Nedavno su u Hrvatskome saboru izglasane izmjene čak devet poreznih zakona koji na snagu stupaju od 1. siječnja. Izmjenama zakona se, između ostalog, povećava osnovni odbitak s 531 na 560 eura, mijenja se određivanje osnovica osobnog odbitka za uzdržavane članove obitelji, podiže se prag za primjenu više stope poreza na dohodak s 47.780 na 50.400 eura godišnje, a uvode se i neke novosti poput smanjenja osnovice za mirovinsko osiguranje u prvom stupu čime se nastoji povećati neto plaće i zaposlenicima koji nisu u poreznim škarama. Bez namjere da ulazimo u sveobuhvatnu ocjenu brojnih promjena u sustavu porezu na dohodak koje od Nove godine stupaju na snagu, ostaje činjenica se ponovno propustio uvesti jedan vrlo korisni mehanizam: automatsko usklađivanje neoporezivog dijela plaće i poreznih razreda sa stopom inflacije!
Evo o čemu se, naime, radi. Hrvatska, kao i većina drugih zemalja, ima progresivni porezni sustav poreza na dohodak u kojemu porezna stopa odnosno prosječno porezno opterećenje dohotka raste kako pojedinac ima veću plaću. Međutim, kada plaće u velikoj mjeri rastu kao posljedica visoke inflacije, radnici mogu plaćati više poreze unatoč tome što kupovna moć njihovih dohodaka nije porasla. U ekonomskoj literaturi taj se fenomen naziva „bracket creep“, Nijemci pak imaju izraz „Kalte Progression“ („hladna progresija“), a iako u hrvatskom jeziku, nažalost, još uvijek nemamo sličan efektan izraz, poslužit će i malo dulji: „skriveni porast poreza odnosno porezne stope uzrokovan inflacijom“.
Imamo jasne indicije da se upravo to događa u Hrvatskoj posljednjih godina. Zbog relativno visokog nominalnog rasta plaća radnici plaćaju sve više iznose poreza na dohodak, sve veći dio plaće se oporezuje, a neki ulaze i u najviši porezni razred iako su realne plaće u Hrvatskoj od kraja 2021. do proljeća ove godine – padale. Drugim riječima, iako je zbog visoke inflacije kupovna moć plaća u Hrvatskoj padala, prosječno porezno opterećenje plaća je raslo odnosno država (preciznije, jedinice lokalne samouprave kojima idu sredstva prikupljena iz poreza na dohodak) je prikupila puno više poreza na dohodak nego je trebala.
Postoji više pokazatelja koji potkrepljuju tezu da se događa skriveni porast porezne presije plaća uzrokovan inflacijom pa navedimo neke. Za početak kažimo kako je posljednje povećanje neoporezivog dijela plaće bilo prije četiri godine (izglasano krajem 2019., promjene stupile na snagu 1.1.2020.) kada se osobni odbitak povećao s 3.800 kuna na 4.000 kuna. Dakle, četiri godine nismo vidjeli povećanje osobnog odbitka, iako je inflacija u istom razdoblju iznosila preko 24% (samo u zadnje dvije godine preko 20%). S druge strane, činjenica je da su od 2021. spuštene stope poreza na dohodak s 36 na 30 posto i s 24 na 20 posto, ali kao što ćemo vidjeti na sljedećoj slici, to nimalo nije naštetilo prihodima države, dapače.
Na slici 1 prikazani su prihodi jedinica lokalne samouprave od plaćanja pojedinaca, što gotovo u potpunosti predstavlja prihode od poreza i prireza na dohodak. Vidimo kako su u 2022. navedeni prihodi porasli za preko 3 milijarde kuna ili skoro 24% u odnosu na prethodnu 2021. Istodobno, prosječna neto plaća u 2022. bila je za 7,4% veća nego u 2021., dok je prosječan broj zaposlenih bio za oko 1 do 2% veći. Drugim riječima, s obzirom na rast plaća i zaposlenosti, očekivali bismo da država uprihodi do maksimalno 10% više od prihoda od poreza na dohodak, a u stvarnosti je uprihodila 24% više.
Slika 1.
