Knjiga Prešućeni trijumf liberalizma: praktična važnost slobode 1989.-2019. ekonomista Velimira Šonje i filozofa Darka Polšeka objavljena je u godini kada se u Europi slavila trideseta godišnjica pada Berlinskog zida. Autori su knjigom skrenuli pozornost medija i pridonijeli kvaliteti rasprave o važnosti ovog događaja u domaćoj javnosti. Njihov osvrt je posebno dobrodošao kada se uzme u obzir da je dvadeseta godišnjica pada Zida u Hrvatskoj prošla gotovo potpuno nezapaženo (što se jednim dijelom može pripisati i činjenici da je 2009. godina bila godina najdublje recesije i političkih turbulencija).
Iako autori ističu da njihova zanimanja značajno utječu na njihova razmišljanja i pristup analizi, treba istaknuti kako je knjiga puno većim dijelom utemeljena na politološko-sociološko-filozofskim razmišljanjima i literaturi nego na ekonomskim, iako, u smislu ekonomike, u knjizi ne nedostaje političke ekonomije. Dapače, autori ekonomske pokazatelje i ekonomske faktore svjesno ostavljaju po strani, jer ne žele i sami robovati ekonomskom determinizmu, kako je objašnjeno u nastavku.
Knjiga nije dugačka, sadrži dvjestotinjak stranica malog formata. Međutim, duljina i format knjige čitatelja ne smije prevariti jer se ne radi o jednostavnom štivu. Knjiga sadrži niz informacija, prikaza povijesnih događaja, promišljanja autora, rasprava i sažetih prikaza važnih djela iz političke filozofije, filozofije povijesti, sociologije, psihologije i sl. Iako je na nekim mjestima knjiga malo zahtjevnija za praćenje, autori kroz cijeli tekst uspijevaju zadržati interes čitatelja, a osnovne ideje sažimaju na način koji je razumljiv svima koji kroz nju imaju namjeru pažljivo proći.
Knjiga sadrži kratki uvod, zaključak i tri središnja poglavlja. Iako središnja poglavlja na prvi pogled djeluju pomalo neujednačeno s obzirom na sadržaj, stil, zahtjevnost i duljinu, nakon što se pročita cijela knjiga čitatelj dolazi do zaključka da se radi o smislenoj strukturi. Svako od središnjih poglavlja može se shvatiti kao zanimljiv zaseban esej i ne mora ih se čitati redom. U trećem poglavlju se čitanju čak može pristupiti i odabirom pojedine “priče”, tj. prikaza knjige, koja čitatelja u tom trenutku najviše zanima.
U vrlo kratkom Uvodu autori se predstavljaju, čitatelju objašnjavaju glavnu motivaciju za pisanje knjige i sažimaju glavne zaključke kasnije rasprave u središnjim poglavljima. U tom kontekstu knjigu otvaraju u pomalo negativnom tonu, što je iznenađujuće s obzirom na prilično motivirajući i optimističan naslov. Ističu kako je knjiga nastala iz straha (negativna emocija) da ljudi teško poimaju povijest i ono što je u njoj bilo dobro, te da nas trenutačno obavija oblak pesimizma. Ističu i neke negativne pojave s kojima se svijet trenutačno susreće poput trgovinskog rata, korupcije, pritisaka na medije, rasta autoritarizma i sl., za koje mnogi krive (neo)liberalizam. Iako daju naslutiti da su glavne poruke knjige ipak optimistične, ostaje dojam da one u uvodu nisu dovoljno jasno naglašene, što bi neke čitatelje moglo obeshrabriti. Međutim, autori s pravom pristupaju oprezno i ne zanose se, jer je svijet u posljednjem desetljeću uistinu obilježen nekim pojavama koje ugrožavaju svijet o kojem su milijuni sanjali 1989.
