Putinova strateška računica

Objavljeno

Sponzorirani sadržaj. Foto: Skulpies / Dreamstime

Kristijan Kotarski dekodira Putinovu stratešku računicu i zaključuje: još ima malo vremena u kojemu će lopta biti na našem terenu

Ad
Ad

 Godine pomnog planiranja za drugu rundu agresije protiv Ukrajine

U godinama prije odluke Vladimira Putina da naredi potpunu invaziju na Ukrajinu 24. veljače 2022. njegov režim je snažno nastojao izvršiti potrebne pripreme kako bi osujetio učinkovitost budućeg kruga ekonomskih sankcija Zapada. Doista, ekonomske sankcije koje su uvedene 2014. godine kao reakcija na rusku aneksiju Krima i prešutnu potporu separatistima iz Donbasa na kraju su doprinijele općoj stagnaciji ruskog gospodarstva. U pogledu prihoda po glavi stanovnika ruski građani nisu okusili plodove ekonomskog rasta od aneksije Krima – iza njih je gotovo puno desetljeće ekonomske stagnacije. Međutim, te su sankcije bile daleko ograničenije od onih koje su nametnute iranskom gospodarstvu 1990-ih i koje su u narednim godinama dodatno eskalirale.

Nasuprot narativu o generalnoj učinkovitosti proturuskih sankcija nakon aneksije, glavnog krivca za gospodarsku stagnaciju Rusije treba ipak tražiti u niskoj cijeni sirove nafte koja je u razdoblju od 2014. do 2021. oscilirala ispod 60 američkih dolara po barelu. Zbog ovog nepovoljnog razvoja cijena Putinov je režim postao još odlučniji u prikupljanju velikih deviznih rezervi koje bi služile kao tampon protiv budućih rundi sankcija. Umjesto da novac dobiven robnim izvozom potroši na podizanje životnog standarda ruskih građana i poboljšanje propadajućeg sustava socijalnog osiguranja, ruska središnja banka izgradila je impresivne devizne rezerve u iznosu od 630 milijardi USD, počevši od najniže točke od 385 milijardi krajem 2014.

Putin je istovremeno pokrenuo gospodarsku kampanju „Tvrđava Rusija“ kako bi potaknuo proizvodnju hrane i samodostatnost, posebno osnovnih namirnica poput mesa i mliječnih proizvoda (zanimljivo je da se jedino područje u kojem je Rusija prilično deficitarna odnosi na voće i bobičasto voće, s procijenjenom samodostatnosti od tek jedne trećine). Istovremeno se ruska vojska uvelike modernizirala i poboljšala svoje sposobnosti kibernetičkog ratovanja. Konačno, Rusija je počela postupno diverzificirati svoje trgovinske veze, a rastuće oslanjanje na kinesko tržište vidljivo je iz činjenice da je samo 7,5% ruskog izvoza otišlo u Kinu 2014., dok se taj postotak gotovo udvostručio u 2019., a Kina se popela na poziciju najvećeg trgovinskog partnera Rusije.

Putinova strateška računica – koristi od invazije na Ukrajinu

Imajući sve to na umu, uoči Putinove invazije na Ukrajinu njegova je računica bila sljedeća. EU i SAD ostat će podijeljeni oko ruskih sankcija, dok će ruska vojska osigurati brzu vojnu pobjedu, što će dovesti do postavljanja proruske marionetske vlade. Putin i njegovi savjetnici u Kremlju bili su ohrabreni činjenicom da se ovisnost EU o ruskom plinu paradoksalno povećala tijekom razdoblja sankcija nakon 2014., sa 124.319 na 152.648 milijuna kubičnih metara na godinu. Takvo je promišljanje bilo ojačano uvjerenjem Kremlja da se SAD i EU ne samo ne mogu međusobno dogovoriti oko koordiniranog popisa oštrih gospodarskih sankcija, već i da to nije moguće čak ni unutar samog EU-formata. Naime, EU primjenjuje načelo jednoglasnosti pri donošenju svih vanjskopolitičkih odluka poput sankcija.

