Proteklih dana nisam komentirao rezultate izbora, a i zašto bih, kada je sve jasno kao dan – stane u jedan paragraf. Svjetonazorski s desna, Škoro je uspio u svemu osim u najvažnijem, da prisili HDZ na desni pomak i porazi Andreja Plenkovića. Most se borio za opstanak i uspio, pokazavši zavidnu razinu političke vještine. HDZ je HDZ, i pobijedio je. Osim što se pod Plenkovićevim vodstvom širi s desna prema centru, poslao je izvidnicu na specijalni zadatak dalje u centar (Hrebak). Tamo je na malom prostoru nastala gužva zbog naguravanja prema centrističkom trojcu Puljak-Orešković-Zurovec, o kojem ću više reći nešto kasnije. Lijevo od njih, Možemo! atakira na teško ranjeni SDP. Na valu optimizma urbane ekipe kultura-arhitektura-zeleno-nova demokracija zasad se uspješno skriva činjenica da je to još jedan pokret koji je u sebi razvučen kao harmonika, jer pokriva sve od centra do Radničke fronte koja nit je radnička, nit je fronta, nego je produkt čitanja arhaične marksističke literature u 21. stoljeću. Daljnji rast ili raspad toga heterogenog pokreta zavisi o razvoju koronakrize, lokalnim izborima 2021. i, prije svega, o predstojećem restrukturiranju socijaldemokratske stranke iz čijeg su bazena, vidjet ćemo da li privremeno ili trajno, izvučeni “novi” lijevi glasači.
U takvim uvjetima, HDZ kratkoročno može gotovo što hoće. No, dugoročno je pitanje može li se ta stranka pod vodstvom Andreja Plenkovića transformirati u modernu stranku desnog centra tipa CDU. Taj projekt je upitan, jer za njegovu realizaciju treba izrezati onaj balkanski, klijentelistički i koruptivni politički DNA koji tu stranku „krasi“ već tri desetljeća. Trajnog centrističkog pomaka HDZ-a bez toga nema. U najgorem scenariju, ako Plenković pokuša stvoriti hrvatsku inačicu CDU-a ali u tome ne uspije, politički centar bi mogao ostati devastiran, a prostor za ljevicu širi no što u ovom trenutku može i sanjati.
Bitka za hrvatski politički centar tako se pokazuje važnijom nego što se doima na prvi pogled, jer kroz nju se prelama budućnost najveće političke stranke. Naime, kakav bi to bio HDZ koji odjednom više ne bi funkcionirao kao centrala za karijerne uspone tisuća ljudi kroz javni sektor, sve do namještenja u stotinama agencija i državnih poduzeća? Kome bi bio interesantan HDZ koji bi doista postao prvak u transparentnosti javnih nabava i krenuo u istinsku profesionalizaciju upravljanja javnim sektorom? Takav bi HDZ možda zadržao centrističke glasove koje je (ponovo) počeo osvajati na ovim izborima, no pitanje koje je postavljeno vibrira iznutra, kao ključno neriješeno pitanje za masovno članstvo i dio stranačke elite koja politiku pragmatično poima kao javnosektorsku karijeru.
Sada je jasnije zašto Hrebak/HSLS treba HDZ-u (očito je zašto HDZ treba Hrebaku) odnosno Plenkoviću. S jedne strane, njihovo partnerstvo signalizira obostranu želju da se približe biračima uz pomoć agende o transparentnosti koju je Hrebak instalirao (doslovce, jer riječ je o softwareu) u Bjelovaru uz tehničku pomoć Vuka Vukovića. Riječ je o pokušaju ispiranja taloga korupcije, nepotizma i neuspješne izgradnje nepristranih institucija, čemu su obje spomenute stranke kumovale u prošlosti. S druge strane, uz pomoć kluba HDZ-u lojalnih zastupnika (Hrebak i još jedan HSLS-ovac te Čačić) Plenković preventivno stavlja svoju osmatračnicu dalje u centar, gdje niču čudnovate biljke koje ne pokazuju nimalo sklonosti HDZ-ovom projektu. Trojac Puljak-Orešković-Zurovec zasad je ujedinjen u vjeri da se HDZ ne može modernizirati u smislu odmaka od klijentelizma, i to će ih, po svemu sudeći, neko vrijeme držati na okupu, podalje od Andreja Plenkovića.
