Energija je poznata tema, ali ima novosti iz proteklog tjedna o kojima će biti riječi u nastavku. Javnost je manje informirana o efektima na tečaj i kamatne stope u srednjoj i istočnoj Europi (CEE, što uključuje i Hrvatsku), pa će to danas biti druga tema.
Naime, prvi dani nakon početka ruske invazije pokazali su koliko je ideja o stremljenju ka europodručju bila dobra. Europodručje nam sada daje financijski štit i monetarna oruđa koja su jača od bilo čega s čime bismo raspolagali da smo slijedili monetarnu strategiju Poljske ili Mađarske gdje kamatne stope lete u zrak.
Rusija, Ukrajina, energija
U europskom energetskom miksu prirodni plin je trećina, a ruski plin malo manje od pola, dakle oko 16-17% ukupne potrošnje energije u EU. Kratkoročne zamjene koje mogu funkcionirati već od sljedeće jeseni svode se na korištenje punog kapaciteta plina iz Norveške i postojećih LNG terminala koji do sada nisu iskorišteni u punom kapacitetu. Postoji i opcija iz Afrike preko alžirskih plinovoda, no tamo su u tijeku investicije radi proširenja kapaciteta. Po svemu što sam pronašao među relevantnim izvorima, znatno više plina s juga bi moglo poteći tek od 2023. Prema tome, do jeseni 2022. ruske izvore se neće moći zamijeniti u potpunosti, ali kombinacija supstituta i malo smanjene potrošnje omogućit će Europi mirnu sljedeću zimu u smislu količina.
Zima neće biti mirna u smislu cijena. Troškovi energenata doslovce eksplodiraju. Dobra je vijest da se priprema europski paket mjera nalik paketu koji je hrvatska vlada donijela pred dva tjedna, čiji je cilj prigušiti troškovni udar. Kao što je u vrijeme lockdowna 2020. pripremljen paket Next Generation EU od 800 milijardi eura, tako i sada možemo očekivati set europskih energetskih mjera. Manja davanja i subvencije bit će na stolu. Ne samo za građane nego i za energetski intenzivna poduzeća. To je dobro; situacija je dovoljno izvanredna da treba pomoći i industriji. Prema najavama članice Europske komisije za energiju Kadri Simson, u paketu će se naći i srednjeročne strukturne mjere koje će posve otkloniti ovisnost EU o ruskim energentima. Poznato je da ta ovisnost sada postoji i da EU i dalje kupuje ruski plin, što je cinično u uvjetima agresije, ali EU želi izbjeći energetski šok koji bi ju mogao destabilizirati iznutra i omesti druge napore pomoći Ukrajini, koji su posljedica političkog jedinstva. Prema sadašnjem razvoju događaja energetski razlaz će biti relativno brz i konačan, a ruska strana će od toga imati razmjerno veću štetu. O implikacijama na kinesko-ruski blok Kristijan Kotarski priprema tekst za sljedeći tjedan; pratite Lab.
U govoru Simsonove postoji zanimljiv detalj koji se tiče Ukrajine, tj. potpore Ukrajini koja dodaje važan puzzle u slagalici ruske invazije. Simson je spomenuo da EU i Ukrajina već neko vrijeme surađuju na području energetike. Tehničke pripreme toliko su poodmakle da je prošli tjedan, dakle u sred invazije, proveden test usklađivanja energetskih mreža. Moguć je povratni tijek plina (preko Mađarske i Slovačke) prema Ukrajini, a ukrajinska elektronergetska mreža integrirana je s europskom i može funkcionirati neovisno od konekcija s Rusijom. Drugim riječima, Ukrajina, odnosno dio zemlje koji će ostati slobodan (ne zavaravajmo se – značajan dio zemlje na istoku i jugu završit će barem za neko vrijeme pod okupacijom) neće biti u mraku i hladnoći. Čak i ako im Rusi okupiraju nuklearke, što je očito dio okupacijske strategije.