U poglavlju Jedna vrlo osobna bilanca 1989.-2019. Polšek promatra ovaj period (doslovno) kroz vlastite naočale. Ovo poglavlje će biti posebno zanimljivo mlađim čitateljima, koji se slabo sjećaju 1989., jer autor događaje prikazuje vrlo živopisno i uspijeva na čitatelja prenijeti “duh vremena”. Podsjeća da je 1989. godina bila uistinu posebna. Ljudima u Hrvatskoj su u fokusu tada većinom bili događaji u Jugoslaviji i zemljama Istočnog bloka, ali tu su godinu obilježili i događaji u Africi (kraj aparthejda), Kini (Tienanmen), Čileu (pad Pinocheta) i sl. Moglo bi se reći da se te godine dogodila globalna “savršena oluja”. Polšek se fokusira na događaje u tadašnjoj Hrvatskoj i Jugoslaviji i opisuje neke važne političke i društvene događaje (poput osnivanja HDZ-a i HSLS-a u Zagrebu, Miloševićevog govora na Gazimestanu, demonstracija u Sloveniji protiv JNA, najave višestranačkih izbora i sl.), a s čitateljem dijeli i neka osobna iskustva iz tog vremena (prodaja vaučera, putovanja na fakultet u Zadar i susret s barikadama i sl.). Ističe i vrlo važnu razliku između Hrvatske i drugih tranzicijskih zemlja. Zanos i optimizam iz 1989. u Hrvatskoj su prekinuti ratom, a rat i izolacija su doveli i do toga da Hrvatsku zaobiđu i inozemni kapital i reforme koje su značajno pomogle Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj i ostalim tranzicijskim zemljama Nove Europe da preteknu Hrvatsku ne samo u ekonomskom smislu, već i u međunarodnim odnosima, brzinom ulaska u EU i sl.
Upravo u tome Polšek vidi vrlo važan problem – hrvatsko društvo se nikada nije samoaktualiziralo (osim u smislu ponosa i jedinstva u Domovinskom ratu), a u takvom društvu je teško očekivati i od pojedinaca da se samoaktulaiziraju što je ključno za sreću i zadovoljstvo vlastitim životom. Također napominje kako mnogi ne mogu vidjeti da je današnji svijet bolje mjesto. Danas je život ubrzaniji, riskantniji, zahtijeva nove vještine, a možda je pomalo i otuđen, što mnogima otežava da kroz vlastite izazove svakodnevice vide sav tehnološki, društveni, medicinski, znanstveni i ostali napredak koji je svijet zabilježio u proteklih trideset godina. Na kraju ovoga dijela najavljuje raspravu u trećem dijelu knjige u kojoj se otvara pitanje izazova s kojima se svijet trenutačno susreće, a koji prijete regresijom u mnogim područjima.
Šonje u drugom dijelu knjige, O praktičnoj važnosti slobode, objašnjava razne čimbenike koji su doveli do događaja 1989., ukazuje na mnoge činjenice koje se u raspravama o doprinosima liberalizma često (možda i namjerno) zanemaruju te otvara pitanje može li se u 2019. reći da je Zid uistinu u potpunosti pao (u tom kontekstu je zanimljivo istaknuti da se razmišljalo i o engleskoj inačici knjige koja bi nosila naslov Did the Wall Fall at All?). Pritom treba istaknuti da autor 1989. ne promatra samo kao godinu pada socijalizma u Europi već kao i godinu kada je u svijetu počela nova era, era demokratizacije, jačanja osobnih sloboda i ekonomskih sloboda. Što se tiče samog socijalizma, autor uzroke propasti vidi u istodobnom jačanju želje za slobodama u narodu i slabljenju komunističkih vodstava koje u najvećem broju socijalističkih zemalja više nisu imale snagu silom ići protiv naroda.
Kao šire čimbenike koji su doveli do kulminacije 1989. navodi četiri ključne sile: silu gospodarskog rasta, silu tehnološkog napretka, silu nacionalnog oslobođenja i silu geopolitičke uloge SAD-a. Ulogu gospodarskog rasta Šonje objašnjava kroz prizmu teorije društvene modernizacije, a nju na primjeru Hrvatske (i Jugoslavije) ilustrira na vrlo zanimljiv način, kroz glazbu. Kao što je Polšek isticao neke važne razlike između Hrvatske i ostalih tranzicijskih zemalja, Šonje objašnjava kako je okretanje Hrvatske prema kapitalističkom Zapadu bila posljedica nužde u želji za stvaranjem vlastite nacionalne države, a ne iskonske želje za većim ekonomskim slobodama. Raskid s komunizmom je u Hrvatskoj bio prvenstveno pitanje stvaranja nacionalne države, a ne promjene gospodarskog sustava, što je bila velika motivacija nekim drugim tranzicijskim zemljama. Ovakav argument djeluje uvjerljivo pogotovo kada se pogledaju podaci EBRD Transition Report, koji pokazuju da je Hrvatska u većini područja značajno zaostajala za tranzicijskim zemljama u većini područja ekonomskih reformi, tj. Hrvatska je značajno kaskala za drugima u izgradnji modernih ekonomskih institucija. I to ne samo za vrijeme rata, što je donekle i razumljivo, nego i u godinama nakon rata.
