Panika zbog respiratorne bolesti covid-19 pogonjena je objektivnim nepoznavanjem virusa koji se u jednom trenutku činio nalik super-virusu. Strah je utvrđen zabrinjavajućim slikama iz bolnica u Lombardiji. Kasnije su statistički podaci i nevjernim Tomama dokazali da je došlo do eksplozije broja umrlih u većem dijelu talijanske pokrajine. Taj broj je u nekim općinama dvostruko i trostruko prelazio broj umrlih u istim tjednima prošle godine. Većinom je premašio i broj umrlih od respiratornih bolesti u najgorim sezonama gripe.
Opasnost od covid-19 je realna. Lijek i cjepivo još nisu pronađeni, a mjestimično, zbog djelovanja specifičnih lokalnih faktora (npr. starost populacije, visok postotak stanovništva s drugim kroničnim bolestima, loša organizacija bolničkog sustava i sl.), može doći do eskalacije broja umrlih, u prosjeku starijih ljudi.
To su činjenice. To je «scenarij Bergamo». Možete ga nazvati i «scenarij New York». Strah od ponavljanja takvog scenarija u Hrvatskoj provocirao je državno-medijsku kampanju protiv pokreta ljudi (lockdown). Iako lockdown ima različit intenzitet u različitim zemljama, možemo reći da je proveden kao dominantna strategija u većini država osim u Švedskoj. Razlog zašto su se vlasti odlučile na lockdown, osim efekta oponašanja, leži u nekoliko nepoznanica: nije se točno znalo kako i kojom brzinom se virus širi, a pojavile su se studije (u početku su sve dolazile iz Kine) koje su pokazivale da se virus lako širi zrakom i dugo zadržava na površinama. Kineski podaci su također pokazali da se virus može suzbiti radikalnom karantenom što je nazvano strategijom «čekića i plesa» (lockdown je «čekić», a «ples» je naknadna kontrola zaraze kada se suzbije prvi val širenja). Još sredinom travnja premijer je izjavljivao da je Kina bila hrvatski uzor u borbi protiv virusa (talk show 1na1 HRT-a 14. travnja 2020.).
Do sredine travnja, kada su s ekrana nestale užasne slike iz Lombardije i Španjolske, samo su rijetki postavljali pitanja o psihološkim, socijalnim i ekonomskim gubicima lockdowna. Pomisao da bi neki od tih gubitaka također mogli uključivati i gubitak života nije se probijala do većine ljudi. Nije se raspravljalo ni o drugim zdravstvenim posljedicama: na primjer, kako će boravak u zatvorenom prostoru utjecati na naše imunosustave i koliko će zravlje ljudi biti ugroženo u dugom roku s obzirom da je zdravstveni sustav jedinim dijelom prestao obavljati dio svojih funkcija za ne-covid pacijente. Tu sumnju izrekao je onkolog dr. Vrdoljak, jedan od rijetkih ljudi iz sustava koji je o tome od početka govorio javno.
Opća opasnost i mobilizacija
Problem s kojim se društvo suočilo bio je objektivno težak. Kako biste vi odvagnuli gubitak ljudskih života koji se mogao dogoditi ako se neadekvatno reagira na pandemiju, naspram ljudskih i drugih gubitaka koji bi se mogli dogoditi nakon toga, ako mjere koje smanjuju prve gubitke mogu povećati druge? Nitko nije mogao izaći s brojkom koja bi političarima mogla olakšati ovaj izbor. Na primjer, da im je netko kazao: čvrst lockdown smanjit će gubitak ljudskih života za 4,000 od epidemije SARS-Cov-2, a gubitak ljudskih života zbog psihičkih, socijalnih i drugih problema povezanih s recesijom i nezaposlenošću iznosit će 10,000 kroz sljedeće dvije godine. Takve procjene u uvjetima neizvjesnosti naprosto nisu moguće (iako se ljudi s njima vole poigravati prikrivajući besmisao igranja s takvim brojkama).
