Čitajte i u novom Globusu
David Runciman, britanski politolog s Cambridgea o čijim smo zamkama demokratske naivnosti i samouvjerenosti pisali prošli tjedan, objavio je novu knjigu – još vruću od tiska, pod naslovom Kako prestaje demokracija. Premda se na prvi pogled knjiga uklapa u pomodan žanr „OTANBOT“ (O-Trumpu-ali-ne-baš-o-Trumpu), njezine su analize i zaključci mudrije od sličnih knjiga o kojima smo pisali na ovim stranicama.
Dio te „mudrosti“ se sastoji u njezinoj glavnoj tezi. Ne treba se bojati da će demokracija prestati sad-odmah, kaže Runciman, zbog Trumpa. Malo je vjerojatno da će se Trumpova mahnitost pretvoriti u smak svijeta i demokracije. Mnogo je vjerojatniji scenarij njezina postupnog, sporog odumiranja.
Primjerice, državni su udari klasični načini okončanja demokracije. Grčka je 1970ih doživjela državni udar. Ona je i prije udara bila demokracija, a to je i danas. Osim toga, bila je i kolijevka demokracije. Unatoč tomu, državni udar nalik na onaj otprije pedeset godina više nije zamisliv. Suočeni s anti-demokratskim alternativama, građani su spremniji braniti navodno naivne i površne vrline demokracije. Tako je bilo u staroj Ateni, a tako je i danas.
Izazovi demokracije danas su drukčiji, baš kao i njezine greške. Pred nekoliko godina, kriza grčke demokracije imala je razoran učinak, ali potencijal razaranja nije bila najezda novih tirana, već nagomilani problemi u razdoblju nesavršene demokracije, naime problemi pred kojima su građani žmirili i koje su dotad demokratski gurali pod tepih. Tirana, voljnih i sposobnih za klasični državni udar, nije bilo na vidiku, a naznake takvih rješenja bile su brzo okončane. A to vrijedi općenito i za razvijenije demokracije. Neke demokratske institucije možda ne rade svoj posao, ali u sustavima demokratske kontrole s izvjesnom tradicijom, provizorna rješenja za novonastale probleme nije teško smisliti. Trump bi možda rado ukinuo Reuters (ili New York Times), ali takav je scenarij malo vjerojatan. Bijela kuća ne funkcionira kako treba, ali teško je zamisliti da će se samo tako razoriti cijeli ustavni poredak i javna podrška petome staležu.
Dok je u prethodnoj knjizi kao uzroke demokratskih kriza spominjao akumulaciju demokratskih pogrešaka, nesposobnost i nevoljkost da se iz njih uči, Runciman u ovoj pruža malo drukčiju sliku. Demokracija se neće slomiti. Neće doživjeti „smak“ i neće nestati zvučnim udarom u zid. Ne: mnogo je primjerenije brinuti se da demokracije ne odumru – tiho i polako! Glavni razlog dužeg očekivanog trajanja demokracija, unatoč gomilanju novih problema, jest njihova relativna starost (čitaj: starost stanovnika). Demokracije će, smatra Runciman, opstati i trajati još neko vrijeme, ali ne zbog toga što nude nova i vitalnija rješenja, kao što su to činile u vrijeme dok su bile u povojima, već zbog toga što su stariji i iskusniji stanovnici manje skloni pobunama i stavljanju svoje egzistencije na kocku.

Runcimanova je slika svršetka demokracije po mnogo čemu nalik na Toynbeejevsku ideju povijesti (britanski povjesničar Arnold Toynbee, op.ur.). Demokracije, kao i civilizacije, poput organizama prolaze cikluse djetinjstva, odrasle dobi i starosti. I to što demokraciju trenutno čini imunom na probleme (zrelost), upravo je dugoročni razlog za brigu (starost). Stoga se ne moramo bojati da će Trump zadati smrtni udarac demokraciji. Za takav coup d’etat nema puno šanse. Paradoks današnjeg trenutka i razlog za brigu leži u tome da smrtni udarac demokraciji ne zada upravo ono što ju trenutno čini trajnijom: „starost“, manjak vitalnosti, brzine i energije. I imunost na probleme zbog kojih će neki povjesničar budućnosti citirati Kavafija i reći: „Za njih su barbari bili neko rješenje!“
Neke demokratske institucije možda ne rade svoj posao, ali u sustavima demokratske kontrole s izvjesnom tradicijom, provizorna rješenja za novonastale probleme nije teško smisliti.