Upravo su fokus na neekonomske aspekte tranzicije te deficit modernih institucija u Hrvatskoj velikim dijelom rezultirali nekim hibridnim oblikom kapitalizma tijekom 90-ih, koji je sadržavao mnoga obilježja socijalizma (velika država, ovisnost o politici, monopoli, veliki broj reguliranih cijena, politički uvjetovani krediti u bankama i sl.). Međutim, rat i izolacija su u Hrvatskoj onemogućili i priljev inozemnog financijskog, ali i ljudskog kapitala (u smislu znanja eksperata), što je dodatno otežalo reforme. Šire gledano, autor podsjeća i na činjenicu da je na tranziciju u Europi velikim dijelom utjecala i činjenica da je SSSR znatno oslabio, dok su Amerika i njezin utjecaj rasli, te da je Gorbačov zapravo omogućio miran početak reformi u zemljama Istočnog bloka (možda bi netko drugi pokušao nasilno spriječiti početak tranzicije?). Ističe i doprinos Reaganovog govora 1987. i poruke o praktičnoj važnosti slobode (koja je poslužila i kao podnaslov ove knjige), koju je poslao istoku Europe.
Kada je Reagan govorio o slobodi, nije mislio samo na političku slobodu, već velikim, ako ne i većim dijelom, na ekonomsku. Kako Šonje objašnjava, ekonomskog razvoja nema bez ekonomskih sloboda, a ekonomskih sloboda nema bez političkih sloboda. Ono što je važno je da je ta poruka bila utemeljena na ekonomskoj realnosti (rastući te tehnološko i društveno moderniziran Zapad nasuprot stagnantnom Istoku), a ne na ideologiji. Međutim, s razvojem kritike neoliberalizma, ove su se činjenice počele zanemarivati te se tranzicija počela prikazivati kao posljedica neoliberalne ideologije.
Šonje objašnjava i neke osnovne postulate kritike neoliberalizma, a toj kritici suprotstavlja brojke koje ukazuju na značajan društveni napredak nakon tranzicije (rast očekivanog životnog vijeka, ljudski razvoj, kvaliteta institucija i sl.). Kritičari neoliberalizma previđaju ove brojeve ili ih stavljaju u drugi plan. Iako ekonomist, Šonje je ispravno odabrao alternativne pokazatelje razvoja, koji ipak daju širu sliku od čisto ekonomskih pokazatelja, koji su u posljednjih trideset godina također zabilježili značajan napredak. Autor objašnjava i da tranzicijske politike nisu posljedica ideologije (omraženi Washingtonski konsenzus) već racionalna alternativa politika koje su se desetljećima vodile na vidno zaostalom i oslabljenom istoku Europe.
Uzor za tranziciju u Europi nije bio SAD, već Njemačka. Ovaj dio knjige će vjerojatno izazvati najviše reakcije lijevo orijentiranih autora, ali Šonje se potrudio objektivno iznijeti činjenice o tranziciji, posebno u Hrvatskoj. Možda je propustio još eksplicitnije i jasnije istaknuti kako je ključan problem Hrvatske u vrijeme devedesetih bio manjak liberalizma, a ne višak liberalizma, u vođenju politika, kako je objašnjavao u raduu knjizi Globalizacija i njezine refleksije u Hrvatskoj. Koristeći različite indikatore institucionalnog razvoja u novim zemljama članicama EU, autor u nastavku objašnjava vezu između kvalitete institucija i gospodarskog razvoja (ne samo rasta) te ističe Češku kao vodeću tranzicijsku zemlju prema kvaliteti institucija, brzini reformi u devedesetima i stupnju ekonomskog razvoja. Primjer Češke pokazuje da odlučne liberalne reforme i otvaranje mogu dovesti do značajnog ekonomskog (i društvenog) napretka. Međutim, kako bi poruke bile još uvjerljivije, u ovom se dijelu moglo više pozornosti posvetiti mehanizmima na koji način institucije utječu na gospodarski rast i razvoj, uz primjere iz relevantne literature poput knjiga i radova Darona Acemogulua ili Douglasa Northa.