No, problem centrističke trojke leži u tome što Orešković i Puljak naginju više ulijevo i nije ih teško zamisliti u koalicijama, ili kao dio SDP-a ili Možemo! bez Radničke fronte. Nasuprot tome, mladi gradonačelnik Svete Nedelje i njegov zamjenik Davor Nađi grade čistu centrističku poziciju, neku vrstu modernog, pragmatičnog i ne-klijentelističkog HSLS-a za nove generacije, pod još uvijek nedovoljno prepoznatim nazivom Fokus.
Kako bi se ova gužva u političkom središtu mogla razriješiti u ovom političkom ciklusu i igraju li gospodarske politike u tome kakvu ulogu?
Opet, u naredne četiri godine sve će zavisiti o HDZ-u, odnosno Andreju Plenkoviću. Uvjerljiva HDZ-ova pobjeda mogla bi značiti pokretanje katalizacijskog procesa koji će relativno brzo raščistiti odnose u centru. Najava početka tog procesa stigla je prvi dan nakon izbora. Upravo bi proces privatizacije mogao biti važan katalizacijski faktor.
U ponedjeljak je objavljen javni natječaj za privatizaciju Croatia banke. Ta mala banka koja zauzima svega 0,45% aktive bankarskog sustava spletom nesretnih okolnosti ostala je zatočena u državnim rukama. Očekivano je stagnirala, u prošlosti često imala gubitke, bilo je i nekih manjih afera, ukratko – kao što je i red za državne entitete na privatnim tržištima, nije uspijevala naći svoje mjesto pod suncem. Iako je već dugo godina jasno kako je privatizacija jedino rješenje za Croatiju, do nje nikako nije dolazilo. Očito je da su se političke karte morale posložiti na ranije opisan način da se Andrej Plenković usudi dići privatizacijsku brklju iza koje Zdravko Marić strpljivo čeka s pripremljenim papirima.
Croatia banka je kiki-riki, ali ima signalnu, simboličnu važnost. Najavljuje da će se zubi lomiti na presudnom pitanju veličine hrvatskog javnog sektora i privatizacijama, kojih u proteklih dvanaest godina, u kojima je Hrvatska igrom slučaja stagnirala, gotovo da i nije bilo.
Do lokalnih izbora sljedeće godine neće sve gorjeti od privatizacija, no puno se toga do tada stigne pripremiti. Nakon proljeća 2021. izlazimo na brisani prostor – dulje razdoblje bez izbora. Poznato je da je Andrej Plenković nekoliko puta davao izjave o tome da se reforme mogu raditi samo kada nema izbora – on u to istinski vjeruje. Dakle, prvo sljedećih devet mjeseci ide uvod u rasplet, a onda – stvarni rasplet.
Zdravko Marić je ključan čovjek za projekte koji bi mogli zaslužiti epitet ekonomskih reformi. O tome svjedoči njegova najava da se ide u smanjenje osnovne stope poreza na dohodak s 24% na 20% i više stope s 36% na 30%. U petak je sve začinjeno i ulaskom Hrvatske u Europski tečajni mehanizam, u čemu je opet Marić, uz Vujčića i Plenkovića, imao središnju ulogu. Hrvatska bi mogla uvesti euro prije kraja mandata sljedeće vlade.
Prema tome, smjer ekonomske politike jasan je niti tjedan dana nakon izbora, što je u politici prava rijetkost. Međutim, pitanje provedbe ekonomske politike ostaje veliko kao kuća, osobito kada je riječ o smanjenju obuhvata javnog sektora i jačanju demokratskih institucija. Postavlja se pitanje može li HDZ pokrenuti novi val privatizacija, a da to ne dovede do korupcije, klijentelizma i ostalih marifetluka, i može li taj val doista transformirati hrvatsko društvo i gospodarstvo? Drugim riječima, može li se pod dirigentskom palicom Plenkovića i Marića spriječiti pretvaranje programa Privatizacija, zdaj!, u onaj poznati, Privatizacija, daj!
