Želite li kritički analizirati performanse vlastitog (ili bilo kojeg drugog) portfelja, na raspolaganju vam je cijeli niz pokazatelja pomoću kojih možete temeljito pretresti izvedbu pojedinih sastavnica ili portfelja u cjelini. Manje zahtjevni ulagači će se možda zadovoljiti već i pukim brojčanim izrazom kretanja vrijednosti portfelja kroz određeno vremensko razdoblje (relativnom promjenom), dok odlazak u suprotan ekstrem podrazumijeva pedantan izračun cijelog niza kompleksnih indikatora koji na ovaj ili onaj način mjere intenzitet (ne)uspjeha. Rezultati analize mogu iznjedriti krucijalne informacije i vrijedan feedback koji pak otvara prostor za daljnja poboljšanja, ovisno o tome koliko duboko želite kopati. Ali čak i oni najpovršniji tijekom tog procesa moraju se suočiti s pitanjem odabira benchmarka, jer feedback nije potpun ukoliko izvedbu portfelja ne mjerite s nekim etabliranim orijentirom.
Investitori u pravilu (nerijetko već i pukim spletom okolnosti) žongliraju različitim (k tome počesto i geografski diversificiranim) kategorijama imovine, što zadatak odabira benchmarka čini vrlo kompliciranim, a naoko jednostavan izbor poput S&P 500, CROBEX ili nekog trećeg dioničkog indeksa, suštinski promašenim (poput usporedbe krušaka i jabuka). Upravo je ta činjenica za tercet autora iz Nizozemske bila dodatan motiv da se uhvate u koštac s iznimno nezahvalnim zadatkom kreiranja globalnog benchmarka.
Ronald Doeswijk, Trevin Lam i Laurens Swinkels još su davno, početkom desetljeća na zalazu, odradili mukotrpan posao slaganja globalnog portfelja (i usporedbe istoga sa strateškom alokacijom portfelja institucionalnih investitora, ali to je već tema za neku drugu priču). Jednostavno nazvan Global Market Portfolio (GMP), portfelj zapravo predstavlja evidenciju cjelokupne financijske imovine koja je (barem u teoriji) dostupna ulagačima, a tada je obuhvaćao četiri osnovne kategorije:
- dionice
- korporativne obveznice
- državne obveznice
- nekretnine
Proces evidentiranja i kompiliranja imovine u koju je moguće uložiti kapital zapravo je nastavak Moderne teorije portfelja (Modern Portfolio Theory) koja, pod uvjetom da su financijska tržišta efikasna, navodi kako bi racionalan investitor, stremeći optimalnoj kombinaciji (minimalne) volatilnosti i (maksimalnih) prinosa, trebao zapravo posjedovati globalni portfelj. Istini za volju, pretpostavka o efikasnim tržištima prilično je nategnuta, a i sintagmu o racionalnom investitoru bihevioralna je znanost prokazala kao puku iluziju. Bilo kako bilo, preslikavanjem teorije u praksu racionalnom bi investitoru bilo uputno replicirati upravo sastav globalnog portfelja ulaganjem u različite vrste aktive u skladu s kompozicijom GMP-a.
Problem se, međutim, krije u činjenici da GMP nije ažuran u realnom vremenu, pa čak niti s prihvatljivim zaostatkom od nekoliko sati ili dana. U analizi koju je tercet autora objavio početkom 2014. godine, vrijednost globalnog portfelja (za kraj 2012. godine) procijenjena je na nešto više od 90 bilijuna dolara, ali se autori nisu detaljnije pozabavili povijesnim prinosima različitih kategorija aktive. Svoj su propust ispravili novim istraživanjem i svježim brojkama za razdoblje od 1960. do 2017. godine, u kojem su ponudili gomilu zanimljivih podataka s puno više detalja vezanih uz izvedbu ključnih kategorija aktive u modernoj povijesti. Premda ćemo i dalje ostati uskraćeni za ažurirani model globalnog portfelja, svježe brojke nude zanimljiv prikaz povijesnih kretanja, bilo da je riječ o kompoziciji globalnog portfelja, ili pak o povijesnim prinosima.