Ljudi su kroz povijest navikli manje brinuti za nejasne gubitke koji mogu doći sutra, ako ih danas kosi nevolja. Ekonomisti tu pojavu nazivaju visoki subjektivni diskontni faktor (snažna preferencija sadašnjosti spram budućnosti). Nije se jednom u povijesti dogodilo da se zajednice suočavaju s teškim odabirima u kojima moraju vagati sadašnjost i budućnost uz vrlo malo informacija o mogućim ishodima. Isto tako nije prvi put da u svrhu odabira i provedbe društvene akcije dolazi do svjesne primjene ili tolerancije naspram represije i stigme prema ljudima koji drugačije misle o odabranom smjeru društva. Takva se tehnika koristi kada se provodi mobilizacija u vojsku. U covid-19 uvjetima lockdowna najčešće primijenjene strategije su označavanje naroda ili njegovih segmenata kao nediscipliniranih i neodgovornih (npr. «mladi u Dalmaciji» – cilj presica Stožera nekoliko dana u ožujku), a korištene su i različite moralne ucjene (npr. «život ili profit» ili «propali neoliberalni» model imuniteta krda). Takva retorika je korištena kako bi se spriječilo predugo vaganje opcija i jasnom komunikacijom uspostavila kolektivna disciplina koja je neophodna za provedbu strategije «čekića i plesa».
Razlog takvoj komunikaciji leži u tome što je autoritarna Kina bila uzor u oblikovanju mjera demokratskih država koje nisu raspolagale s tri ključna kineska represivna instrumenta: instrumentima praćenja ljudi, prokazivanja nepoćudnih od strane pouzdanika režima i prijetnji teškim zatvorskim kaznama u slučaju neposluha. Komunističke instrumente trebalo je zamijeniti demokracijama primjerenijom komunikacijom, pritiskom i stigmom.
Međutim, sada, kada neposredna opasnost postupno slabi, pitanja ponovo izlaze na površinu. Osim stišavanja zvuka sirene za opću opasnost pogoduje im i dnevno povećanje znanja i širenje informacija putem interneta i društvenih mreža o načinima širenja virusa, mjerama koje poduzimaju ili ne poduzimaju druge zemlje, i o rezultatima novijih istraživanja.
Više informacija i nova pitanja
U mnoštvu informacija koje sada kolaju jedna je i dalje krunska – informacija o izgubljenim životima. Ekonomisti mogu lamentirati koliko hoće zbog recesije i predstojeće eksplozije javnog duga koje će smanjiti javne resurse i vjerojatno dovesti do više bolesti u budućnosti. Psiholozi mogu plakati nad očekivanim rastom slučajeva PTSP-a, depresijama i očekivanim samoubojstvima. Stručnjaci za rad, obiteljske odnose i obrazovanje mogu do sutra raspravljati o narušenim odnosima u obitelji, nasilju u četiri zida i dugoročnim posljedicama de facto gubitka školske godine za cijelu generaciju djece. Svi ti argumenti čine se mutni, daleki i neuvjerljivi. Niti jedan nije praćen živom slikom neposredne opasnosti i ne može se suprotstaviti moralnom prizivu neposredne brige za život, koji je oblikovala politika. Zbog toga nema reakcije kada se pojave podaci koji ukazuju da bi ljudski gubici zbog lockdowna već mogli biti prisutni.
Jedan od razloga je i to što se u Hrvatskoj jako sporo objavljuju upotrebljivi statistički podaci (u svim područjima), pa se možemo služiti samo podacima iz drugih država. A to su, ipak, podaci za druge zemlje. Njih je lako relativizirati, tumačiti kako je kome drago i na kraju (zadnje, ali ne i najmanje važno), ne mora biti da se u našoj zemlji događa isto što se događa u nekoj drugoj zemlji.
Ipak, pogledajmo primjer na Slici 1. Slika je napravljena na temelju podataka o tjednom broju umrlih za Englesku i Wales u 2020. godini. Do 13. tjedna u godini, tj. do zadnje dekade ožujka, sve je bilo u skladu s petogodišnjim prosjekom – ne vide se značajna odstupanja. Nakon toga slijede tri tjedna, zaključno s 10. travnja, u kojima covid-19 očekivano postaje glavni uzrok odstupanja od dugoročnog prosjeka broja umrlih. Međutim, događa se i nešto neobično: plavi stupac koji mjeri odstupanje od dugoročnog prosjeka za sve umrle osim od covid-19, također počinje odstupati prema gore. To je neobično, jer se u ta tri tjedna ljudi uglavnom ne kreću (lockdown), pa bismo očekivali da je manje umrlih u prometnim nesrećama, a očekivali bismo i manje smrti od slučaja poput opijanja u pubovima i u fizičkim sukobima i sl. Od čega su onda umrli ti ljudi?