Suvremena reprezentativna demokracija je umorna, osvetoljubiva, paranoidna, samozavaravajuća, nezgrapna i često neučinkovita, kaže Runciman. Većinom živi na starim lovorikama. „Taj žalosni prizor odražava ono što smo postali. Demokratske političare i birače sada povezuje krug uzajamnog huškanja, krug u kojem svaka strana gura onu drugu u sve besprizornije ekstreme, galame oholog i egoističkog kanibalizma, i taj će se krug pojačavati sve dok jedina alternativa galami ne postane potpuno proždiranje one druge strane. To je prava zombie politika.“ To je slika „šupljih ljudi“ buduće demokracije.
Do takve pretvorbe pojedinaca, političara i skupina u zombije, došlo je između ostaloga, pomalo paradoksalno, i pod utjecajem proročanstava o egzistencijalnim krizama i propasti svijeta. Ako je u opasnosti opstanak cijeloga svijeta, nismo li sitničavi ako brinemo samo za demokraciju? Brojni ekološki pokreti imaju takvo obilježje: ako je na kocki sudbina svijeta, što u tom slapu znači mala demokratska kap? Takvu egzistencijalnu krizu nekoć su opisivali i scenariji nuklearnog rata („smaka svijeta“), pa čak i ideja o „banalnosti zla“ Hanne Arendt.
Holističke su kritike oduvijek paralizirale djelovanje. Unatoč tim kritikama, i unatoč ponekad doista dramatičnim trenucima za svijet, poput Kubanske krize, ili pak najavama Rimskoga kluba o skoroj propasti svijeta, demokracije su imale dovoljno energije i vitalnosti da te scenarije i proročanstva pretvore u čisto inženjerska pitanja. Oko tih pitanja i njihovih rješenja postupno se stvarao jak demokratski konsenzus. Pokazalo se, primjerice, da su maltuzijanska predviđanja Rimskoga kluba bila posve pogrešna. Danas, međutim, kada nam se čini da smo ondašnje apokaliptične brige razmjerno jednostavno pretvorili u inženjerska pitanja, upravo ta navodno tehnička pitanja postaju sredstvo ideološkog ratovanja, razdora i kanibalizma demokratskog političkog tijela, pretvaranja društva u plemena i „društvene mreže“. Demokracije ne umiru kada su suočene s egzistencijalnim pitanjima i proročanstvima o katastrofama, već kada postupak inženjerskog rješavanja problema uzimamo zdravo za gotovo, i kada ga pretvorimo u ideološki cirkus.
Demokracije su imale dovoljno energije i vitalnosti da te scenarije i proročanstva pretvore u čisto inženjerska pitanja. Oko tih pitanja i njihovih rješenja postupno se stvarao jak demokratski konsenzus.
Suvremena je demokracija, primjerice, većem broju ljudi pružila slobodu izražavanja, ali je usporedo s tom slobodom počela slabiti ideja kolektivnog postupanja. „Mark Zuckerberg“, piše Runciman, „veća je opasnost za američku demokraciju od Donalda Trumpa. Zuckerberg doduše nema nikakvih zlih planova prema demokratskim institucijama. Njegove su namjere dobre. I upravo je to opasnost. Glavni izazov današnje demokracije jest u tome da se pronađe način ponovnog spajanja onoga što se raspršilo… Američka demokracija preživjet će Trumpa jer će ga njezine negativne vrline otpisati. Ali njezine negativne vrline neće pomoći da „otpišemo“ Zuckerberga, jer… institucije koje su nam potrebne da se suočimo s političkom prazninom koju osjećamo, lišavaju nas sadržaja i stvaraju šupljim upravo one institucije koje energično zagovaraju solucionizam i pravo na „ekspresiju pojedinaca“.“ Premda nesumjerljivo veći broj ljudi danas ima svoj glas, forum i platformu, taj glas kolektivno postaje sve nevažniji. On sve češće postaje osvetnički i osvetoljubiv, sve je rjeđe usredotočen i sposoban za rješavanje “pravih”, gorućih pitanja.
Zašto čitati knjige koje inače ne bismo čitali
„Zašto su stari Rimljani bili loši ljubavnici? – Jer su bili stari!“ Ta stara šala tvori sukus Runcimanova skrivenog organicizma i konzervativizma. Ona je temelj i autorovog proročanstva o dugoročnijem trajanju demokracije negoli to najavljuju trenutni Trumpovi kritičari. A to nas pak vraća k našem početnom pitanju: zašto takav razmjerno neduhovit zaključak predstavlja mudrost?