Za početak, autori su dodali i petu kategoriju imovine: riječ je o robama, čiji je udio u globalnom portfelju krajem 2017. godine iznosio minornih 1,5%, ali se tijekom šest desetljeća, koliko pokriva istraživanje, kretao između minimalnih 0,5% do maksimalnih (i nimalo zanemarivih) 9,7%, zabilježenih 1979. godine (ponajprije zahvaljujući eksplozivnom rastu cijene srebra).
Ako ste pretpostavili da najveću težinu u globalnom portfelju nose dionice, niste se prevarili. Naime, prosječan udio dionica tijekom promatranog razdoblja kreće se oko 51% (od minimalnih 38,2% do maksimalnih 63,4%). S druge strane, pored navedenih roba, relativno nizak udio u globalnom portfelju otpada na nekretnine, ali uz vrlo zamjetnu tendenciju rasta. U posljednje četiri godine pokrivene istraživanjem, njihov se udio kreće vrlo blizu 6%, što je povijesni maksimum, i gotovo dvostruko više od prosjeka za cijelo razdoblje.
Vrijednost globalnog portfelja (zbroj tržišne vrijednosti ulagačima dostupne financijske aktive) već je 2013. godine premašila 100 bilijuna dolara (usporedbe radi, američki BDP, barem onaj prije pandemije koronavirusa, kretao se oko 20 bilijuna dolara), a samo četiri godine kasnije ta je cifra bila veća za čak 25%. Od tada do danas vrijednost MSCI AC World indeksa, koji čini okosnicu globalnog portfelja, unatoč pandemiji uvećana je za još 20%, a u međuvremenu su dramatično porasle i cijene obveznica (negativno korelirane u odnosu na rekordno niske kamatne stope).
Bez konkretnih brojki, o aktualnoj vrijednosti globalnog portfelja možemo samo nagađati, ali nam zato istraživanje omogućava bogat uvid u prošla zbivanja. Dionice i nekretnine u toj priči vode mrtvu trku. Pritom se samo nekretnine mogu pohvaliti dvoznamenkastim prosječnim godišnjim prinosom, ali uz nešto veću standardnu devijaciju u odnosu na dionice, što upućuje na izraženiju volatilnost dotične kategorije aktive. A onda opet, prema kriteriju volatilnosti uvjerljivo prednjače robe, što objašnjava primat i kada je u pitanju najviši godišnji prinos zabilježen u promatranom razdoblju (134%).
Robe su, u skladu s uvriježenom percepcijom ulagača, uvjerljivo najbolji zaklon u uvjetima inflacije, ali i jedina kategorija imovine koju u uvjetima deflacije krasi negativan (prosječni) godišnji prinos. U tom scenariju primat preuzimaju dionice, dok u obrnutom slučaju (s pozitivnim stopama inflacije) nekretnine pružaju najveći prinos (što nikoga ne bi trebalo previše iznenaditi).
Jednako tako ne iznenađuje niti činjenica da robe iskazuju najizraženiji protu-ciklički karakter, zbog čega predstavljaju vrlo vrijedan instrument diversifikacije portfelja. Primjerice, koeficijent korelacije nekretnina i dionica je vrlo visokih 0,73, dok taj koeficijent na relaciji robe – dionice iznosi tek -0,04. Ili u prijevodu, ne postoji nikakva opipljiva korelacija prinosa na robe i dionice, a jednako slabo robe (ne) koreliraju s izvedbom globalnog portfelja u cjelini. Usto, robe nude najviši prosječan godišnji prinos u uvjetima recesije (ako nije posebno naznačeno, na grafikonima su prikazani realni prinosi), dok nekretnine krasi najveći (prosječni) prinos u uvjetima ekonomske ekspanzije.
Ima toga, naravno, još, ali nema smisla dalje nabrajati – svaka slika u ovom slučaju govoritisuću riječi. Jedno je sigurno: nakon ove studije valja očekivati još detaljnije osvrte na povijesna kretanja na financijskim tržištima, koji će zasigurno otkriti pregršt zanimljivih obrazaca. Do tada, ulagači su dobili barem grubu kvantifikaciju globalnog portfelja, svojevrsni sintetički benchmarkkoji je zasad upotrebljiv samo za analizu i komparaciju minule izvedbe (do 2017. godine), ali i model koji je, barem u teoriji, oličenje idealnog portfelja. Replikacija istoga nije nimalo jednostavan zadatak, ali je ovom analizom barem zadan vrlo opipljiv okvir.