Ne znam imate li mišljenje o globalnom zagrijavanju? Ili o tome treba li potpuno zabraniti nuklearke? Koliko je čvrst vaš stav o načinu proširenja uzletno-sletnih pista na najprometnijim aerodromima?
Nemanje stava, tj. neznanje, može izazvati nelagodu. Možda razotkriva nesposobnost i glupost? Nemanje stava može nositi stigmu: bolje je imati bilo kakav stav – barem ste otvoreni i iskreni – nego nikakav. Ako nemate stav, ako pokazujete da ne znate, možda će ljudi misliti da ste „šonjo“.
S druge strane, svjesni ste postojanja situacija u kojima ne želite stavom sudjelovati u odlučivanju. Dok sjedite s još 150 ljudi zarobljeni u avionskoj tubi, želite da let što prije završi; ne želite sudjelovati u demokratskom odlučivanju o tome treba li pilot pritisnuti lijevi ili desni dugmić na komandnoj tabli. Čin kupnje avionske karte ujedno je čin poklanjanja povjerenja pilotu.
Znamo da granice našeg znanja postoje, i prihvaćamo ih. U redu nam je da postoje linije iza kojih nemamo stav – iza kojih prizivamo druge da ga imaju umjesto nas. To je bitan sadržaj civilizacije: specijalizacija, podjela rada.
No, dok postoje situacije poput spomenutih, gdje je nekako intuitivno jasno kako povući linije stava, u većini stvarnih situacija te linije su mutne. I tu počinje problem: kada imati stav i prepustiti se demokratskom odlučivanju, a kada nemati stav i prepustiti se stručnjacima?
Kompleksnost i demokracija
Prikazana dilema je jedan od razloga zašto sam odlučio napisati knjigu o euru.
Odricanje od vlastite valute i ulazak u monetarnu uniju predstavlja problem koji se po svojoj složenosti može usporediti s problemom izgradnje i lokacije nuklearne elektrane. Uključuje enormnu količinu ekspertnog znanja koje je k tome veoma rijetko. Međutim, intuitivno nije jasno da bi se odluka trebala prepustiti ekspertima kao u slučaju medicinske operacije ili vožnje avionom. Uvođenje eura pravi je primjer sive zone odlučivanja. Ne može se unaprijed reći da je to ekonomski, a ne širi društveni i politički problem.
Zbog toga – knjiga. Knjiga čiji je cilj više informirati nego uvjeravati (iako se uvjerenje autora ne može i ne treba sakriti). To mi se činilo poštenom reakcijom na opisani problem teškog određenja mjere stručnosti (i povjerenja u stručnost), koja je potrebna za smisleno odlučivanje o euru. A pomislio sam i da bi širi krug ljudi mogao biti zainteresiran za temu, pa bih na knjizi mogao nešto zaraditi. Priznat ćete, ideja o zaradi na knjizi u Hrvatskoj vrlo je odvažna ideja.
Konobar, zastupnik i ministar
Potvrda o potrebi za knjigom dogodila se na neočekivanom mjestu. Prošli tjedan našao sam se na kavi s kolegicom Ivanov. Naumio sam joj pokloniti knjigu i pozvati ju na panel povodom predstavljanja knjige. Sjedili smo u kafiću, a knjiga je stajala na stolu. Konobar nam je prišao, ali prije standardnog pitanja „Što ćete popiti?“, zastao je, i kao podboden, upro je prstom u knjigu i uzviknuo: „Ja sam protiv!“ (Naslov knjige je Euro u Hrvatskoj: za i protiv).
Kliknite za link na Lab Shop gdje možete naručiti knjigu. Kupnjom knjige pomažete rad Ekonomskog laba na kojem su svi sadržaji dostupni bez naknadeNjegova nas je uvjerljivost zatekla. Uz smijeh, promrmljali smo nešto tipa „Dobro za vas kad već znate.“, te nastavili s naručivanjem espressa. No, tu priči nije bio kraj. Nekoliko minuta kasnije, na moje pitanje „Koliko sam dužan za dvije kave?“ uslijedio je šeretski odgovor: „18 kuna, ali za vas, zbog eura, 30!“
Simpatičan mladić. Zaslužio je napojnicu: 2 kune, do 20 – više od 10% (2/18)! Tu mu je neoporeziva kompenzacija za ulazak u ovu priču. Koja je ipak malo šira od priče o euru.
Mislim da je mladić želio poslati poruku kako će pohlepni gazda iskoristiti priliku uvođenja eura ne bi li cijenu dvije kave približio 30 kuna ili 4 eura. Moj konobar ne očekuje da će od toga imati osobite koristi. Bilo je to jasno kada je u naš razgovor ubacio i prijetnju odlaska u Irsku ako mu plaća ostane ovako niska; bio je rječit i uvjerljiv.
