Kremlj je prvo bio iznenađen usklađenom reakcijom Zapada na početak agresije na Ukrajinu. Zatim su bili iznenađeni vojnim otporom Ukrajinaca. Potom su bili iznenađeni sankcijama. Sada se pokušavaju vaditi iz te situacije pričom da sankcije Rusiji ne mogu ništa jer će se pod njima vlast i narod (koji, bez sumnje, snažno podržava tu vlast) još čvršće stopiti. Na globalnom planu širi se retorika o „kraju ere dolara“ i stvaranju novog „istočnog bloka“ koji će funkcionirati na rublji, yuanu, rupiju … i otporu liberalnoj demokraciji.
Prvi (nemušti) pokušaj preuzimanja strateške inicijative na temelju doktrine „sankcije nam ne mogu ništa“ i “stvara se novi multipolarni svijet” vidjeli smo prošli tjedan kada je Putin najavio uvjetovanje plaćanja ruskih energenata rubljama. Sada su pak iznenađeni odgovorom europskih uvoznika ruskih energenata (čak i o Rusiji najovisnijih Nijemaca): neće ići – promjena valute plaćanja može se smatrati raskidom postojećih ugovora. Navodno jedino Austrijanci i Mađari nemaju problema s rubljom i ostaju predani postojećim ugovorima, ali to još treba provjeriti.
Iz iznenađenja u iznenađenje: ključni energenti
Puno je toga na što Putin nije računao. Cijeli proces od priznanja dvaju odmetnutih „republika“ u Donbasu 21. veljače predstavlja niz pogrešnih procjena koje su na kraju Kremlj ukopale duboko, dublje no što je blato ukopalo ruske tenkove u ukrajinskoj rasputici. Najvažnija od tih pogrešnih procjena odnosi se na pretpostavljenu slabost i razjedinjenost onoga što se u kremaljskoj terminologiji naziva „kolektivni Zapad“. U tome je upravo ovisnost, prije svega Njemačke o ruskim energentima, napose o plinu, trebala odigrati ključnu ulogu. No, do sada se sve odvijalo suprotno predviđanjima kremaljskih stratega.
Daleko od toga da ovisnost EU o ruskim energentima nije bitan faktor. Upravo zbog toga nije došlo do trenutnog embarga na uvoz ruskih energenata. Procjenjuje se da su energenti nakon početka ruske invazije tekli prema EU u vrijednosti od oko 700 milijuna dolara na dan. U prvim danima agresije to je izazvalo bijes. Ne samo među Ukrajincima, nego i na Zapadu („financiramo rusku agresiju“). Zelenski je išao do granice teških optužbi prozivajući EU zbog nemorala i povijesne pogreške, maltene suučesništva u ruskom zločinu. Kako značajan dio energenata prolazi cjevima kroz Ukrajinu, a njih je vjerojatno lako presjeći odnosno dići u zrak, postavlja se pitanje zašto ukrajinski predsjednik ne izda nalog svojim komandosima za jednu takvu akciju? Razlog je jasan: time bi na sebe navukao bijes europskih saveznika koji žele kontrolirati postupan prijelaz na druge izvore energije i dobavne pravce. U slučaju nekontroliranog prekida moglo bi doći do eskalacije cijena ili nestašice energenata u EU, što bi moglo poljuljati trenutačno snažnu podršku europske javnosti Ukrajini. U ovom trenutku to nije ni u čijem interesu.
U svjetlu ove činjenice treba početi realno ocjenjivati i retoriku Zelenskog. Dok je s emotivne strane razumljivo da pokušava sve i ne preže od otvorenih pritisaka, pa i zazivanja sukoba NATO-a i Rusije kako bi spasio svoj narod, s razumne strane treba uzeti u obzir da je Zapad za Ukrajinu napravio više nego ikad za ikoga (pogotovo u usporedbi s Hrvatskom 1991.). U tom okviru treba početi ocjenjivati i kritički tumačiti retoriku ukrajinskog predsjednika.