Posljednji dio ovog poglavlja knjige posvećen je analizi čimbenika koji su u posljednjih desetak godina doveli do demokratske i institucionalne regresije. Slikovito rečeno, Šonje analizira arheološke iskopine Berlinskog zida koje su i dalje tu. Najvažnije, a što će snažno isticati u trećem dijelu knjige, Šonje odbija tzv. ekonomski determinizam, tj. odbija teorije koje govore da su neoliberalizam, financijska kriza, rast nejednakosti i sl. temeljni uzrok regresije. Primjerice, Poljska nije ni osjetila recesiju, a trenutačno je zemlja s najvećom demokratskom regresijom u Europi. Također, Orban je u Mađarskoj na vlast došao zbog korupcijskih afera u vrijeme vladavine socijalista, a ne zbog nekih neoliberalnih politika. Kao važan čimbenik demokratske regresije Šonje ističe promijenjenu ulogu SAD-a u svijetu, koje se počele okretati sebi (zbog straha od rasta Kine), dok su međunarodni odnosi i promicanje ideja liberalne demokracije po svijetu pale u drugi plan. Što se tiče Europe, autor kao važan razlog rasta populizma i euroskepticizma vidi slabost EU, koja nema odgovore na velika pitanja, više nema SAD kao sponzora, a politikom u zemljama članicama dominiraju nacionalne teme. U mnogim zemljama članicama EU su korupcijske afere mainstream lijevih i desnih stranaka dovele do razočaranja birača i potrage za alternativama. No, kao jedan od najvećih uzroka promjena u Europi Šonje vidi migrantsku krizu, što kao važan faktori ističu i mnogi autori čija su djela prikazan u trećem dijelu knjige. Ova teza zvuči uvjerljivo budući da je anti-migrantska retorika odigrala jasnu ulogu u jačanju ekstremizma u Poljskoj i Mađarskoj, referendumu o Brexitu u UK, a i Trumpovom izboru u SAD-u. Pri kraju poglavlja Šonje postavlja pitanje može li se uopće uistinu pričati o krizi liberalizma. Nisu li zapravo liberalne ideje one koje vuku i lijeve i desne stranke prema centru? Također, iznosi tezu da bi lijeve stranke mogle biti te koje bi ponovno oživile liberalnu ideju kada bi se maknule od inzistiranja na temi sukoba rada i kapitala. S takvim stajalištem bi se vjerojatno složili i politički analitičari, ali lijeve stranke se u trenutačnoj krizi socijaldemokracije u Europi vjerojatno svjesno pokušavaju diferencirati od politike trećeg puta, koji je očito razočarao birače. Međutim, čak i kada bi liberalne opcije ojačale, Šonje ističe kako liberali ipak nemaju jasne odgovore na važna društvena pitanja poput migracija, ali kao najvažniji problem ističe činjenicu da liberali još nisu ponudili uvjerljive dokaze o vezi i važnosti međudjelovanja političkog i ekonomskog liberalizma.
Treći dio knjige nosi zvučan naziv Je li ovo bolji ili lošiji svijet?. Čitateljima Ekonomskog laba će ovo poglavlje biti poznato jer donosi članke iz istoimene serije raspravakoje su Šonje i Polšek pokrenuli na toj stranici sredinom 2018. godine. Međutim, i onima koji su pratili tu raspravu bit će korisno podsjetiti se važnih knjiga koje autori prikazuju i njihovih pokušaja da ukažu kako unatoč raširenom pesimizmu ipak živimo u boljem svijetu nego prije, ali da postoje razlozi za zabrinutost. Budući da nema smisla pisati prikaze prikaza knjiga, u ovom dijelu ću pokušati sažeti osnovne teze iz osam tekstova koje poglavlje donosi.
Prvo, pitanje je li ovo bolji ili lošiji svijetje u posljednjih desetak godina predmet analize u djelima brojnih vodećih autora u različitim područjima poput filozofije, povijesti, politologije, psihologije i sl. Neke od njih su u ovom poglavlju analizirali Šonje i Polšek. Takav interes za ovom temom je dokaz da se u svijetu uistinu događaju važne promjene i da na njih ne možemo biti imuni. Drugo, čini se da u tom kontekstu ima više pesimista, ali Šonje i Polšek pesimizam vide i kao vrstu obrambenog mehanizma i poziva na promišljanje, a ne nužno konačnog stava i pogleda na svijet. Treće, veliki broj autora-pesimista kao temeljni problem i uzrok današnjeg stanja na neki način vidi neoliberalizam i pogoršanu ekonomsku situaciju. Međutim, autori ove knjige, posebice Šonje, nizom kontraargumenata pokazuju da je takva teorija, koja počiva na ekonomskom determinizmu (Polany, Deneen, Zielonka), neutemeljena i nepotpuna. Četvrto, upravo je nedostatak informiranosti i/ili nesposobnost prepoznavanja činjenica (Rosling) jedan od temeljnih uzroka raširenog pesimizma među ljudima. Peto, iako se demokratska regresija može uočiti diljem svijeta, ona