Radi se o vrlo raširenom modusu operandi u formiranju stavova. Brzo povlačimo svoje neuralne okidače: ne da nam previše misliti. Zašto bismo bili dužni svoje stavove temeljiti na ičemu drugom osim na vlastitom iskustvu i intuiciji, pa makar oni ukazivali na to da je zemlja ravna ploča?
Odbijanje izlaska iz zone komfora vlastita iskustva – odbijanje istraživanja izvan tog okvira, put je u stagnaciju i zabludu. Ali, kako zamjeriti bilo što momku iz kafića koji, uostalom, ukazuje na stvaran problem zaokruživanja cijena, kada živimo u vremenu u kojem je autanje stava o svemu i svačemu iz zone komfora vlastita iskustva postao društveni imperativ? Možda nema razlike u tehnologiji formiranja stavova raznih „influensera“ koji ujutro ginu za svoj siguran stav o ledu na Grenlandu, a navečer nadmeno rješavaju problem zdravstvenog sustava, izlažući usput neistomišljenike podsmjehu, i našega konobara? Točnije, možda je naš konobar više u pravu?
Problem je dublji i zalazi do vrhova društvene piramide. Doista je moguće da u konobarevu stavu ima više realnog sadržaja od stava zastupnika Bunjca, inače poznatog po upozorenju da se papci koriste u cjepivima, koji je prošli tjedan nepobitno utvrdio da je protekcionizam nužan uvjet gospodarskog razvitka. Slično tome, u čemu je razlika između stava mog konobara, zastupnika Bunjca, i ministra Kujundžića koji poput robota ponavlja magičnu rečenicu „treba povećati izdvajanja za zdravstvo“ u uvjetima kada mu dugovi u sustavu eksplodiraju iako su rashodi HZZO-a u prošloj godini narasli za 4,7%? Pitam se bi li i 8% rasta godišnje, što je dva puta više od rasta nominalnog BDP-a, ministru bilo dovoljno da sustav kojim upravlja prestane nekontrlirano generirati dugove? Ne bi. Kad bi remen popustio organizam bi nabujao, našla bi se neka nova rupa.
Demokratski je prepoznati granice iza kojih odluku prepuštamo stručnjacima ili se barem jako oslanjamo na njih dok u demokratskoj proceduri donosimo odluke.
Civilizacijski napredak i prepuštanje stručnjacima
Dakle, imamo konobara, saborskog zastupnika i ministra. Pritom nema dokaza da druga dvojica zaključuju logičnije i studioznije od prvog. To je, s jedne strane, snažan dokaz u prilog demokracije: pojedini javni dužnosnici živi su dokaz da o svemu može odlučivati svatko.
S druge strane, to je snažan razlog za pesimizam u pogledu sposobnosti (makar ovog) društva za identifikaciju linija iza kojih bi odlučivanje trebalo prepustiti ekspertima. Podsjetimo, uz dužno poštovanje prema demokratskim procedurama, demokratski je prepoznati i demarkacijske linije iza kojih odluku prepuštamo stručnjacima ili se barem jako oslanjamo na njih, dok u demokratskoj proceduri donosimo odluke.
Moja je knjiga o euru pokušaj da se, osim sadržaja, komuniciraju dvije poruke u vezi uvođenja eura. Prvo, knjiga nudi sadržaj svakome tko o problematici eura želi saznati više. Ako je zainteresiran i želi odvojiti neko vrijeme, u knjizi će pronaći nešto novo, neku novu perspektivu, i konobar i zastupnik i ministar. Postoji tenika čitanja knjige s uputom na početku kako pohvatati glavne ideje uz preskakanje teških dijelova. Ta uputa je cijena ovog vremena. Drugo, knjiga nudi i argument u prilog teze kako se radi o jako stručnoj stvari. Broj uključenih problema – kompleksnost, ogroman je. To se vidi ako se pažljivo pročita cijela knjiga. Što to znači za proces odlučivanja, ne znam; neka svatko zaključak izvede sam.
Ranije je rečeno da civilizacijski napredak uključuje specijalizaciju. Specijalizacija ima neuralna ishodišta. Naši mozgovi sele rutine u podsvijest (npr. rutinski postupci u vožnji automobila) kako bi se kapacitet uma oslobodio za rješavanje novih problema i napredak. Slično tome, društvo treba specijaliste kako bi neke probleme rješavali brže i efikasnije mimo kompliciranih demokratskih procedura, ili kako bi ih ubrzali. Napuštanje ovog načela i povratak propitivanju svakog rutinskog postupka nalik je svađi desne i lijeve polutke mozga oko toga treba li volan zakrenuti ulijevo ili udesno dok automobil juri prema zidu. To je kao s papcima u cjepivu i s protekcionizmom kao preduvjetom napretka. Epilog s vožnjom automobila, zdravljem ljudi i međunarodnom razmjenom i suradnjom možete naslutiti. Ako prestanemo čitati knjige.