EU se, dakle, ne ponaša cinično, već u okviru mogućeg pokušava nadoknaditi pogreške iz prošlosti. To se prije svega odnosi na prepuštanje europske energetike u ruke ruskih naftnih i plinskih divova. Također pokušava uravnotežiti veći broj utjecaja kako bi pritisak na Rusiju ostao trajan. Jer, trajnost i postupno jačanje pritiska (i sankcija) su ključni, pa zbog toga treba stalno osiguravati široku potporu javnosti. Taj proces je tek na početku i bit će zahtjevan, jer je razumno očekivati da Rusija takvu igru na srednji rok ne može dobiti. Ako tako gledamo na stvari, onda najavljeni zaokret u energetskoj politici Europske unije možemo ocijeniti veoma snažnim.
Nijemci su prvo sklopili izdašan ugovor s Katarom za dobavu plina. Zatim je sklopljen mega-ugovor na relaciji EU-SAD o dobavi 15 milijardi kubičnih metara plina, koji bi u perspektivi trebao narasti na 50 (više od trećine europskih potreba, približno koliko nabavlja od Rusije). Na tom temelju objavljeno je da će se kupnje od Rusije do jeseni smanjiti za dvije trećine. To je jako puno i čini se teško dostižnim, no i ako bude manje od toga, dobro je – jer je teško u nekoliko mjeseci izbrisati desetljeće i po pogrešne energetske politike, osobito njemačke,koja je započela prije ere Angele Merkel s kremaljskim pouzdanikom, kancelarom Schroederom. Što se tiče nafte stvari su, uvjetno rečeno, jednostavnije: ključan je Iran koji je još uvijek pod embargom, ali ta zemlja ima kapacitete za nadomještanje mjesta Rusije na svjetskom tržištu nafte (izvoz nekoliko milijuna barela na dan). Upravo očekivanje povratka Irana na svjetsko tržište zasad sprječava daljnju eskalaciju cijene nafte. Ako se doista postigne sporazum s Iranom, koji Rusija iz jasnih razloga pokušava blokirati, cijena nafte bi mogla značajno pasti.
Londonski brent bio je na maksimumu još 9. ožujka, zatim je pao, onda je prošli tjedan ponovo zaprijetio našavši se iznad 120 dolara za barel, ali se u petak počeo hladiti završivši dan malo ispod 120 dolara. Američki prirodni plin je također skup, ali cijena je zasad na razinama ispod zadnjeg razdoblja skupih energenata (2004.-2008.). Doda li se tome velik fiskalni kapacitet EU (začudo i Hrvatske) za amortizaciju i puno jačih cjenovnih udara u fazi supstitucije izvora iz Rusije, što sam objasnio ovdje, očito je da Rusija agresijom na Ukrajinu postupno gubi i svoju ključnu geostratešku polugu – energente.
Kotarski je u tekstu još 8. ožujka objasnio da Rusija nema dovoljno provodnih cijevi prema Aziji kojima bi u skoro vrijeme mogla supstituirati europsku potražnju Kinom i Indijom, što „kolektivnom Zapadu“, da se poslužimo kremaljskom terminologijom, daje dovoljno vremena da oslabi Rusiju i zajedno sa sada već dokazanom ukrajinskom vojnom sposobnošću prisili Kremlj na zaustavljanje.
Kada kažemo „zaustavljanje“ ne mislimo samo na zaustavljanje rata u Ukrajini nego i na sprječavanje deklarirane ruske namjere vraćanja NATO pakta na granice prije 1997. i obnove sfere utjecaja bivšeg SSSR-a. Kako taj cilj Kremlja zadire u strukture EU i NATO-a (te ima i neposredne reperkusije na ključne odnose na jugoistoku Europe), interes je Hrvatske da politička doktrina Angele Merkel bude što prije zaboravljena. Pet važnih elemenata te doktrine su dobri odnosi s diktaturom (diktatorom) u Moskvi i skeptična ekvidistanca spram Rusije s jedne i SAD-a s druge strane, sve veća ovisnost EU o ruskim energentima, gašenje nuklearki, kaotičan pristup imigraciji, i uvažavanje Vučića kao ključnog igrača na prostoru bivše SFRJ. Sve jedno gore od drugoga, osobito ako uzmemo u obzir inducirane efekte takve politike: (1) histerična ideologizacija praktičnih pitanja energetike (Greta pokret), (2) petrifikacija nezavidnog političkog stanja u Srbiji i BiH i (3) jačanje krajnje desnice i ideologije neliberalne demokracije na valu protuimigrantske retorike.