*U najvećoj mjeri prihodi od poreza i prireza na dohodak
Izvor: Ministarstvo financija, obrada autora
Ako pak usporedimo 2022. s pretkriznom 2019., vidimo da su prihodi od poreza na dohodak porasli gotovo 30%; istodobno je prosječna neto plaća porasla 18,6%, dok je zaposlenih bilo oko 3% više u 2022. nego u 2019. Dakle, da je porezna presija plaća ostala ista, očekivali bismo da se prikupi do 22% više sredstava od ovoga poreza, a u stvarnosti se prikupilo gotovo 30% više. Drugim riječima, država je u 2022. u odnosu na 2019. uprihodila oko 8% više od poreza i prireza na dohodak nego je bilo očekivano s obzirom na rast plaća i zaposlenosti.
Podatke o prihodima od poreza na dohodak za tekuću 2023. još uvijek nemamo, no možemo pretpostaviti da će se ova razlika samo još više povećavati. Naime, kako još možemo vidjeti da porezna presija plaća skriveno raste? Tako što bruto plaće rastu brže od neto plaća. Slika 2 će nam pomoći da vidimo što se događa s prosječnim plaćama u Hrvatskoj u zadnje dvije godine.
Slika 2.
Izvor: DZS, obrada autora
Pratimo prvo crnu liniju koja pokazuje kretanje realnih neto plaća (nominalni rast umanjen za stopu inflacije). Kada je inflacija „ubacila u višu brzinu“ krajem 2021., realne plaće u Hrvatskoj počele su padati: narednih 15 mjeseci realni rast plaća je bio negativan. Dakle, kroz cijelu 2022. plaće su gubile na kupovnoj moći – no to nije spriječilo državu da prikupi još značajno više poreza nego je trebala, čak 24% više nego u 2021. (sjetimo se prethodno napisanog i slike 1).
Orijentirajmo se sad na crvenu i plavu liniju odnosno pratimo kretanje nominalnih bruto i neto plaća. Vidimo kako se stope rasta plaća cijelo vrijeme povećavaju te su s oko 5-6 posto početkom 2022. narasle do 8-9 posto krajem 2022. (no inflacija je naprosto bila viša od toga te su realne plaće i dalje padale). Početkom 2023. rast plaća ubacuje u još višu brzinu, plaće rastu dvoznamenkastim stopama, a kada se početkom proljeća stopa inflacije vratila u jednoznamenkasti teritorij, realne plaće konačno počinju rasti. No, zanimljivo je da cijelo ovo vrijeme bruto plaće rastu brže od neto plaća (crvena je iznad plave linije), a posljednjih se mjeseci ta razlika još više povećava. Drugim riječima, poslodavci se trude povećati plaće što više i nadoknaditi gubitak kupovne moći plaća radnika izgubljen kroz prošlu godinu, ali iznos koji dođe do radnika (neto plaća) manji je nego je trebao biti.
S obzirom da se doprinosi za mirovinsko osiguranje (koji se plaćaju iz bruto plaća) nisu mijenjali, izgledno je da se radi o skrivenom porastu porezne presije plaća (bracket creep). Matematika je prilično jasna: kako se osobni odbitak i pragovi za porezne razrede nisu dugo povećali, s nominalnim rastom plaća sve više ljudi po prvi put ulazi u porezne škare, ulazi u viši porezni razred ili im se „samo“ sve veći dio plaće oporezuje. Primjerice, posljednji podatak za rujan pokazuje kako je nominalni porast prosječne bruto plaće u Hrvatskoj iznosio čak 16,5% u odnosu na isti mjesec lani, dok je rast neto plaće bio za 2,3 postotna boda niži odnosno 14,2%.
Pogledajmo detaljnije distribuciju plaća po decilima da vidimo tko plaća najveći relativni danak u ovoj situaciji. Prikazat ćemo promjenu u zadnje dvije godine (razdoblje visoke inflacije) i razdoblje od četiri godine (kako bi napravili usporedbu s pred-korona razdobljem). U tablici 1 prikazan je porast nominalnih neto i bruto plaća u rujnu 2023. u odnosu na rujan 2021. Uočavamo odmah dvije stvari, jednu pozitivnu i jednu negativnu: 1) u postotku su najviše porasle najniže plaće, 2) razlika između bruto i neto porasta najveća je kod najnižih plaća!