posebno dolazi do izražaja u Europi, a neki autori tu prepoznaju važan doprinos i ulogu Rusije (Snyder). Šesto, sintagma liberalna demokracija se često uzima zdravo za gotovo. Danas se može prepoznati sukob između liberalizma i demokracije (sjetite se Orbanove neliberalne demokracije), za što krivicu djelomično snose političke elite koje se ponašaju sve manje demokratski, a djelomično građani koji imaju manje liberalne stavove, pogotovo nakon migrantske krize (Mounka). Sedmo, demokracija je ugrožena, ali ona neće nestati odjednom, već joj prijeti sporo odumiranje, a ono može biti i posljedica volje naroda (Runciman, Levitsky i Ziblatt). Međutim, to političarima, ali i biračima, daje vremena da demokraciju spase. Osmo, suprotno mišljenju većine, globalne nejednakosti se smanjuju (iako globalizacija nije donijela jednake koristi svima, posebno ne srednjoj klasi u zapadnim zemljama), a i unutar većine europskih zemalja one ne rastu. Također, vezano uz nejednakosti, potrebno je biti oprezan u želji da se one drastično smanje jer su u povijesti najviše smanjivane u velikim katastrofama (Scheidel). Stoga je problemu nejednakosti potrebno pristupiti analitički, oprezno, i s razumijevanjem da je određena razina nejednakosti neizbježna ako gospodarstvo raste. Također, percepcija nejednakosti ovisi o kvaliteti institucija i adekvatnog socijalnog okvira (Pinker). Deveto, mnogi autori kao važan okidač promjena, ali i jedan od ključnih izazova koji stoje pred nositeljima politika diljem zapadnog svijeta, vide migrantsku krizu. Ova tema se provlači kroz niz prikazanih djela, pa budućnost Europe velikim dijelom ovisi o uspješnosti integracije migranata i daljnjoj politici prema migrantima, pri čemu je potrebno istaknuti da EU u tom kontekstu još uvijek nije definirala jasnu zajedničku politiku. Deseto, nijedan od autora-pesimista ne daje uvjerljivu alternativu postojećeg društveno-političkog sustava (posebno je zbunjujuć Deenen-Berryev komunitarijanizam). Zato, umjesto da se razmišlja o utopiji, potrebno je u postojećem okviru zaustaviti demokratski i institucionalni regres, učvrstiti postojeće demokratske mehanizme i vratiti povjerenje birača u demokraciju. Da bi to bilo moguće, potrebne su promjene i među političkim elitama, ali i među građanima, pri čemu veća informiranost može imati presudnu ulogu, što se naglašava u zadnjem dijelu knjige.
U zaključnom poglavlju zvučnog naziva Od liberalizma 1989. do propasti civilizacije i nazadautori otkrivaju svoj (racionalni) optimizam, koji je nedostajao u uvodu. Podsjećaju da je svijet unatoč recentnim događajima ipak bolje mjesto u odnosu na prije trideset godina. Također, napominju da se proroštva o slomu demokracije i Zapada koja su se u utjecajnim filozofskim krugovima razvijala prije stotinjak godina nisu ostvarila, a autori vjeruju da se proroštva na tom tragu, koja su aktualna među nekim suvremenim autorima, također neće ostvariti. Međutim, činjenica je da mnogi stvari vide gorima nego što jesu, što je djelomično dio ljudske prirode (Herman), a djelomično posljedica medija koji (kao da) se vode motom da su samo loše vijesti prave vijesti (pozitivne vijesti su dosadne, ne prodaju). Iako je jasno da knjigom nimalo ne dominiraju ekonomski podaci, autori na kraju još jednom ističu da svoj optimističan pogled temelje na nizu objektivnih ne-ekonomskih pokazatelja koji ukazuju da je stupanj društvenog razvoja značajno veći nego prije trideset godina. A taj razvoj autori pripisuju upravo liberalizmu, ali ne u smislu dominacije tržišta, već u smislu jačanja političkih i ekonomskih sloboda te demokratskih institucija.
Iako autori na kraju ističu kako je cilj knjige prvenstveno podsjetiti na (liberalne) ideje koje su oblikovale svijet u kojem živimo, osobno smatram da je još važniji doprinos knjige što razbija nesklad između percepcije stvarnosti i stvarnosti. A upravo se taj nesklad može smatrati jednim od temeljnih razloga demokratske i institucionalne regresije budući da nezadovoljstvo i pesimizam ruše povjerenje građana u demokraciju i umjerene stranke te ih često okreću prema autoritarnim i/ili populističkim opcijama. Zato je šteta da poruke ove knjige vjerojatno neće doprijeti do šire publike, ali ona može poslužiti kao poticaj autorima, ali i čitateljima, da i drugim kanalima nastave informirati o stvarnosti. Jer, u spomen na Roslinga, vrijeme je da ljudi ipak dostignu čimpanze.