Rezultat kompromisnog merkelizma nije bila samo odgoda rješenja u Ukrajini nego i odgoda rješavanja ključnog pitanja hoće li Rusija biti spriječena u deklariranoj namjeri destabilizacije Europske unije i djelomičnog vraćanja na stare odnose prije pada Berlinskoga zida? Konačni odgovor će zavisiti o tri stvari:
- Otpor naroda u srednjoj i istočnoj Europi
- Ruski manevarski prostor i unutarnja dinamika
- Slabosti unutar EU
Otpor naroda u srednjoj i istočnoj Europi
Ovaj čimbenik je ključan i zbog toga sam ga stavio na prvo mjesto. Ono što rade Ukrajinci je poruka Kremlju da shvate gdje su im granice. Isti anti-ruski mentalitet, uvjetovan povijesnim stradanjima, postoji u Poljskoj i na Baltiku. Poljska je sila; ne samo što je bogatija i sigurnija nego ikada u povijesti; ne samo što u stanju mirovanja ima više od 100,000 ljudi pod oružjem (mnogo više od Rusije po kilometru granice) i može mobilizirati jednako brojnu ako ne i brojniju vojsku nego Ukrajina; ne samo što kao dugogodišnja članica NATO-a raspolaže tehnologijom i vještinama koje su u startu značano veće od onih s kojima su Ukrajinci raspolagali u početku rata; Poljska ima toliko snažan povijesni nerv i moral da bi se danas, s ovakvom ruskom vojskom, lako mogao zamisliti historijski pad za Kremlj ključne isturene ispostave Bjelorusije ako Poljska bude uvučena u rat. Zbog toga je teško zamisliti da će Kremlj provocirati Varšavu jače od onoga što megafon Medvedev čini u verbalnim napadima u kojima je Poljake proglasio „političkim hijenama“.
Ne treba podcijeniti ni Baltik. Premda malobrojni, narodi Baltika dišu kao jedan. Uz iznimno snažno gospodarsko, logističko i vojno zaleđe tradicionalnih potpornih stupova (Finske, Švedske), tri baltičke države danas su puno veća sila od onoga što pokazuje broj stanovnika (Litva, Latvija i Estonija zajedno imaju oko 5,5 milijuna stanovnika). Bilo kakva vojna gužva na Baltiku suočila bi Rusiju sa širim područjem Skandinavije gdje živi 20-tak milijuna ljudi, a vojske, premda Švedska i Finska nisu u NATO-u, iznimno su dobro opremljene, uvježbane i motivirane. Ne zaboravimo da je samo malo zapadnije i energetski i financijski div u globalnim razmjerima – Norveška (radi ilustracije stvarnih odnosa spomenimo da državni naftni fond Norveške, zemlje od oko 5 milijuna ljudi, ima dva puta više imovine pod upravljanjem od Središnje banke Ruske federacije, zemlje od 146 milijuna ljudi). Baltički bi nerv, s obzirom na povijest i slatki okus slobode i ekonomskih uspjeha u zadnjih četvrt stoljeća, mogao biti moralno jednako jak ako ne i jači od nerva Poljaka.
