Radno zakonodavstvo u Hrvatskoj: koliko je rigidno?

Objavljeno

Ilustracija: Iqoncept / Dreamstime

Kako se Hrvatska uspoređuje s drugim državama kada je riječ o regulaciji tržišta rada i s kakvom će se trilemom susresti sljedeća vlada

Ad
Ad

Rigidno radno zakonodavstvo jedna je od prepreka većem zapošljavanju. Na anegdotalnoj razini često se govori o tome da naši građani emigriraju u zemlje s liberalnijim radnim zakonodavstvom (Njemačka, Irska).

Međutim, veoma je teško (ili nemoguće) donijeti zaključak o tome koliko radno zakonodavstvo izravno doprinosi (manjem) zapošljavanju i iseljavanju. S jedne strane stoji teza da rigidno radno zakonodavstvo smanjuje broj ponuđenih radnih mjesta. Prema tome, liberalnije radno zakonodavstvo olakšava i otpuštanje i zapošljavanje, a neto učinak je pozitivan – u dugom roku prevladat će povećano zapošljavanje jer će poslodavci lakše zapošljavati ako znaju da mogu lakše i otpustiti radnika. Time će se cjelokupno gospodarstvo brže prilagođavati promjenama i rasti. S druge strane stoji teza da upravo neizvjesnost radnog mjesta i navodno loš odnos poslodavaca prema radnicima potiču odlazak.

Dvojba je velika. Sigurno ju nećemo riješiti ovim tekstom u kojem prikazujemo komparativni položaj Hrvatske prema Indeksu fleksibilnosti zapošljavanja za 2020, koji je nedavno objavio Litvanski institut za slobodno tržište. Indeks mjeri razinu reguliranosti radnog zakonodavstva u 41 državi članici EU-a i OECD-a: Hrvatska je nisko na listi liberalizacije, uz Grčku. U vrhu su SAD i Japan.

Izvor: Litvanski institut za slobodno tržište, 2020.

Uočite da se među skandinavskim zemljama ističe Danska koja je sedma (uz Irsku koja je šesta) zbog svojeg modela fleksigurnosti što znači fleksibilno radno zakonodavstvo koje je kombinirano s adekvatnim naknadama i jakim programima prekvalificiranja tj. aktiviranja nezaposlenih – analiza tog modela može se pronaći na ovoj CEA stranici.

Najuspješnija post-socijalistička zemlja Češka je prvi vrhu, osma odmah iza Danske, tu je i Bugarska, a malo dalje – iza Švicarske i Malte – nalaze se Mađarska, Litva, Latvija itd. Zanimljivo da se u skupini s liberaliziranim radnim zakonodavstvom nalaze i zemlje koje su uzorne socijalne države poput Kanade, Norveške, Islanda … Austrija i Njemačka su u sredini liste, s liberalnijim radnim zakonodavstvom od Hrvatske. Samo Slovačka u srednjoj Europi ima rigidnije radno zakonodavstvo od Hrvatske, što je posljedica velikog vala izravnih stranih ulaganja i pozicioniranja vlade kao zaštitnice radnika – glasača od poslodavaca u vlasništvu stranih kompanija. Na tome se lako zarađuju politički bodovi.

Sljedeća slika zorno prikazuje rezultate:

Izvor: Litvanski institut za slobodno tržište, 2020.

Sveukupno gledano, anglosaksonske zemlje imaju liberalnije tržište rada od kontinentalne Europe. To je dobro poznat rezultat. Međutim, u Europi se vide velike razlike među zemljama, od veoma liberalnog radnog zakonodavstva u Irskoj, Danskoj, Češkoj, Bugarskoj, Švicarskoj itd, do veoma rigidnog u Francuskoj, Luksemburgu, Portugalu, Slovačkoj i Grčkoj. Uz bok te rigidne skupine nalazi se i Hrvatska na 33. mjestu među četrdeset i jednom zemljom.

