U prvom tekstu iz serije o zlouporabi ideologije u raspravi o borbi protiv koronavirusa pokazao sam kako je navodno liberalni (anglosaksonski?) pristup koji izbjegava radikalne karantene u idejnom smislu zapravo borgovski (kolektivistički, intervencionistički). S druge strane, navodni intervencionistički pristup Kine i kontinentalne Europe, koji teži karantenama, prema idejnim temeljima zapravo je liberalan, individualistički (ne nužno u namjeri, ali se takvim može ocijeniti) Jer, inspiriran je spašavanjem pojedinca, a ne kolektiva. Poruka tog dijela glasila je da ideološke koncepte često pogrešno koristimo, dijelom zbog toga što im nismo dorasli, a dijelom i zbog toga što su takvi koncepti previše rigidni, ili pak previše provizorni da bi služili kao čvrsta uporišta za odluke u stvarnom životu.
Potom smo pokazali kako promijenjene okolnosti unose dodatnu zbrku u glavi svake osobe koja o ovoj situaciji pokušava promišljati kroz prizmu ideologije. Možemo zamisliti slučaj liberalno-demokratskog društva koje putem interneta često provodi referendume i prvo se odlučuje za stroge karantene radi borbe za svaku ljudsku dušu. Kako vrijeme prolazi i raste svijest o društvenom trošku takvog rješenja, demokratski se odlučuje o promjeni strategije borbe protiv virusa. Odustaje se od oštrih mjera; primjenjuju se brojne mjere predostrožnosti, ali se nitko više ne zavarava da se karantenama virus može zauvijek pobijediti. Rigidnom primjenom ideoloških koncepata takvo se rješenje može označiti kao kolektivističko („borgovsko“ – vidjeti prvi nastavak), jer svjesno se žrtvuju neki ljudi koji neće dobiti adekvatno liječenje (jer postoje limiti zdravstvenog sustava). Međutim, sada je jasno kako je korist od takvog etiketiranja upitna: društvo zapravo pokušava napipati javni interes koji je manje zlo, pri čemu odlučivanje ostaje slobodno i demokratsko.
Promjene dominantnih strategija borbe protiv virusa ovisit će o brojnim okolnostima: godišnjem dobu (jedna strategija za ljeto, druga za zimu), učinkovitosti karantena, kapacitetima zdravstvenog sustava (veći kapacitet znači manji strah da se neka ljudska duša neće moći spasiti), percepciji ekonomskog troška (očekivana dubina i trajanje recesije i njezine posljedice), izgledima za pronalazak lijeka i/ili cjepiva i općenito o boljim saznanjima o karakteristikama SARS-Cov-2.
Prema onome što znamo, SARS-Cov-2 je visoko zarazan, ali ima nižu stopu smrtnosti od prvog SARS-a iz 2002./2003., i po svemu sudeći slabije je ili jednako viralan, vjerojatno uz višu stopu smrtnosti, od H1N1 („svinjska gripa“) iz 2009. H1N1 virus je pušten slobodno u populaciju. U pandemiji je zaraženo oko milijardu ljudi, što je uz malu stopu smrtnosti dovelo do procjene da je od posljedica zaraze u toku 2009. i 2010. u cijelome svijetu umrlo između 150 i 575 tisuća ljudi. Samo u SAD-u umrlo je 75,000 ljudi.
Međutim, mediji i političari u to vrijeme nisu obraćali preveliku pažnju na razvoj pandemije. Svijet se nalazio u grotlu velike financijske krize. Proizvodnja je padala kao kamen, nezaposlenost buktila i stvarala nepodnošljive socijalne i političke pritiske pa nikome nije padalo na pamet obraćati preveliku pažnju na neki virus koji ima nisku stopu rizika smrti. Stoga se brzina i snaga reakcije na SARS-Cov-2 ne može shvatiti izvan konteksta poslovnog ciklusa – uvjerenja političara širom svijeta da su sada gospodarstva nakon dugog ciklusa rasta otporna, ljudi visoko zaposleni, a fiskalni kapaciteti za amortizaciju jednokratnog udara na gospodarstvo gotovo beskonačni. Naravno, to nije jedini bitan parametar razumijevanja svega što nam se u ovom trenutku događa, ali ni gospodarski faktori se ne smiju izgubiti iz vida. Njima će biti posvećen treći nastavak.