U Rumunjskoj je čak i jedan notorni diktator kakav je bio Čaušesku uspijevao držati Staljina podalje od Bukurešta, što je dio dublje historijske priče o toj neobičnoj zemlji koju ni Turci nikada nisu uspjeli osvojiti, tako da ostaju nešto manje važne Bugarska i Slovačka te ključna država srednje Europe – Mađarska. Viktor Orban, „izumitelj“ koncepta neliberalne demokracije, u vučićevskoj je maniri pokušao sjediti na dvije stolice razvijajući prisne odnose s Kremljom, naširoko poslujući s ruskim oligarsima i služeći kao platforma za ruske narative o povratku tradiciji i navodnoj truleži Zapada i Europske unije (koju je svejedno dobro izmuzao kroz EU fondove). Njegova strategija je stvar prošlosti. Orban će pokušavati taktizirati i vjerojatno će dobiti predstojeće izbore u travnju (Fidesz zasad ima prednost pred ujedinjenom oporbom), no njegova moć je bitno oslabljena. I izbori mogu donijeti iznenađenja. Istina, Orban jest uspio uspavati mađarski protu-ruski nerv (ruski tenkovi su tutnjali ulicama Budimpešte zaboravljene 1956.), ali sada i najmanja pogreška ili promjena okolnosti u zadnjim tjednima izborne kampanje može biti kobna.
U svakom slučaju, otpor prema Kremlju u srednjoj i istočnoj Europi predstavlja ključnu i vrlo visoku barijeru koja stoji pred realizacijom širih strateških namjera Moskve. Možemo se samo nadati da će Kremlj, nakon što je zapeo u Ukrajini, to malo bolje shvatiti. S druge strane, važno je da čelnici istočnih zemalja ostanu smireni i razumni te da sami ne pomisle na kakav historijski avanturizam (kao u slučaju namjere Poljaka da preko Amerikanaca ustupe MIG-ove Ukrajini), jer Rusija je, ma kako slaba, ipak nuklearna sila. Emocije valja ostaviti po strani i tu notornu činjenicu uvijek imati na umu.
Ruski manevarski prostor i unutarnja dinamika
Možemo biti sigurni da Kremlj nije imao razrađen plan za ovako nepovoljan razvoj događaja. Oni ne razumiju modernu Europu i predanost naroda sigurnosnim i civilizacijskim temeljima koji su uspostavljeni nakon pada Berlinskog zida. Zbog toga je upitno kakvi su mentalni kapaciteti Vladimira Putina i suradnika za prilagodbu realnosti koja ih u vidu ukrajinskih Javelina svakodnevno šamara posred lica. Prvo, treba vjerovati vijestima, iako one iz Rusije pristižu na kapaljku i ne mogu se provjeriti, da je tamo došlo do unutarnje homogenizacije te da je potpora javnosti Putinu (koja nikada nije pala ispod 60%), u usponu. U krizama je uvijek tako, barem u prvih nekoliko mjeseci. Osobito kada se svatko s transparentnom na ulici može smatrati disidentom kojem prijeti zatvorska kazna do 15 godina. Igra istine će doći malo kasnije, no Putin do daljnjega ne treba brinuti za potporu javnosti.
Drugo, bez obzira na vjerodostojnost informacija o vojnom stanju na ukrajinskom terenu (logistički problemi, ljudski i tehnički gubici, povijesni kraj rigidnog hijerarhijskog modela zapovijedanja u modernom ratovanju), ne treba se zavaravati i pomisliti da je blizu kraj ruskih kapaciteta za vođenje rata. Ako imaju snage za kopneno spajanje Krima preko istoka Ukrajine (zato Muripolj iz ruske perspektive „mora pasti“) i eventualno (i sada se barem privremeno čini manje vjerojatno) osvajanje juga do Odese, možemo biti sigurni da će Kremlj pokušati to izvesti. To je jedini način da se ovaj ratni pohod na domaćem političkom tržištu opravda i uz pomoć davno ustrojene goebelsovske propagandne mašinerije prikaže kao – uspjeh. U kremaljskim glavama vjerojatno se doima „racionalno“ sjesti za stol s takvim polazištem i pregovarati.
