U srpnju je došlo do „anomalije“ na tržištu rada: porasle su i zaposlenost i nezaposlenost. Broj zaposlenih je dosegnuo 1 635 034 (najveća administrativna zaposlenost u povijesti), a nezaposlenih je bilo 109 571, oko četiri tisuće više nego mjesec ranije. Stopa nezaposlenosti, koja se računa prema formuli:
nezaposleni / (zaposleni + nezaposleni),
povećala se s 6,1% u lipnju na 6,3% u srpnju.
Kako je to moguće ako imamo snažan gospodarski rast?
Matematički odgovor je jednostavan: broj nezaposlenih rastao je po većoj stopi od broja zaposlenih. Sve veći broj ljudi uključuje se na tržište rada, traže posao, a to znači da je dinamika odnosno rotacija između radnih mjesta veća.
Povećanje ponude i potražnje za radom znači da je sve veći dio ljudi aktivan. Formula za aktivno stanovništvo (ili radnu snagu) je:
Aktivno stanovništvo = zaposleni + nezaposleni,
pri čemu nezaposleni nisu ljudi koji ne rade, nego ljudi koji aktivno traže zaposlenje. Oni koji aktivno ne traže posao, a u radnoj su dobi i mogli bi raditi, nazivaju se neaktivni.
Lako je pomisliti da kretanja na tržištu rada u ovo doba godine imaju neke veze s turističkom sezonom i da će se sve to ispuhati kada ona prođe. Hrvatsko tržište rada uistinu obilježava sezonalnost zbog turizma i graditeljstva, no dugoročne promjene na donjoj slici pokazuju da se u gospodarstvu događa (fundamentalna, dugoročna) promjena. Iz prikazane linije koja prikazuje kretanje aktivnog stanovništva otklonjena je mjesečna sezonska i slučajna komponenta kretanja, tako da se jasnije vidi trend. Nakon duge krize koja je kroz iseljavanje i pasivizaciju ljudi (izlazak s tržišta rada) smanjila aktivno stanovništvo, od 2019. godine traje uzlet na tržištu rada. Moguće je da je od 2019. poboljšan i statistički obuhvat, no dugoročni trend je jasan: priča i zaključak se ne mijenjaju, iako unutar godine postoje vidljivi mini-valovi koji zavise o uspješnosti turističke sezone (npr. 2020. mini-vala sredinom godine nije bilo).
Izvor: DZS, obrada autora.
Što se događa?
Postoji nekoliko mogućih objašnjenja za oporavak tržišta rada 2019-2022. uz vrlo kratku pauzu u vrijeme lockdowna 2020.:
- Aktivnost žena na tržištu rada. Žene, čiji udjel u ukupnoj populaciji u Hrvatskoj iznosi oko 51,8%, slabije sudjeluju na tržištu rada zbog još uvijek raširene tradicionalne uloge žena u kućanstvu. Udjel žena u aktivnom stanovništvu kreće se oko 47-48%. Od srpnja 2017. do srpnja 2022. udjel žena se smanjio za 1 postotni bod (s 48,7% na 47,7%), što znači da masovniji ulazak žena na tržište rada nije razlog prikazanih kretanja. Od srpnja 2017. do srpnja 2022. broj aktivnih žena povećao se za oko 64 tisuće, a broj aktivnih muškaraca za oko 104 tisuće; zbog toga je udjel žena u radnoj snazi (aktivnom stanovništvu) čak i pao.
- Brži ulazak mladih na tržište rada i sporiji izlazak starijih s tržišta rada. Stopa nezaposlenosti mladih u dobi 15-29g. u Hrvatskoj je drastično pala s oko 23% početkom 2017. na oko 11% početkom 2022. i po ovom kriteriju Hrvatska je blizu prosjeka EU (sjajna vijest o kojoj se malo govori). Međutim, apsolutni broj mladih u toj dobi brzo opada zbog dugoročnih demografskih trendova, ranije je padao i zbog masovnog iseljavanja čitavih obitelji, a ujedno raste udjel mladih koji produljuju školovanje. Zbog toga se ukupan broj radno aktivnih mladih ljudi ne povećava nego smanjuje. Ipak, s druge strane, stariji radnici dulje ostaju u svijetu rada. Prosječni radni staž korisnika mirovine produžio se od 2017. do 2022. s oko 31 na oko 32 godine, što je prva indikacija duljeg ostanka u svijetu rada i trebalo bi se dublje istražiti.
