“Eksperiment je uspio!” Nije teško zamisliti arhitekte lockdowna kako u nekom skrovitom sobičku analiziraju događaje od ožujka 2020. naovamo i zaključuju kako su fiskalna, monetarna i politika dohodaka (klasični trio makroekonomske stabilizacijske politike) pokazale moć pri amortizaciji učinaka prvog udara zatvaranja na gospodarstvo i dodavanju gasa na putu gospodarskog oporavka potkraj 2020., što se produžilo u godini koja je za nama.
Pogled skeptika donekle remeti idiličnu sliku jer se otvaraju pitanja na koja zasad nema odgovora (kliknite na poveznice za dublje uvide):
Ružičasta slika svijeta
Unatoč tome, generalna je ocjena da, uzimajući u obzir snagu početnog šoka i dubinu gospodarskoga pada 2020., stanje na samom kraju 2021. zaslužuje ocjenu izvrstan. Gotovo nitko nije očekivao V-oporavak. Bila je to najšira, najdublja ali i najkraća recesija nakon Drugog svjetskog rata.
Najvažniji dio priče ispričan je još 2020. 2021. godina je samo zajahala na rastući trend koji je učvršćen već potkraj prošle godine. Stoga se cijela priča o dvije pandemijske godine 2020. i 2021. može se sažeti u priči u o dva ključna tromjesečja – drugom i trećem tromjesečju 2020.
U drugom je zabilježen najveći historijski pad, a u trećem isto takav rast. Iako se svjetsko gospodarstvo u trećem tromjesečju prošle godine nije vratilo na razinu aktivnosti prije pandemije, brzina “odbijanca” nakon otvaranja bila je zapanjujuća. Čak i u zemljama koje su osjetno zaostale za pred-pandemijskim vremenima (npr. jug EU), minusi do kraja prošle godine bili su podnošljivi.
Tako je pandemijska recesija potvrdila da razvijeni svijet ima dovoljno socijalne stabilnosti, znanja i kvalitetnih institucija za ekonomski odgovor na generacijama neviđen izazov kao što je pandemija. Moglo bi se reći da toga ima i previše. Jer, da je gospodarski kolaps u razvijenim zemljama bio opasniji i zaprijetio dugim trajanjem, u nekim se zemljama ne bi tako lako pribjegavalo politički opakim, a epidemiološki nedovoljno dokazanim mjerama kao što su 2G (propusnice na neka mjesta samo za cijepljene i preboljele), otkazi za one koji ne udovoljavaju standardu 2G, lockdown zbog omikrona itd. Hrvatska je pošteđena takvih ekstremnih mjera, no ovdje nas zanima svijet. A za svijet možemo izvesti zaključak kako je upravo gospodarska robusnost omogućila poigravanje s intervencijama koje u nestabilnijim ekonomskim uvjetima ne bi imale prođu.
Je li tako posvuda?
Pridjevom “razvijeni” ili “stabilni” može se podičiti manji dio svijeta. Slika pokazuje da je na globalnoj razini u 2020. godini došlo do nezapamćenog jednokratnog pada zaposlenosti. Takvu liniju ne vidimo u razvijenim zemljama Zapada (kojima u globalnoj perspektivi i mi pripadamo). Slika izgleda zastrašujuće pa se postavlja pitanje kako se ovo dogodilo ako za EU i SAD vrijedi ružičasta priča iz prethodnog odjeljka? Pogađate: najveći danak platili su nerazvijeni i zemlje u razvoju, prije svega Afrika i Južna Amerika.
Udjel zaposlenih u ukupnoj populaciji 1991.-2020.
Izvor: Svjetska banka, World Development Indicators
Pravi izazovi za te zemlje tek slijede. Naime, dio svijeta o kojem je riječ uvijek prođe loše kada kamatne stope u SAD-u rastu. U takvim fazama međunarodni kapital bježi natrag u dolare odnosno Ameriku, što izaziva nestabilnost na takozvanim tržištima u nastanku.
Stoga ne čudi da je Svjetska banka u kojoj rade ljudi koji ponajbolje poznaju globalne strukturne probleme, osvrt na ovu godinu naslovila „Pandemija nejednakosti“. U prvom planu izvještaja je nejednakost u distribuciji cjepiva, što je tipična zapadnjačka (ili zapadocentrična) perspektiva. Mladim populacijama Afrike problem cjepiva nije prioritetan kao problem izvoza, zaposlenosti i obrazovanja mladih. Stoga se nisu mogle zaobići te teme. U izvještaju se može pročitati i ovo:
„Raste razlika brzina gospodarskog oporavka između razvijenih s jedne strane i nerazvijenih i zemalja u razvoju s druge strane… 20% najsiromašnijih zabilježili su najveći pad dohotka… najjači devastirajući učinak COVID-19 na siromašne i ranjive manifestirao se u području obrazovanja.“
Posljedice će se dugo osjećati
Prema tome, ako se zadržimo u okviru zapadocentričnog pogleda na svijet kretat ćemo se u okviru poznatih pitanja poput ranije spomenutih (i u naravi kratkoročnih) o inflaciji i strukturnim posljedicama koje se osjećaju na tržištu rada. Ta pitanja treba proširiti srednjoročnim pitanjima o posljedicama koje je pandemija ostavila na društvene odnose i institucije, kao što je pitanje o kontroli moći birokrata-specijalista i znanstvenika-tehnokrata, te učinci na dugoročno zdravlje i performanse (ionako razvijenih) zdravstvenih sustava. Međutim, ako podignemo pogled s ciljem da obuhvatimo čitav svijet, otvara se širi sklop pitanja o tome kako će posljedice pandemije utjecati na migracije u budućnosti, kako će se smanjiti otprije ogroman i rastući jaz razvijenosti i kako će nove generacije mladih u slabije razvijenim zemljama gledati na Zapad: hoće li nas smatrati obećanim zemljama, ili će nas držati odgovornima za svoje nevolje? I hoće li to pokrenuti novi val fundamentalizma, možda i terorizma?
Svijet je puno jače povezan nego što se čini na prvi pogled. To se osobito dobro vidi kada neposredna opasnost i panika pothrane vjeru da nas vlastita država može zaštititi od svega. Kada prvi val udara bilo koje krize prođe, aktivira se princip spojenih posuda i prelijevanja sekundarnih efekata koji su nepredvidivi, ali ubrzo postanu vidljivi kao na prikazanoj slici. Netko će možda reći da se o tome trebalo ranije misliti. No, upravo je Zapad od početka pandemije stvari postavio tako da se o tome nije moglo misliti. Sjećamo se kako je i u okvirima razvijenoga svijeta potisnuta svaka rasprava o sekundarnim i dugoročnim učincima zatvaranja. Čak i kada je riječ o najosjetljivijem dijelu vlastite populacije, unutar razvijenih društava ignoriraju se pitanja o posljedicama na obrazovanje djece iz slabije stojećih obitelji, o utjecaju na psihičko zdravlje djece, itd. Ako nismo vidjeli probleme iza ugla u svome dvorištu, možemo biti sigurni da bi tada, na proljeće 2020., bio ismijan ili ignoriran svatko tko bi predložio neki drugačiji odgovor na pandemiju zbog nerazvijenih i zemalja u razvoju. Stoga preostaje čekati posljedice i pokušavati ih ublažiti i sanirati tempom kojim će izbijati na površinu.