Povijesno klatno: Nobel za ekonomiku Bernankeu, Diamondu i Dybvigu

Objavljeno

GWB Swearing-in Ceremony for the Chairman of the Federal Reserve. Federal Reserve Bank.

Ad
Ad

Ben Bernanke, Douglas Diamond i Philip Dybvig podijelili su ovogodišnju Nobelovu nagradu za ekonomiku za doprinos istraživanju financijskih kriza i uloge koju banke mogu imati u njihovom širenju. Ključni radovi ovih ekonomista, možda slučajno, nastali su iste, 1983. godine. Tada je 30-godišnji Bernanke objavio ključni tekst „Nonmonetary Effects of the Financial Crisis in the Propagation of the Great Depression“ (Nemonetarni učinci financijske krize u širenju Velike depresije). U njemu je skrenuo pažnju s monetarne politike u užem smislu na ulogu banaka u širenju negativnih šokova u ekonomskom sustavu.

Dugi niz godina prije toga, još od izlaska Monetarne povijesti SAD-a 1867.-1960. Anne Scwartz i Miltona Friedmana 1963., među ekonomistima je prevladala monetaristička interpretacija prema kojoj je pad ponude novca, odnosno pogreške u načinu vođenja monetarne politike, pretvorio recesiju u Veliku depresiju s dramatičnim ekonomskim i socijalnim posljedicama koje su trajale više od desetljeća. Bernanke je primijetio da pad ponude novca nije bio dovoljno jak da objasni dubinu i trajanje depresije 1930-ih. Njegovo objašnjenje postavilo je banke u središte pažnje: serija bankrota banaka i njihovih klijenata koja je počela potkraj 1930. bila je ta koja je recesiju pretvorila u depresiju.

Schwartz i Friedman nisu pridali dovoljnu pažnju ulozi bankarskih kriza jer su polazili od pretpostavke da financijska tržišta, što uključuje i tržišta depozita i kredita, funkcioniraju savršeno. Bernanke je uzimao u obzir stvarnost – nesavršene informacije i transakcijske troškove zbog kojih tržišta ponekad kolabiraju.

Diamond i Dybvig prvi su formalno modelirali krizni proces pokazavši ključnu ulogu očekivanja odnosno vjerovanja. Banke, naime, imaju kratkoročnu i likvidnu pasivu te dugoročnu i manje likvidnu aktivu, i ranjive su na napade panike štediša. U tom slučaju dolazi do simultanog poremećaja očekivanja i povjerenja većeg broja ljudi koji žele podići svoje uloge. Model Diamonda i Dybviga pokazuje zašto je važna uloga osiguranja depozita i likvidnosnih intervencija središnjih banaka. Oni mogu stabilizirati ranjiv sustav.

Moglo bi se reći da su lekcije koje je artikulirala ova trojka do danas naučene. Osiguranje depozita je standard širom svijeta. Bankarska regulacija uzima u obzir cikličke fluktuacije gospodarske aktivnosti i propisuje minimalne amortizere kapitala i likvidnosti koji bankama omogućuju da recesije dočekuju spremne. Središnje banke su u krizama također spremne otkupljivati nelikvidnu imovinu banaka.

Ipak, takav sustav nije nastao glatko – samo na temelju teorijskih rezultata i empirijskih istraživanja. Ekonomiste nitko ne sluša dok ne zagusti. Današnji je sustav nastao kroz krize među kojima je svakako najvažnija ona koja je započela 2008., u vrijeme Bernankeova mandata kao predsjednika američke središnje banke FED-a (2006.-2014.).

Bernankeovo poznavanje monetarne povijesti i povijesti bankarskih kriza odigralo je ključnu ulogu u brzini reakcije uvođenjem takozvanog kvantitativnog popuštanja – nestandardnih monetarnih mjera otkupa (likvidnih i nelikvidnih) bankarskih imovinskih pozicija. U pandemiji 2020.-2021. Bernankeov je recept ponovljen, samo su razmjeri bili dramatični. to vidimo na slici koja prikazuje vrijednost bilančne svote FED-a:

Uz naknadnu pamet moglo bi se reći da je Bernanke s relativno malom intervencijom 2009. (u usporedbi s onime što se dogodilo u pandemiji) uspio pokazati pozitivne učinke svoga gledanja na monetarnu politiku. SAD su 2009. zabilježile pad BDP-a od 2,6% i nastavile rasti, dok je u Europi pad bio veći, a izlazak iz recesije duže je trajao. Štoviše, Europi je prijetio financijski kolaps sve dok predsjednik Izvršnog odbora ECB-a Mario Draghi onim slavnim „whatever it takes“ iz lipnja 2012. nije najavio da i europodručje kreće za FED-om, Bernankeovim putem.

