Na Ekonomskom labu je objavljen veći broj tekstova o euru, ali je većina njih bila posvećena trenutačnim zbivanjima i/ili budućnosti europodručja. Ovaj tekst predstavlja pogled na povijest nastanka eura, koji se slikovito može opisati kompleksnim odnosom između europskog cara, europskih kraljeva i duhova iz boce.
Ovakav zanimljiv prikaz europskog puta do monetarne unije je iznio Tomasso Padoa-Schioppa u zbirci eseja iz 2000. godine pod nazivom The Road to Monetary Union in Europe: the Emperor, the Kings and the Genies. Ova knjiga se preporučuje svakome koga zanima trnoviti put europskih valuta od „zmije“ 1972. godine do uvođenja zajedničke europske valute 1999. godine (gotovina je uvedena tri godine kasnije, 2002.).
Knjiga je posebno zanimljiva jer je Padoa-Schioppa bio insajder u političkim i ekonomskim procesima koji su doveli do uvođenja eura. Od 1979. do 1983. bio je direktor Glavne uprave za ekonomska i financijska pitanja (DG ECFIN), a 1998. godine je imenovan u prvo Upravno vijeće tada osnovane Europske središnje banke (ECB). Neki ga smatraju i glavnim utemeljiteljem ideje o zajedničkoj valuti u Europi. Padoa-Schioppa je poznat i kao tvorac poznate teorije „nekonzistentnog/nemogućeg četverokuta“, o kojoj će više riječi biti kasnije.
Knjiga se sastoji od dvanaest poglavlja u kojima autor daje pogled iznutra na institucionalne, ekonomske i političke faktore koji su gurali ali i kočili put prema monetarnom ujedinjenju Europe[1].
Jedan od najvažnijih događaja u povijesti eura dogodio se mnogo godina ranije, kada su SAD donijele jednostranu odluku o prestanku konvertibilnosti dolara u zlato 15. kolovoza 1971.[2], što je predstavljalo kraj sustava međunarodnih monetarnih odnosa koji je uspostavljen nakon konferencije u Bretton Woods-u 1944. godine.
Na ovaj događaj, koji se u literaturi često naziva Nixonovim šokom, europske su zemlje 1972. godine reagirale usvajanjem monetarnog režima popularno nazvanog „zmija u tunelu“. Pet zemalja europske jezgre – Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska i Belgija, te su godine u Baselu postigle dogovor da će se odrediti međusobne granice fluktuacije tečaja od +/- 2,5%, što je s druge stane omogućavalo fluktuaciju od 4,50% u odnosu na dolar budući da je tada na snazi bio tzv. Smithsonian agreementusvojen među zemljama G10 koje su odredile granice fluktuacije svojih valuta prema dolaru u okviru od +/-2,5%.
Slika 1: Zmija u tunelu
Iako je ovaj sustav kratkoročno doveo do stabilizacije tečajeva, vrlo se brzo našao pod pritiscima zbog odluke SAD-a da napusti Smithosnian agreement i uvede slobodnu fluktuaciju dolara. Održivost „zmije“ dodatno je ugrozio prvi naftni šok. Francuska je napustila „zmiju“ 1974. godine, opet se vratila 1975., pa ponovno trajno napustila 1976. Neke druge zemlje su ulazile, neke izlazile, a do 1977. su u „zmiji“ ostale samo male zemlje vezane uz Njemačku – Belgija, Nizozemska, Danska i Luksemburg.
Nestabilnost „zmije“ dovela je do novog sporazuma 1979. godine pod nazivom Europski monetarni sustav (European Monetary System), EMS. Ovim sporazumom su uvedene uža i šira granica fluktuacija u odnosu na zajedničku košaricu valuta ECU od +/-2.25% za Belgiju, Dansku, Francusku, Njemačku, Irsku i Nizozemsku i šira granica od +/-6% za Italiju. Bio je to prvi Europski tečajni mehanizam (ERM I). Njemačka i Budesbanka su i u ovom sustavu imale središnju ulogu.
Padoa-Schioppa ističe tri značajna postignuća EMS-a (ERM I).
Prvo, naglašava kako je EMS spasio slobodnu trgovinu u Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) u kritičnim trenucima kada je bila u opasnosti zbog drugog naftnog šoka 1979., značajnih razlika u inflaciji među europskim zemljama i vrlo različitih ekonomskih politika koje su se početkom 80-ih vodile u Njemačkoj i Francuskoj (i ostalim manjim zemljama).
Drugo, EMS je bio važan faktor makroekonomske stabilnosti i prilagodbe u zemljama poput Francuske, Italije, Belgije i Danske koje su se borile s različitim oblicima makroekonomskih neravnoteža poput visoke inflacije, nezaposlenosti i vanjskih neravnoteža.
Treće, EMS je zaštitio EEZ od krize dolara tijekom osamdesetih godina.
Padoa-Schioppa ističe i tri pouke. Prvo, za razliku od Bretton Woods-a, prilagodbe središnjeg pariteta u EMS su se postizale konsenzusom i bile su praćene sveobuhvatnim reformama i promjenama u ekonomskoj politici koje su trebale osigurati makroekonomsku prilagodbu potrebnu za održavanje stabilnosti sustava. To se pokazalo ključnim za održivost EMS-a.
Drugo, Padoa-Schioppa naglašava kako je ECU relativno brzo postao prepoznat kao nešto više od „obične“ košarice valuta, kao zamjenska valuta, što je bio vrlo važan signal da je jednog dana moguće uvesti zajedničku valutu.
Treće, za uspjeh EMS-a bila je važna regionalna dimenzija. Takav sustav nije mogao opstati na nekoj višoj međunarodnoj razini.