Izvor: Office for National Statistics UK
Definitivnog odgovora nema. Možemo samo ponuditi paletu odgovora, od kojih su neki međusobno konfliktni:
- Podaci su preliminarni i sadrže pogrešku koja će biti otklonjena do objave konačnih podataka. Alternativa: razlika je prevelika, pogreška ne može biti tolika.
- U plavim stupcima su također umrli od covid-19, ali u brzini i zbog pritiska na bolnice dolazi do pogrešaka u popunjavanju rubrika o uzroku smrti: covid-19 je podcijenjen na gornjoj slici. U prilog toj tezi govori činjenica da se u 15. tjednu ove godine broj «viška» ne-covid smrti smanjio u odnosu na 14. tjedan. Alternativa: u sustavu, a osobito kada umiru stariji ljudi s drugim kroničnim bolestima, bakterijama i virusima, nije moguće nedvojbeno identificirati uzrok smrti, pa se one koji umiru sa SARS-Cov-2 u brzini upisuje kao one koji su umrli od SARS-Cov-2.
- Pojavila se neka nova nepoznata bolest od koje ljudi umiru, samo još nije identificirana. Alternativa: tako nešto nije moguće, jer bi se nakon tri tjedna već uočilo da se nešto neobično zbiva.
- Ovdje gledamo povećani broj samoubojstava i ljude kod kojih strah i stres zbog lockdowna kao okidač izazivaju smrt od neke neposredne predispozicije odnosno rizika (infarkt ili moždani udar kod koronarnih i sl.). Alternativa: nemoguće je da strah i stres izazovu tako brzu reakciju broja umrlih.
Nezaposlenost i mortalitet
Uvijek kada se služimo statističkim opažanjima kao u gornjem primjeru, suočeni smo s problemom identifikacije. Jedini mogući zaključak tada glasi: događa se nešto neobično, ali ne znamo što. Moramo istraživati i analizirati da bismo utvrdili što se stvarno zbiva. Međutim, ta vrsta pronalaska, da bi bila iole pouzdana, zahtijeva puno vremena i resursa: znanje se proizvodi i košta – ono ne pada s neba.
Isto vrijedi za najintrigantniju vezu koja se često «poteže» protiv lockdowna – vezu između nezaposlenosti i mortaliteta.
Ne znam zašto je tako, ali primijetio sam (što je posve subjektivno opažanje) da moralna odnosno emotivna implikacija postojanja moguće veze između nezaposlenosti i rizika smrti kod ljudi izaziva puno veću uznemirenost nego kada se razgovara o PTSP-u, stresu, strahu, depresiji, odnosima u obitelji, obiteljskom nasilju, samoubojstvima ili propustima u obrazovanju i razvoju djece. Moguće je da velik broj ljudi misli kako škola i fakultet nisu bogzna što, pa se obrazovni programi mogu kvalitetno završiti i pred TV-om ili zaslonom računala. Ili su uvjereni da za PTSP ili depresiju postoje predispozicije (genetske?) koje bi se prije ili kasnije zbog nečega aktivirale. Međutim, nezaposlenost je nešto za što većina ljudi nema predispoziciju, pa se zbog toga javlja onaj aha osjećaj: «To bi se moglo dogoditi i meni».
U svakom slučaju, povezanost nezaposlenosti i mortaliteta je aktualna tema. Već je svima jasno da će lockdown (ne virus, nego lockdown) izazvati ekonomski kolaps. Većini je ljudi intuitivno jasno da bi stres i strah povezani s nezaposlenošću, barem onom dugotrajnom, mogli voditi u bolest i u konačnici bi mogli dovesti i do gubitaka ljudskih života. No, je li to baš tako?
Ranije je pokazano da korištenje standardnih statističkih opažanja nije zahvalan izvor za zaključivanje. Redovne statistike mogu pomoći istraživačkoj znatiželji i formiranju pitanja i hipoteza, ali vidjeli smo da ne mogu služiti zaključivanju bez dubljeg promišljanja i dodatnih istraživanja. Kada se krene od postojećih podataka, onda se dolazi do problema: većina istraživanja koja su koristila standardne statistike broja ili stope nezaposlenih i mortaliteta ukazala su na zagonetku. Veza se ili nije mogla utvrditi, ili je bila neočekivano negativna: rast stope nezaposlenosti bio je povezan s padom stope mortaliteta. Pojava je dobila i naziv: procikličnost mortaliteta (jer se mortalitet smanjuje kada je ekonomska aktivnost u padu). Jedina iznimka bila su samoubojstva, tako da utjecaj nezaposlenosti na broj i učestalost samoubojstava možemo smatrati dobro utvrđenim.
