Prošli tjedan je bio jako gust: stare F-16-ice, zahtjev oporbe za smjenu Martine Dalić, Bernardićev herojski napad na oporbu, diplomatski rat s Rusijom (eksperti kažu da su nas Rusi samo pomazili jer im je jako stalo do nas); teško je odabrati nešto od toga.
F-16 su, čini se, ipak bili top tema koja je izazvala najviše polarizacije. Jedni se kunu u genijalnost odabira i odgovornost prema budućim generacijama, a drugi se kunu u ludost kupnje «starih kanti». No sva ta gledišta zavise o sjedištima onih koji ih izriču.
Da se razumijemo: 300 milijuna kuna godišnje kroz deset godina nije nešto što si i ovakva Hrvatska ne bi mogla priuštiti. Dakle, ako se radi o nekom prioritetu, nečemu što će nam spašavati živote, onda je to ok. Međutim, ostaju ostvorena pitanja. Zašto se Krstičevićev bivši poslodavac, koji na sve strane širi biznis, našao i u poslovima održavanja letjelica, zašto baš Izrael, čije se političke elite zadnjih godina dave u optužbama zbog korupcije, i zašto je baš ovo prioritet?
Ako prihvatimo javno izneseno mišljenje vojnih stručnjaka da lovce nema smisla kupovati komadno (jer takav stav zvuči razumno) pa otpadne ona varijanta da smo mogli kupiti novije i bolje, ali pomalo, dakle, ako je šoping jedinica eskadrila od 12 komada, onda je ovih pola milijarde dolara kroz deset godina uz garanciju vlada-vladi vjerojatno najbolje što se nudilo na tržištu. To treba usporediti s alternativom gašenja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i prepuštanja zaštite neba nekoj drugoj članici NATO-a uz naknadu, kao što je učinila Slovenija.
Ne mogu tvrditi (a čini mi se da i mnogo veći stručnjaci od mene nisu uvjereni) da ta alternativa ne bi bila bolja u svjetlu mogućnosti da se tih 500 milijuna investicija uloži u nešto drugo. Ekonomist uvijek gleda oportunitetni trošak i cost-benefit analizu: što se moglo neto dobiti alternativnom upotrebom. Dakle, postavlja se pitanje strategije. Prvo, u okviru same strategije obrane: odakle prijete opasnosti u narednih 15 godina, kakav se razvoj događaja očekuje, kako će tehnološke promjene utjecati na buduće ratove i što trebamo imati da odgovorimo na te izazove? Gusjenice, avioni ili IT centri? Drugo se pitanje postavlja u okviru šire strategije države: postoje li druge uporabe za investiciju od pola milijarde dolara, koje bi u ovom trenutku jamčile veći doprinos opstanku i razvoju hrvatskog društva i države?
To su teška pitanja. Koliko mi je poznato, nitko nije postavio takav strateški okvir za raspravu o ulaganju pola milijarde dolara kroz deset godina u strateške obrambene sposobnosti. Utoliko cijela stvar podsjeća na priču o LNG-u.
Posve je naime jasno da je LNG odnosno plin koji se kroz njega distribuira u pravilu skuplji od plina koji se u normalnim vremenima na tržištu može kupiti od Rusa. Ako bismo gledali kratkoročnu troškovnu kalkulaciju, LNG najblaže rečeno nije neka investicija. Međutim, vrijednosti se ne stvaraju samo smanjenjem troškova i povećanjem prodaje. I smanjenje rizika stvara vrijednost. Problem je što se smanjenje rizika ne reflektira trenutno debljim novčanikom, pa se teško kvantificira i pretvara u argument za nešto.
Općenito, da bi se smanjenje rizika moglo adekvatno vrednovati, treba dobro definirati širi strateški i konceptualni okvir. U slučaju nabavke lovaca, to je okvir koji definira prijetnje sigurnosti. U slučaju LNG-a, to je energetska geopolitika – odnosi s Rusijom i povezane šanse da u nekom trenutku dođe do obustave isporuka ili korištenja isporuka plina u svrhu ucjene. Otud onaj eufemizam koji se najčešće koristi vezano uz LNG – diversifikacija dobavnih pravaca.
Kako se o širim strateškim okvirima ovako teških odabira rijetko i teško raspravlja (ako takvi okviri uopće postoje), a radi se i o ozbiljnom biznisu naseljenom opakim interesima, razboritu raspravu najčešće zamjenjuju prazne priče – mlaćenje prazne slame. Dio toga je nečiji interes da proda priču, no dio toga je i prirodna ljudska potreba, naročito raširena među našim ljudima, da se svatko pokaže kao stručnjak za strategiju obrane i sigurnosti te energetsku geopolitiku.
To je inače tipično za složene probleme u situacijama koje su obilježene neizvjesnošću. Suočeni s teškim situacijama, ljudi aktiviraju limbičke neuralne procese – pravila ponašanja koja služe za prevenciju paralize ili neugodne šutnje u situaciji kada se baš očekuje autoritativan nastup i uvjerljivost po načelu ja znam rješenje. To se onda lako pretvara u mlaćenje prazne slame, a u prvi plan izlaze osobe s viškom samopouzdanja i psihološkom sposobnošću uvjeravanja drugih ljudi. Neki bi rekli, ljudi s liderskim sposobnostima.
Stvari u velikoj mjeri podsjećaju na one besmrtne presice trenera i igrača prije velikih mečeva. Sva ta ozbiljna lica i izjave tipa: «Oni su ozbiljan protivnik, mnogo trče i mi ćemo im se pokušati suprotstaviti na isti način.», ili «Važno je da budemo čvrsti u obrani i što prije zabijemo gol.», zatim «To je agresivna momčad i na njihovu agresiju odgovorit ćemo agresijom.», dakle, sav taj nezapamćeni retorički bullshit dio je rituala koji služi tome da ne nastane zaglušna tišina u svjetlu neizvjesnosti o kojoj se nema što pametno za reći, osim da su momčadi sastavljene od tih i tih igrača, s tim i tim trenerima i da utakmica počinje u toliko i toliko sati.
Neki sociolozi i psiholozi smatraju da i religija služi proizvodnji iluzije smisla ili izvjesnosti pred bezdanom neizvjesnosti, nepredvidivom budućnosti. Sama činjenica da je religija nezamisliva bez rituala govori u prilog tome. Možda zvuči cinično, ali može se reći da tome služe i koncepti ljepote i ljubavi. Zbog toga neki ljudi vole nogometne klubove, sam nogomet, neke igrače, neki obožavaju borbene avione, a neki Isusa. Ima onih koji neke od tih predmeta obožavanja vole više nego sebe ili svoje bližnje i zbog toga su spremni ići u sukobe. To je pitanje bioraznolikosti i onoga što se zove ograničena racionalnost, a što je obilježje same ljudskosti (nismo kalkulirajući strojevi).
Zbog toga mnogi ljudi misle da nema smisla beskrajno razvlačiti strategije, taktike, kalkulacije. Teroru stručnjaka i racia treba pokazati crtu do koje mogu ići, jer se iza te crte se mobiliziramo na temelju onoga što je najljudskije – emocija. U nekom trenutku naprosto treba presjeći i donijeti odluku. Mislim da je to još jedan bullshit i po tome sam pitanju Vulkanac, jer koliko primjećujem kroz povijest, svijetom vladaju tehnološki najnapredniji, a tehnologije se ne razvijaju toplom zemaljskom nego hladnom vulkanskom logikom, pa se onda prodaju ovima malo emotivnijima. No bez obzira na to, pod ovaj tekst treba podvući crtu.
Zato, Sretan Uskrs!