Pitanje iz naslova naizgled nema logike. Političari žive od uplata poreza, doprinosa i sličnih davanja. Emigracija poreznih obveznika znači bijeg porezne osnovice – manje javnih prihoda. Manje prihoda u proračunima znači manje mogućnosti za uspješnu političku karijeru i reizbor. Nije li onda logično da političari učine sve ne bi li zadržali ljude i potaknuli gospodarsku aktivnost i javne prihode o kojima zavisi financiranje njihovih projekata?
Pišući s koautoricom Aminom Ahec Šonje 2013. prvi tekst o tada predstojećem valu emigracije na ugaslom portalu Banka.hr, pretpostavili smo opisane političke motive i predvidjeli da će neizbježna emigracija koja nastupa s ulaskom u EU dovesti do poboljšanja politika u Hrvatskoj zbog straha političara od gubitka ljudi.
Međutim, ubrzanje emigracije u proteklih pet godina nije dovelo do osjetnijeg poboljšanja kvalitete politika. Stoga je vrijeme da se postavi pitanje postoje li neki drugi motivi koji dominiraju hrvatskom politikom i određuju loša rješenja koja u konačnici dovode do emigracije? Postoje li političari kojima odgovara emigracija glasača te kako je uopće, makar i u ciničnoj teoriji, moguć pozitivan odgovor na to pitanje?
Postoje mnogi dobri i iskreno zabrinuti ljudi
U prirodi postoje čudovišni nametnici koji umiru zajedno s iscrpljenim domaćinom. Međutim, nije nam lako zamisliti usporedbu između svijeta parazita i svijeta ljudi. Paraziti su genetski programi, a ljudi su moralna bića. Prazitizam se doduše razlikuje od parazitoidizma – situacije u kojoj parazit poput moljaca, leptira, mrava, muha, čovjeka i drugih, ubija svoga nositelja. Moralnom biću je ipak teško zamisliti da bi se takva poredba mogla primijeniti na odnose među ljudima. A opet, ljudska povijest prepuna je primjera parazitoidnog odnosa ljudi spram ljudi. Stoga ne možemo isključiti mogućnost da je odlazak ljudi izravni ili neizravni rezultat nekog oblika društvenog nametništva.
Ne treba dvojiti o tome da većina političara osjeća iskrenu zabrinutost i poriv za pozitivnim djelovanjem kada se suoče i s manjim problemom od problema emigracije. Cijela je Hrvatska jedna velika, crna demografska rupa. Slavonija se naočigled prazni. I u Hercegovini je sve manje Hrvata. Slavonija i Hercegovina su dvije strateški i geopolitički važne regije. Dugoročno gledano, i opstojnost države bi zbog tih iseljavanja mogla biti u pitanju. Svaki ozbiljan političar osjeća taj problem.
Nadalje, ne emigriraju oni rođeni pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. Uglavnom emigriraju vrlo mladi. Svako normalno ljudsko biće ima poriv za brigu o mladima, njihovoj budućnosti i budućnosti ove zemlje. Pri tome možemo biti i malo sebični, a opet ostati ljudi, ako mi stariji postavimo pitanje: a tko će brinuti o nama? Tko će uplaćivati doprinose za naše buduće, ma kako male, državne mirovine?
Sve upućuje na to da emigracija ljudi ne može biti u interesu nikome pri zdravoj pameti. Ne treba stoga sumnjati da premijer, nadležna ministrica i njeni stručni suradnici imaju najiskrenije namjere i uključuju, po njihovom mišljenju, najvažnija saznanja kada oblikuju mjere kojima namjeravaju preokrenuti demografske i migracijske trendove. Morbidno je misliti da bi netko mogao kalkulirati s dobicima ako nas u ovoj zemlji uskoro bude pola milijuna ili milijun manje.
Nije stvar u tome što političari misle ili žele, nego u onome što rade
Međutim, namjere i svjesne misli kao i mjere politike ne predstavljaju mjerila ishoda. Krajnji ishodi imaju svoju autonomnu logiku. Tri filtra ili iskrivljenja dovode do nepravilnih odnosa između namjera i rezultata.
