Warren Buffett definitivno nije poklonik zlata. Štoviše, utipkate li u Google frazu „Warren Buffet gold“, među prvim linkovima mogao bi vam se ukazati tekst kojim je Investopedia pokušala kapitalizirati prijezir legendarnog investitora spram sjajnog žutog metala. Online potraga usto nudi pregršt živopisnih komentara koji će vas od srca nasmijati, a njihova zdravo-seljačka logika vjerojatno osvojiti na prvu. „Od zlata nema nikakve koristi – samo stoji i gleda vas“, jedan je od tih komentara koji se redovito pojavljuju u godišnjem obraćanjima Buffetta svojim investitorima (i široj javnosti). U pismu ulagačima pred godišnju skupštinu dioničara 2012. godine Buffett je govorio o svjetskim zalihama zlata koje su, prema tadašnjim tržišnim cijenama, vrijedile vrtoglavih 9,6 bilijuna dolara (oko 170 tisuća tona), a mogle bi se utopiti u divovsku kocku koja bi stala na bejzbol igralište (svaka stranica kocke bila bi duga oko 20 metara). Za taj novac, nastavlja Buffett, „mogli biste otkupiti svo poljoprivredno zemljište u SAD, i još pride 16 kompanija kao što je Exxon Mobil“ (u to vrijeme najprofitabilnija svjetska kompanija). „Za sto godina, potonja investicija bi vam donijela nevjerojatno količine hrane i obilne dividende“, zaključuje Buffett, efektivno poentirajući paralelom s zlatom: „Za to vrijeme, ona zlatna kocka bila bi jednako velika, i jednako nesposobna za proizvodnju bilo čega; možete je maziti i dragati, ali vam sigurno neće uzvratiti.“
I tako je zlato godinama bilježilo slabašne pozitivne pomake, da bi u posljednjih godinu dana njegova cijena doslovno – eksplodirala. Štoviše, zadnjih tjedana niže nove rekorde, naizgled bacajući sjenu na konvencionalni rezon mudraca iz Omahe. Nije li onda Buffett ipak u krivu kada se izruguje investitorima sklonima zlatu? Nisu li njegove teze tek prazne tlapnje ishlapjelog starca koji je izgubio dodir sa stvarnošću? Nije i nisu, bio bi najkraći odgovor, no kao i svakoj iole kompleksnijoj priči, i u ovoj postoji ključan „ali“, a odnosi se prije svega na – okolnosti.
Buffett, naime, priznaje kako panika na financijskim tržištima generira rast potražnje za zlatom, a to je u ovom slučaju ključna varijabla. Riječ je o uvriježenoj praksi, svojevrsnom atavizmu koji se uspio održati kod dijela investitora, nerijetko zahvaljujući i predrasudama kojima je teško naći konkretnog temelja. Jedna od takvih svakako je ona o zlatu kao učinkovitoj zaštiti od inflacije, no povijesne činjenice je mahom demantiraju. Zlato može poslužiti kao siguran zaklon tek u uvjetima galopirajuće inflacije, a to već odavna nije slučaj. Do sličnog je zaključka došao i Harvey Campbell u svom istraživanju pod nazivom „The Golden Dilemma“, ustvrdivši kako zlato nije osobito prikladno sredstvo hegdingaprotiv inflacije. I što je još važnije, Buffett je u pravu: tehnički gledano, zlato ne nosi nikakav prinos (naprotiv, podrazumijeva i troškove skladištenja!), već ovisi isključivo o odnosu ponude i potražnje, i kao takvo je zapravo prikladan špekulativni instrument.
Već i površan pogled na odnos cijene zlata i vrijednosti S&P 500 indeksa to jasno potvrđuje: davne 2012. godine unca zlata je (usporedbom nominalnih cijena) vrijedila više od indeksa, dok se danas njom može kupiti tek nešto malo više od pola indeksa. Od početka 2012. godine do danas cijena zlata porasla je za mizernih 9,8%, dok je vrijednost S&P 500 indeksa uvećana za čak 146% (a tome još valja pridodati isplaćene dividende, zbog čega je total return još i veći).
