HUP je izašao s prijedlogom rasterećenja rada. Prijedlog je na dobrom tragu. Ovdje je poveznica na prezentaciju glavne ekonomistice HUP-a Ive Tomić. Iako je rano za detaljnu analizu prijedloga, pokušat ću u grubim crtama objasniti zašto je smjer dobar, točnije, jedini mogući, ali kako to uvijek biva, pred provedbom je niz prepreka.
HUP adresira tri skupine tereta na rad:
- Porez na dohodak: predlažu povećanje neoporezivog dijela (osobnog odbitka), spuštanje osnovne stope poreza na dohodak s 20% na 15% i povećanje praga za obračun poreza po višoj stopi od 30% s 30 na 50 tisuća kuna.
- Socijalni doprinosi: predlažu smanjenje stope mirovinskog doprinosa za prvi stup s 15% na 13%, stope doprinosa za zdravstvo s 16,5% na 15% i limitiranje osnovice za obračun socijalnih doprinosa na 4 prosječne plaće.
- „Sitnice“: povećanje neoporezivih primitaka na darove radnicima, brigu o djeci i slično.
Netko bi mogao primijetiti da su Marićevim poreznim reformama proteklih godina već uvedena značajna rasterećenja i da je ovo pretjerano. Jer, kako ćemo financirati mirovine iz prvog stupa i javno zdravstvo?
Međutim, Marićeve porezne izmjene u malim koracima značile su da je, doista, rad sada manje opterećen nego što bi bio da tih izmjena nije bilo, ali nije došlo do značajnijeg efektivnog rasterećenja.
Efektivno porezno opterećenje mjerimo udjelima pojedinih prihoda države od poreza i doprinosa u BDP-u. Slika prikazuje prihode od socijalnih doprinosa u postotku BDP-a u dugom roku i pokazuje dvije ključne stvari:
- Udjel u prosjeku pada u dobrim godinama i raste u u lošim. Ciklička priroda kretanja proizlazi iz veće stabilnosti umnoška broja radnika i troška rada od stabilnosti samog BDP-a.
- Generalno velikih promjena nema, a varijacija između 11,3 i 12,1% u gotovo dva desetljeća vrlo je mala, dok je „pod“ odnosno minimum omjera vrlo stabilan u dugom roku.
Izvor: Europska komisija, EDP tablice.
Drugim riječima, strukturno se ništa bitno nije promijenilo. Premda još jednom treba istaknuti da bi linija izgledala drugačije da nisu uvedene porezne izmjene proteklih godina (dakle ne tvrdim da utjecaja poreznih izmjena na slici nema).
Kada se otvori tema o doprinosima, s druge strane otvori se tema o njihovom korištenju. Dolazimo do financijski i politički neuralgične točke – financiranja mirovina iz prvog stupa i zdravstva. HUP je mudro izbjegao ulaženje u dubinu te rasprave. Nudi se tek očekivanje da će povećanje zaposlenosti i reforme riješiti problem. No, svaki ministar financija mora zatvarati proračun svake godine i svakoga dana pa je politički realan vremenski horizont odlučivanja zbog toga nužno skraćen: tko će dočekati da se obećanja rasta zaposlenosti i plaća ostvare?
Pogledajmo brojke: smanjenje mirovinskog doprinosa za 2 postotna boda prema očekivanjima u proračunu za ovu godinu znači 2 x 1,7 milijardi = 3,4 milijarde kuna, a 1,5 postotna boda manje za javno zdravstvo, gdje postotak doprinosa ima malo manju težinu prema proračunskom planu znači 1,5 x 1,5 milijardi = oko 2,2 milijarde kuna, dakle govorimo o ukupno 5,6 milijardi kuna manje prihoda države, i to u godini kada je:
- Vlada zbog udara cijena energenata već istresla paket fiskalne težine 4,8 milijardi kuna (smanjenje PDV-a, subvencije za plin itd.),
- sindikati javnog sektora pritišću na povećanje plaća iz proračuna zbog inflacije te je nedavno dogovoreno povećanje osnovice plaća za 4% od ovoga mjeseca, što će koštati još 1,1 milijardu kuna u odnosu na proračunom predviđena sredstva,
- čeka nas neizvjesna jesen zbog inflacije i ne isključuje se potreba za još jednim paketom mjera, a neizvjesno je i hoće li Vlada morati nešto dati za adekvatna punjenja podzemnih skladišta plina i slično.
Jasno je da nema tog političara koji bi se upustio u fiskalni avanturizam ove godine kada prijeti bomba povećanja deficita, a ako dođe do velikog rasta deficita i potrebe za zaduženjem prinosi na državne obveznice lete u nebo, dobivamo financijska kolebanja i onda zaboravimo lijepu priču o rastu zaposlenosti.
S druge strane jasno je da neefikasan javni sektor itekako ima rezervi („sala“) i kada bi se netko ozbiljno uhvatio posla oko reformi našlo bi se popriličnih ušteda, a da pritom kvaliteta javnih usluga nimalo ne trpi. Stoga se prijedlog HUP-a ne može odbaciti kao neozbiljan ili neodgovoran jer ne uzima u obzir realnost državnog proračuna. Naprotiv, moglo bi se reći da upravo taj prijedlog uzima u obzir realnost proračuna jer osim što doista može pogodovati otvaranju novih radnih mjesta i rastu plaća može i stvarati pritisak da se javni sektor razbudi i dovede u red.
Naposljetku, HUP ne traži smanjenje odmah; tamo ne sjede sanjari. Tkogod ima malo iskustva znade da se ove vrste izmjena lakše provode u dobrim nego lošim vremenima.
Prema tome, postoje dva gledanja na problem smanjenja socijalnih doprinosa. Jedno koje polazi od države takva kakva jest (ništa ne treba mijenjati) i iz te perspektive zadiranje u doprinose doima se fiskalno neodgovorno. Drugo gledanje polazi od toga da se javni sektor mora mijenjati (mitske „reforme“). Zadiranje u doprinose iz te perspektive je tema o kojoj se može i treba razgovarati.
Cinici – kamp kojem i sam pripadam – reći će da je Hrvatska zemlja u kojoj sve što je realno moguće vrlo brzo postaje nerealno i nemoguće. No, pretpostavimo, zabave radi, da nije tako. Ako krenemo s tom pretpostavkom onda je jasno da se o smanjenju socijalnih doprinosa za ukupno 3,5 postotna boda može razgovarati u okviru postupnih promjena ako i kada se riješi aktualni stres s energentima i rizikom značajnog usporavanja rasta ili recesije u EU.
HUP se nije upuštao u pitanje političke dinamike i možda su mudro postupili kada su zaobišli tu temu. Jer, u kontekstu postupne promjene kroz nekoliko godina i uz ne odveć stresne reforme, te bez ikakvog gubitka kvalitete javnih usluga, predložene promjene moguće je izvesti i dočekati pozitivne učinke u vidu rasta zaposlenosti i kvalitetnih i bolje plaćenih radnih mjesta ako za to postoji ona famozna – politička volja.