Ekonomske sankcije ipak djeluju
Ekonomske sankcije imale su tri primarna cilja. Prvi cilj odnosi se na slabljenje dugoročne produktivnosti ruske ekonomije kao ključne podloge za provođenje agresivne vanjske politike u budućnosti. Drugi cilj obuhvaća značajno otežavanje trenutačnih ratnih napora i slabljenje vojne industrije. Konačno, treći cilj je kidanje financijskih i energetskih veza između Rusije i Zapada. Sva tri cilja se za sada uspješno ispunjavaju, te ću ove tvrdnje detaljno argumentirati u nekoliko redaka niže.
S druge strane, mnogi komentatori koji su do sada ukazivali na nedjelotvornost ekonomskih sankcija Rusiji fokusiraju se na selektivno odabran niz ekonomskih indikatora koji odaju bolje ekonomsko stanje nego što ono stvarno jest. Pri tome prvenstveno ukazuju na ruski BDP koji u 2022. nije pao ni približno onoliko koliko se inicijalno očekivalo, devizni tečaj rublje koji je u ovome trenutku jači nego na samom početku agresije, te suficit tekućeg računa bilance plaćanja koji je dosegnuo rekordne razmjere.
Uistinu, pad ruskog BDP-a iznosit će 2.5-3% BDP-a u 2022. godini. Mnogi će odmah refleksno uprijeti prstom na te brojke u nastojanju da potvrde unaprijed formiran stav kako sankcije manje štete ruskoj ekonomiji u odnosu na članice Zapadne koalicije koje ih provode, pogotovo imajući u vidu da su prve procjene prilikom uvođenja sankcija računale s padom od 8-10% BDP-a. Ipak, potrebno se prisjetiti kako 1000$ vrijedna granata koja će biti ispaljena na Ukrajinu također podiže rast ruskog BDP-a, ali ni po čemu ne doprinosi rastu potencijalne stope rasta i fondu nacionalnog bogatstva. Sukladno navedenome, ekonomisti ruske Alfa Banke procjenjuju da će ove godine ruski BDP pasti za 6.5% uslijed velikog smanjenja investicija i osobne potrošnje. Prikrivena nezaposlenost u trećem kvartalu prošle godine iznosila je više od 5 milijuna Rusa, od čega se 70% odnosi na radnike na neplaćenom dopustu. Službena stopa inflacije iznosi 12%, dok 68% ispitanika primjećuje nestašice na policama supermarketa u odnosu na godinu prije invazije.
Devizni tečaj rublje održava se na visokoj razini snažnim kapitalnim kontrolama i rekordnim suficitom bilance plaćanja od 227$ milijardi. Potonji suficit kombinacija je rasta prihoda od izvoza, ali i oštrog pada uvoza. Prema izračunu (CREA) iz Helsinkija, Rusija je od početka agresije na Ukrajinu uprihodila više od 292 milijarde dolara. Time je gotovo uspjela kompenzirati iznos zamrznutih deviznih rezervi u prvom valu oštrih sankcija prošle godine. Nažalost, mnogi zbog merkantilističke fiksacije na suficit zanemaruju da je u isto vrijeme ruski uvoz pao za 20-25%, a pogotovo uvoz iz SAD i Europske unije.
No, identična situacija s porastom prihoda od izvoza neodrživa je u 2023. godini ukoliko uzmemo u obzir nametnuti plafon cijena koji je (pre)dugo dogovaran uslijed raspetljavanja dotadašnjih energetskih opskrbnih lanaca. Faktor prateće neizvjesnosti u procesu sastavljanja novih opskrbnih lanaca teško da će se ponoviti u ovoj i idućoj godini.
Rusija je u prošlosti uspjela preživjeti razdoblja znatno nižih cijena nafte poput perioda od sredine 2015. pa sve do konca 2017. godine, kada je cijena barela bila kontinuirano ispod 60$. Ipak, ono što čini drastičnu razliku u usporedbi današnje situacije s ranijim razdobljem je istovremeni oštar pad prihoda državnog proračuna u sektorima koji nisu oslonjeni direktno na energetiku te nagli skok javne potrošnje primarno usmjerene u održavanje stanja ratne ekonomije. Procjene Forbesa govore da je u prvih devet mjeseci agresije neposredni trošak rata premašio 82$ milijardi. Prema priznanju ruskog Ministarstva financija prihodi koji nisu povezani s izvozom energenata pali su u siječnju za 28% u odnosu na prethodnu godinu dok su rashodi porasli za nevjerojatnih 59%. Dakle, ruski fiskalni deficit samo je u siječnju iznosio 25$ milijardi, te bi uz spomenuti tempo do kraja godine lako mogao doći do iznosa od 10% BDP-a.
Nakon svih iznesenih podaka vidljivo je kako sankcije itekako ostvaruju sva tri cilja istaknuta na početku ovog odjeljka. Nasuprot tome, Putin kontinuirano ulaže značajne resurse u nastavak dezinformacijskih kampanja usmjerenih na zapadnu javnost o stvarnom učinku sankcija. Dodatan element kontrole narativa o neučinkovitosti sankcija treba potražiti u ograničenom pristupu statističkim podacima Rosstata, oko čega traje intenzivna debata između pripadnika sigurnosne i ekonomske elite.[1]
Neovisno o navedenim debatama Rusija je u godinu dana rata pretrpjela niz neuspjeha. Prvo, prokockala je svoju energetsku polugu. Rusija je još uvijek energetska sila, ali njezina se globalna uloga značajno promijenila tijekom zadnjih mjeseci. Nedvojbeno je da će Rusija dugoročno izgubiti svoj udio na tržištima plina, sirove nafte i naftnih derivata. Time će joj se smanjiti zarada i ograničiti geopolitička poluga koju je uživala do sada. Drugo, zabilježila je niz vojnih neuspjeha pa su ukrajinske snage ponovno zauzele gotovo 40% teritorija koje je Rusija osvojila od početka agresije. Treće, Rusija će zbog de-industrijalizacije još više ekonomski zaostajati za Zapadom jer su ulaganja u umjetnu inteligenciju i ostale tehnologije budućnosti oštro smanjena nakon prvih mjeseci ratovanja. Četvrto, Rusija će dodatno pogoršati svoju ionako lošu demografsku sliku. U prvih godinu dana od agresije došlo je do enormnog porasta iseljavanja koja se procjenjuje na 1 000 000 emigranata (od čega je prema priznanju službene Moskve oko 100 000 ICT profesionalaca). U kombinaciji s nedavnom mobilizacijom od 300 000 vojnika, te novim planiranim mobilizacijama, stopa fertiliteta past će s 1.58 na bitno nižu razinu.
Pokušaj zaobilaženja sankcija i kako ih učiniti efektivnijima
Putin je sveobuhvatnim sankcijama odlučio doskočiti pomoću nekoliko rješenja: politike supstitucije uvoza, jačanjem investicijskih i trgovinskih veza s Azijom (prvenstveno Kinom) i nabavom poluvodiča i ostalih tehnoloških komponenti uz pomoć zaobilaznih kanala. Prvo, politika supstitucije uvoza nema svjetlu budućnost jer zahtijeva postojanje monopolističkih kompanija koje će u odsustvu strane konkurencije proizvoditi skuplje, manje inovativne i manje kvalitetne proizvode. Drugo, trgovina s Kinom narasla je na rekordnih 190$ milijardi, ali nedovoljno da kompenzira pad uvoza iz članica Zapadne koalicije. Porast uvoza također je zabilježen iz Indije i Turske. Vezano uz investicije i dostupnost kapitala Rusiju je do sada napustilo 9% kompanija, ali su preostale odlučile čekati i odvagivati opcije za neizvjesnu budućnost. No, svježeg kapitala nema i samo u prvih šest mjeseci 2022. Rusija je zabilježila negativan tijek izravnih stranih ulaganja od 24$ milijarde. Treće, nabava tehnološki sofisticiranih dobara nastoji se osigurati uspostavom novih kanala za zaobilaženje sankcija, a oni se primarno odnose na Iran, Kinu, Armeniju i Tursku.
Ipak, niti jedno od ovih rješenja neće pomoći Rusiji u rješavanju njezinih strukturnih problema i ključnog nedostatka strategije Utvrda Rusija, a to je ovisnost o tehnološkom uvozu. Istina, Kina je u prošloj godini zauzela politiku ‘proruske neutralnosti’. Komunistička partija Kine ne trudi se suzbijati manje internacionalizirana, ali agilna poduzeća koja nastoje popuniti vakuum i iskoristiti priliku za zaradu. Također, kineska državna poduzeća u obrambenom sektoru prodaju pojedine komponente ruskim partnerima. No, rezultati su vrlo skromni da bi bitno promijenili postojeće trendove jer se niti jedna kineska kompanija izložena tržištima Zapadne koalicije ne usudi poslovati s Rusijom zbog rizika od sekundardnih sankcija.
Unatoč značajnom porastu obujma uvoza za kojega su primarno zaslužne kineske kompanije za prepakiravanje, ipak postoji neznatan manevarski prostor za utaživanje ruske žedi za poluvodičima, bez kojih nije moguće voditi učinkovito i precizno ratovanje. Prema pisanju South China Morning Posta stopa kvara poluvodiča uvezenih iz Kine skočila je s 2 na 40% nakon uvođenja sankcija Rusiji. Osim toga, sankcije Zapadne koalicije onemogućile su pristup stranim distributerima koji koriste američke strojeve, dijelove, software ili nacrte. Zaobilaženje sankcija će s vremenom stvoriti nove opskrbne rute, ali one će u najbolju ruku isporučivati skuplju robu lošije kvalitete.
Nažalost, kao što je često slučaj sa svim sankcija u dosadašnjoj povijesti, nije moguće kontrolirati sve kanale opsrbe, pa su tako turske kompanije u periodu od travnja do listopada ponovno u Rusiju izvezle 777$ milijuna poluvodiča američkih kompanija poput Texas Instruments i Analog Devices. No, pojačavanje kontrola i efektivnosti politike izvoznih sankcija na tehnološke komponente dualne upotrebe može višestruko multiplicirati ekonomsku štetu za Putinov režim. Postoje dva važna koraka u tom smjeru. Prema istraživanju ekonomista Ricarda Hausmanna, Ulricha Schettera i Muhammada Yildirima sa Sveučilišta Harvard, 30-ak država Zapadne koalicije zauzimalo je 70-postotni udio u čak 30% svih ruskih uvoznih proizvoda. Osim toga, sredinom listopada EU je zabranjivala izvoz 37% proizvoda podrijetlom iz EU u Rusiju. Dotični proizvodi pokrivaju 45% prijeratnog EU izvoza namijenjenog Rusiji. Istovremeno, čak polovica zabranjenih EU proizvoda nije bilo pod američkim restrikcijama, što je Rusiji barem donekle omogućavalo supstituciju trgovine između koalicijskih partnera. Stoga prvi korak predstavlja bolja koordinacija postojećih sankcija.
Drugi korak predstavlja odlučno razračunavanje s poreznim oazama u kojima je registriran veliki broj fiktivnih kompanija koje imaju ključnu ulogu u zaobilaženju sankcija. Dodatna korist takvog pristupa sastoji se i u učinkovitijoj obrani demokratskih institucija od tokova prljavog novca iz autoritarnih država poput Rusije, a istovremeno se u ishodišnim državama pojačava zahtjev među pripadnicima ekonomskih elita u korist osiguranja vladavine prava i poštivanja privatnog vlasništva, ukoliko ne postoji jeftina opcija ‘parkiranja’ novca u anonimnosti neke porezne oaze.
Unatoč dosadašnjim uspjesima Zapadne koalicije otvaraju se potencijalno značajne prijetnje po istu
Nažalost, valja spomenuti i dvije evidentne prijetnje kontinuiranoj podršci Ukrajini da zadrži postojeće pozicije i čak povrati dio okupiranog teritorija, te da Putinov manevarski prostor i dalje bude ograničen teretom ekonomskih sankcija. Prva prijetnja krije se u unutarnjepolitičkim previranjima u SAD-u. Za razliku od samih početaka agresije na Ukrajinu kada gotovo da nije postojala razlika u intenzitetu republikanske i demokratske podrške opciji slanja vojne i ekonomske pomoći Ukrajini te uvođenju ekonomskih sankcija Rusiji, sada to više nije slučaj.
Na temelju anketa Chicago Council on Global Affairs vidljiva je sve značajnija divergencija između demokratskih i republikanskih birača tijekom 2022. godine, pri čemu se sve manji postotak republikanskih birača pozitivno izjašnjava o nastavku sankcija i zadržavanju vojne i ekonomske pomoći. U slučaju pobjede Republikanaca na predsjedničkim izborima 2024. godine nastavak podrške Ukrajini naći će se pred velikom kušnjom. Ono što bi Bidenova administracija mogla minimalno učiniti je da ne provocira centrističke birače nepromišljenim potezima koji hrane nastavak jalovih kulturnih ratova oko identitetskih pitanja, jer će to sigurno pomaknuti klatno u korist izolacionistički nastrojenim Republikancima. Osim toga, kriza troškova života zahtijeva puno bolje kalibriranje odgovora u korist najsiromašnijih Amerikanaca koji spadaju u red protestnih glasača.
Druga prijetnja krije se u izostanku koordinacije i vodstva između dvije ključne članice EU, Njemačke i Francuske. Tijekom obilježavanja 60. obljetnice Elizejskog sporazuma koji je utabao i zacementirao put ka konstruktivnoj suradnji između dvije države isplivale su velike razlike u pogledima Berlina i Pariza oko odgovora na ključna pitanja s kojima se suočava EU u ovome trenutku: Kako se postaviti spram Kine? U kojoj mjeri obrambene kapacitete EU treba jačati kupovinom američke opreme, a u kojoj mjeri je potrebno razvijati domaću industrijsku bazu? Kako organizirati obrambenu suradnju? Kako orkestrirati energetsku tranziciju?
Ovih dana vidljiva je i pojačana tenzija između Francuske s jedne, te Njemačke i Španjolske s druge strane, a sve se svodi na nevoljkost Nijemaca i Španjolaca da podrže tretiranje vodika proizvedenog nuklearnom energijom kao obnovljive energije, a što bi zapravo značilo zeleno svjetlo za subvencioniranje i izdavanje državnih jamstava za takve projekte od strane država članica EU. Nažalost, ono što je jasno svakom koji iole pomnije proučava rastuće energetske potrebe i dostupnost energetskih izvora, očito nije jasno zelenim političkim strankama u Njemačkoj, Austriji, Danskoj, Portugalu i Luksemburgu (anti-nuklearna koalicija formirana uoči COP26 2021. godine). Unatoč hvalevrijednom rastu proizvodnje energije iz obnovljivih izvora tijekom prethodne godine, energetsku tranziciju koja omogućava cjenovno povoljnu i lako dostupnu energiju nije moguće izvesti bez većeg ulaganja u nuklearnu energiju. Poljska je to shvatila i krajem prošle godine potpisala sporazum s Južnom Korejom o gradnji četiri nuklearna reaktora. Prema svemu sudeći, ukrajinski rat predstavljat će maraton i strpljenje građana EU ne bi trebalo testirati nepromišljenom i ideološki zaslijepljenom energetskom politikom. Osim toga, kreatore politika uvijek treba iznova podsjećati na to koliko je EU ovisna o energetskom uvozu, kao što to pokazuje Slika 5. EU u tom pogledu stoji daleko lošije od SAD-a i Kine.
Slika 5.
Izvor: Kotarski, K. (2022) ‘The Impact of Surging Inflation: The future of debt, money, and banking in the EU’, European Liberal Forum Policy Brief.
Pripreme za dugi konflikt…
U ovom trenutku, pitanje nastavka podrške Zapadne koalicije Ukrajini izaziva podijeljene stavove. S jedne strane, jastrebovi zagovaraju dostavu još suvremenijeg naoružanja u uvjerenju da će ono magično preokrenuti tijek ratnih operacija u korist Ukrajine te smatraju da se čini premalo. Nasuprot tome, golubovi smatraju da Zapadna podrška ima ograničeni vijek trajanja te da Ukrajinu treba prisiliti na mirovne pregovore kako bi se spriječila dodatna razaranja i gubitak života, te sačuvalo postojeće stanje na terenu koje bi u slučaju uspješne ruske ofenzive moglo postati bitno gore. Ova strana smatra da se radi previše i da će to rezultirati eskalacijom sukoba. Nažalost, niti jedna strana nije u pravu.