Tečaj, kamatne stope, i euro kao moćan štit
Energetska stabilnost, sigurnost i diversificiranost u svakome ratu i u „trusnim područjima“ igraju ključnu ulogu. No jednako je važna financijska i ukupna gospodarska stabilnost. Kada je o potonjoj riječ, srednja i istočna Europa (CEE) našla se na udaru (na svojevrsnoj drugoj ekonomskoj crti). Snažno je palo povjerenje u lokalne valute i financijske instrumente poput obveznica i dionica koje su se našle pod pritiskom rasprodaje.
Sljedeću sliku bi trebalo pokazivati studentima ekonomije. Prenosi poruku o važnosti financijske stabilnosti i zaštite koju monetarna integracija pruža manjim zemljama. Poznato je da su Poljska, Mađarska i Češka, te Rumunjska (koja je nedavno počela mijenjati stav, ali prekasno) dugi niz godina odbijale svaku pomisao o pristupanju euro monetarnoj uniji. Plašili su se „napetih odnosa“ u njoj; napisane su tisuće stranica o „nemogućnosti monetarne bez fiskalne unije“, „koristima od fleksibilnog tečaja domaće valute“ i “monetarnom suverenitetu”. S druge strane, „ekonomska škola“ (kojoj i sam pripadam, ali ne volim taj paušalan izraz) upozoravala je na takozvanu teoriju istočnog grijeha: kada u malim i otvorenim ekonomijama naraste averzija prema riziku, dolazi do lijepljenja tečaja i kamatnih stopa, tako da pad vrijednosti domaće valute dovodi do trenutnog rasta prinosa na obveznice (rasta kamatnih stopa). U takvim uvjetima nema koristi od slabije valute: međunarodna razmjena se ionako smanjuje, veća inflacija više ili manje (a ponekad čak i previše) poništava efekt pada vrijednosti domaće valute na odnos izvoza i uvoza (npr. poskupljuje uvoz, energenti, u domaćoj valuti), a rastuće kamatne stope djeluju kao dodatan negativan udar.
Izvor: investing.com
Gronja slika prikazuje istočni grijeh na djelu: desetogodišnji obveznički prinosi mnogo su veći u zemljama čije su valute pale nakon početka agresije na Ukrajinu.
Prvo upada u oči da su najviše stradale Poljska i Mađarska. Čak i Češka, uvjerljivo najrazvijenija država u CEE, s najboljim kreditnim rejtingom, „dobila je po repu“ jače nego primjerice Hrvatska. Ili Slovenija i Slovačka s kojima se Česi mogu uspoređivati (ali Slovenija i Slovačka su u europodručju, što štiti njihove prinose od rasta). Rumunji su se uplašili da će im gubitak kontrole nad tečajem lansirati dugoročne prinose na obveznice u dvocifrene zone pa su odlučili deviznim intervencijama i rastom kamatnih stopa središnje banke zauzdati deprecijaciju domaće valute, ali ni to nije pomoglo spriječiti rast obvezničkog prinosa iznad 6%. Bugarska pak ima valutni odbor, što znači da je de facto premda ne i de iure članica europodručja i ima fiksan tečaj dulje od 20 godina. Sada se pokazalo kako taj štit dobro funkcionira za Bugare. Hrvatska je u toj usporedbi do sada prošla vrlo dobro: iako su prinosi narasli, reakcija je neusporedivo slabija nego u četiri zemlje s lijeve strane slike.
Monetarno-inflacijski zaplet tek slijedi u preostalom dijelu godine. Tečaj je glavni prijenosnik monetarne politike na inflaciju u malim i otvorenim zemljama. Stoga će biti jako zanimljivo pratiti razliku stopa inflacije u prikazanim zemljama u nadolazećim mjesecima. Sada su inflacije prilično slične (u Hrvatskoj je najmanja!) jer je energetski šok do sada zemlje pogađao ravnomjernom snagom. Međutim, tečajni i kamatni učinak će se različito širiti u nadolazećim mjesecima. A što je najgore, to će se događati u uvjetima u kojima bi monetarna politika trebala biti relaksirana. Naime, upravo građani država u CEE najjače će stegnuti svoju potrošnju zbog blizine rata. Stoga ne vidim kako bi se strateška odluka nekih država da ostanu same na monetarnoj vjetrometini mogla isplatiti u novonastalim okolnostima.