Prvo, današnje politike i mjere djeluju s vremenskom odgodom. Znači da je i današnje stanje rezultat nekih prijašnjih politika i mjera te niza okolnosti koje su nastale u međuvremenu. Kada politike i mjere djeluju sa značajnim vremenskim odgodama, a takav je slučaj u većini ekonomskih i društvenih stvari, teško ih je planirati i predviđati njihove ishode.
Drugo, broj političara koji brinu o pitanjima emigracije predstavlja zanemarivi dio ukupne populacije istaknutih političara. Odluke preostalih 99% političara na svim razinama vlasti, koji se ne moraju svakodnevno zamarati time kako će njihove odluke utjecati na broj ljudi u državi, mogu ići u suprotnom pravcu od odluka malog broja dužnosnika i birokrata koji su zabrinuti zbog broja ljudi u zemlji. Potpuno je besmisleno promatrati konglomerat «političari» kao nekakvu homogenu skupinu ljudi.
Treće, političari koji se zbog dužnosti ili iskrene zabrinutosti bave demografijom i migracijama, ne bave se samo time. Svakodnevno odlučuju i o mnoštvu drugih stvari pa je pitanje što im je u prvom planu i donesu li ponekad i nenamjerno neku odluku koja ne doprinosi demografskoj stabilizaciji i smanjenju emigracije.
Zbog toga nema jamstva da problematika demografije i migracija neće biti zanemarena pri donošenju javnih odluka. Međutim, čak i kada bi sva tri spomenuta iskrivljenja bila na djelu, to još uvijek ne bi značilo da smo identificirali donositelje političkih odluka kojima je emigracija u interesu. Samim time, pojava emigracije velikih razmjera nije indikator da u zemlji postoje politički parazitoidi.
Prije nego što nastavimo (teorijsku) potragu za politikama i političarima kojima bi emigracija mogla biti u interesu, pogledajmo brojke. Slika 1 pokazuje promjene broja stanovnika po zemljama EU u proteklih deset godina, a slika 2 pokazuje da su te promjene usko povezane s dostignutom razinom gospodarskog razvitka mjereno realnim BDP-om po stanovniku u EU (svaka točka na slici 2 je jedna zemlja članica EU).
Slika 1
Izvor: Eurostat
Slika 2
Podaci na slikama šalju jasnu poruku: na integriranom i razmjerno napučenom području kao što je EU, zemlje s višom razinom gospodarskog razvoja privlače stanovnike, dok ih zemlje s nižom razinom razvoja gube. Pri tome je ključna dostignuta razina razvitka, a ne trenutna brzina razvoja. Stoga treba razlikovati gospodarski rast i razinu razvijenosti. Na primjer, Rumunjska jako brzo raste, ali gubi ljude. Finska se jako sporo oporavlja od krize, ali Fincima se ne ide nikuda izvan Finske.
Uska veza između promjene broja stanovnika i razine razvoja na slici 2 pokazuje da se s Hrvatskom (crveni krug) ne događa ništa neobično. Hrvatski krug dodiruje liniju očekivane vrijednosti, što znači da su odnosi u Hrvatskoj tipični – očekivani s obzirom na događaje u EU. Podatak pokazuje da pad službenoga broja stanovnika za oko 4% približno odgovara očekivanoj vrijednosti, s obzirom da realni BDP u Hrvatskoj dostiže tek oko 60% prosjeka EU.
Gledano po zemljama, najveći rast stanovnika ima najbogatiji Luksemburg. Zatim slijede zemlje visoke razine razvitka i imigracije poput Norveške, Švicarske, Islanda (u analizu su uključene i zemlje EEA pri čemu treba imati u vidu da Islanđani imaju daleko najveću stopu nataliteta u Europi). U toj su skupini i Irska, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, ali i zemlje čiji je rast stanovništva najuže povezan s rastom broja potomaka migranata i neposredno s migrantskom krizom (Belgija, Cipar i Malta).