Nadalje, najavljena strategija EU-a o nultim neto emisijama i odgovarajuća energetska tranzicija dugoročno bi učinili ruski izvoz manje važnim te bi se dugoročno u odnosu EU i Rusije pojavila asimetrična međuovisnost. Prema tome Kremlj je imao ograničen „prozor mogućnosti“ (ograničeno vrijeme, op. ur.) da pokrene invaziju, u kojem može računati da će ekonomska međuovisnost između EU-a i Rusije djelovati kao ekonomski ekvivalent doktrine osiguranog uzajamnog uništenja (Mutually Assured Destruction, MAD).

Osim toga, valja istaknuti još nekoliko dodatnih motiva koji su ubrzali Putinovu odluku. Ukrajina, koja je sve snažnije ekonomski integrirana s EU, prijetila je početi replicirati gospodarski uspjeh Poljske i time narušiti privlačnost ruskog modela državnog kapitalizma u očima običnih ruskih građana. Osim toga, Ukrajina je i sama bogata resursima te su 2012. godine otkrivena ogromna nalazišta prirodnog plina u Crnom moru, a tome treba pribrojiti i značajne zalihe plinskog škriljevca. Procjene su ukazivale da Ukrajina raspolaže s 14. najvećim nalazištima plina na svijetu pa je uz oslanjanje na zapadne tehnologije i ulaganja, sama Ukrajina u nekoliko godina mogla postati ozbiljan konkurent Rusiji u izvozu prirodnog plina.

Također ne treba zanemariti odlučnost ukrajinskog političkog vodstva nakon 2014. godine da osigura sigurnost zemlje bilo putem članstva u NATO savezu ili putem posjedovanja nuklearnog oružja. Prema tome, Putinova računica je krenula od  premise dugoročnog jačanja položaja Ukrajine te istodobnog slabljenja položaja Rusije. Ukoliko na to nadovežemo unutarnjopolitičke faktore poput potrebe jačanja nacionalizma i stvaranja ‘vanjskog neprijatelja’ kao novog izvora legitimiteta uslijed desetljeća ekonomske stagnacije, te posljedično podvrgavanje domaćih elita putem demonstracije vlastite moći, ne treba nas posebno začuditi Putinova odluka. Neovisno o njegovoj  potpunoj kontroli nad oligarsima u praskozorje invazije, izlazak Ukrajine iz ruske interesne sfere definitivno bi umanjio njihove ekonomske rente i stvorio potencijal za unutarnji prevrat, koji u slučaju autokratskih lidera poput Putina čini razliku između života i smrti.

Putinova strateška računica – potencijalni troškovi invazije na Ukrajinu

Onome što smo u prethodnim retcima istaknuli kao koristi od odluke o pokretanju ‘ograničene vojne operacije’ u Ukrajini za Putinov režim potrebno je suprotstaviti troškove na koje je Putin očito računao nakon prve runde protiv Ukrajine 2014. Prema svemu sudeći, u najgorem slučaju Putin je računao na novu rundu sankcija kao što su isključenje svih ili pojedinih banaka iz SWIFT-a (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication), ograničenu trgovinu tehnologijama dualne namjene, djelomične financijske sankcije usmjerene na prikupljanje kapitala ruskih banaka i državnih poduzeća, djelomično zamrzavanje imovine i zabrane putovanja oligarsima te pripadnicima političkog i sigurnosnog aparata. Osim toga, ovakve sankcije se često mogu i zaobići, pogotovo ukoliko iza njih ne stoji široka koalicija država koja ih je voljna dosljedno provoditi, na što je Putin zasigurno računao. Da su se ova predviđanja ostvarila ništa ne bi moglo poći odveć po zlu, jer je Rusija odlučila ublažiti utjecaj sankcija diverzifikacijom deviznih rezervi kako u pogledu valutnog sastava tako i u pogledu izbora jurisdikcije gdje se novac ulaže, a sve s ciljem da služi kao fond za crne dane.