Pitanje je važno, jer državni sektor je toliko velik da ovo društvo nema demokratski kapacitet kako bi ga moglo uspješno kontrolirati. Uz ogromne proračune, čiji će izdaci u ovoj godini prijeći 50% BDP-a, i uz izdatke državnih poduzeća koja nisu uključena u proračun opće države od još 15-tak posto BDP-a, dolazimo do 70-ak posto BDP-a pod izravnom i neizravnom vladinom kontrolom. To je ogroman protok novca kroz političke filtre, od čega stotine tisuća ljudi imaju velike koristi. Privatni sektor je malen, stješnjen, uplašen, a njegov dobar dio i nije privatan u punom smislu te riječi, jer zavisi o hrvatskim državnim narudžbama. Koronakriza ga je dodatno ranila. U takvim uvjetima, nema tih medija, javnosti, oporbe, udruga, neovisnih analitičara, standarda korporativnog upravljanja u javnom sektoru i zainteresiranih strana, koje mogu osigurati da se te stotine javnih milijardi troše, kako se to obično kaže, „namjenski, efikasno i pošteno“. Bujica je to. A u polumraku naleta državnoga novca kriju se rajska mjesta za krivolovce, pa je na užas mnogih etatističkih sanjara i s lijeva i desna, jedini učinkovit način rješavanja tog problema – smanjenje najšire shvaćenog javnog sektora.
Privatizacija koja je zamrla dulje od desetljeća ključan je element spomenutih reformi i stavljanja javnog sektora pod javnu kontrolu u razdoblju između izbora. Pritom ne mislim na ove signalno-estetske (minorne) privatizacije tipa Croatia banka, nego na ozbiljne, velike projekte koji imaju moć strukturno promijeniti odnos privatnog i javnog u Hrvatskoj. Takvi projekti se mogu podijeliti na četiri velika segmenta.
Prvo su privatizacije tipa „prestani smetati“. Paradigmatski primjer je Podravka, gdje država još nešto petlja iako je manjinski dioničar. Posve je nejasno zašto se država ne riješi tih udjela i skupi nešto novca za isušeni proračun.
Drugo su „mega-privatizacije“. Paradigmatski primjer je HEP. Država ne mora i vjerojatno neće izaći iz HEP-a zbog infrastrukturne važnosti kompanije, ali uvrštenje dionica na burzu i davanje mogućnosti građanima da otkupe dio dionica uz popust, direktno ili kroz obvezne mirovinske fondove, otvara mogućnost za transparentnije poslovanje i bolje upravljanje, uz pokretanje investicija i končano pretvaranje HEP-a u modernu elektroenergetsku kompaniju za 21. stoljeće. Bez burze i pritiska javnosti iz hodnika HEP-a nikada neće biti protjeran nepotizam i partijski klijentelizam, da zavlada profesionalizam.
Treće su „čiste privatizacije“ tamo gdje je država vlasnik a nema javnog interesa i tržišta su kompetitivna i privatna. Paradigmatski primjer povijesti nepotrebnog državnog vlasništva spomenuta je Croatia banka, u istoj kategoriji nalazi se i HPB, a od poznatijih imena tu su primjerice ACI marine i Narodne Novine. Kada bi se pomno prokopalo kroz državne knjige na središnjoj i lokalnoj razini, našlo bi se tu nekoliko desetaka poduzeća koja komotno mogu na tendere jer u njima nema posebnog javnog interesa.