Formirane su razne teorije odnosno hipoteze uz čiju se pomoć pokušalo objasniti neobičnu vezu između veće nezaposlenosti i manjeg mortaliteta (osim za samoubojstva):
- Nezaposlenost i pad kupovne moći u recesijama dovode do smanjene konzumacije opijata, što je dobro za zdravlje.
- Nezaposlenost dovodi do izolacije i manje fizičkih kontakata s drugim ljudima (dulji boravci u domu), što smanjuje rizik zaraze nekim opasnim virusom ili bakterijom.
- Neka su istraživanja pokazala da nezaposleni ljudi imaju više vremena za šetnje, rekreaciju i hobi, što je dobro za zdravlje.
- Ubrzani ritam i dugo radno vrijeme u vremenima velike gospodarske aktivnosti izazivaju stres, što je loše za zdravlje.
- Ako je ekonomija u usponu i izgledi za zaradu bolji, ljudi postaju kompetitivniji, više i brže sudjeluju u prometu, konzumiraju više stimulansa i šećera, što povećava zdravstvene rizike uključujući i rizik prometnih nesreća, itd.
Problem ovih tumačenja leži u skrivenoj pretpostavci da se iz podataka o populaciji mogu izvoditi zaključci o pojedinim ljudima. To je metodološki upitno. Nas zapravo zanima hoće li se nekom konkretnom čovjeku povećati rizik smrti ako postane nezaposlen, bez obzira što se događa s drugim ljudima. Stoga trebamo promatrati pojedince, a ne statističke agregate za cijelu populaciju.
Ako promatramo pojedince, kako možemo znati stvarne uzroke smrti kraj toliko mogućih objašnjenja? Zamislimo da neki čovjek ostane bez posla i umre. To možemo objasniti na tri načina:
- Nezaposlenost (tj. posljedica nezaposlenosti) pokrenula je neki proces u tijelu koji je doveo do smrti. To je slučaj koji tražimo, u kojem se pojavljuje uzročnost.
- Dogodio se «vanjski šok» – vanjski uzrok koji je približno istovremeno doveo do nezaposlenosti i smrti. Na primjer, čovjek je otišao u rat. Ili, čovjek doživi stres ili bolest koji promijene psihu u smislu sklonosti riziku, i čovjek da otkaz na poslu te nekoliko mjeseci kasnije pogine u slobodnom penjanju na stijeni. U tom slučaju očito ne možemo reći da je nezaposlenost uzrokovala smrt.
- Čovjek je bio ozbiljno bolestan, što je jako smanjilo radnu sposobnost. Zbog toga je dobio (ili dao) otkaz i nekoliko mjeseci potom umro. U tom slučaju ne možemo reći da je nezaposlenost uzrokovala smrt, jer bolest je ta koja je uzrokovala i nezaposlenost i smrt.
Studije koje su rađene na temelju praćenja ljudi kroz život, uz kontrolu vanjskih utjecaja kao što su zdravstvena stanja odnosno predispozicije, najčešće pronalaze uzročnu vezu između nezaposlenosti i smrti. Ovdje se ne želim poigravati s brojkama o tako osjetljivoj temi kako me netko ne bi pogrešno interpretirao, osobito s obzirom na činjenicu da, koliko je meni poznato, takva studija u Hrvatskoj nije napravljena. Uz to, rezultati istraživanja među zemljama se prilično razlikuju. Spomenut ću stoga rezultat iz jedne američke studije (Tapia Granados i dr., 2014) u kojoj su autori pronašli ekvivalent između gubitka posla i 10 godina više starosti. Drugim riječima, ako ste prosječan muškarac u dobi od 50 godina i ako ostanete bez posla, vaše će zdravstveno stanje uskoro odgovarati prosječnom muškarcu u dobi od 60 godina. Vjerojatnost umiranja u sljedećih godinu dana prema tablicama mortaliteta američkog socijalnog osiguranja povećat će se s 0,5% na 1,15%.