- Povratak, imigracija. Val emigracije dobrim dijelom objašnjava pad broja radno aktivnih građana do 2017., no nakon toga se nije dogodio val imigracije koji bi objasnio cjelokupan uzlet od 2019. naovamo. Ipak, u nedavno objavljenom tekstu sam objasnio da su se stvari počele strukturno mijenjati, tako da bi povratak i imigracija u ovom desetljeću mogli postati još važniji izvori povećanja broja radno aktivnih građana. Naravno, predstojeća (vjerojatna) zimska recesija u EU nakratko će ovu temu učiniti nebitnom, no perspektiva o kojoj govorimo je desetljetna; bavimo se procesima do 2030.
Stopa aktivnosti
Rezerve radne snage postoje i među neaktivnim ljudima u zemlji. Pogledajmo još jednu važnu formulu:
Radnosposobno stanovništvo = aktivni (=zaposleni+nezaposleni) + neaktivni u radnoj dobi.
Otud izvodimo još jedan važan odnos:
Stopa aktivnosti = aktivno stanovništvo (ili radna snaga) / radnosposobno stanovništvo
Stopa aktivnosti u Hrvatskoj je u proteklih nekoliko godina rasla. Prema podacima Eurostata, koji radnosposobno stanovništvo definira kao populaciju u dobi od 20 do 64 godine, stopa aktivnosti (udjel zaposlenih i nezaposlenih u radnosposobnom stanovništvu) u Hrvatskoj iznosi 73,5%. 26,5% su neaktivni. Prema ovom broju i slici, u Hrvatskoj postoji prostor za povećanje aktivnosti stanovništva koje nije aktivno. Takav se zaključak nameće iz zaostatka za prosjekom EU za oko 5 postotnih bodova, te primjerice za Njemačkom oko 10 bodova.
Izvor: Eurostat
Međutim, popis stanovništva 2021. je pokazao da u Hrvatskoj živi svega 2.276.335 osoba u dobi između 20 i 64 godine, što je puno manje od Eurostatove pretpostavke za 2021. Stoga je stvarna stopa aktivnosti veća nego na gornjoj slici, moguće i oko prosjeka EU, bliže podatku za Sloveniju i Slovačku. Otud zaključak: rezerve radne snage među neaktivnim osobama u zemlji postoje, no one su manje nego što se ranije mislilo. Bez povratka, imigracije i duljeg ostanka u svijetu rada, Hrvatska neće imati radnike za daljnji gospodarski rast.
Struktura poslova i plaće
Problem se u dugom roku može umanjiti boljim obrazovanjem i naprednijom tehnologijom. To znači postizanjem bolje strukture (bolje plaćenih) poslova. Danas je prosječna neto plaća u Hrvatskoj usporediva s podatkom za Latviju, Poljsku i Grčku; malo zaostajemo za Litvom, Portugalom i Češkom. Da smo na 30-tak posto većoj razini plaća (kao Slovenija i Estonija), bili bismo atraktivna zemlja koja potiče povratak iseljeništva. No, za to je potrebno postići slovensku i estonsku produktivnost, od kojih smo daleko. Tek treba stići Litvu i Portugal.
Prosječna neto plaća u Europi
Napomena: podaci na ovoj stranici kasne po nekoliko mjeseci ali daju dobar uvid u strukturne odnose.
Izvor: https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_European_countries_by_average_wage
Jasno je da plaće ne mogu rasti dekretom (inače bi svi imali 3,900 € kao Danci ili, zašto ne, 4,887 € kao Švicarci). Održiv rast plaća, koji je realan (što znači da ne provocira pretjerani rast cijena), zavisi o produktivnosti rada. Znanja, tehnologije i organizacija (tj. razni kapitali) razlikuju se među zemljama i industrijama, što se najbolje vidi kroz razlike prosječnih plaća u različitim branšama. Na primjer, prosječna neto plaća u zrakoplovstvu u Hrvatskoj iznosi 1,632 €, u farmaceutskoj industriji 1,466 €, u ICT sektoru 1,432 €, u osobnim uslužnim djelatnostima 654 €. Drugim riječima, ključno je što i kako radimo: treba raditi pametne stvari i treba ih raditi dobro, a to je moguće samo ako se radi prema globalnim kriterijima izvrsnosti. Te kriterije osigurava međunarodna integracija (izloženost konkurenciji) i sposobnost za izvoz roba i usluga. A to može postići samo privatni sektor.