S druge strane, najveći pad broja stanovnika imaju zemlje za koje se to zbog niske razine gospodarskog razvitka i očekuje – Bugarska, Rumunjska, te Litva i Latvija: to su ove dvije točke u donjem dijelu slike 2: one imaju čak i veći pad broja stanovnika nego što se očekuje s obzirom na razinu razvitka.
Optimistična hipoteza: političari su racionalni i dugoročno ipak sposobni
Pišući prvi put o ovim odnosima neposredno prije ulaska u EU (1.7.2013.) – tada u očekivanju prvog većeg vala emigracije – pretpostavio sam da će prijetnja gubitka poreznih obveznika utjecati na pozitivnu promjenu ponašanja političara. Hipoteza je glasila: ako su se prije međunarodne integracije, dok su nevidljive tarabe na granicama držale ljude kao ovce u torovima, političari mogli ponašati komotno – prepuštati se nepotizmu, korupciji, lošim politikama, neracionalnim državnim investicijama, ne mariti za glasače i razvoj društva – sada će to prestati činiti. Vjerovao sam da će im ekonomska politika biti sve važnija i da će tada eskalirajući svjetonazorski sukob Karamarka i Milanovića biti zadnji krik umiruće crveno-crne Hrvatske. Logika u mojoj naivnoj glavi govorila mi je da će (ključni) političari vrlo brzo shvatiti kako je nužno poboljšati ekonomske politike i ući u natjecanje radi podizanja razine gospodarskog razvitka kako bi se usporio odljev ljudi, odnosno gubitak glasača i porezne osnovice.
Gotovo pet godina kasnije znamo da se to nije dogodilo. Doduše, ambijent se malo promijenio. Ustaše i partizani nisu više u prvom planu. Od kraja 2014. u Hrvatskoj se usporedo s emigracijom pojavio i gospodarski rast i rast broja zaposlenih. Međutim, razina razvoja u odnosu na prosjek EU nije se promijenila. Cijela EU se gospodarski razvija pa je poticaj za emigraciju, koji zavisi o relativnom odnosu razvijenosti, a ne o trenutnom rastu u zemlji, još uvijek snažan. To se osobito vidi u regijama koje razvojno stoje lošije unutar Hrvatske (iz Zagreba i Dubrovnika se, relativno gledano, malo emigrira).
Gotovo pet godina je mnogo. Unatoč malim pomacima nabolje, i dalje u zraku visi pitanje zašto se nije napravilo više? Zašto, u svjetlu moralne i političke panike zbog iseljavanja, naš politički stroj nije proizveo brži izlazak iz krize i rast koji bi nas uvjerljivije približio prosjeku EU? Slijede četiri moguća objašnjenja od kojih samo jedno ukazuje na mogućnost utjecaja (nekih) političara kojima bi emigracija mogla biti u interesu.
Prvo tumačenje: kasna reakcija
Prema ovom tumačenju, sve se odvija prema predviđanju iz 2013., ali su društveni procesi spori pa još ne vidimo sve efekte. Gospodarski oporavak je tu, radne snage već nedostaje, proračun se solidno prilagođava, provedena je i porezna reforma, javni dug je u padu. Namjerava se uvesti euro, radi se u cilju smanjenja administrativnih opterećenja, plaće rastu (doista, plaće isplaćene u prosincu rasle su više od 5% realno u odnosu na prosinac 2016.). Hrvatska pri tome raste na zdravijim osnovama nego prije krize jer nemamo tekući deficit nego suficit u odnosima s inozemstvom. Sve će to dati rezultate, samo treba biti strpljiv. Optimisti će povjerovati u ovo objašnjenje, a ostali će postaviti pitanje je li to dovoljno dobro; neće li dinamika migracija i demografska mehanika prestići gospodarske promjene (drugim riječima, nismo li zakasnili)?