S druge strane, studija u kojoj su podaci za SAD uspoređeni s podacima za Njemačku (McLeod i dr., 2012) pokazala je da veza između nezaposlenosti i mortaliteta u Njemačkoj ne postoji, što su autori objasnili modelom socijalno-tržišnog gospodarstva u kojem je društvena sigurnosna mreža rasprostranjenija i jača nego u SAD-u. Međutim, studija za Švedsku koja ima još jaču socijalnu sigurnosnu mrežu od Njemačke potvrdila je postojanje rizika mortaliteta uslijed gubitka posla (Voss, 2004). Istraživanja u nama najbližim zemljama srednje i istočne Europe su sporadična, a jedno starije istraživanje za Poljsku identificira povećani rizik mortaliteta nezaposlenih na području Gdanjska 1999.-2004. (Zagozdzon i dr., 2009). Sve reference se nalaze na kraju, u dnu stranice.
Ovdje se možemo zaustaviti s obzirom da ne znamo koliko su studije i spomenute tablice relevantne za Hrvatsku i ne znamo kojoj je zemlji Hrvatska slična. Međutim, imamo naznaku da bi utjecaj nezaposlenosti na mortalitet mogao postojati.
Prije zaključka moramo odgovoriti na pitanje kako pomiriti ovaj rezultat s činjenicom da ukupni podaci pokazuju pad mortaliteta ako dođe do rasta nezaposlenosti odnosno pada ekonomske aktivnosti? U brojkama za ukupnu populaciju kriju se velike razlike između segmenta stanovništva. Za ljude boljeg socio-ekonomskog i emocionalnog statusa nezaposlenost nije prevelik stres. Oni zbog osobne imovine i obiteljskih veza imaju sigurnosnu mrežu koja im pruža osjećaj da ne mogu propasti. I brže će pronaći novi posao. S druge strane, socio-ekonomski ranjive i slabije obrazovane skupine ljudi, koje su brojčano u manjini, vrlo brzo propadaju i njihov je stres strašan. Opasnost za dugotrajnu nezaposlenost i definitivni izlazak s tržišta rada vrlo su veliki. Možda ćemo se zavaravati ako mislimo da je to fenomen koji je specifičan za Ameriku i/ili tamošnju crnačku populaciju. U svakom slučaju, postoje indicije da kod sigurne većine prevladaju pozitivni učinci nezaposlenosti (i oni relativno brzo pronađu novi posao), tako da oni utječu na ukupnu statistiku koja skriva individualne efekte. Individualni efekti za nesigurnu i slabije stojeću manjinu mogu biti dramatični.
Ako je ovo objašnjenje točno, onda bi nam se i neke druge priče koje nam je službena propaganda servirala mogle (možda) prikazati u drugom svjetlu. Naime, stalno slušamo o neodgovornim pojedincima od kojih neki učestalo krše mjere samoizolacije. Jesu li to luđaci koji nas žele zaraziti? Sebičnjaci koji ne mare ni za koga? Ili je možda riječ o čovjeku koji mora raditi svaki dan da bi nekoga prehranio? Ili mora izlaziti da bi brinuo o nekome tko bi inače mogao umrijeti? Je li riječ o nekome tko je ucijenjen ili nezaposlen, «na rubu»? Život piše svakojake priče.
Poziv na struku kao mjera neznanja
Ako je spomenuti rezultat točan, postavlja se pitanje što lockdown, koji već izaziva ekonomski kolaps širom svijeta, radi ljudima? Kakva je «bilanca» kratkoročnih i dugoročnih učinaka?
Neki osigurači koji bi trebali amortizirati ekonomski šok jesu ugrađeni u sustav. U ovom trenutku oko 550,000 ljudi izvan državnog sektora dobiva plaću iz državnog proračuna i to će trajati do isplata plaća u lipnju za svibanj. No, javni novac nije beskonačan resurs kao što mnogi zamišljaju. Usprkos spomenutoj mjeri, broj nezaposlenih u Hrvatskoj povećan je za više od 20,000 i to u doba godine kada nezaposlenost sezonski brzo pada. Povećanje je s oko 135 tisuća sredinom travnja na oko 156 tisuća jučer, 21. travnja. Teško je i zamisliti koliko bi nezaposlenih bilo registrirano na Zavodu da nije uvedena spomenuta mjera ostanka na poslu.