Prvo političko načelo: uzimanje u obzir svih društvenih pitanja
Prema tome, prvo političko načelo koje treba uzeti u obzir pri raspravi o koronavirusu glasi: iako ozbiljni političari simboliziraju i gaje društvene vrednote i ideje, te se po njima pokušavaju međusobno razlikovati, političke reakcije puno su više određene sveukupnim okolnostima nego idejama i ideologijama.
Ponovimo još jednom listu ključnih utjecaja kako bismo shvatili zašto odluke o strategijama borbe protiv virusa uvijek moraju biti političke i zašto nema smisla slijediti samo ono što govore stručnjaci jedne struke:
- klima – godišnja doba (utjecaj će ovisiti o termolabilnosti virusa),
- očekivana učinkovitost karantena (Kina je komunistička diktatura zasnovana na IT tehnologiji, a za teži prekršaj karantene može se ići u zatvor do 30 godina),
- kapaciteti zdravstvenog sustava (veći kapaciteti i više znanja omogućuju rješenje problema unutar sustava pa se pred društvo manje jasno postavljaju moralne i političke dileme),
- društveni trošak gospodarske recesije,
- znanja o samom virusu.
U kompleksnim društvenim krizama perspektive su, dakle, slojevite. Dobar političar je onaj tko uz pomoć svojih univerzalnih znanja razborito odvaguje različite stručne perspektive i informacije. Dobar političar je generalist sposoban za makar površno razumijevanje različitih perspektiva i percepciju širokog skupa informacija.
Takav dobar generalist mora imati dvije ključne vještine: sposobnost prepoznavanja interesno ili ideološki inspiriranih stavova i sposobnost prepoznavanja granica znanja.
Drugo političko načelo: identifikacija interesa i ideologija
Ranije smo objasnili zašto je dobrom političaru neophodno razviti instinkt za prepoznavanje ljudi koji su fanatično vođeni nedomišljenim ideološkim konceptima. Borba „humanista protiv anti-humanista“, „solidarnih protiv darvinista“ i slično, besprizorna je zabava za dokone. Ideološki koncepti koji su se uvriježili u širokoj uporabi nisu zamišljeni poslužti kao kriteriji za odlučivanje u ovako složenim društvenim situacijama.
Interesi su još opakiji. Oni se svjesno, a nerijetko i nesvjesno, bez namjere, odijevaju u privlačan outfit, najčešće u neki popularan moralni stav. Zbog toga ih je teško prozreti. Na primjer, kada je u utorak otvorena saborska rasprava o vladinom paketu mjera, zastupnik Zekanović iz redova hrvatske nove desnice odmah se obrušio na Europsku uniju. Zatvaraju se granice, svatko gleda svoje, gdje je solidarnost… Zekanoviću se priča izvrsno uklopila u njegovu političku agendu.
Zastupnik se pritom nije zapitao nije li zatvaranje granica možda racionalan odgovor u danim okolnostima. On ne priznaje ili ne razumije činjenicu da su kamatne stope koje će naša država plaćati na dug koji će narasti zbog deficita proračuna još uvijek niske zbog toga što postoji europodručje i monetarna ekspanzija Europske središnje banke (koja je u srijedu navečer pojačana za 750 milijardi eura ili 15 x iznos hrvatskog BDP-a).
Na sličan način interesi nas mogu obuzeti i u odlučivanju o strategiji borbe protiv virusa. Stručnjaci mogu, čak i nesvjesno, opasnost od virusa prikazati većom od stvarne. Političari i eksperti skloni autoritarnim rješenjima mogu osjetiti da dolazi njihovih pet minuta i uvesti potpunu kontrolu nad populacijom braneći to humanističkim motivima. Već smo objasnili zašto pozivanje na “analogiju Wuhan” možda ima limitiran doseg u barem nekim zapadnim demokracijama. S druge strane, ekonomisti i poduzetnici mogu, opet instinktivno, opasnost od virusa prikazati manjom od stvarne, ne bi li očuvali ekonomsku aktivnost. Dobar političar koji važe različite društvene perspektive stoga mora nekako uzeti u obzir utjecaj interesnih pristranosti na stavove ljudi i političke preporuke.
