Povodom skorog pada broja nezaposlenih ispod 200 tisuća

Od pojave gospodarske recesije 2009. godine u Hrvatskoj je snažno i neprestano rasla nezaposlenost. Od prosječnog broja nezaposlenih u 2008. koji je iznosio 236 tisuća, u narednih 5 godina došli smo do ogromnoga broja od 345 tisuća osoba, koliko ih je prosječno bilo nezaposleno u 2013. godini. Nezaposlenost je time postala uvjerljivo najveći gospodarski i socijalni problem u Hrvatskoj.

U srpnju 2013. RH je postala punopravna članica Europske unije. Ulaskom u zajednicu zemalja sa slobodnim protokom robe, kapitala i ljudi, mnoge su se stvari u Hrvatskoj počele mijenjati. Najviše na tržištu rada. Neslavni vrhunac od 384 tisuće nezaposlenih zabilježen je u veljači 2014. Od tada, kao što možemo vidjeti na slijedećoj slici, počinje snažan pad.

Izvor podataka: HZZ, obrada: autor

Danas je na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje evidentirano oko 202 tisuće nezaposlenih. Snažan i kontinuiran pad broja nezaposlenih događa se kao posljedica više faktora, od kojih su najvažniji slijedeći:

  1. emigracija (i ostali nepovoljni demografski trendovi),
  2. „pročišćavanje“ evidencije nezaposlenih i ostale mjere HZZ-a kojima se htjelo postići da broj onih koji stvarno traže posao bude što bliži broju službenom broju nezaposlenih te
  3. rast zaposlenosti u posljednje dvije godine.

Dakako, najveći utjecaj je imao odlazak radne snage otkad smo ušli u EU tj. otkad su se otvorile granice za ljude. Iako se danas neprestano piše o egzodusu ljudi iz RH te su demografi postali nove medijske zvijezde, ovakav razvoj događaja je bio očekivan. Sve nove zemlje članice koje su imale osjetno niži standard od prosjeka EU, ulaskom u Uniju zabilježile su veći odljev stanovništva (Litva, Latvija, Bugarska, Rumunjska). S obzirom da je Hrvatska ušla u EU nakon što je 5 godina provela u recesiji te je nezaposlenost obarala rekorde, masovnija emigracija nimalo ne treba čuditi.

Da smo mudrijim politikama ranije pokrenuli gospodarstvo, emigracija bi sigurno bila manja. Posljedice loših odluka danas nas sustižu.

No, da je oporavak gospodarstva krenuo ranije, ljudi bi svejedno odlazili za (boljim) poslom. Realno gledajući, hrvatskom gospodarstvu trebale bi godine da stvori broj novih radnih mjesta koji je potreban da bi se onolika vojska nezaposlenih mogla zaposliti. Utoliko na emigraciju ne treba gledati tragično kako se to obično predstavlja: koliko god ista dugoročno predstavljala veliki problem za Hrvatsku, svejedno je bolja od alternative da 350 tisuća nezaposlenih ljudi sjedi doma.

Ono što danas najviše veseli je da oporavkom gospodarstva, koje ulazi u treću godinu rasta, i broj zaposlenih osjetno raste. U zadnje dvije godine je prema podacima HZMO-a (Državni zavod za statistiku je mijenjao metodologiju prikupljanja podataka, stoga podaci nisu usporedivi s onima prije 2016.) zaposleno preko 52 tisuće osoba više.

izvor: HZMO, obrada autora

Veća agregatna potražnja i sve manja ponuda rada radnike stavlja u bolju pregovaračku poziciju i za očekivati je da će sve to utjecati na rast plaća (i zapravo već utječe, u prva 2 mjeseca ove godine prosječne neto plaće veće su za 3,3%).

Ako se oporavak nastavi sličnim tempom, nezaposlenost će vrlo skoro prestati biti kronični problem. To nas dovodi do sasvim drugih tema o kojima se mora ozbiljno razmišljati, a to je da tržište rada predstavlja jedno od najvećih strukturnih ograničenja dugoročnom gospodarskom razvitku Hrvatske. Ako se rast nastavi, pitanje imigracijske politike (uz uvijek prisutna pitanja obrazovanja) moglo bi zamijeniti pitanje smanjenja nezaposlenosti pri vrhu ljestvice otvorenih pitanja hrvatskoga tržišta rada.