Strategija amortizacije šoka proračunskim novcem ima ozbiljna ograničenja i dugoročne negativne učinke. Pretjerani javni dug može smanjiti javne, pa tako i javnozdravstvene resurse u budućnosti, što može imati svoju visoku cijenu.
Dakle, glavna poruka istraživanja koja sam pregledao (vidjeti u dnu teksta) glasi da veza između nezaposlenosti i mortaliteta postoji, ali nije jednostavna; veoma je složena i može se razlikovati od zemlje do zemlje. Samim time, teško je izvoditi zaključke. Postoje naznake da su najugroženiji ranjivi ljudi – ljudi slabijeg obrazovanja i imovinskog stanja, ljudi koji lakše ostaju bez posla te teže pronalaze novi posao i premoštavaju razdoblje kada ne rade. Čini mi se da je ta mogućnost do sada posve izgubljena iz vida. Postoji mogućnost da je lockdown strategija koja štiti u prosjeku starije i bolje stojeće ljude, ali zbog toga rizicima mortaliteta izlaže neke druge.
Naravno, sve je to spekulacija koju treba uzeti sa zrnom soli. Istraživanja za Hrvatsku, koliko je meni poznato, nema. Ako ih ima, sigurno će se netko javiti u odgovoru na ovaj tekst. U svakom slučaju, pitanje je može li se američki ili švedski rezultat preslikati na Hrvatsku. Pitanje bi moglo otupiti relevantnost rezultata koje sam spominjao. A ako «struka» nema dokaza, zašto bilo što mijenjati; zašto dozvoliti da nejasna i nepouzdana ekonomska razmatranja ugroze postignuća u borbi protiv epidemije?
Odgovor glasi da ovdje nije riječ o ekonomskim razmatranjima. Kao što se možete uvjeriti iz popisa literature na kraju teksta, ovo su razmatranja iz područja javnog zdravstva. Ta razmatranja su sastavni dio njihove struke. Stoga nije jasno zašto se ne govori o tome?
Ako se vratimo dovoljno daleko u ne tako davnu prošlost, sjetit ćemo se da su epidemiolozi i stručnjaci za javno zdravstvo pozvani u pomoć zbog nedostatka informacija i dokaza. O virusu i širenju epidemije u veljači nije se znalo gotovo ništa. Ocjene osnovnog reproduktivnog faktora R0 koji indicira brzinu početnog širenja virusa varirale su od 2 do od strane američkog CDC-a nedavno ocijenjenih 5,7 (riječ je o broju ljudi koje može zaraziti jedan zaraženi u početku širenja zaraze). Struka je mobilizirana više zbog onog što se nije znalo, nego zbog onoga što se znalo (u pogledu rješavanja problema jednostavno je kopiran kineski model jer se doimao uspješan). Radilo se na temelju indicija, što je iznimno teško. Svatko tko je donosio stvarne odluke s ozbiljnim posljedicama za ljude u uvjetima rizika, ili još gore, neizvjesnosti, zna koliko to može biti teško.
Nismo li sada u sličnoj situaciji s ekonomskim posljedicama poduzetih mjera? Nemamo istraživanja, nemamo rezultate, ali imamo indicije. A indicije su da može slijediti drama. Ljudska drama. Ona se ne mora dogoditi, ali može. Isto kao s covid-19: sve je vrlo slično neizvjesnosti koja je postojala u početku pandemije. S tim da je problem sada zapravo veći. Kako smo ekonomiju zaključali sami (jer nije se zaključala sama), jedini način da ju se otključa i smanji udar na nezaposlenost je da se mjere znatno ublaže. Ali što ako to dovede do drugog vala epidemije? Onda će više nego pri prvom valu trebati voditi računa o ukupnim (potencijalnim, mogućim) psihološkim, socijalnim i ekonomskim gubicima. Jer, na kraju to su ljudski gubici. A to znači da su moralne poruke, kojima je do odabrana strategija do sada pravdana, i uz čiju je pomoć komunicirana, bile najblaže rečeno – nepotpune. U velikoj mjeri i vjerojatno bez neposredne namjere, dosadašnje moralne poruke zamaglile su dubinu i dramu problema s kojim smo suočeni.
Literatura: