Prijedlog Uredbe o uspostavi okvira za provjeru izravnih stranih ulaganja u Europskoj uniji sadrži razloge kojima se nastoji opravdati potreba reguliranja uvjeta koji su vezani uz sigurnosna pitanja.
Otvorenost i zaštita te statistika u pozadini
Europska unija ima jedan od najotvorenijih okvira za strana ulaganja. Navedeni okvir će se zadržati, jer takva su ekonomska pravila Unije. Ipak, Europska komisija navodi problem ulagača iz trećih zemalja, usko povezanih s vladama zemalja iz kojih dolaze, a koji su kupovali i preuzimali europska poduzeća koja razvijaju tehnologije ili održavaju infrastrukture bitne za izvođenje ključnih gospodarskih i društvenih funkcija. Pojavio se rizik takvih ulaganja za sigurnost i javni poredak Unije odnosno njezinih država članica.
Njemačka je početkom godine uz potporu Francuske i Italije inicirala raspravu o kontrolama naspram trećih zemalja nakon što su neka od 12 milijardi eura vrijednih kineskih ulaganja u tu zemlju ušla u sektore koji su intenzivni tehnološkim znanjem i uz «neobične financijske uvjete». Ne treba zatvarati oči pred činjenicom da su ta ulaganja dio strategije koju je osmislila najveća komunistička partija na svijetu, u zemlji čiji društveni poredak nije kompatibilan s poretkom zapadnih demokracija.
Europska komisija ističe da otvorenost za strana ulaganja ostaje temeljno načelo Europske unije obzirom da se radi o glavnom izvoru rasta, zapošljavanja i inovacija. Ipak, Komisija ističe problem neravnopravnih uvjeta: ulagači iz Unije koji raspolažu ključnim tehnologijama ne uživaju jednaka ulagačka prava u nekim zemljama iz kojih potječe ulaganje u EU. Također, otvara se pitanje zaštite ključne imovine i interesa Unije.
Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker istaknuo je „jednom i zauvijek“ kako Europljani nisu za naivnu slobodnu trgovinu, već treba štititi strateške interese. Provjeru stranih ulaganja opravdao je na primjeru stranog državnog poduzeća koje želi kupiti europsku luku, dio energetske infrastrukture ili firmu s obrambenom tehnologijom. Vrijedi ponoviti i ono što nije rečeno: takve akvizicije su dio strategije komunističke partije iz države čije društveno uređenje nije kompatibilno s europskim. A ulaganja iz takvih država u zadnjih 20 godina rastu i udjel im je sve veći, dok se udjel ulaganja u EU iz primjerice SAD-a nalazi u padu.
Bez zajedničkog zakonodavstva
Unija trenutno nema zakonodavstvo o provjeri izravnih stranih ulaganja iz trećih zemalja. Novo zakonodavstvo bit će dio zajedničke trgovinske politike Unije. U tom smislu se ne bi narušilo načelo subsidijarnosti prema kojemu se problemi kroz javne politike trebaju (nastojati) rješavati na što nižoj razini.
Na toj razini dvanaest država članica ima već uspostavljene mehanizme provjere stranih ulaganja: Austrija, Danska, Finska, Francuska, Njemačka, Italija, Latvija, Litva, Poljska, Portugal, Španjolska i Ujedinjena Kraljevina. Takav mehanizam imaju i europske partnerske zemlje kao što su Sjedinjene Američke Države, Kanada, Australija i Japan. Stoga se ovdje radi samo o koordinaciji već postojećih politika tako da se u sustav na prilično blag način uključe i države članice koje nemaju takve propise.
Okvir međusobne suradnje kroz uzajamno informiranje
Trenutni mehanizmi u državama članicama ipak se razlikuju prema opsegu i postupcima, odnosno prema tome jesu li dobrovoljni ili obvezni, pokrivaju li sve ili samo neke sektore, primjenjuju li se na ulaganja iz drugih država članica i trećih zemalja, ili samo iz trećih zemalja, itd.
Prijedlogom ove Uredbe se ne uvode obveze prema državama članicama na provjeru stranih ulaganja. Namjerava se tek uspostaviti zajednički okvir kojim bi se ispunjavalo temeljne zahtjeve u okviru međusobne suradnje u EU u pogledu razmjene informacija o izravnim stranim ulaganjima koja bi mogla predstavljati rizik za nacionalnu sigurnost ili javni poredak u interesu Unije.
Uredba bi regulirala sustav međusobnog informiranja država članica. Država članica bi mogla izraziti zabrinutost zbog ulaska stranog ulagača iz treće zemlje u bilo koju drugu državu članicu. Europska komisija bi potom mogla izdati neobvezujuće mišljenje. Komisija i države članice bi vršile procjenu utjecaja takvog ulaganja na sigurnost ili javni poredak Unije.
Pri osmišljavanju obveza informiranja nastoji se ograničiti administrativno opterećenje država članica, ulagača i poduzeća iz Unije. Tako se primjerice ne bi zahtijevalo da države članice određene informacije dostave unaprijed, već samo na zahtjev. Utvrđeni su i vrlo strogi rokovi za dostavu primjedbi prema Komisiji. Analitička provjera ulaganja obuhvaćala bi procese prikupljanja podataka, analizu trendova i procjenu utjecaja.