I glavni „kurir“ Kremlja prema Zapadu, Recep Tayyip Erdogan, na tom tragu već govori da Rusiji treba omogućiti „časni uzmak“. Sigurno je da tako misli i većina zapadnih čelnika, samo o tome ne govore javno. Jer spajanje riječi „časno“ s Rusijom u ovom trenutku nema političku prođu. Nakon verifikacije razmjera zločina u Mariupolju i razotkrivanja sudbine nekoliko stotina tisuća Ukrajinaca koji su „transferirani“ u Rusiju možda će se na dulje vrijeme zatvoriti vrata za „časni“ uzmak u očima “kolektivnog Zapada”. A nešto će se pitati i Ukrajince koji sjede u prvom redu za pregovaračkim stolom. Da, Amerika ima polugu prema njima, no kako to u ratovima i nakon njih obično biva, ljudi koji drže oružje u ruci imaju mentalitet i energiju koju diplomati i knjiški moljci teško kontroliraju. Stoga pregovori neće biti laki kada i ako dođu do neke ozbiljne točke. Rat će se samo nastaviti drugim sredstvima, a Rusija će (sigurno) postaviti neprihvatljive uvjete. Mnogi će se želuci okrenuti – ne samo zbog toga što Krim neće moći biti predmet pregovora i što su Lugansk i Donjeck do daljnjega za Ukrajinu vjerojtno izgubljeni – nego i zbog toga što će na stol sletjeti ruski zahtjev za ukidanje sankcija. To će se dogoditi u trenutku kada će mediji biti puni informacija o sve čvršćim dokazima o tome da se ruskom vojnom djelovanju po civilnim ciljevima pripisuje nekoliko tisuća izgubljenih života, a tko zna, možda i više. Koncesija režimu koji se drznuo to učiniti u srcu Europe možda će se pokazati previsokom cijenom i prevelikim rizikom, jer povjerenje je nepovratno uništeno. Ali opet, nismo li i mi pregovarali s Miloševićem nakon Vukovara? Vjera u moć pregovora i časnih uzmaka možda je puki wishfull thinking, a možda i nije. A opet, ovaj se kremaljski režim možda doveo do toga da alternative definitivnom zatvaranju prema Zapadu i okretanju prema samome sebi i Istoku (Kini) više nema.
Kako to izgleda u kremaljskim glavama; postoji li u njima neki još gori scenarij ako osjete da su svi mostovi spaljeni (ili da su ih spalili sami, svejedno je)? Upravo je izostanak razumne alternative, što nije stvar budućnosti nego je možda već tu, ono što najviše brine. Čak i ako borbe zastanu, a Rusija se prebaci na skromnije, rezervne strateške ciljeve na istoku Ukrajine, ona neće moći prestati ratovati u Ukrajini iz jednostavnog razloga što će Ukrajinci koristiti svaki trenutak ruske slabosti za prijelaz u protunapad, a Kremlju će stanje latentnog sukoba biti potrebno kako bi čvrsto držao vlast. Na koncu, sukob smanjenog intenziteta zapravo nikada od aneksije Krima 2014. nije ni prestao, te bi neki oblik rata mogao potrajati godinama, pa i desetljećima dok se sjećanja i političke doktrine obje strane ne promijene. I naš Domovinski rat trajao je četiri godine, a uzmemo li u obzir i period reintegracije Podunavlja, gotovo šest.
U tom kontekstu na važnosti dobiva u medijima mnogo puta zabilježena Putinova osobna priča koju je često prepričavao o tome kako je kao dječak lovio štakore. U sjećanje mu se usjekla epizoda kada je loveći jednoga bio siguran da ovaj nema kud i da ga je pritisnuo uza zid. Štakor ga je onda – napao. Na tragu simbolike ove osobne priče ruski bi se diktator mogao osjetiti kao štakor iz djetinjstva – bez mogućnosti izbora, „prisiljen“ na očajnički potez kojim bi pokušao uz pomoć faktora iznenađenja preokrenuti strateški izgubljenu situaciju u svoju korist. Uostalom, Rusija je ovaj rat službeno proglasila „egzistencijalnim“ – ona se zapravo već osjeća kao Putinov štakor – i ne ulazeći u racionalnost takve pozicije, s tim osjećajem agresora treba računati. Osobito kada se riječ „egzistencijalno“ spominje i u kontekstu ruske nuklearne doktrine. Uporaba te vrste oružja prema službenim ruskim izjavama moguća je u slučaju „egzistencijalne“ prijetnje, štogod to značilo. Za ruske vlastodršce je tipičan novogovor koji treba pažljivo dešifrirati jer smisao njihovog političkog govora nije da otkrije nego da prikrije stvarnost i stav. Dakle, kroz metaforu štakora ne mislim na pozitivno iznenađenje – pokušaj vraćanja Rusije u okrilje zapadne civilizacije, to je sada nezamislivo – nego na negativna iznenađenja kao što su korištenje taktičkog nuklearnog oružja ili izravna provokacija radi testiranja sposobnosti NATO pakta da doista aktivira ono čemu su svima puna usta – famozni članak 5 Povelje, koji do sada nikada u stvarnosti nije testiran.