Često se na ovu tvrdnju reagira kao da je riječ o utopiji, jer to navodno nije moguće postići za dovoljan broj ljudi nego samo za jako dobru obrazovanju manjinu. No, to je pogrešno. Tržište rada u zemlji je jedinstveno. Kada su oni koji izvoze i konkuriraju na svjetskom tržištu u naprednim industrijama uspješni i plaće im rastu, troše ih u zemlji – kupuju razne jednostavnije robe i usluge, pa prihodi i plaće rastu i drugima. Ni u Danskoj nisu svi inženjeri, programeri, investitori i konzultanti. Između dobre frizure u Kopenhagenu i Zagrebu nema velike estetske razlike, tehnologija pružanja usluge je gotovo ista, no slična usluga koja nije predmet međunarodne razmjene u Kopenhagenu vrijedi nekoliko puta više, jer onih prvih, globalno konkurentnih ljudi, u Danskoj ima puno više nego kod nas, pa cijelo društvo uživa veće plaće i bolji životni standard.
Javni sektor
Javni sektor je specifičan utoliko što se njime upravlja prema političkim, a ne prema tržišnim kriterijima. U najširem smislu (s uključenim državnim poduzećima) u njemu radi oko 400 tisuća ljudi. Slika o tržištu rada ne bi bila potpuna da se ne dotaknemo te četvrtine hrvatskoga tržišta rada koje je pod neposrednom ingerencijom javnog sektora, to jest politike.
Ponekad se može čuti ideja da je u javnom sektoru skrivena rezerva radne snage za tržište. To je tek manjim dijelom točno. Ne može (i neće) učitelj iz Čakovca postati konobar u Splitu, čak i ako je druga zarada puno bolja. Prva zarada je stalnija, sigurnija, vrlo malo varira kroz godinu, ne zavisi o manči, a postoje i drugi faktori kao što su psihološki odnos prema poslu, ukorijenjenost u zajednici, ugled, troškovi preseljenja i sl.
Uloga javnog sektora ipak se (spontano) mijenja. U vremenima krize i stagnacije javni sektor je bio poželjan zaklon od kolebljivog tržišta, s komparativno solidinim primanjima. Nakon početka gospodarskog oporavka koji se primarno događa u privatnom sektoru izloženom tržištu, taj se odnos mijenja. I javni sektor sve teže dolazi do (kvalitetnih) radnika. Postaje i sve manje atraktivan, jer u nas uobičajeni stranački kanali regrutacije državnoga kadra pomalo se iscrpljuju i sve više dolaze pod lupu javnosti koja (presporo) počinje na to gledati kao na negativnu pojavu koju treba iskorijeniti kažnjavanjem stranačkog zapošljavanja na izborima (što je s gledišta društva sigurno bolji ishod od iseljavanja).
Stoga i javni sektor, kao i privatni, polako dolazi pod pritisak nedostatka radne snage. I javni sektor mora pronaći načine kako s istim brojem ljudi isporučiti više kvalitetnijih usluga. Kao i u privatnom sektoru, to nije moguće bez ulaganja u znanje, tehnologiju i procese koji podižu efikasnost. Razlika je u tome što u javnom sektoru nema vanjskog poticaja – nema pritiska depersonaliziranog tržišnog mehanizma koji kažnjava neučinkovitost. U javnom sektoru efikasnost je moguće podići samo političkim pritiskom, ali naša povijest poučava da je politički pritisak koji bi djelovao u pravcu povećanja efikasnosti slab, ili ga nema. Stoga je jedini izlaz da s jedne strane privatni sektor sam „povuče“ (kao što se događa proteklih nekoliko godina), a da s druge strane ojača demokratska kontrola i pritisak na javni sektor.
Pronalazak tog izlaza daleko je od izvjesnog. Pitanje je postoji li među onih 2,27 milijuna ljudi u dobi između 20 i 65 godina u Hrvatskoj dovoljan broj onih koji mogu izvesti opisanu dvostranu promjenu (bez obzira da li svjesno ili spontano).
O odgovoru na to pitanje zavisit će boja hrvatskoga broja na gornjoj slici koja će prikazivati plaće 2030.: hoće li nam benchmark biti Portugal koji se prema realnom BDP-u po stanovniku desetljećima koleba između 75% i 80% prosjeka EU, ili je ovo društvo ipak sposobno za nešto više?
Prisjećam se ručka s prijateljem, starijim i iskusnijim od mene, prije dvadesetak godina. Kazao sam otprilike ovo: „Kada uđemo u EU i uvedemo euro, uza sve naše mane, siguran sam da možemo postati Portugal na Jadranu, ali nisam siguran jesmo li sposobni za više od toga.“ On je na to odgovorio s istančanim osjećajem za stoljeća naše povijesti: „Portugal? Povijesno gledano, to uopće nije tako loše!“