Konačno se dogodio tjedan u kojem Agrokor nije bio glavna tema. Strategija uvođenja eura i proračun 2018. zasjenili su koncern. Niti je to trajno stanje, niti je znak psiho-političkog ozdravljenja nacije. Ipak veseli.
Kod eura je najzanimljivije to što se Plenković očekivano postavio na čelo projekta koji Hrvatsku vodi u daljnje i dublje eurointegracije. Oporba ne zna što bi. Živi zid je očekivano protiv. SDP i Most su uglavnom prešutjeli ovu važnu temu. Duboko su uronjeni u ono što smatraju prioritetom u ovom trenutku – u saborsko istražno povjerenstvo o Agrokoru.
Početak rada povjerenstva s Mesićem i Šeksom, kojeg umjesto pred povjerenstvom u HRT-ovoj Temi dana saslušavaju novinari, više podsjeća na show i poligon za prepucavanje svim mastima premazanih doajena hrvatske politike, nego na ozbiljan posao koji će dovesti do «istine». Indikativno: sljedeći gost je Josip Manolić, osoba koja sublimira stoljeće hrvatske povijesti.
Dakle, euro ili Agrokor; Plenković i Vujčić, ili Manolić? Jedno je rasprava o budućnosti, drugo o prošlosti. Ovo drugo je očito, jer je Saborsko istražno povjerenstvo krenulo od 1993. Valja očekivati povratak u 1991.
Nepopravljivi optimisti reći će da je neophodno raščistiti s prošlošću da bi se moglo neopterećeno krenuti u budućnost. To je priča za naivne. Kada se u ovoj zemlji išta u vezi prošlosti moglo «raščistiti» (kakva gorda riječ)? Trenutno radimo na «raščišćavanju» razdoblja 1941.-1945. Socijalističko razdoblje još nije ozbiljnije došlo na red. Ranija razdoblja «raščišćena» su samo zato što su akteri i s njima povezani interesi i ideje davno umrli. Tako će biti i s novijom poviješću. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi ovaj put bilo drugačije, jer ovo društvo nema kapacitete da strpljivošću, razboritošću, činjenicama i analizom prevlada interese i vjerovanja. I euro bi mogao pasti žrtvom istog sindroma.
Službeni stav SDP-a i Mosta o euru nije poznat. Branko Grčić je u Otvorenom prošlog ponedjeljka pokazao inklinaciju ka euru, ali je gledateljstvu jasno dao do znanja da iznosi osobne stavove, a ne službene stavove stranke.
Mnogo će toga oko uvođenja eura zavisiti o tome hoće li se na toj temi izgraditi čvrsta politička većina ili će oporba odlučiti iskoristiti priliku za napad na vlast i, kolateralno, HNB. Ako tako bude, bit će to velika šteta. Ne zbog toga što euro onda dugo neće biti uveden, nego zbog toga što je euro duboka tema kroz koju se može racionalno raspravljati o EU, njenoj budućnosti i mjestu Hrvatske u toj asocijaciji. Zreli narodi racionalno raspravljaju o tako važnim stvarima i nastoje odlučivati informirano, a ne koristiti svaki povod za dnevno-političke obračune, pa šta košta da košta.
Već je rasprava na predstavljanju Eurostrategije pokazala da unatoč vrijednim analitičkim naporima haenbeovaca na tumačenju strategije uvođenja eura nedostaju barem dvije stvari kako bi priča dobila na uvjerljivosti. Ovaj kratak Vodič kroz strah od eura sigurno nije dovoljan da posve jasno ukaže na njih.
Prvo, monetarne unije su složene povijesne i institucionalne, dakle političke tvorbe. U redu je fokusirati se na tehničke teme o kamatnim stopama, troškovima konverzije valuta i hoće li rasti cijene ili ne (to zaista jesu kratkoročno najvažnija pitanja), no problem ide u dubine: kako funkcioniraju monetarne unije, a napose ova kojoj sada i službeno težimo; zašto i kako su se kroz povijest takve unije raspadale i postoji li plan zaštite i oporavka za različite moguće scenarije raspada? Ovo može zvučati cinično (čemu ulaziti u nešto za što računamo da bi se moglo raspasti), ali pitanje je zapravo odgovorno i nezaobilazno. Čak i ako, na razini statističke metafore, vjerojatnost raspada EMU nije veća od 1%. Logika «živjeli su sretno zajedno do kraja života» funkcionira u filmovima i romanima, ali ne i kad su države u pitanju.