Indeks koristi metodologiju i podatke Svjetske banke iz 2019. godine, a razvijen je u suradnji Litvanskog instituta za slobodno tržište s poljskim Forumom za građanski razvoj, slovačkim Institutom za ekonomska i društvena istraživanja, bugarskim Institutom za tržišno gospodarstvo, estonskom Akademijom liberalizma te češkim Centrom za ekonomske i tržišne analize. Podršku projektu dala je švicarska zaklada Rising Tide Foundation iz Schaffhausena koja zagovara individualne slobode, moralno dostojanstvo svake osobe i rješenja privatnog sektora za društvene probleme.

Metodologija mjeri regulaciju zapošljavanja radnika, radnog vremena i troškova otpuštanja. Mjere se ugovori za stalno radno vrijeme, minimalna plaća i probni rokovi. Vezano uz radno vrijeme, gledaju se maksimalno dopušteni sati tjednog rada, regulacija prekovremenih sati, ograničenja rada noću, tijekom praznika i vikendima, te broj dana plaćenog godišnjeg odmora. Vezano uz troškove otpuštanja gledaju se obveze prethodnog informiranja radnika o otkazu i obrazlaganja osnova za otkaz te ograničenja otpuštanja. U istraživanju se ističe kako fleksibilnija regulacija otpuštanja radnika pomaže poduzećima da izbjegnu stečajeve u periodima gospodarskih poteškoća, čime se čuva mnogo preostalih radnih mjesta.

Nizak rang Hrvatske između ostaloga objašnjava se ograničenjem davanja ugovora na određeno vrijeme za trajno obavljanje poslova. Takvo ograničenje imaju primjerice Estonija, Latvija, Rumunjska i Finska, dok većina uključenih zemalja (npr. Njemačka, Austrija, Bugarska, Češka itd.) nema takvo ograničenje. Kao i većina zemalja, Hrvatska ima propisanu minimalnu plaću, no Danska, Švedska i Švicarska nemaju. Hrvatska dijeli isti rezultat s većinom zemalja kada je u pitanju omjer minimalne plaće i dodane vrijednosti po radniku. U Hrvatskoj probni rok može trajati šest mjeseci kao i u Finskoj, Norveškoj, Australiji, Bugarskoj i UK.

Većina zemalja ima standardno osmosatno radno vrijeme, dok Francuska ima sedmosatno, a Čile deveterosatno. Hrvatska regulira šest dana u tjednu kao radni maksimum, dok neke zemlje (Nizozemska, Latvija i Austrija) imaju 5,5 dana, a Novi Zeland jedini nema ograničenje rada unutar sedam dana u tjednu. Za razliku od većine zemalja, Hrvatska ne regulira povišicu za rad vikendom, noću i prekovremeno. Hrvatska je skupini zemalja koje imaju ograničenja na rad noću (zajedno s Estonijom, Belgijom, Austrijom, Švicarskom i Francuskom). Hrvatska ima i ograničenja rada tijekom blagdana (zajedno s Belgijom, Izraelom, Luksemburgom, Norveškom, Portugalom, Švedskom i Švicarskom), a u pogledu reguliranja minimalnog broja dana godišnjeg odmora Hrvatska se kreće oko prosjeka za prikazane zemlje.

U Hrvatskoj je obvezno obavijestiti treću stranu (sindikat) ukoliko se pojedini radnik otpušta. Takav propis dijeli s Austrijom, Čileom, Finskom, Italijom, Luksemburgom, Nizozemskom i Slovačkom. Ukoliko se otpušta devet radnika, onda je obveza obavješćivanja treće strane prisutna u većini zemalja, ali ne i primjerice u Bugarskoj, Kanadi, Danskoj, Češkoj, Islandu, Norveškoj, Poljskoj, Švicarskoj i SAD.

Poznate su i druge metode mjerenja rigidnosti tržišta rada. Međunarodno je poznat indeks zakonske zaštite zaposlenja (Employment Protection Legislation – EPL). Isti je 2008. godine iznosio 2,6, ali se nakon reforme radnog zakonodavstva 2013.-2014. spustio na 2,23. Taj indeks je od 2014. niži od indeksa većine srednjoeuropskih zemalja, ali ne i primjerice od vrijednosti indeksa za Mađarsku.