Četvrto je, nesretnog li naziva, „outsourcing“. Mnoge funkcije u kojima javni sektor nastupa kao proizvođač mogle bi se puno bolje organizirati ako bi se država povukla u ulogu nepristranog regulatora, a samu proizvodnju proizvoda i usluga prepustila konkurenciji sudionika na tržištu. Nisu to samo trivijalne usluge čišćenja ili prehrane za javnosektorske ustanove, nego i mnogo ozbiljnije funkcije proizvodnje javnih usluga infrastrukture, zdravlja, obrazovanja i administrativnih postupaka. Međutim, javnost ima problem s ovim idejama. Jedan dio ljudi misli da privatizacija znači da će morati plaćati veće cijene za dojučer javne usluge, ali to nije točno. Sustavi vouchera i regulacije prava znače da država raspodjeljuje kupovnu moć (u pravilu vodeći brigu o ravnopravnosti pristupa), a privatni ponuđači se natječu ne za novac nego za vouchere odnosno prava korisnika javne usluge koja se samo proizvodi na konkurentnom privatnom tržištu (proizvođači konvertiraju prenesena prava u novac koji dobivaju od države kako bi pokrili svoje troškove i ostvarili zaradu). Drugi dio skeptika predobro razumije sudbinu takvih modela u klijentelističkom okviru, jer javnog povjerenja ima najmanje upravo prema privatizaciji u smislu outsourcinga; povjerenje javnosti da bi privatni takmaci mogli osigurati bolji omjer cijene i kvalitete u odnosu na državu kao direktnog proizvođača tih usluga ravno je nuli, pa su im neefikasnosti, nepotizam i korupcija državniih proizvođača usluga prihvatljivi, jer se boje još gorih ishoda. I to nije bez opravdanja, jer mnogima se koncept „države kao nepristranog regulatora“ čini kao utopija u zemlji u kojoj licencu ili povoljniji tretman uvijek dobije neki partijski drug ili najbolje umreženi „poduzetnik“.
Opisani problemi objašnjavaju nepovjerenje javnosti prema privatizaciji. Ljudi se boje da se Privatizacija zdaj! preko noći ne pretvori u Privatizaciju daj!. I to nije problem samo u četvrtom segmentu outsorcinga, nego i u prethodna tri.
Rješenje ovog problema u velikoj će mjeri odrediti Plenkovićev uspjeh u repozicioniranju HDZ-a kao centristički orijentirane stranke. Time će utjecati i na sveukupnu budućnost političkog centra u Hrvatskoj. U centru je, naime, ekonomija važna, mnogo važnija nego na krajnjoj desnici ili ljevici gdje su u prvom planu svjetonazorska, povijesna i ina pitanja, te kulturni i ideološki ratovi te maglovite zablude. Nasuprot tome, ovi su izbori još jednom potvrdili da se u centru nalazi velika, pragmatična i tolerantna Hrvatska koja naprosto želi bolje živjeti u zemlji kojom ne vladaju birokrati, aparatčici, ideolozi i partijski drugari. Ako HDZ opet zezne tu priču i Privatizaciju zdaj! pretvori u Privatizaciju daj!, stranka će se i u budućnosti, uz pomoć svog javnosektorskog političkog DNA, uvijek vraćati svom genomu. A Hrebak će se pokazati kao još jedan HSLS-ov projekt na dugom putu eutanazije trećih opcija u korist najveće stranke. Međutim, ako se to uskoro desi, prostor koji će se još šire otvoriti u centru za nove opcije mogao bi trojednom zametku Orešković-Puljak-Zurovec omogućiti hvatanje vjetra za sljedeće izbore (a jesu li oni neki budući vješti politički jedriličari, o tom po tom). Međutim, ako Plenković i Marić uspiju u onome što dosad nikome nije uspjelo – reformirati hrvatskog javnosektorskog levijatana na način koji će ljudima doista donijeti bolji život i izgraditi povjerenje u institucije vlastite države, onda će središnjim političkim prostorom zavladati upravo oni. Koliko je takva mogućnost realna?
Ako vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, u tom su projektu osuđeni na neuspjeh. No, prilika im je tu, ako shvate da se javni sektor može restrukturirati samo uz široko povjerenje, podršku i transparentnost privatizacijskih projekata, uz strogi nadzor sukoba interesa i kontrolu od strane demokratskih institucija, dakle, uz sve ono što odstupa od tehnokratskih i polu-autoritarnih tehnika vladanja, a što još nitko i nikada ovdje nije pokušao.