Od samog početka hrvatskog puta prema EU novac odnosno EU fondovi igraju ključnu ulogu u vabljenju Hrvata da u sebi probude Europejce. Taj implicitni deal ponekad eskalira, kao onomad kada je Vesna Pusić govorila da bez EU fondova neće biti novca za mirovine, ili kao sada, kada Andrej Plenković donosi novo obećanje o još 10 milijardi eura (povrh približno toliko koliko smo dobili u alokaciji EU fondova u proračunskom razdoblju 2014-2020). Postavlja se pitanje je li to dobro i koliko su EU sredstva stvarno korisna za dugoročni razvoj?
U ovom ću tekstu objasniti dva različita pogleda na EU novac, ujedno dvije teorije o učincima EU sredstava. No, prije toga, iznose koji se ovdje spominju treba staviti u perspektivu kako bismo točno znali o čemu govorimo.
4 x 10
Igrom slučaja, u kontekstu EU sada se spominju četiri vrste EU sredstava od kojih svaka nosi približno isti iznos sredstava – 10 milijardi eura. Kako biste imali bolji osjećaj o kolikim se iznosima radi, imajte na umu da će hrvatski BDP za ovu godinu iznositi oko 50 milijarda eura, pa ugrubo možemo reći da je svaki od tih programa „težak“ 20% BDP-a ili ukupno 80%, kroz veći broj godina.
To je jako puno novca. Cjelokupna štednja hrvatskih građana kod banaka „teži“ nešto manje od 30 milijardi eura, dakle manje od sva četiri zbrojena izvora europskog novca. Autoceste su izgrađene s oko 5 milijardi eura tj. 50% vrijednosti jednoga od četiri programa, a sav kapital HEP-a vrijedi oko 3 milijarde eura. Dakle, jako puno novca: 13 HEP-ova.
O koja četiri programa je riječ?
Prvu desetku čini 10,7 milijardi eura maksimalnog iznosa koji možemo povući iz EU fondova u okviru višegodišnjeg proračunskog okvira za razdoblje 2014-2020. Povlačenje tih sredstava može trajati do kraja 2023. Do sada smo povukli oko 3,5 milijarde, ali je ugovoreno već 90% pa je realno za očekivati povlačenje oko 10 ukupno, što znači još 6,5 do 7 milijardi u preostale tri i po godine do kraja 2023. Ako se od toga oduzme naš doprinos u EU proračun koji „teži“ oko 500 milijuna eura na godinu, ili 3,5 milijarde kroz sedam godina, lako je izračunati koliki je neto plus.
Drugu desetku čini približno isti iznos koji će Hrvatskoj pripasti iz sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira 2021-2027. Princip je isti kao kod prve desetke, samo sada nećemo morati čekati uhodavanje u koorištenju EU fondova. Projekti će brže nastajati, pa će i novac brže teći. Trenutno se pregovara o sljedećem EU proračunu.
Treću desetku sam objasnio u tekstu od petka – to su utjecaji koji djeluju kroz monetarni sustav kada zemlja uđe u Europski tečajni mehanizam i uvede euro. Predstavio sam to kao ono što je do sada propušteno jer nismo ranije ušli u EU i uveli euro. Ljude ovaj dio zbunjuje jer to nije novac koji ide direktno državi pa se ne vidi kako se iz njega grade mostovi. Međutim učinak toga novca je itekako realan, samo posredan. Na primjer, ako Europska središnja banka u razdoblju od nekoliko godina kupi 6 milijardi eura hrvatskih državnih obveznica, kamatne stope će biti niže, financijska kolebanja manja, a red kupaca hrvatskih vrijednosnica dulji. To može kroz niz godina pomoći rastu dodane vrijednosti za barem toliki iznos. Detalje o monetarnim programima možete pronaći ovdje.
O četvrtoj desetki najviše se priča ovih dana. EU je shvatila da su posljedice Covid-19 neravnomjerno raspoređene između sjevera i juga pa je pala odluka da se uspostave novi programi pod kapom naziva Next Generation EU, za koju se predlaže budžet od 750 milijardi eura. Hrvatskoj bi od toga mogla pripasti desetka, od čega oko 7 u vidu transfera, a oko 3 u vidu povoljnih kredita. Sve to još nije gotova stvar jer se Austrija, Danska, Nizozemska i Švedska zasad protive, ali izgledi da se postigne neki dogovor nisu loši.
Ova priča ne završava s 4 x 10, jer i u travanjskom Covid-19 paketu ima oko 2 milijarde koje bi Hrvatska mogla koristiti kroz programe Europske investicijske banke i paket za tržište rada SURE. No, pustimo sada detalje. Jednostavnosti radi, dalje radimo s 4 x 10, od čega su 25-30 milijardi transferi tj. novac koji ne treba vratiti, a 10-15 milijardi povoljni krediti koje, ako ih uzmemo, naravno treba vratiti. Radi jednostavnosti, u nastavku ćemo to zaokružiti na formulu 4 x 10 = 40 = 30 (transferi) + 10 (povoljni krediti).
„Nema besplatnog ručka“
Očito je kako je 30 milijardi transfera bruto iznos koji treba umanjiti za naš doprinos europskom proračunu koji iznosi između 35 i 40% iznosa koji imamo pravo povući. Dakle, financijski neto efekt je, opet zaokružujemo, 60% od 30 ili 18 milijardi. To je još uvijek jako velik novac.