Tablica 1. Porast nominalnih neto i bruto plaća u rujnu 2023. u odnosu na rujan 2021.
Izvor: DZS, obrada autora
Primijetimo kako su plaće u prvom decilu (najniže plaće) porasle za 32,7% bruto, dok je neto porast bio 26,6% odnosno čak 6,2 postotna boda niži. Gdje je završila razlika? Tko je radnicima „ukrao“ dio povišice? Kod najviših plaća također vidimo veći rast bruto od neto plaća, iako je razlika od 2,4 postotna boda ipak manja nego kod nižih plaća. Tablica nam jasno sugerira kako je izostanak podizanja osobnog odbitka u posljednje dvije godine najviše pogodio upravo one s najnižim primanjima, iako je de facto svim radnicima „ukraden“ dio povišice koji su im poslodavci namijenili (neproporcionalno više je otišlo na račun JLPRS).
U tablici 2 prikazan je porast nominalnih neto i bruto plaća u rujnu 2023. u odnosu na rujan pretkrizne 2019. Ovo je razdoblje koje uključuje tzv. četvrti i peti krug porezne reforme; prisjetimo se, u četvrtom krugu porezne reforme, između ostalog, povećan je neoporezivi primitak s 3.800 kuna na 4.000 kuna, dok su u petom krugu spuštene stope poreza na dohodak s 36 na 30 posto i s 24 na 20 posto. Efekte proklamiranog „poreznog rasterećenja plaća“ vidimo u tablici 2.
Tablica 2. Porast nominalnih neto i bruto plaća u rujnu 2023. u odnosu na rujan 2019.
Izvor: DZS, obrada autora
Navedene izmjene očigledno su bile nedostatne da bi imale pravi rasterećujući učinak na oporezivanje plaća. Štoviše, u svim je decilima rast neto plaće bio niži od bruto plaća, što nam pokazuje da je relativno porezno opterećenje plaća u ove četiri godine još više poraslo. Ponovno su relativno najgore prošli oni s najnižim plaćama koji su ostali bez dobrog dijela povišice koji im je namijenjen: podići osobni odbitak za samo 5,3% (s 3.800 kn na 4.000 kn) u četiri godine, u situaciji kada je kumulativna inflacija iznosila 24,3% (stvarni rast troškova života za one s najnižim plaćama koji najveći dio dohotka troše na hranu i stanovanje zapravo je bio osjetno veći), naprosto je neprihvatljivo.
Neoporezivi dio plaće i porezni razredi moraju se usklađivati s rastom plaća ako se želi zadržati relativno porezno opterećenje plaća istim. Ovo je naročito bitno kada je rast plaća u velikoj mjeri rezultat visoke inflacije kao što je to sada slučaj. Dugi niz godina imali smo sreću da je inflacija bila pritajena, no sada kada smo ušli u razdoblje viših stopa inflacija nužno se tome prilagoditi. Idealno bi bilo kada bi se svi neoporezivi odbici (uključujući i, primjerice, prag ulaska u sustav PDV-a) svake godine automatski usklađivali sa stopom inflacije, no ako nema dovoljno političkog motiva da se takav mehanizam i uvede (jer isti ne bi ovisio o dobroj volji vladajuće većine koja se onda ne bi mogla hvaliti da „rasterećuje plaće“), valja raditi javni pritisak da se barem ad hoc svake godine neoporezivi odbici povećavaju za stopu inflacije.
S posljednjim izmjenama zakona u sustavu poreza na dohodak mehanizam automatskog usklađivanja ne samo da se nije uveo, već se osobni odbitak i prag ulaska u viši porezni razred povećavaju za svega oko 5%, što je daleko ispod rasta troškova života koji se dogodio otkad se posljednji put dizao osobni odbitak. Vlada se, s druge strane, odlučila na nešto drugo (i to možemo pozdraviti): ukidanje prireza, podizanje odbitaka za uzdržavane članove obitelji (u prosjeku za nekih 20-ak posto) te povećanje fiskalne autonomije jedinica lokalne samouprave kojima se sada omogućuje da samostalno propišu visinu porezne stope godišnjih poreza za dohodak u granicama propisanim zakonom. To također može smanjiti porezno opterećenje plaća, no loptica je prebačena na jedinice lokalne samouprave.