S druge strane, moglo bi se reći da je Bernanke otvorio pandorinu kutiju neograničene fiskalne ekspanzije (monetarna ekspanzija pogoduje fiskalnoj), koja je američki federalni javni dug, u povijesno gledano vrlo kratkom roku od trenutka kada je postao predsjednik FED-a 2006. do danas, povećala s 60 na 120% BDP-a. Danas je opće prihvaćeno i to da je kombinacija američke fiskalne i monetarne ekspanzije u drugoj polovici 2021. i 2022. u velikoj mjeri „izvezla“ inflaciju širom svijeta, tako da će se posljedice ekspanzivne ere koju na gornjoj slici jasno možemo identificirati kao razdoblje 2009.-2022. tek zbrajati u budućnosti.

Ben Bernanke bio je glavni lik u mom eseju o helikopterskom novcu s početka pandemije. Taj esej je ujedno i poglavlje u mojoj i Kristijanovoj Koronaekonomici, ali kako su prošle dvije i po godine od pisanja teksta morao sam se malo podsjetiti početka:

Kliknite na sliku za više informacija o knjizi i narudžbi

Neki od monetarnih instrumenata povezanih s konceptom helikopterskog novca nisu rješenja, već – put u pakao. Jer, nešto što se – dok se ljuljamo na rubu – može činiti kao rješenje, na kraju može biti jezičac koji će nas gurnuti s ruba u bezdan osiromašenja i diktature. Stoga u nastavku objašnjavam pojam helikopterskog novca, načine njegove distribucije i moguće posljedice takvog djelovanja. Pritom ćemo strogo razlikovati kratkoročne učinke – među kojima neki mogu biti i dobri – od dugoročnih, koji nas mogu gurnuti preko ruba.

I prije ponovnog čitanja sam se sjećao da tekst počinje osvrtom na slavno Bernankeovo predavanje iz 2002. Tada je, prije nego što će četiri godine kasnije postati predsjednik FED-a, postao jedan od guvernera – članova Federalnog odbora za otvoreno tržište (FOMC) koji odlučuje o kamatnim stopama. Bernankeovo predavanje nosilo je naziv „Osigurati da se ono ne dogodi ovdje.“

Najavio je da glavni problem budućnosti neće biti inflacija nego deflacija zbog nedostatka ukupne potražnje. Nulte kamatne stope neće biti dovoljne da pobude potražnju i središnje banke će morati pribjeći nestandardnim instrumentima monetarne ekspanzije. Tako je i bilo. No, s vremenom se pokazalo da kada se promijene neki institucionalni, geopolitički i ini uvjeti, takva politika može izazvati potpunu suprotnost onome čega se Bernanke bojao (deflacije) – visoku inflaciju. Njezin saldo još nije podvučen.

Dodjelom Nobelove nagrade simbolično završava Bernankeova era. Gotovo su četiri desetljeća prošla otkako je mladi ekonomist ponudio dopunu monetarne biblije Schwartzove i Friedmana, a puna su dva desetljeća prošla otkako je mladi centralni bankar najavio eru kvantitativnog popuštanja. Danas smo u svjetlu negativnih posljedica Bernankeove ere skloni sumnjati u razboritost takvog poimanja monetarnog i financijskog sustava, no Bernanke nije bez zasluga. Nesporno je, i široko je prihvaćeno, da početna kvantitativna popuštanja u oknu krize imaju blagotvorne učinke u vidu prevencije bankarske krize koja ima moć otvoriti financijski bezdan poput onoga iz 1930-ih. Najmanje što izbjegavanje takvog bezdana zaslužuje je – Nobelova nagrada.

Međutim, isto je tako nesporno da su ljudi od krvi i mesa, a institucije falične. Ne postoji tehnokratski raj u kojem netko može precizno izračunati i provesti optimalne fiskalne i monetarne odgovore. Postoji samo povijesno klatno koje se ljulja. Sada je otišlo u stranu na kojoj će se proučavati u čemu se točno pogriješilo, s čime se pretjeralo: kakvi su bili učinci sekundardnih kanala širenja u kojima su posredovale prenapuhane cijene imovina i – konačno – ova inflacija s kojom već predugo živimo?

Neki novi klinci će formalizirati modele i provoditi istraživanja o tome koji su sve aspekti ponašanja političara, investitora, potrošača i proizvođača, nedostajućih informacija i transakcijskih troškova doprinijeli tom pretjerivanju. Oni će svoje nagrade dobiti za 20, 30 godina, kada se ovo naše vrijeme, i ono koje tek slijedi, s povijesnim odmakom ukoriči u modele, članke i knjige, te postane sastavni dio povijesnog iskustva.

Naravno, na kraju će uvijek ostati ono temeljno pitanje: koliko smo uopće sposobni učiti iz povijesnog iskustva? Vjerojatno jesmo, samo se svijet mijenja bržim tempom no što smo mi u stanju iz njega učiti. Zbog toga stalno imamo osjećaj da jurimo za vlastitim repom, a Nobelove nagrade dolaze u nezgodno vrijeme, u najboljem slučaju – kasno.