Drugo tumačenje: visoka nezaposlenost
Ovo tumačenje polazi od činjenice da je 2013. u zemlji bila velika nezaposlenost. Mnogi nezaposleni su bili i blokirani, što je dodatno pojačalo motiv za odlazak. Kada nezaposleni emigriraju, političari u proračunima ne osjećaju manje prihode. Naprotiv, smanjuju se naknade za nezaposlene, što oslobađa sredstva za druge javne projekte (pa kao na naslovnoj slici, lokalni političar može dati asfaltirati put u grad, a mladi svejedno odlaze).
Ni zaposleni i sindikati nisu previše uzrujani kad nezaposleni emigriraju, jer se na tržištu rada smanjuju pritisci na smanjenje plaća (rastu šanse za rast plaća zaposlenih), a postojeća radna mjesta su sigurnija. Stoga zaposleni, osobito oni u javnom sektoru, a takvih je u Hrvatskoj gotovo 400 tisuća, ne pritišću vlast da promijeni politike. Emigracija nezaposlenih izaziva više retoričku reakciju, ali realno, ma kako to cinično zvučalo, dok na tržištu ne počne nedostajati radnika, nema ozbiljnog pritiska na promjenu ponašanja. Dakle, prema ovom tumačenju, ulazak u EU je doista stvorio pritisak na poboljšanje ekonomskih politika, no to se dogodilo s vremenskim pomakom, tek nakon što je s tržišta rada u nekim zanimanjima (građevina, turizam, IT) posve nestalo ljudi.
Treće tumačenje: nemoć
Početna hipoteza da političari mogu poboljšati politike zbog straha od daljnje emigracije polazi od pretpostavke da političari doista mogu poboljšati stanje u zemlji i racionalno birati hoće li to doista i učiniti. Međutim, zašto pretpostaviti da su bolje politike moguće? Možda su političari, ovi ili neki drugi, jednostavno nemoćni promijeniti bilo što?
Iako to nije tema ovoga teksta, postoje dva moguća objašnjenja potencijalne nemoći u djelovanju nacionalne politike. Prema prvom, starijem (zapravo rasističkom) tumačenju, na jugoistoku Europe žive zaostali slavenski narodi koji se nisu u stanju organizirati na moderan način pa su osuđeni na to da budu eksploatirani. Takve su se teze kroz povijest javljale od krajnje ljevice (što se odnosi i na samoga Karla Marxa) do krajnje desnice (nacisti). Međutim, za rasističke teze ne postoje uporišta. Ne treba se prepuštati historijskom fatalizmu.
Prema drugom tumačenju, globalizacija je proces koji sužava manevarski prostor nacionalnih politika – lišava političare učinkovitih instrumenata. Moguće je da globalizacija i integracija dovode do toga da su teritorijalna i brojem stanovnika manja područja koja nemaju velike institucionalne kapacitete prepuštena globalnim i kontinentalnim plimama i osekama. Ovo je prilično fatalistička hipoteza. Ni za nju nema dovoljno čvrstih dokaza.
Četvrto tumačenje: paraziti i parazitoidi
Četvrti razlog zašto i nakon gotovo pet godina od ulaska u EU Hrvatska toliko zaostaje da njeni stanovnici imaju snažan poticaj za iseljavanje, posve je drukčiji od svega do sada napisanog. Ovo tumačenje ide za pozitivnim odgovorom na početno pitanje: da, postoje političari – paraziti ili parazitoidi, kojima odgovara emigracija glasača. Ovi kratkoročno orijentirani nametnici racionalno kalkuliraju osobne odnose troškova i koristi, zaključuju da im emigracija ne šteti ili čak pogoduje. Krajnji ishod će zavisiti o udjelu takvih političara u političkoj strukturi.
Cjelovitu teoriju o ovim političkim akterima prvi je u domaćoj literaturi iznio Vuk Vuković istražujući logiku lokalnih izbora. Bio je inspiriran knjigom indikativnog naziva Priručnik za diktatora Bueno de Mesquite i Alastaira Smitha. Isplati se malo detaljnije promotriti postavke ove teorije kako bismo bolje shvatili o čemu je zapravo riječ.