Treće političko načelo: sposobnost prepoznavanja granica znanja
Prijelaz iz teme o interesima na temu o prepoznavanju granica znanja vrlo je fluidan. Dvije teme usko su isprepletene: nemušte ideologije i snažni interesi lakše penetriraju u područja gdje ima manje znanja. Osobe koje su svjesne nemanja znanja doimaju se neodlučne i pretjerano oprezne, nekompetentne, dok osobe vođene ideologijama i interesima u pravilu ostavljaju dojam odlučnosti i moći. Glasnije govore, služe se popularnim metaforama i zbog toga su opasne.
Ne govorim o slučajevima kada znanja ima, samo ga netko, tko je trebao, nije “pokupio”. Takvi galamdžije kao Pernar s vitaminom C ispušu se prije ili kasnije. Govorim o slučajevima kada znanja doista nema, jer još nije proizvedeno (Znanje se proizvodi kao i cipele i medicinske maske – svaki proizvod nije ništa drugo nego skup znanja). Govorimo, dakle, o nepoznatim nepoznanicama – situaciji koju najbolje obilježava koncept neizvjesnosti. Mudar političar mora osjetiti takvu situaciju i promišljati kako da izađe iz nje – kako da proizvede znanje (jer on ili ona na kraju dana mora donijeti odluku, a očito je pri tome bolje imati nego nemati znanje!).
Priča o koroni je priča o virusu koji je toliko nov da svijet o njemu u početku nije ništa znao. Malo po malo, saznalo se nešto, ali ključni parametri za donošenje bitnih zdravstvenih, političkih i gospodarskih odluka i dalje nisu poznati. Najvažnija stvar – stopa rizika nastupanja smrti uslijed posljedica zaraze koronavirusom – nije poznata iako znamo da je rizik veći među starijima, kroničnim bolesnicima i općenito osobama sa imunoinsuficijencijom. Ni blizu nismo upoznati s time koliki je postotak populacije stvarno zaražen.
Prema tome, ne znamo kolika je stvarna stopa hospitalizacije, a ne znamo niti koliki je stvarni omjer umrlih i zaraženih. Znamo samo da su u Kini i Italiji stope toliko velike da su bolesnici udarili u limite zdravstvenog sustava. Ali, ti sustavi su bitno različiti, kao što su različite i njihove populacije. Udar na limite sustava u oba je slučaja izazvao ogroman stres za društvo u moralnom i političkom pogledu. Probudile su se ranije spomenute ideološke bitke, a pobuđena je i nada, potaknuta slučajem Wuhan, da se karantenom može suzbiti širenje bolesti. U Kini je 56 milijuna ljudi bilo u radikalnoj karanteni u čije je temelje ugrađena teška represija. Može li se iz takve analogije naučiti nešto korisno?
Analogije su često ograničene kao metoda izgradnje znanja. Uvjeti se jako razlikuju od zemlje do zemlje. Na primjer, ljudi (i autoriteti kao što je WHO!) služe se stopama smrtnosti koje se dobiju dijeljenjem broja umrlih i registrirano zaraženih, iako je jasno da su obuhvatnost testiranja i sposobnost detekcije uzroka smrti različite u različitim zemljama. Ako je tako definiran omjer preminulih i zaraženih u Italiji 8,3%, Francuskoj 3,4%, Njemačkoj 0,3%, a u Singapuru 0,0%, a virus je isti, onda je besmisleno govoriti o nekakvoj agregatnoj statistici kada različiti zdravstveni sustavi i države svojim reakcijama proizvode tako različite reakcije i ishode.
Posebno je zanimljivo usporediti Njemačku i Španjolsku. Njihove funkcije zaraze imaju gotovo isti oblik i tajming, a omjer umrlih i registriranih zaraženih u Španjolskoj, gdje iznosi blizu 5%, petnaest je puta veća nego u Njemačkoj! I zaboravite faktor starosti populacije koji se često koristi kao objašnjenje zdravstvene krize u Italiji; Njemačka ima jednako staro stanovništvo. Prema tome, razborito odlučivanje zahtijeva da se stalno preispituju uzroci ovih razlika. Političari i javnost moraju shvatiti uzroke da bi se mogle donositi najbolje odluke o strategiji borbe protiv virusa.