Čak i prije aneksije Krima Putinov je režim bio svjestan da je američki dolar najsmrtonosnije i najučinkovitije oružje u američkoj vanjskoj politici. Budući da je dolar vodeća globalna rezervna valuta (60% svih rezervi središnjih banaka) i da se blizu 45% globalnih prekograničnih plaćanja obavlja u američkim dolarima, uskraćivanje pristupa likvidnosti denominiranoj u američkom dolaru posebno je snažno oružje. Prema gledištu o korištenju financija kao oružja, američke sekundarne sankcije toliko su moćne jer su eksteritorijalne i odnose se na treće strane. Dakle, američke sekundarne sankcije primjenjuju se i na one subjekte koji direktno ne podliježu američkoj jurisdikciji. To bi efektivno značilo da svaka europska banka koja bi i dalje nastavila poslovanje sa ruskim sankcioniranim subjektima automatski krši američke sankcije. Ona se time posljedično suočava sa financijskim kaznama u SAD-u, a u najgorem slučaju gubi pristup američkom dolaru i američkom tržištu.

Znajući razmjere američke financijske hegemonije, ruska središnja banka je od početka 2010-ih krenula u masivnu kampanju de-dolarizacije i značajno smanjila svoja ulaganja u SAD-u, Francuskoj i Njemačkoj, dok je u slučaju Kine i Japana zabilježen suprotan scenarij, te su znatno povećane zlatne rezerve. Prema nekim procjenama, prije 10 godina gotovo 90% imovine Centralne banke Ruske Federacije bilo je izloženo potencijalnom zamrzavanju u inozemstvu, dok je početkom 2022. ta brojka iznosila minimalno između 45-50%, ukoliko se u obzir uzmu kriteriji lokacije i valutne strukture deviznih rezervi (Slika 1 i Slika 2). No, likvidnost imovine u  zlatu i renmimbiju ne treba precijeniti i teško da ih se može unovčiti bez značajnijeg diskonta.

Slika 1

Izvor: Statista i Središnja banka Ruske Federacije

Slika 2

Izvor: Statista i Središnja banka Ruske Federacije

Unatoč potezima u smjeru diverzifikacije, Putin očito nije računao na zamrzavanje imovine ruske središnje banke. Nije da za to ne postoje presedani. Samo u zadnjem desetljeću zamrznuta je imovina središnjih banaka Venezuele, Sjeverne Koreje, Irana, Sirije i Aganistana. Ipak, Putin nije vjerovao da će se Zapad usuditi zamrznuti imovinu središnje banke koja predstavlja 11. najveću ekonomiju u svijetu, te time potencijalno izazvati poremećaje na financijskim tržištima zbog stupnja njezine globalne integriranosti. Nakon kaotičnog povlačenja SAD-a iz Afganistana, Putin je bio još više uvjeren u scenarij neodlučnog Zapada koji će mlako reagirati.

Putinova strateška računica – mogući fijasko

Nakon svega navedenoga dolazimo do početka ožujka 2022. Putinova ratna kampanja nije mogla slomiti ukrajinski otpor u samo nekoliko dana i izvjesno je da će svaki uzastopni dan ratne mobilizacije bitno opteretiti rusko gospodarstvo. Što je još važnije, zapadni saveznici izvršili su neočekivano koordiniran i brz pritisak na rusko gospodarstvo putem niza ekonomskih sankcija koje su srednji put između diplomacije i otvorenog rata. To je zasigurno neugodno iznenadilo Putina i njegove savjetnike u Kremlju. Npr. Kremlj se bojao potencijalnog utjecaja sankcija na dio deviznih rezervi koje se drže u američkim dolarima i pod jurisdikcijom SAD-a, dok je po pitanju sankcija odbacivao svaku mogućnost da se EU pridruži istima zajedno sa svojim transatlantskim partnerom.

Nadalje, još nisu iskorištene sve mogućnosti sankcioniranja i EU zadržava opciju potpunog embarga na uvoz ruske energije kao konačnog oružja. Naime, ruski dnevni izvoz energenata u EU iznosi više 700 milijuna američkih dolara, dok vojni troškovi sigurno premašuju tu brojku, bez uzimanja u obzir gubitaka u opremi i ljudstvu. Suzdržavanje od kupnje ruske energije bilo bi najmoćnije oružje u potkopavanju agresije, ali EU još uvijek ne uspijeva po tom pitanju, zbog postojeće ovisnosti. Ipak, bez obzira na prethodne primjedbe i suprotno mnogim očekivanjima, pokazalo se jedinstvo zemalja članica EU. Čak su i Putinovi „trojanski konji“ (Viktor Orban) ušutkani, i počeli su se pridržavati zajedničkog stava EU.