Kriteriji provjere bili bi učinci na kritičnu infrastrukturu, sigurnost opskrbe, pristup odnosno mogućnost kontrole osjetljivih informacija i državno vlasništvo odnosno državna kontrola nad poduzećem.
Uz to, države članice mogu nastaviti samostalno primjenjivati i mijenjati postojeće ili donositi nove mjere za provjeru ulaganja iz razloga sigurnosti ili javnog poretka, uzimajući u obzir nacionalne okolnosti, ali u skladu s predloženom uredbom.
Na koja bi se područja primjenjivao europski sustav suradnje pri provjerama ulaganja iz trećih država?
Države članice su prema Direktivi o kritičnoj infrastrukturi dužne utvrditi europsku kritičnu infrastrukturu i pripremiti sigurnosne planove. Također, Prema Direktivi o električnoj energiji i plinu iz tzv. trećeg energetskog paketa države članice trebaju procjenjivati posljedice za sigurnost oskrbe električnom energijom i plinom, kada sustav prijenosa kontrolira operator iz treće zemlje. Isto tako, prema Uredbi o sigurnosti opskrbe plinom država članica treba provesti procjenu rizika na nacionalnoj i regionalnoj razini, uključujući rizike povezane s kontrolom infrastrukture bitne za sigurnost opskrbe iz trećih zemalja, te potom izraditi sveobuhvatne preventivne i interventne planove za ublažavanje detektiranih rizika. Osim navedenog, predloženi regulatorni okvir bio bi važan i za pitanje sigurnosti opskrbe ključnim sirovinama, elektroničke komunikacije, kibernetičku sigurnost, zaštitu kritične infrastrukture i industrije, zračni promet i financijske institucije.
Zaključno
Svaka provjera stranih ulaganja iz trećih zemalja treba biti opravdana sukladno svrsi zaštite sigurnosti i javnog poretka. U tom smislu se eventualna regulatorna ograničenja mogu smatrati proporcionalnim mjerama koje nemaju za cilj narušiti slobodu kretanja kapitala u Uniji.
Činjenica je da je globalizacija otvorila velike rizike za svjetsku trgovinu i ulaganja. Sustav provjere je usmjeren prema trećim zemljama i to na nediskriminativan način. U tom smislu, Unija ne planira ograničavati strana ulaganja koja dolaze iz pojedinih zemalja iako nitko ne krije da postoji bojazan Unije zbog rasta kineskih ulaganja, pogotovo kada kineske kompanije koje su operativno i/ili vlasnički usko povezane s državom (odnosno komunističkom partijom) preuzimaju vlasništvo nad europskim kompanijama koje proizvode ključne razvojne tehnologije ili pak rade u području kritične infrastrukture.
Dok je primjerice kineskim ulagačima lako pristupiti europskom tržištu, europske kompanije se na kineskom tržištu susreću s mnogo administrativnih prepreka, kao i s činjenicom da kineski režim velikog učešća države u mnogim kompanijama i obilnih, često skrivenih subvencija, stvara uvjete nelojalne konkurencije. U konačnici, već se počelo postavljati pitanje što znači sloboda ulaganja za kineske kompanije koje će kupiti europsku tehnologiju (pogotovo njemačku) i potom je iskoristiti za potrebe sustava nacionalne sigurnosti. U tom smislu regulacija ovog područja je pitanje opravdane zaštite nacionalne sigurnosti država članica i cijele Unije.
Unatoč očitim opravdanjima, ova regulacija nije bez zamki.
Prvo, nastat će birokracija koja će, kao i svaka druga birokracija, biti podložna lobiranju, utjecajima i širenju svoje moći. To može otvoriti opasnost širenja kontrole na ulaganja iz svih trećih zemalja, a potencijalno i na međudržavna ulaganja unutar Unije, ojačati političke pritiske za zatvaranje nacionalnih tržišta i povratak starim oblicima kontrola. Postavlja se i pitanje koliko je birokracija uopće u stanju razlučiti obostrana ulaganja od onih u kojima je javni interes ugrožen.
Drugo, nastat će nov i formaliziran kanal za politička trvenja među državama članicama, uz širenje percepcije o nejednakom položaju velikih i malih država. Na primjer, ako Švedska ili Njemačka istaknu prigovor i zahtjev za podacima zbog nekog dogovorenog ruskog ili američkog ulaganja u Hrvatskoj, Sloveniji ili Grčkoj, to će vjerojatno izazvati političke tenzije unutar Unije zbog manje vjerojatnog isticanja prigovora u suprotnom smjeru. Lako je na primjer zamisliti prigovore sa sjevera ako kinezi primjerice investiraju u luku Zadar, ali je jako teško zamisliti hrvatske prigovore Njemačkoj zbog plinovoda Sjeverni tok u partnerstvu s Rusijom. Koliko su ove zamke stvarno velike i koliko će pobuditi politička trvenja i produbiti razlike unutar EU, pokazat će vrijeme.