Politika, kao i život, priča je o ljudima koji brinu o sebi, a ne o drugima. Velike ideje nacije, zajednice i nacionalnih interesa ne razlikuju (i ne otkrivaju) političke motive koji stoje iza tih ideja. Te ideje barem jednim dijelom nisu ništa drugo do emotivni instrumenti kojima se nametnici služe kako bi se dočepali vlasti u svrhu realizacije neke svoje ideje ili potrebe. Jednom kada se dočepaju vlasti, izborni pobjednici imaju ogromnu prednost pred drugim članovima zajednice. Oni mogu utjecati na pravila društvene igre. Osobito na pravila oporezivanja (ili nekog drugog oblika prisvajanja-prikupljanja) i potrošnje javnog (tuđeg) novca. U tome leže prave prilike za realizaciju osobne koristi. Zbog toga je krajnji cilj svakog političara vladati – nikada ne otići s vlasti. Otud potječu i velike razlike u političkim sustavima pojedinih država: ljudi su nevjerojatno inventivni u manipulacijama političkim sustavima kako bi oni funkcionirali u njihovu korist. U demokracijama je takva privatizacija politike teža nego u diktaturama zbog pravila, zakona i disperzije moći, ali motivi i temeljna logika vlasti posvuda su isti.
Za opstanak na vlasti ključna je pobjednička koalicija – ljudi i interesne skupine koje lideru osiguravaju pobjedu odnosno podršku među onima koji glasuju za. Oni koji glasaju za, čine širu skupinu – selektorat, koja je dio biračkoga tijela – elektorata. Riječ je o tri koncentrična kruga koja se šire oko političkog lidera; pobjednička koalicija je najuži krug, selektorat širi, a elektorat najširi. Unutar pobjedničke koalicije najuži je krug intimusa, a oko njih je krug utjecajnih koji nisu u «unutarnjem krugu» iako su dio pobjedničke koalicije.
Tako je ljudska politika ustrojena, a za njene ishode ključni su relativni odnosi između opisanih koncentričnih krugova. Što je pobjednička koalicija lojalnih podupiratelja u odnosu na selektorat manja, i što je selektorat manji u odnosu na elektorat (što je više pasivnih glasača), veća je šansa da će lider vladati s velikom koncentracijom moći (što omogućava korupciju, nepotizam i druga prilagođavanja pravila igre prema interesima lidera i pobjedničke kokalicije). Zbog toga su zanimljivi slučajevi gdje lideri pobjeđuju s malim udjelima podupiratelja i glasača u ukupnom elektoratu. Neki lokalni lideri izabiru se i s manje od 20% ukupnoga broja glasača. Vuk Vuković je pokazao da su lokalni porezni tereti i korupcija u tim slučajevima veći nego kada lokalnog čelnika podupire šira koalicija. Ovo je posve suprotno od uvriježene političke teorije prema kojoj promjenu donosi akter koji ima dovoljno jaku i centraliziranu moć da provede promjene (toliko o onoj narodnoj «mudrosti» da nam treba malo dobre diktature prije nego što nastupi demokracija za koju, navodno, nismo baš zreli – stvarnost je baš obratna od toga).
Porezni tereti i korupcija: to bi mogli biti mehanizmi koji pokreću emigraciju. Mogu ju pokretati izravno – dio ljudi naprosto ne želi živjeti u zemlji korupcije i privilegija. Međutim, neizravno pokretanje je vjerojatno važnije: porezni tereti i korupcija guše gospodarski rast, dinamizam i ponudu radnih mjesta, što onda posljedično dovodi do emigracije.
Završno slaganje kockica
Preostaje ono zadnje, ključno pitanje: kako se u motivima političara-parazitoida rješava konflikt između sklonosti parazitski visokom oporezivanju i korupciji i opasnost od pokretanja vala emigracije?