U trenutku pisanja ovog teksta većina ruskih banaka izbačena je iz SWIFT-a pa će se sve financijske transakcije vezane uz Rusiju provoditi na manje siguran, sporiji i skuplji način. Ruske financijske institucije su u potpunosti ograničene u prikupljanju kapitala na zapadnim tržištima kapitala, njihove su dionice u trenutku pisanja ovog teksta postale bezvrijedne, što od ruskih financijskih dužnosnika zahtijeva da se pripreme za skupu operaciju spašavanja. Trgovanje na ruskim burzama danima je obustavljeno. Sama najava zamrzavanja imovine koju drži Središnja banka Ruske Federacije u zapadnim jurisdikcijama izazvala je pustoš u ruskom financijskom sustavu uzrokujući masivno podizanje gotovine, posebno ‘tvrdih valuta’ kao što su američki dolar i euro. Stoga je vrijednost rublje strmoglavo pala, što će uzrokovati veliki skok inflacije usred rastućih gospodarskih sankcija u koje su se uključile i zemlje koje njeguju status neutralnosti. Osim toga, unatoč tome što je Rusija samodostatna hranom i energijom, pristup naprednoj tehnologiji ostaje njena Ahilova peta  Samo u periodu između 2011. i 2020. Rusija je udvostručila  tehnološki uvoz, a sama mogućnost suspenzije trgovine sofisticiranom tehnologijom već je osakatila ruski vojno-industrijski kompleks. U prethodnim mjesecima su brojne države poput Alžira, Egipta i Indonezije otkazale narudžbe ruskih vojnih aviona Su-35.

Iako je Putin bio iznenađen demonstriranim jedinstvom Zapada i svakako razočaran kampanjom svog ratnog stroja, teško je očekivati ​​da će sadašnji oblik sankcija značajno promijeniti njegovu računicu. Sve dok Rusija uspijeva ostvariti viškove na tekućem računu bilance plaćanja kako bi pokrila ratne napore i troškove održanja snažnog represivnog aparata, njegov stupanj slobode neće biti značajno ometen.

Veliki dio izvještavanja zapadnih medija ukazuje na same oligarhe kao na bedem protiv Putinove politike. Međutim, ova logika nalazi se na klimavim nogama. Nova generacija oligarha izravan je rezultat Putinovih osobnih izbora o tome kako podijeliti „tortu“ ruskog bogatstva pa oni moraju pokazati lojalnost ako žele zaštititi svoje bogatstvo, živote i sigurnost. Osim toga, sami su interno podijeljeni i nedostaje im koordinacija o tome kako popuniti vakuum moći nakon Putinove smrti. Konačno, velika većina običnih Rusa ih prezire te su se skloniji zadovoljiti s raspodjelom manje ‘torte’ pod Putinom u odnosu na potencijalni gubitak svega nakon demokratske tranzicije.

S druge strane, postoji još jedna skupina Rusa koja bi mogla djelovati kao pokretač promjene u Rusiji – ruska srednja klasa koja će značajno osiromašiti pod sankcijama, pogotovo ukoliko EU odluči bitno smanjiti kupovinu ruskih energenata. Prema recentnom istraživanju javnog mnijenja Centra Levada, koji je rijedak izvor objektivnih informacija iz Rusije, početkom veljače Putin je uživao nevjerojatnih 71 posto odobravanja (Slika 3). Ta je podrška posebno jaka među starijim skupinama stanovništva, ali on također uživa oko 20-25% odobravanja među ruskom omladinom. Učinak postojećih sankcija potaknut će više nezadovoljstva među općom populacijom, ali je krajnje upitno hoće li to stvoriti prijelomnu točku za politički preokret. Sposobnost dijela nezadovoljne mladeži da emigrira u kombinaciji s utjecajem propagande i nacionalističkog diskursa na starije skupine stanovništva, postupno će oslabiti izglede za promjenu statusa quo. To bi sada mogla biti nova Putinova računica koja ga neće voditi u smjeru de-eskalacije situacije u Ukrajini.