Naime, u javnosti je malo ispod radara prošla činjenica da se jedinicama lokalne samouprave omogućava određivanje i nižih stopa poreza od dosadašnjih, a ne samo viših kako bi kompenzirali potencijalni gubitak prihoda od prireza. Grad Zagreb je najavio kako će oni dignuti porezne stope do zakonskog maksimuma, kao da se prirez nije ni ukinuo. No, drugi ih gradovi i općine ne moraju te imamo najave nekih da ih i neće slijediti.
Slika 3.
Izvor: Vlada RH
U svakom slučaju valja zapamtiti da su jedinicama lokalne samouprave iznimno porasli prihodi od poreza i prireza na dohodak u posljednjih par godina. Štoviše, prihodi su im porasli iznad svih očekivanja, značajno više nego što su radnicima porasle neto plaće. Da budemo još eksplicitniji, od radnika su „prisvojili“ neproporcionalni dio povišice koje su radnicima isplatili poslodavci, stoga je vrijeme da se barem dalje prestane s takvom nepravednom praksom. Ako svi budu slijedili primjer Zagreba i dignu stope poreza na dohodak do zakonskog maksimuma, bracket creep tj. prikriveni rast poreznog opterećenja plaća će se nastaviti jer nominalne će plaće i dalje snažno rasti kao odgovor na prethodni gubitak kupovne moći uzrokovan visokom inflacijom.
Dodatak: praksa u drugim zemljama
U Sjedinjenim Američkim Državama inflacijsko se usklađivanje, primjerice, standardno radi: IRS služba (pandan našoj Poreznoj upravi) svake godine automatski usklađuje neoporezive porezne odbitke i same porezne razrede za stopu inflacije. Tako je IRS nedavno objavio nove porezne razrede za 2024., kao i druge porezne odbitke koji se usklađuju za stopu inflacije u 2023.
Usklađivanje je naročito bitno u uvjetima povišene inflacije kakvo trenutno vlada, stoga je i Međunarodni monetarni fond početkom godine objavio rad u kojemu se bavi navedenom problematikom. Od 160 zemalja za koje su prikupili podatke, utvrđeno je da 131 zemlja redovno ne usklađuje osobni odbitak i porezne razrede za inflaciju; ostale zemlje redovno usklađuju, ali samo su u 9 zemalja pronašli eksplicitno propisane zakonske odredbe kojima se automatski usklađuje osobni odbitak za stopu inflacije.
Izvor: MMF
Tax foundation pak navodi kako 11 od 27 zemalja OECD-a automatski usklađuje porezne razrede sa stopom inflacije svake godine. Njemačka, primjerice, usklađuje iste svake dvije godine (ali zna raditi i češće). Njemački Ifo institut je tako izračunao da je zbog neusklađivanja poreznih razreda za inflaciju Njemačka u 2022. uprihodila dodatnih 10,9 milijardi eura na teret poreznih obveznika, odnosno prosječno 325 eura po svakom kućanstvu.
Austrija je pak krajem prošle godine usvojila odredbu s kojom eksplicitno nastoji zaustaviti bracket creep; austrijski ministar financija tim je povodom izjavio kako ukidanjem hladne progresije prekidaju s puzajućim povećanjem poreza, vraćaju ljudima novac koji im je inflacija uzela te će radnicima ostati veći neto od bruto plaća („With inflation staying high for longer, we now need to change entrenched structures to give people more money to live on. With the abolition of cold progression, we end the creeping tax increase. We are giving people back money that inflation has taken away from them. This is how we relieve the burden on Austrians in the long term. So it is an act of fairness that the working people who are affected by the massive inflation are left with more net income from the gross income.)
Turska je, primjerice, početkom ove godine ažurirala tj. povećala osobni odbitak i porezne razrede (i to unatrag, za 2022. godinu) za čak 122,9 posto zbog iznimno visoke inflacije u toj zemlji. Na ovakvim ekstremnim primjerima je možda najlakše shvatiti koliko je pogrešno ne usklađivati osobne odbitke i porezne razrede sa stopom inflacije: da Turska nije to učinila, realne plaće radnika pale bi još značajno više nego što jesu.