Što se tiče Hrvatske, dodir povijesne sreće u nesreći doveo nas je u situaciju da neposredno prije priključenja europodručju gledamo direktan prijenos efekata dosadašnje monetarne integracije i sljedećeg očekivanog koraka – priključenja europodručju. Nikada u povijesti Hrvatska monetarno i financijski nije bila stabilnija i jača. To treba ponavljati kako bi se objektivnim, a ne fabriciranim samopouzdanjem nadvladala anksioznost pred historijom koja se preko noći počela odvijati – unazad. Jer, da se nekom igrom povijesnog slučaja ovo počelo događati pred 20 godina, bili bismo neusporedivo ranjiviji.
Pri tome treba imati u vidu da izostanak tečajnog šoka, slabiji kamatni šok, te manji efekt prijenosa na buduću troškovnu inflaciju nisu jedine koristi koje Hrvatska ima u ovoj situaciji. HNB i prije definitivnog priključenja europodručju ima neusporedivo moćniji arsenal oružja kojim može održavati likvidnost i stabilnost financijskog sustava, a da to ne utječe na pretjerani pad vrijednosti domaće valute.
Prvu naznaku takve situacije vidjeli smo u vrijeme lockdowna 2020. kada je ugovoren valutni swap kuna za eure s ECB-om, dok je HNB intervenirao na domaćem tržištu obveznica i pogasio požar kada su obveznički prinosi poletjeli u nebo. Ne samo da HNB to može ponoviti kad god poželi, nego može u isto vrijeme (i praktički bez ograničenja) održavati likvidnost ne samo sustava u cjelini, nego i svake pojedine solventne banke, a da to ne sruši vrijednost domaće valute. Kako su sve banke solventne, HNB nakon ulaska u bankovnu uniju može rješavati probleme doslovce preko noći kao što smo vidjeli u slučaju bivšeg Sbera koji je riješen doslovce u dva radna dana. Ratnom metaforom, koja nije nikakvo pretjerivanje, nekada smo imali dva monetarna MIG-a koji su se često kvarili, onda smo ih nabavili još nekoliko, a danas HNB ima modernu eskadrilu raznih tipova tehnološki naprednih letjelica s kojima može suvereno štititi hrvatsko (financijsko) nebo.
Riječ suverenost je ključna. Laicima se ideja priključenja europodručju na prvu loptu činila kao da se naša eskadrila reducira – kao da se reducira monetarni suverenitet (iako on nikada nije postojao, jer ako smo sami, znači da vozimo dva stara MIG-a). U stvarnosti, monetarna ali i fiskalna moć se zapravo multiplicira. I što je najvažnije, takav se scenarij mogao predvidjeti. Više detalja o tome možete pronaći u mojoj knjizi Euro u Hrvatskoj; izašla je pred tri godine, ali nikada nije bila aktualna kao danas. Realni stres test koji dokazuje teze iz knjige dogodio se brže nego što je itko očekivao.
Na kraju, monetarna i financijska pitanja nisu politički i vrijednosno neutralna. Otvorenost prema svijetu s kojim dijelimo vrednote (sloboda), ekonomske principe (tržišno gospodarstvo) i politički ustroj (demokracija) dovodi do raznih vidova integracija koji jačaju ne samo životni standard ljudi nego i financijsku i gospodarsku moć. Takav je svijet mnogima privlačan, štoviše, mnogima je čežnja, kao što je bio i nama osamdesetih i početkom devedesetih. Danas se taj cilj, ta čežnja, jednome europskom narodu pokušava uskratiti. Ne čini to samo Rusija kao agresor na Ukrajinu nego i svi zalutali “teoretičari”, “geopolitičari” i ini, koji u svemu vide tek igru velikih sila na geopolitičkoj šahovskoj ploči, ovu ili onu stratešku grešku ove ili one države ili službe, ali ne vide najvažnijeg aktera, narod koji želi – slobodu. Narod koji želi slobodu ne nastaje preko noći, ne nastaje u kabinetu, to nitko ne dobiva preko noći i nitko to ne poklanja. Samo oni najuporniji u tom naumu uspiju. Ne s ciljem da budu sami na svijetu, nego s ciljem da slobodno surađuju i udružuju se s kime i kako žele.