Slika 3

Izvor: Levada-Center

Rusija i njezino okretanje Aziji, prvenstveno Kini

U sljedećih nekoliko godina Kina će osiromašenu Rusiju pokušati ekonomski održavati na životu, ali bez stavljanja svih karata na Rusiju. U međuvremenu, Rusija će pokušati iskoristiti svoj utjecaj u Afganistanu za izgradnju plinovoda TAPI kako bi preusmjerila značajnije količine energije u rastuće gospodarstvo Indije. Rusija godinama surađuje s Indijom u sklopu BRICS formata i čini najvažnijeg indijskog dobavljača naoružanja, što može objasniti indijsku odluku da ne glasa o rezoluciji UN-a koja osuđuje rusku agresiju na Ukrajinu. S protekom vremena za očekivati je rast ekonomskih veza između Rusije i Indije neovisno o indijskom oslanjanju na kvadrilateralu SAD-Japan-Indija i Australiju kao na format usmjeren ka suzbijanje širenja kineske regionalne hegemonije. Rusija računa da će produbljivanje ekonomskih veza s Indijom za potonju značiti podizanje uloga, pa će se nevoljko opredjeljivati uz anti-Putinovsku koaliciju u budućnosti.

Osim toga, tu je i za Rusiju sve važnije kinesko tržište, pogotovo nakon potpisivanja Novog kinesko-ruskog partnerstva u veljači ove godine, u sklopu kojega je istaknuto da neće postojati zapreke njihovoj međusobnoj suradnji. Međutim, ovo ‘čarobno rješenje’ u kojem se od sredine 2020-ih Rusija reorijentira na indijsko i kinesko tržište u najmanju ruku predstavlja nategnut scenarij i to zbog nepostojeće infrastrukture koja je toliko bitna za diverzifikaciju ruskog izvoza energenata. Afganistan je sve samo ne sigurno okruženje za nastavak izgradnje TAPI plinovoda, a njegov predviđeni kapacitet je 33.000 milijuna kubika plina. S druge strane, plinovod ‘Snaga Sibira’ koji povezuje Rusiju i Kinu trebao bi podići godišnji kapacitet isporuke plina s 35.000 na 50.000 milijuna kubika plina, a što je i dalje manje od jedne trećine ruskog izvoza u EU. Sve u svemu, vrijeme je na strani zapadnih saveznika i Rusija nema dobrih kratkoročnih alternativa.

Strah Zapada od tjeranja Moskve i Pekinga u međusobni zagrljaj također ne drži vodu, barem ne na kraće staze, i to unatoč mnogim dodirnim točkama koje ih povezuju poput zajedničkog otpora liberalnom internacionalnom poretku koji se od 1990-ih temeljio na američkom vodstvu (unipolarnost) i ideji poštivanja ljudskih prava i širenju demokracije (univerzalnost). Također, obje države imaju komplementarne ekonomske strukture, sve sličnije političko uređenje, a također njeguju narativ ‘žrtve uslijed pretrpljenih povijesnih poniženja i nepravdi’. Ipak, unatoč snazi ovih veza, kao i osobne kemije između Putina i Xija, njihove računice nisu posve podudarne. Naime, Kinu i Rusiju više povezuje postojanje zajedničkog neprijatelja nego posvemašnja harmonija vlastitih interesa. Spomenimo njihovo rastuće rivalstvo u Srednjoj Aziji ili razlike u pristupu pojedinim afričkim kriznim žarištima, pri čemu je Kini više namijenjena uloga stabilizatora, a Rusiji aktera koji tu stabilnost povremeno narušava. Kina smatra da za njezine globalne ambicije radi vrijeme i ekonomska logika, a Rusija ima suprotnu percepciju vremena – osjećaj da ga nema više dovoljno. Putinova Rusija svjesna je problema dugoročne ovisnosti o Kini, ali dok je god ona meta zapadnih sankcija jednostavno nema bolje karte u rukama.