Bez obzira na veliki uspjeh EMS-a, Padoa-Schioppa je u svojim istupima tvrdio kako ovaj sustav nije dovoljan jer je Europi potrebna zajednička valuta. Kao ključan argument je koristio ranije spomenuti nekonzistentni četverokut. Temeljni izazov za EMS je, prema autoru, trebalo biti utemeljenje jedinstvenog tržišta, European single market (ESM), koje je stupilo na snagu 1993. Padoa-Schioppa je u svojim esejima u razdoblju prije utemeljenja ESM upozoravao kako će micanje svih prepreka kretanju roba, usluga, kapitala i ljudi podrazumijevati da će se na području EEZ istovremeno pokušati postići slobodna trgovina, mobilnost kapitala, autonomna monetarna politika i fiksni tečaj, što je nazvao „nekonzistentnim četverokutom“ (ova teorija nadopunjuje poznatiji koncept „nemogućeg trokuta“ iz međunarodne ekonomije).
Slika 2: Nekonzistentni četverokut
Međutim, EMS se našao pod snažnim pritiskom već krajem osamdesetih. Recesija u velikom broju europskih zemalja dovela je do neusklađenih odgovora politika i stvarala pritiske na tečajeve pa su mnoge zemlje koristile kapitalne kontrole i stvarale pritiske na prilagodbu središnjeg pariteta. Veliki šok je predstavljalo i ujedinjenje Njemačke 1990. s kojim su došli veliki troškovi i inflatorni pritisci. Bundesbanka je od straha od inflacije morala dizati referentnu kamatnu stopu, dok su druge zemlje, koje su se početkom 90-ih suočavale s recesijom, htjele ekspanzivnom monetarnom politikom poticati svoja gospodarstva. Najpoznatiji šok bio je prisilan izlazak Velike Britanije iz EMS-a 1992. samo dvije godine nakon ulaska, zbog špekulativnih napada na funtu. Finska, Norveška i Italija također su napustile središnji paritet. Valute Portugala i Španjolske odlučile su se na značajne devalvacije. Deprecijacijski pritisci su se nastavili, a nakon što su se snažno spustili na francuski franak, 8. ožujka 1993. godine granice fluktuacije su proširene s +/-2,25% na +/-15%. Time je službeno došlo do suspenzije ERM I i postavljeni temelji za ERM II koji i danas formalno dopušta fluktuaciju +/- 15% (iako većina država koja je prošla kroz ERM II prije uvođenja eura nije koristila tako širok raspon mogućih promjena nominanog tečaja).
Ovi događaji su se odvijali u trenutcima kada su europski lideri poduzeli jedan od najvažnijih koraka u povijesti Europske unije – potpisivanje Maastrichtskog ugovora u veljači 1992. godine. Kako ističe Padoa-Schioppa, Europa se 1993. nalazila u šizofrenoj situaciji gdje je, s jedne strane, dopuštena velika fluktuacija tečajeva, što je gurnulo Europu u smjeru fleksibilnih tečajeva, dok su se s druge strane potpisnice ugovora obvezale na čvrsto vezivanje. U tim trenutcima se činilo kako je uvođenje eura bilo gotovo nemoguće u rokovima koji su dogovoreni u Maastrichtu.
Sam autor ističe kako je bio jako skeptičan i zabrinut za budućnost zajedničke valute te podsjeća da je već u eseju iz 1994. godine napisao kako monetarna unija može postati realnost samo ako se usklade dva važna faktora – ekonomski i politički, koji će potaknuti zemlje članice da implementiraju programe koji su usvojeni Maastrichtskim ugovorom.
I zaista su se ta dva faktora uskladila kroz suradnju europskog „cara“, kako autor naziva Helmuta Kohla, i „duhova iz boce“, kako autor naziva financijska tržišta. Neumoljivost duhova iz boce se pokazala kao najvažniji ekonomski faktor, a nepopustljivost cara kao najvažniji politički faktor. Ovi faktori su djelovali na ponašanje europskih „kraljeva“, kako autor naziva čelnike zemalja članica Europske unije.
Duhovi iz boce su odigrali vrlo važnu ulogu u nastanku eura jer su, nakon što su pobjegli iz boce i napravili veliki financijski kaos tijekom 1992. i 1993. godine, u narednim godinama preuzeli drugu ulogu i postali važan promicatelj stabilnosti budući da su stvarali pritiske na kraljeve da poštuju konvergencijske kriterije zapisane u Ugovoru iz Maastrichta. Kažnjavali su svakog kralja koji je u svojoj zemlji vodio politiku koja bi ugrozila te kriterije.
Car, koji je nakon konačne ratifikacije Ugovora bio na čelu Njemačke već dvanaest godina, koji je proveo unifikaciju najveće članice Europske unije i koji je bio najvažnija politička figura u Europi, kraljevima nije dopustio da se pomiču datumi ključnih koraka za uvođenje eura koji su bili zapisani u Ugovoru. On je smatrao zajedničku valutu ključnim korakom prema ujedinjenoj Europi koja će živjeti u miru i nije pristajao ni na kakve kompromise.
Tako su, kako zaključuje Padoa-Schioppa, tadašnji europski car i duhovi iz boce natjerali europske kraljeve da nakon mnogo stoljeća maknu svoja lica s kovanica i novčanica i prihvate lice novog europskog cara – eura.
[1]Ovaj tekst predstavlja sažeti pregled nekih temeljnih ideja i poruka, a zainteresirani čitatelji se pozivaju da pročitaju cijelu knjigu.
[2]Pritom treba podsjetiti na važnu činjenicu da se Zapadna Njemačka povukla iz ovog sustava još u svibnju.