Kao i svake godine, medijska prisutnost sindikata naglo je porasla oko Praznika rada. To je vrijeme kada sindikati na različitim skupovima i prosvjedima u javnost šalju glasne poruke. Njihove gospodarske slike u crnim tonovima imale su smisla u godinama recesije. No one su za nama, pa nastavak iste takve retorike, kao da se u gospodarstvu ništa ne mijenja, znači da sindikalni čelnici nude parcijalne informacije koje zamagljuju pravo stanje gospodarstva.
Ove se godine moglo čuti kako hrvatsko gospodarstvo raste, ali plaće radnika ne rastu. Ovu je tezu teško potkrijepiti službenim statistikama. Kako pokazuje prva slika, ako se usporedi godišnji rast BDP-a i rast prosječne neto plaće, možemo zaključiti kako je rast plaća pratio rast gospodarstva, dok su u razdoblju najveće krize plaće bilježile puno manji pad od BDP-a.
Izvor: DZS, obrada Ekonomski lab
Sindikati su također usporedili satnicu u Njemačkoj sa satnicom u Hrvatskoj i zaključili kako Hrvati moraju raditi 3,5 mjeseca za jednu njemačku mjesečnu plaću. Iako je istina da su plaće, a time i troškovi rada po satu viši u Njemačkoj, ne smije se zaboraviti da je Njemačka tehnološki i organizacijski naprednija, pa je tamo rad produktivniji, a i prosječna razina cijena mnogo je veća nego u Hrvatskoj.
Ako se već uspoređuju nominalne plaće, onda treba usporediti i nominalnu, a ne stvarnu produktivnost. Kada se napravi usporedba troška rada po satu s nominalnom produktivnošću rada, može se vidjeti kako je visina satnica u Hrvatskoj (na žalost) opravdana razinom nominalne produktivnosti rada, budući da se Hrvatska prema tom pokazatelju nalazi na začelju EU (iza Hrvatske su Bugarska, Rumunjska, i Latvija):
Izvor: Eurostat, obrada Ekonomski lab
Izvor: Eurostat, obrada Ekonomski lab
Naravno, svi bismo voljeli da Hrvati imaju veće plaće i da mogu uživati njemački standard života, ali iza rasta plaća mora stajati rast produktivnosti rada, ali i cjelokupnog gospodarstva. A za to nisu odgovorni samo poslodavci.