S druge strane, Kina istodobno balansira između tri cilja: produbljivanje strateške suradnje s Rusijom, vanjska politika koja se nominalno ne miješa u poslove drugih država i očuvanje  ekonomskih veza s EU i SAD-om. Ovo objašnjava kinesko balansiranje oko Ukrajine pri čemu eksplicite ne želi ni legitimirati niti osuditi rusku invaziju, a do sada također nije priznala rusku aneksiju Krima zbog bojazni da bi se isto ‘oružje’ moglo uperiti i protiv nje same. Osim toga, rusko-kineska trgovina je 10 puta manja od kineske trgovine s EU i SAD-om. Početkom ovoga mjeseca kineske vlasti izašle su s najnižim prognozama ekonomskog rasta u posljednjih 30 godina te očekivani rast iznosi 5.5%. U tom kontekstu potrebno je prisjetiti se prošlogodišnje epizode s nekretninskim divom Evergrande, koja nas podsjeća na krhkost kineske pozicije unatoč njezinoj proklamiranoj snazi prema van.

Snažna podrška Kine Rusiji išla bi nauštrb kineskog ekonomskog rasta jer je sasvim sigurno da bi u tom slučaju i najveće kineske banke poput ICBC-a, BOC-a, CCB-a i ABC-a bile pod udarom američkih sekundarnih sankcija koje Kinezi mogu ignorirati jedino na vlastitu štetu. U kratkom roku Xi Jinping ne želi poduzeti ništa što bi moglo ugroziti njegovu ambiciju da doživotno upravljanja Kinom (Partijski kongres održava se krajem ove godine). Tome treba pridodati činjenicu da Kina još uvijek nije vojno spremna osvojiti Tajvan uz prihvatljive gubitke te nije ostvarila zadovoljavajući napredak u pogledu proizvodnje kritičnih tehnologija poput najnaprednijih poluvodiča, čijem bi embargu zasigurno bila izložena u slučaju pokretanja napada.

Xijeva dugoročna kalkulacija podjarmljivanja Tajvana ostaje nepromijenjena, ali je nerealno očekivati da će rusku invaziju na Ukrajinu u stopu slijediti kineska invazija Tajvana. Stoga pritisak Zapada na Rusiju putem još snažnijih ekonomskih sankcija ne treba nužno izjednačavati s iznenadnom materijalizacijom najveće noćne more po Zapad koja se odnosi na jaku koaliciju Kina-Rusija-Iran, pogotovo ukoliko sankcije Rusiji proizvedu željene političke učinke poput povlačenja iz Ukrajine ili detronizacije Putina. O prethodno navedenom scenariju pisao je davne 1997. pisao američki geopolitičar Zbigniew Brzezinski u knjizi The Grand Chessboard. Dugoročno će kinesko-ruski kapacitet za izgradnju i širenje alternative SWIFT-u poput integracije kineskog i ruskog sustava za međunarodna plaćanja (CIPS i SPSF), kao i kineska strategija internacionalizacije renmimbija, smanjivati američku ekonomsku polugu temeljenu na poziciji dolara kao neprikosnovene ključne rezervne valute. Stoga je sada pravo vrijeme za jači ekonomski pritisak na Rusiju jer se time slabi potencijalna sinergija kinesko-ruske osi, a Kini šalje kredibilna poruka da u slučaju invazije Tajvana može računati na  izuzetno snažan odgovor Zapada.

Vrijeme je na strani zapadnih saveznika, ukoliko ne iscuri

EU, SAD, Velika Britanija, Kanada, Australija, Japan i Južna Koreja zajedno imaju 50 puta veći od BDP-a Rusije te je u slučaju koordiniranih sankcija Rusija definitivno akter koji nema šanse zaustaviti gospodarski pad. Pod pretpostavkom intenzivnog početka rada na diverzifikaciji dobavnih pravaca za prirodni plin, odustajanja od gašenja njemačkih nuklearnih elektrana, mjera usmjerenih na energetsku učinkovitost i sveobuhvatnog paketa usmjerenog na neutralizaciju cjenovnog udara na socijalno najosjetljivije građane, EU kao trenutačno najranjiviji akter može gotovo potpuno amortizirati postupno smanjivanje uvoza ruskog plina. To je moguće daleko prije nego što Rusija pronađe alternativne kupce koji su u stanju zamijeniti europsko tržište.