Istina, ukrajinske snage uspjele su izvesti nekoliko impresivnih protuofenziva, ali potpuno izbacivanje ruskih snaga iz Donbasa i Krima bit će nemjerljivo teže, čak i uz veću vojnu i ekonomsku pomoć, te neovisno o realnoj mogućnosti nuklearne eskalacije u slučaju ruskog gubitka Krima. S druge strane, Putinova strateška računica sastoji se u procjeni da je moguće obnoviti sovjetsku sferu utjecaja te zabilježiti odlučujuću vojnu pobjedu u Ukrajini. Dakle, obje strane imaju veliku motivaciju za nastavak borbe i nema naznake kompromisa unatoč naivnom vjerovanju mnogih pacifista.
U tom pogledu, nastavak rata iscrpljivanjem jest treći i najizgledniji scenarij koji podrazumijeva dugoročno pretvaranje ratovanja u zamrznuti sukob. Povijest nas uči da je većina konflikata završavala takvim epilogom. Čak i ukoliko odlučnim manevrima neće uspjeti slomiti ukrajinski otpor, Putin smatra da je iscrpljivanje protivnika dobra opcija i da će se strpljenje kapitalizirati u obliku povratka Rusije u europski sigurnosni i energetski poredak, kao što je to bio slučaj i prije kobnog 24. veljače 2022.
Putin je 23 godine konsolidirao moć i radio sve na otklanjanju neposrednih prijetnji po vlastitu vladavinu. Stoga je za sada mala vjerojatnost da će doći do vojnog udara ili neočekivanog vala prosvjeda koji bi ga mogli ugroziti. No, pritisak i dalje treba održavati u nadi nastanka novih pukotina u temeljima Putinovog režima, kao što to svjedoče evidentne netrpeljivosti između Putina i Prigožina.
Prema riječima bivšeg ambasadora pri NATO-u Ive Daaldera i profesora Jamesa Goldgeiera, Zapadna koalicija morat će razviti dugoročnu strategiju i politiku spram Ukrajine i politiku spram Rusije. Bit će važno ojačati vlastitu otpornost na pojavu defetizma i zamora ukrajinskim ratom promišljenom energetskom i ekonomskom politikom, o čemu je već bilo riječi u ovom tekstu. Također, potrebno je pojačati efektivnost sankcija spram Rusije tamo gdje je to moguće, a kooptiranje Turske nakon razornog potresa pružanjem pomoći trebalo bi uroditi određenim plodovima. Ova dva koraka ojačat će kapacitet Ukrajine da izdrži i eventualno ostvari određene probitke na terenu.
S druge strane, bit će važno održavati stalne kontakte s Moskvom kako ne bi došlo do eskalacije sukoba i korištenja nuklearne opcije, te jačati povjerenje tamo gdje je to moguće (razmjena zarobljenika, telefonski razgovori, itd.) Nešto slično već je primjenjivano za vrijeme Hladnog rata, u periodu od konferencije u Helsinkiju 1975. pa sve do dolaska Gorbačova na vlast. Dobra polazna točka bila bi da se krene u nove pregovore oko obnove START-a, bilateralnog sporazuma između SAD-a i Rusije o ograničavanju strateškog ofenzivnog naoružanja. Ovakva poruka dobro bi rezonirala u javnosti u zemljama u razvoju koje su često prijemčljive za ruske poruke kako je NATO glavni krivac za krizu i kako je terminalno ugrozio ‘legitimne sigurnosne interese’ Rusije. Zapadni saveznici ne smiju napraviti presedan i dopustiti Rusiji da nekažnjeno komada Ukrajinu gazeći time temeljne principe međunarodnog prava i dopuštajući otvaranje Pandorine kutije. No ipak, ograničena suradnja i održavanje komunikacije bit će i dalje važno jer Putin očito još neko vrijeme neće biti bivši.
Izv. prof. dr. sc. Kristijan Kotarski
[1] Ključno pitanje je kako povući crtu između previše i premalo transparentnosti, pri čemu premalo informacija podriva ekonomsko upravljanje, a previše ogoljuje narativ o navodnoj neučinkovitosti sankcija.