Migracijski procesi ulaze u politički kalkulus na različite načine. Poticanje emigracije tek je jedna od mogućnosti. Nikako ne i nužnost. Na primjer, ako lokalni moćnik čvrsto drži konce vlasti u rukama, ali mu na sljedećim izborima prijeti odljev glasova velikoga broja nezaposlenih u korist političkog protivnika, on ima dvije mogućnosti. Jedna je poboljšati politike i stvoriti ambijent pogodan za ulaganje i zapošljavanje te na taj način pribaviti glasove. Međutim, na taj se način disperzira moć i resursi (npr. smanjuju se porezi, parafiskalna davanja, izrastaju novi moćni lokalni poduzetnici koji možda imaju neke druge političke preferencije). Resursi, koji bi se inače mogli potrošiti na uži krug podupiratelja – takozvanu pobjedničku koaliciju – u ovom se scenariju šire na veći krug ljudi. Alternativa je stoga potaknuti emigraciju ili barem ne učiniti ništa da se ona spriječi. Primjerice, komunističke su vlasti 60-ih i 70-ih imale sporazum s Njemačkom i aktivno sudjelovale u pripremi gastarbajtera za odlazak na takozvani privremeni rad. Bio je to racionalni odabir iz perspektive tadašnje komunističke pobjedničke koalicije – smanjivao se rizik unutarnjih političkih promjena zbog nezadovoljstva ljudi koji su odlazili u «bolji život», a to što je zemlja gubila najvrjednije – ljude – malo je koga stvarno zabrinulo.
Međutim, De Mesquite i Smith ukazuju i na mogućnost da političar-parazitoid potakne imigraciju. Za efikasnog lidera koji ima usku pobjedničku koaliciju i mali selektorat u odnosu na elektorat vrlo je važno da disciplinira unutarnji krug koristeći prijetnju navale iz vanjskog kruga potencijalne potpore. U širem krugu selektorata uvijek postoje pojedinci i skupine koji su spremni uskočiti i zamijeniti neke preambiciozne članove pobjedničke koalicije koji zaprijete političkoj moći lidera. Iz istoga razloga nije loše i selektoratu povremeno naznačiti da je zamjenjiv. Pravi lider svima, i najbližemu krugu, povremeno osvježava osjećaj zamjenjivosti. Imigracija je pravi instrument za to. Privilegiji za imigrante, ako mogu brzo dobiti pravo glasa, ili ako se kroz to može utjecati na glasače koji bi inače glasali za drugog kandidata, mogu biti način zamjene skupina u selektoratu. Ovom se taktikom služila Angela Merkel 2015. i 2016. šireći glasački potencijal prema ljevici. Međutim, u njenom smo slučaju vidjeli kako druga pitanja mogu zapriječiti kapitalizaciju takve strategije u smislu formiranja vlasti (nedavna propast koalicije sa Zelenima). Vidjeli smo i kako takva taktika traži specifične uvjete pa je posve neprovediva u Mađarskoj ili Poljskoj.
Ima li lijeka za cinizam političkog kalkulusa
North, Wallis i Weingast u veoma važnoj knjizi Nasilje i društveni poredak (engl. Violence and Social Order) iz 2009. ističu kako postoje trenutci kada se pobjednička koalicija, a s njom i selektorat, naprosto mora proširiti. Do takvih historijski važnih disperzija političke moći dolazi samo kada pobjednička koalicija nema izbora i kada je prepuštanje dijela moći (i novca) širem krugu ljudi jedini način preživljavanja pobjedničke koalicije. Možemo to nazvati preživljavanje kroz širenje, jer takav postupak umanjuje moć političkog središta ali ipak ostavlja neke šanse za opstanak na vlasti ili pri vlasti.
Kada nastupe takvi povijesni trenutci, dolazi do poboljšanja politika, širenja učinaka korisnih politika na veći broj koncentričnih krugova biračkoga tijela, pa dio politika može na kraju voditi i ka usporavanju ili zaustavljanju emigracije. Stoga ne postoji predodređenost. Nikada nismo posve bez izgleda. I u diktaturama i u nerazvijenim demokracijama, oni u centru političke moći nemaju potpunu moć jer mnogo toga zavisi i o nama – selektoratu i elektoratu. Krajnji lijek za cinizam političkog kalkulusa je demokracija, i to zrela, pametna demokracija koja će umjesto političkog fokusa na raspodjelu iznjedriti fokus na gospodarski razvoj i rast.