S druge pak strane, nemoguće je ne uočiti rastuću potražnju za zlatom posljednjih mjeseci, umnogome kao plod neizvjesnosti i straha na financijskim tržištima: pandemija koronavirusa isprovocirala je rast cijene zlata iznad 1.600 dolara po unci, no nastavak pozitivnog trenda omogućio je – FED. Da, taj nezaobilazni, svemogući FED, prometnuo se u jedan od ključnih faktora pozitivnog trenda cijene zlata. Ili točnije rečeno, zlato se prometnulo u kolateralnu “žrtvu” iznimno ekspanzivne (i intervencionističke) monetarne politike američke središnje banke, koja na sve načine koči rast nominalnih kamatnih stopa (ponajprije upornim otkupom državnih obveznica) kako bi osigurala povoljne uvjete za gospodarski oporavak. I na taj način posredno gura investitore ka (nominalno) rizičnijim kategorijama aktive, poput dionica. Ili zlata. A cijena potonjeg dosegnula je najvišu razinu još od 2012. godine i krupnim koracima grabi ka granici od 1.800 dolara po unci. Da stvar bude još bolja, sličnu politiku u praksi provode i Europska središnja banka, ali i monetarne vlasti u Velikoj Britaniji i Australiji, te Japanu, koji je rodonačelnik politike kvantitativnog popuštanja (Quantitative Easing).
Pritom dio investitora strahuje od značajnijeg rasta inflacije, jednom kada se situacija raščisti i gospodarska aktivnost na globalnoj razini poprimi pozitivan predznak, i zbog toga preventivno gomila aktivu na ovaj ili onaj način povezanu sa zlatom. Ostali ih oportunistički slijede, intenzivirajući momentum koji cijene gura uzlaznom putanjom. Najbolji dokaz za to je izvedba SPDR Gold Shares (GLD), najvećeg zlatnog ETF-a: izvedba dionica savršeno se preklapa sa kretanjem spot cijena zlata na tržištu (rast od oko 35%), no imovina pod upravljanjem fonda (Asset Under Management) rasla je još i brže (skok od 47%), svjedočeći o snažnoj potražnji i velikom interesu investitora.
Za to vrijeme, prinos na desetogodišnje američke državne obveznice bilježi tek minoran rast, dok prinosa na TIPS državne obveznice jednakog dospijeća tonu sve dublje u minus. TIPS je kratica za „Treasury Inflation-Protected Securities“ i odnosi se na indeksirane državne obveznice koje ulagače štite od rasta potrošačkih cijena, kontinuirano uvećavajući vrijednost glavnice u skladu sa stopom inflacije. Pojednostavljeno, stopa prinosa na TIPS državne obveznice zapravo je suma nominalnog prinosa i očekivane inflacije. Ako je nominalni prinos (kamatna stopa na desetogodišnje obveznice) trenutno oko 0,7%, a realni (prinos na TIPS desetogodišnje državne obveznice) negativnih 0,6%, očekivana stopa inflacije (breakeven inflation rate) je oko 1,3%. To u praksi znači da gomilanje običnih državnih obveznica zapravo donosi gubitke, pa nije ni čudno da investitori aktivno traže potencijalno profitabilnije destinacije, što onda podrazumijeva i preuzimanje (nominalno) većeg rizika. Uostalom, sve navedeno zorno potvrđuje grafikon usporedbe kretanja cijene zlata i realnih (TIPS) prinosa na državne obveznice.
Budući da FED u skorije vrijeme ne namjerava odustati od ekspanzivne monetarne politike (ili barem tako tvrdi Jay Powell), a niti pandemija koronavirusa ne ostavlja prostora nikakvim alternativama, prognoze kada je cijena zlata u pitanju mahom su – optimistične. Analitičari Goldman Sachsa najavljuju rast cijene do 2.000 dolara po unci tijekom idućih 12 mjeseci, a vrlo sličnim procjenama barataju i u Citigroupu, dok u JP Morganu navode kako je zlato trenutno jedan od najprikladnijih instrumenata u uvjetima niskih prinosa. Sve navedeno ni na koji način ne poništava tvrdnje Warrena Buffetta, ali to ne znači da se na zlatu ne može zaraditi.