Profesor epidemiologije, biomedicine i statistike sa Stanforda John Ioannidis u tekstu o tome da bi se ova „stoljetna pandemija“ mogla pretvoriti u „stoljetni fijasko“, piše i ovo (moj prijevod):
„U vrijeme kada svatko – od modelara bolesti i vlada do ljudi u karantenama i režimima socijalnog udaljavanja – treba bolje informacije, ne raspolažemo pouzdanim dokazima o tome koliko je ljudi zaraženo virusom SARS-Cov-2 ili tko se i dalje inficira njime. Neophodne su bolje informacije koje će navoditi odluke, akcije i pomoći u nadzoru njihovih posljedica, jer riječ je o odlukama i akcijama od monumentalne važnosti.“
Profesor Ioannidis podsjeća na to da pozitivan test na koronavirus ne znači da je upravo taj virus odgovoran za sve što će se od trenutka zaraze nadalje događati s bolesnom osobom. I zbog toga su statistike „umrlih od koronavirusa“ veoma neprecizne. Upravo gledamo direktan prijenos ove dileme vezano za slučaj preminulog muškarca u samoilozaciji u Istri.
Ioannaidis na kraju upozorava kako nema dokaza o prevelikoj učinkovitosti radikalnih rješenja poput karantena, pa zaključuje:
„Ako smo se već odlučili za skok s litice, dobro bi nam došli podaci o razlozima skoka i izgledima za sigurno prizemljenje.“
Sada će zagovornici radikalnih rješenja skočiti: „Socijalni darvinist!“, a protivnici radikalnih rješenja vikat će „Govoria san ja!“. Ali, pričekajte malo, rano je za ta vaša „slavlja spoznaje” u moru neznanja. Poanta je u tome da još uvijek ništa ne znamo (ili, ajde, malo toga znamo). Još uvijek postoje šanse da su stope hospitalizacije i mortaliteta vrlo visoke, što poziva na izdržavanje radikalnih mjera u duljem razdoblju radi zaštite ulaska u zdravstveni sustav i spašavanja svake ugrožene ljudske duše. Očito je da postoje uvjeti (Italija, Španjolska) u kojima su stope smrtnosti, makar ove registrirane, izvanredno velike. Jednako tako, postoje suprotna iskustva i šanse za obratan slučaj relaksacije rizika, ma kako to ideološki etiketirali.
Pouka je, za sada, i za sve buduće slučajeve, da razboriti donositelji odluka trebaju znati identificirati mjeru neznanja koje ih okružuje i ulagati sredstva u smanjenje oblaka tog neznanja. Iako je profesor epidemiologije s Harvarda Lipschitz još pred mjesec dana pozvao na provođenje redovitih (longitudilanih) testova na velikom slučajnom uzorku ukupne populacije radi praćenja razvoja bolesti i učenja o njezinim karakteristikama, nitko ga nije čuo. A njegov je prijedlog jedini način da društvo u ovakvim situacijama ostane prisebno, u stanju donositi najbolje odluke u javnom interesu. Bez inputa znanja, šansa za političku pogrešku je ogromna, a kad se pogreška desi, onda je manje važno je li ona bila inspirirana ideologijom, interesom ili dobronamjernim neznanjem vođenim starim narodnim poslovicama „Nešto se raditi mora“.
Četvrto političko načelo: čuvanje liberalne demokracije
Ovaj sam tekst mogao nazvati i „O modelu razboritog donošenja političkih odluka“. Osluškivanje širokih društvenih perspektiva, otklanjanje ideološke i interesne galame koja prevlada ako nema znanja, te identifikacija džepova neznanja i ulaganje velikih javnih sredstava u istraživanja i proizvodnju informacija kako bi se ti džepovi popunili racionalnošću, nužni su uvjeti za donošenje dovoljno dobrih kolektivnih odluka. Pamet u glavu: samo će nam učenje i spremnost za zaokrete u strategijama pomoći kako bi se pronašao najsigurniji put.
