže visoke. Porezi na ekstraprofite i zamrzavanje cijena djeluju u suprotnom smjeru – odvraćaju od ulaganja i slabe konkurenciju.

I u ovoj godini barem deset ključnih stvari će utjecati na cijene, a ocjena o euru na kraju godine neće zavisiti o događajima iz prvog tjedna 2023., nego o stvarima koje sa eurom u narednim mjesecima nemaju veze: hoće li se realne plaće tj. životni standard odnosno kupovna moć konačno početi oporavljati, ili će se ponoviti godina kao prošla u kojoj je, opet ne zbog eura, životni standard većine ljudi pao i tako potaknuo razumljiv bijes protiv svega što na prvi pogled izgleda kao nastavak smanjenja stvarne kupovne moći.