Izvor: Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava

Također, podindeks zakonske zaštite kolektivnih otpuštanja (EPC) snižen je 2008.-2014. s 3,75 na 2,75. Češka ima niži indeks (2,13), a viši indeks imaju Slovenija, Slovačka, Italija, Mađarska, Njemačka i Austrija.

Izvor: Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava

 Reformama iz razdoblja vlade Zorana Milanovića poslodavcima je omogućena sloboda određivanja skraćenog (nepunog) radnog vremena zbog smanjenog obujma posla i potražnje, ili pak produljenog radnog vremena zbog povećanja opsega posla (do 56 sati tjedno, odnosno 60 sati temeljem kolektivnog ugovora). Olakšano je i otkazivanje ugovora tako što je smanjen broj zaštićenih kategorija radnika od otkaza. Ukinuta je obveza poslodavca da radniku mora ponuditi drugo radno mjesto ili edukaciju. Smanjena je maksimalna visina naknade štete u slučaju sudskog raskida ugovora(sa 18 na 8 plaća). Ubrzan je postupak otpuštanja kolektivnog viška radnika (najmanje 20 radnika). Olakšan je rad od kuće. Zadnjih godina povećavaju se kvote na uvoz stranih radnika. Ukinuta je obveza izrade programa za Hrvatski zavod za zapošljavanje. Smanjeni su troškovi dugotrajnih sudskih postupaka nadomještanja suglasnosti radničkog vijeća na otkaz ugovora o radu velikog broja posebno zaštićenih radnika, propisivanjem arbitražnog postupka. Uvedeno je neograničeno trajanje otkaznog roka za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i plaćenog dopusta. Trajanje otkaznog roka je ograničeno na 6 mjeseci i u slučaju bolovanja. Propisan je rok trajanja otkaznog roka tijekom kojeg je radnik bio ili je privremeno radno nesposoban, čime je onemogućeno nastupanje pravnih posljedica otkaza nakon dugog perioda od otkaza.Izmijenjena je apsolutna zaštita otkazivanja ugovora o radu radnicima koji koriste rodiljna i roditeljska prava, kojom je omogućen prestanak radnog odnosa tim osobama u slučaju smrti poslodavca fizičke osobe, prestanka obrta po sili zakona, brisanja trgovca pojedinca iz registra i u postupku likvidacije poslodavca. Pojednostavljeno je zapošljavanje putem agencijaza privremeno zapošljavanje, tako što je produljena mogućnost zapošljavanja s jedne na tri godine.Smanjen je broj prekršajnih odredbi u radnom zakonodavstvu.

Unatoč ulasku u europski prosjek nakon ovih reformi, niz ograničenja je ostao, kao što pokazuju rezultati litavskog indeksa. Stoga će se sljedeća vlada morati opredijeliti po ovom pitanju. Teško je očekivati da ćemo raspravu o tome imati prije izbora, jer je tema preosjetljiva za hrvatski politički prostor. Pitanja radnog zakonodavstva sagledavaju se statički kao pitanje moći (odnosa slabijih radnika i jačih poslodavaca), a ne dinamički kao pitanje rasta. Međutim, kada se bilo koja vlada u početku mandata nađe u poziciji donošenja mjera koje mogu potaknuti rast, ova se tema nameće sama od sebe.

U tom će trenutku trebati izabrati između tri opcije: (1) status quo (jer, eto, nismo najrigidniji), (2) manje modifikacije postojećeg modela (jer bismo se mogli regulatorno pozicionirati u sredini ljestvice, npr. tamo gdje su Austrija i Italija, kako ne bismo ipak izgubili neku investiciju zbog ocjene da su nam radni propisi pretjerano rigidni, ili (3) duboka reforma tržišta rada u pravcu skandinavskog modela fleksigurnosti kojim bi se radno zakonodavstvo maksimalno liberaliziralo i usporedo ojačala mreža socijalne sigurnosti i pomoći za prekvalifikacije, edukacije i aktivno traženje posla na tržištu rada.