Valja priznati da se u ovom trenutku još uvijek krećemo u potpunom mraku. Ne možemo znati je li nam mudrije čvrsto se zatočiti u našim malim karantenama ili, primjerice, uložiti nekoliko milijardi kuna u javno zdravstvo i informatički podržane statističke sustave radi baratanja stvarnim podacima u realnom vremenu te uz to radikalno povećati kapacitete u smislu osoblja i odgovarajuće medicinske opreme uz nastavak normalnog života (uz nužne mjere predostrožnosti koje će ipak omogućiti da nam život ne stane). Karantena ala zapadne liberalne demokracije sada kreće kao grandiozni socijalni eksperiment, uz nadu odgovornih da će brzo polučiti rezultat prije nego što spontano naraste otpor ili podaci pokažu kako je riječ o neučinkovitorj strategiji ili se pokaže da su društveni troškovi karantene nepodnošljivo visoki.
Naime, ako cijena zastoja normalnog života iznosi 20-30 milijardi kuna, a cijena dodatnih ulaganja uz nastavak kakvog-takvog normalnog života 5 milijardi ulaganja, uz približno jednake zdravstvene i socijalne ishode u oba scenarija, onda ne treba biti doktor znanosti da bi se shvatilo što je bolje za društvo. Na žalost, političarima nedostaje informacijskih inputa da bi ex ante mogli donositi ovu vrstu odluka. Karantena se nametnula kao moguće rješenje jer svi znaju da se bolest, u teoriji, može suzbiti ili kontrolirati radikalnom karantenom tipa Wuhan, za koju je upitno je li provediva u zapadnim demokracijama, ili kontroliranim puzanjem (“izglađivanjem” ili “kupovinom vremena”) iako u tom modelskom pogledu barem nama laicima nije jasno u koju kategoriju pripadaju zemlje koje su najuspješnije u nadzoru širenja zaraze i saniranja njenih posljedica (Tajvan, Singapur, J. Koreja). Naš je problem što niti jedno niti drugo ne možemo ili za sada ne znamo primijeniti. Pokušavamo, učimo i zato je važno da ostanemo prilagodljivi, fleksibilni. Ako ništa drugo, pokušaj karantene bit će moralno opravdanje da se kaže barem smo pokušali sve što je bilo u našoj moći, a to je onda uvod u traženje nove generacije rješenja.
I još je nešto jako važno.
Demokratski društveni ustroj nužan je uvjet – i prilika! – da naši donositelji odluka budu što bliže „modelu razboritog političara“ te da cirkulacija informacija i znanja kroz društvo osigura stalno propitivanje odluka kako bi one bile još bolje. To temeljno načelo upućuje na poučak da u svakom trenutku moramo biti spremni za promjenu dominantne strategije borbe. Ideološka i interesna galama ne pomaže. Naprotiv, ona je „izvrstan“ pred-tekst za pojavu mesija koji koriste strah i paniku u mraku neznanja, ne bi li nametali svoja autoritarna rješenja. Iako to možda prije ili kasnije znači odbacivanje radikalne karantene tipa Wuhan, zasnovane na teškim zatvorskim kaznama (još ćemo vidjeti hoće li ju sve zapadne zemlje posve odbaciti), to ne znači da će strategija koja primarno čuva demokraciju i ljudska prava nužno završiti sa slabijim ishodom u pogledu zdravstvenih rizika. Demokracija, otvorenost i kritičnost prema ideološkoj i interesnoj galami ultimativna je vrijednost koju i u ovako teškim vremenima treba čuvati, jer ima i praktičnu važnost: ostavlja fleksibilnost u traženju najboljeg rješenja. A prilagodljivost je važna, jer u teoriji moguće je zamisliti super-virus ekstremno visoke viralnosti i smrtnosti koji će predstavljati izazov temeljima demokracije. Prema onome što sada znamo, ovaj virus nije taj. No, on ipak pomaže osvijestiti glavnu poruku da demokraciju treba čuvati upravo kako bi ona pripremila rješenja za vlastiti opstanak i u uvjetima ekstremnog epidemijskog stresa.
A o ideologiji – vratimo se na kraju drugoga dijela toj temi s početka – može se razgovarati tek kad se zatvori puni krug argumentacije koji je pokazao neprikladnost većine ideoloških kategorija za pronalaženje rješenja u ovoj situaciji.