Odluka vođena idealizmom i humanizmom značila bi trenutačnu obustavu kupovine ruskog plina i nafte s obzirom na ulogu spomenute trgovine u podmazivanju Putinove ratne mašinerije. Ipak, krajnje je upitno da li bi EU uspjela zadržati toliko potrebnu socijalnu koheziju i političku stabilnost u takvim okolnostima. Nažalost, Olaf Scholz je čak doveo u pitanje i samu ideju. U odnosu na ‘nuklearnu opciju’ iznenadnog prestanka kupovine ruskih energenata daleko je realnija i izvedivija opcija smanjivanja kupovine prema unaprijed dogovorenoj dinamici (npr. smanjenje kupovine za 1/3 svaka 4 mjeseca). Ovo je važno kako bi se pronašla ravnoteža između željenog učinka na rusku političku ekonomiju i europskog kapaciteta za prilagodbu. Paralelno s tim procesom SAD će također morati donijeti tešku odluku na koju kartu će zaigrati na Bliskom istoku, na poredak predvođen Saudijskom Arabijom ili Iranom, a sve kako bi se amortizirao ogroman troškovni udar na energetskom tržištu.

Zaključak

Dosadašnje ratne avanture Vladimira Putina jačale su njegovu popularnost jer su prolazile ekonomski relativno nekažnjeno. No, jedno je stagnacija, a drugo je nagli gubitak životnog standarda koji bi mogao potrajati. Ukoliko ne dođe do pooštravanja sankcija, kako vrijeme bude prolazilo, domaće će okruženje u Rusiji biti sve manje pogodno za političke promjene, pogotovo ukoliko Rusija ne zatvori izlazna vrata nezadovoljnim građanima željnima promjene. Time će rasprostranjeni javni prosvjedi i građanski neposluh biti sve manje vjerojatni, dok će ruska strategija diverzifikacije plina donekle osnažiti njezin gospodarski položaj u odnosu na postojeću izolaciju.

Putinova strateška računica prije invazije definitivno je stvar prošlosti uslijed snažnog otpora hrabrih Ukrajinaca i koordiniranih ekonomskih sankcija Zapada. Ovakvu računicu će sada zamijeniti računica prema kojoj će nastojati stvoriti što više ‘činjenica na terenu’ kojima će se kasnije koristiti kao pregovaračkim ulogom. Tako nešto ne smije mu se dopustiti. Prema svemu sudeći, sada je idealna prilika za odlučno djelovanje koje bi trebalo ohrabriti anti-putinovske političke snage, jer će s vremenom ipak rasti kapacitet ruske ekonomije da se barem donekle trgne i prilagodi sankcijama te učvrsti represivni aparat.

Dosadašnja povijesna iskustva pokazuju da vladari u personaliziranim autokracijama rijetko kada gube moć čak i u slučaju vojnog poraza, pa su ekonomske sankcije trenutačno najsnažnije oružje u arsenalu zapadnih saveznika. Sankcije dovode do smanjivanja socijalnih izdataka usmjerenih prema širokim slojevima građanstva, kao i resursa koji su potrebni autokratu za održavanje lojalnosti elita. Kratkoročno će sankcije zasigurno zbiti redove između Putina i vladajućih elita po uzorku na poznatu rusku metaforu: Kamo da bježimo s podmornice? Putin je naravno svjestan da je time oligarsima umanjen manevarski prostor. Ipak, snažan i istovremen pritisak na vladajuću elitu i ruske građane, pri čemu potonji imaju daleko manje resursa za izdržavanje posljedica sankcija, može utjecati na podizanje troška represije i posljedičnu promjenu računice  barem za dio vladajućih elita, što opet povećava šanse za politički prevrat. Na kraju dana, u svemu tome ključno je pitanje koliko smo mi Europljani te naši saveznici spremni plaćati više račune za plin i gorivo kako bismo iscrpli snagu Putinove ratne mašinerije i dali istinski doprinos ukrajinskoj borbi protiv agresije, kao i našoj vlastitoj sigurnosti? Lopta je definitivno na našem terenu.