U dijelu povoljnih kredita financijski efekt je skromniji. Pristup povoljnim europskim kreditima zamjenjuje potrebu zaduživanja na financijskom tržištu gdje su rokovi zaduženja kraći, a kamatne stope veće. Ako je razlika kamata 2,5% na godinu u prosjeku, i ako je glavnica 10 milijardi, godišnji efekt ušteda je 250 milijuna eura (0,5% BDP-a), ali kroz dugi niz godina. Desetljeća su u pitanju, jer neki će programi ići do 2058. Prema principu zrno po zrno, također dolazimo do jako velikih koristi u dugom roku.
Međutim, niti onih 18 milijardi neto od transfera, niti ovih 250 milijuna ili 0,5% BDP-a na godinu po principu zrno po zrno, neće doći besplatno. Hrvatska će kao i sve druge zemlje članice participirati u spomenutom financiranju EU proračuna, ali i u stvaranju financijskih pool-ova sredstava izdavanjem državnih garancija, što znači da će biti izložena rizicima proporcionalno iznosu danih garancija. Veliki su izgledi da te garancije nikada ne dođu na naplatu. Europski financijski fondovi poput ESM-a (Europski mehanizam stabilnosti za članice europodručja) ograničeni su pravilima prvoklasnog kreditnog rejtinga i ključnom ulogom u odlučivanju od strane financijski disciplinirane Njemačke koja jako pazi da se netko ne zaigra europskim novcem koji je u velikom dijelu (preko 20%) njen novac tj. potencijalna obaveza njemačkih poreznih obveznika.
Prema tome, točno je da „nema besplatnog ručka“. Ali i kada se gleda samo s financijske strane, Hrvatska je potencijalno u velikom plusu. Međutim, knjigovodstvo nije sve što je bitno u poduzeću pa niti financijski saldo u odnosima s EU nije sve što je bitno za jednu državu. Od samih tijekova novca puno je važnije što se s tim novcem radi.
Ekonomska stvarnost
Povijest EU poznaje zemlje koje su od EU fondova imale ogromne i dokazane koristi (npr. Irska, Poljska), ali i zemlje kod kojih se to ne može dokazati (Grčka). Postojanje razlika potvrđuje da je od novca mnogo važnije što se s njime radi.
Pojednostavljeno, ako novac utrošite na infrastrukturu koja će smanjiti transportne troškove i otvoriti nove poslovne odnose, na energetske uštede koje će povećati konkurentnost poduzeća i smanjiti troškove kućanstava, na liječenje ljudi i bolje obrazovanje, na strojeve koji će povećati konkurentnost i znanja u poduzećima, onda će biti manje važno je li novac došao iz donacije (transfera – EU fondova) ili povoljnog kredita (koji se mora vratiti), jer će se stvoriti nova dodana vrijednost koja je mnogo puta veća od inicijalnog uloga. Ako s druge strane novac potrošite na sportske objekte koji će ostati kao spomenici propalim političarima, lokalna sastančenja i druženja, ako se dobar dio love odlije u privatne džepove i završi na računima u inozemstvu ili u prevelikim zgradama koje troše puno energije i amortizacije, a ne služe ničemu pametnom, onda će opet biti manje važno je li novac došao iz donacije ili kredita, jer neće obaviti svoju temeljnu ekonomsku funkciju uvećanja vrijednosti (iako će nelagoda biti malo veća u slučaju kredita koje ipak treba vratiti).
Dakle, ekonomska stvarnost je mnogo više od knjigovodstva i novčanog toka. To je slično kao s privatnim ulaganjima. Prvo treba imati ideju. Drugo, ideju treba razraditi. Treće, treba imati ljude koji će provesti ideju. Četvrto, do detalja treba razraditi poslovni plan. Peto, unaprijed treba znati što se radi kada nešto pođe krivo i treba imati rezervu za vraćanje projekta na pravi kolosijek. Ako su svi uvjeti zadovoljeni, novac za projekt će se naći – prije ili kasnije. Imati novac, a nemati dobar plan, jednako je tragično kao i imati dobar plan, a nemati novac. Najtragičnije je ako novac potrošite na loš plan. U tom slučaju ste u velikom problemu, a u drugom ste samo frustrirani i kad god poželite možete otići raditi nešto drugo. A ako ste u prvom problemu s EU sredstvima, može se dogoditi da EU kontrolori zatraže da se dio ili sav novac vrati. A to možete napraviti samo tako da dodatno opteretite porezne obveznike.
Ima i dodatak: varate se ako mislite da nije problem ako tuđi novac ne potrošite na najbolji mogući način u slučaju da vam je taj novac poklonjen, a EU kontrolori nemaju prigovora. Potrošili ste vrijeme koje ste mogli utrošiti pametnije. Navukli ste dobavljače i partnere koji su zajedno s vama radili nešto što nema perspektive. Razvili ste birokraciju koja je pripremala i pratiila beskoristan projekt i koja je sada nabujala pa traži nove slične projekte kako bi opravdala svoje postojanje. To je kao da ste iskopali korito koje vodi u besmislenom smjeru. Voda će njime teći i nakon što svi shvate da se na kraju samo beskorisno izlijeva.
Zaključak
Stoga se pred izbore koji slijede nemojte pitati tko donosi više novca, nego tko je u stanju pokrenuti i napraviti više dobrih i pametnih stvari.