Prvo je objašnjenje ponudio Runciman. Postoji nešto imanentno ljudsko u tome da birači radoznalo vire preko prozora kada se drugima dogodi kriza. Ako je neka druga nacija bolja, što je čini boljom od „nas“? Ako joj se dogodila pošast, možemo li je mi izbjeći? Ljudi jednostavno vape za moralnim pričama.
Osamdesetih godina Japan je bio uzor-priča. Danas, nakon dugog razdoblja japanske recesije, ta nam se priča čini smiješnom. Isto tako, pred desetak godina radoznalo smo pratili nasilnike na atenskoj Sintagmi ne bismo li shvatili što bismo trebali izbjeći. „Život ide dalje,“ piše Runciman, i time želi reći da su priče iz kojih izvlačimo moralne pouke imaju kratak rok trajanja. Uostalom, vrlo loše predviđamo.
Demokracija živi u svojevrsnom zaleđenom stanju, opstaje, čeka, premda uopće nije jasno što bilo tko čeka. Nakon nekog vremena, čekanje postaje bit. Nešto će se valjda dogoditi. Uvijek se nešto dogodi
Danas tragamo za novim moralnim pričama, primjerice: Što Kinu čini tako dinamičnom? Ali i taj bi se balon interesa ubrzo mogao ispuhati u svjetlu novih zbivanja. „Ironično je da su upravo Japan i Grčka danas najbolji putokazi za to kako demokracije mogu završiti,“ tvrdi Runciman, „dugo nakon što su političari, u potrazi za jednostavnom moralnom poukom za njih izgubili interes. Stabilne demokracije zadržavaju svoju izvanrednu sposobnost da odbiju ono najgore što im se može dogoditi a da pri tome ne riješe probleme koji su prijetili da će od njih napraviti katastrofu… Grčka i Japan vrlo su različita mjesta za život, ali imaju jednu zajedničku osobinu. To su dva gotovo najstarija društva na kugli zemaljskoj… Obje nacije očajnički trebaju dotok mladih… Ali takav je scenarij malo vjerojatan. Možda ćemo se naposljetku svi pretvoriti u Japance. Uostalom, ima i gorih sudbina… Ono što tim pričama nedostaje jest naravoučenije. Umjesto drame koja doživljava klimaks, demokracija živi u svojevrsnom zaleđenom stanju, opstaje, čeka, premda uopće nije jasno što bilo tko čeka. Nakon nekog vremena, čekanje postaje bit. Nešto će se valjda dogoditi. Uvijek se nešto dogodi.“
I dok je Runcimanova pouka o sudbini demokracije sangvinična, moj odgovor na pitanje zašto čitati takve knjige je drukčiji. Filozofska djelca poput Runcimanovih uvijek su i sama svojevrsne Beckettove vježbe u čekanju,snatrenja. Znanstvenici ih nazivaju ozbiljnije – misaonim eksperimentima. U njima se elementi stvarnosti i mogućega pretvaraju u kaleidoskop s ograničenim ali neočekivanim spektrom kombinacija. Najveći broj takvih eksperimenata, svjetlosnih preljeva i odraza ne postoji zbog točnog rješenja niti zbog radoznalosti tko će pobijediti u natjecanju među prorocima. Njihova je poanta drukčija. Baš kao što ljudi trebaju san da sredi njihove dojmove iz stvarnosti, djela nalik Runcimanovima, kao uostalom i većina umjetničkih djela, ljudima nudi pomalo izvrnuta i pomaknuta ogledala, mikroskope, dalekozore i kaleidoskope, kako bi svoje stvarne dojmove mogli vidjeti u drukčijim kombinacijama i pod drukčijim osvjetljenjem.
A katkada onima kojima stvarnost – demokratska i onirična – nije dovoljno podnošljiva, takva djela pružaju utjehu. To je, čini mi se, smisao i antropoloških mitova o propasti. Poput grčkih tragedija, tamni scenariji smišljeni su da doživimo katarzu, kako bi nakon izvedbe život izgledao – plemenitije i bolje!
Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)
Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek)
Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)
Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)
Osmi tekst u seriji: Nejednakost kao kolesterol, dobar i loš (Velimir Šonje)
Deseti tekst u seriji: Zamka demokratske samouvjerenosti (Darko Polšek)