Drugo, od sada pa nadalje, ljudi će priču o euru vrednovati iz perspektive osobnog iskustva. Pitaju neka vrlo praktična pitanja: (1) bismo li bolje prošli u pogledu zaštite potrošača kada bismo umjesto eura forsirali kunske kredite (pitanje je u ponedjeljak postavio Denis Smajo iz udruge Franak), (2) što će biti s referentnim kamatnim stopama i maržama kad se uvede euro (pitanje je postavio saborski zastupnik Goran Aleksić) i (3) ako se euro uvodi u doglednoj budućnosti, što to znači za ljude koji sada podižu dugoročne kredite: da li podići kredit u kunama ili uz valutnu klauzulu, s fiksnom ili varijabilnom kamatnom stopom?
Na neka od tih pitanja odgovora neće biti, jer ih ni ne može biti (nitko ne zna gdje će biti kamatne stope kad se bude uvodio euro). Međutim na neka se pitanja može odgovoriti, a o nekima se ljude može bolje informirati kako bi donijeli bolje odluke. Taj aspekt je u startu rasprave ostao donekle zanemaren.
Poruka glasi da je euro važan već od danas, čak i ako ne bude tako skoro uveden. Sama priča i deklarirana težnja vlasti da ga uvede počinje utjecati na sve što u financijskom pogledu činimo, na odluke koje donosimo.
Na razini države to se prije svega odnosi na vođenje fiskalne politike. Fiskalna disciplina, odgovornost i dobre politike koje jačaju konkurentnost najjači su alati za stabilnost u svakoj perspektivnoj članici monetarne unije. Kako iz te perspektive vrednovati proračun koji je predstavljen u četvrtak?
Naizgled, sve je dobro. Naročito kad fiskalne stvari predstavlja ministar financija: očekuje se pad deficita proračuna opće države s 0,6% ove (i 0,9% prošle) na 0,5% BDP-a sljedeće godine, nakon čega slijedi ravnoteža 2019. i suficit od 0,8% 2020. Javni dug bi 2020. trebao pasti na oko 70% BDP-a. Super. Idilične interpretacije našeg fiskalnog stanja potiču sindikaliste na traženje većih plaća. Zahtjevi koje spominju već su dvocifreni (dosta je štednje, došlo je vrijeme za razvoj!).
Međutim, MMF je u završnoj izjavi Misije koja je u Hrvatskoj boravila do pretprošloga petka izdao jasno upozorenje: Hrvatska se nalazi u uzlaznom dijelu poslovnog ciklusa kada se parametri čine mnogo boljima nego što su stvarno. Kada se otkloni utjecaj kratkoročnih oscilacija koje zamagljuju fundamente, strukturni fiskalni deficit se više ne smanjuje!
Hrvatska ponovo koristi povoljna vremena za ublažavanje ili odgode pritisaka na strukturnu fiskalnu konsolidaciju. A ako želi uvesti euro 2022., javni dug bi trebao pasti ispod 60% BDP-a, misle u Fondu. To nije uvjet za uvođenje eura, ali je preporučljivo kako bi zemlja imala dovoljne fiskalne kapacitete za vođenje dobre fiskalne politike u lošim vremenima (takozvana protuciklička fiskalna politika koju Hrvatska više nije mogla voditi nakon 2010., što je produžilo krizu i dovelo do eskalacije javnog duga koji nas danas još uvijek opterećuje).
Osim toga, od članice monetarne unije očekuje se visoka razina konkurentnosti. Ok, to se očekuje uvijek, bez obzira je li zemlja u monetarnoj uniji ili nije, jer o tome zavise rast i zapošljavanje. Kao hladan tuš djelovala je vijest prošloga tjedna da je na novoj ljestvici Doing Business Svjetske banke Hrvatska zabilježila pad za osam mjesta, s 43. mjesta prošle na 51. mjesto ove godine. Pretekle su nas i Srbija, Crna Gora i Kosovo. Tako je to kad se stoji u mjestu, a drugi nešto rade.
U tjednu koji je za nama izašle su i dvije važne statistike za rujan. Potvrdile su da se Hrvatska nalazi na stazi solidnoga rasta od oko 3%. Industrijska proizvodnja je u rujnu bila 3% veća nego u rujnu 2016., a realan promet trgovine na malo u istom je razdoblju bio veći za 4,3%.
Umjesto tehničkih interpretacija ovih statistika zanimljivije su one suštinske. Ovaj je tekst ukazao na dvije. Prvo, Hrvatska se lomi između fokusa prema prošlosti i prema budućnosti. Drugo, kratkovidnost takozvanih političkih elita stvara tu pristranost ka opuštanju u razmjerno dobrim vremenima. Fatalistička logika ima se, može se ubija sposobnost za dugoročno razmišljanje i odgovornost, a bez toga nema dugoročnog razvoja.
Ne treba zaboraviti da duboko društveno nepovjerenje i emigracija nisu rezultat neke trenutne odluke. One su posljedica odluka donesenih pred 10, 20 i više godina. Što će za samo 10 godina značiti odluke koje se donose danas?