Kremlj može dugo ekonomski izdržati strategiju životno ugroženog štakora koji sjedi na balističkoj raketi s nuklearnom glavom ako postoji unutarnja politička potpora odnosno dovoljno čvrsta kontrola društva (a izgleda da će dugo postojati) i dok Kina, Indija i pragmatični „spavači“ na Zapadu neke prozore Rusiji drže otvorenima. Taj scenarij je za Rusiju ekonomski vrlo loš, gotovo katastrofalan, ali imamo posla s režimom koji već dugo interpretira svoj položaj kao položaj štakora kojem nisu ostavljene dovoljne mogućnosti izbora. Režim sada trajno ostaje bez najmodernije tehnologije u vojnoj industriji i industriji ekstrakcije energenata koju ne može brzo nadomjestiti iznutra ili iz Azije; trajno ostaje i bez stotina milijardi dolara i eura na zapadu blokiranih deviznih rezervi. Međutim, struktura gospodarstva i društva je takva da Rusija može dugo trošiti tri stvari koje ima u izobilju: željezo, energiju i – ljude. A u zemlji od gotovo 150 milijuna ljudi vjerojatno ima inženjera koji kopiranjem i postupnim prilagođavanjem mogu na kakav-takav način primijeniti moderne tehnologije. Ako su Kinezi uspjeli u tome kroz nekoliko desetljeća, zašto ne bi mogli i Rusi? Volga umjesto BMW-a. Nuklearne glave ju istovremeno štite od konvencionalnog ratnog poraza koji bi bez nuklearne prijetnje bio neminovan. Kolikogod to grozno zvučalo, fašistička retorika i vrijednosti – „filozofske“ inačice strategije Putinova štakora – toliko su duboko prožele ruski režim i društvo, da na osnovu te negativne energije Rusija može životariti i (ipak ograničeno) ugrožavati svijet oko sebe dugo vremena, jer su unutarnje političke alternative odavno temeljito uništene.
Sjetimo se samo kolike je poraze, sankcije i osiromašenja građana Srbije preživio Slobodan Milošević kroz cijelo desetljeće devedesetih, nakon čega je Srbija iz kolektivnog sjećanja uspjela izbrisati sliku svega što je prethodilo bombardiranju 1999. Pouka glasi da totalitarni režimi koji pronalaze inspiraciju u imperijalnim idejama razmjerno lako i dugotrajno mogu ići iz poraza u poraz i pri tome posve izbrisati objektivnu sliku stvarnosti iz kolektivnog sjećanja. Gledano izvana, to je potpuno iracionalno, ludo, samouništavajuće, ali termini i strateške kalkulacije imperijalnih režima na zalasku izgledaju potpuno drukčije iznutra nego izvana. Zašto onda nešto slično na unutarnjem planu ne bi mogao postići i Vladimir Putin kada je retorička, taktička i svaka druga sličnost s Miloševićevom Srbijom, izuzev nuklearnog oružja, tako napadno vidljiva?
Današnja Rusija je puno bolje pripremljena za takvu strategiju od Srbije s početka 90-ih. Rusija je i prije agresije imala višak na tekućem računu platne bilance (veći devizni priljev od odljeva). Uvoz će zbog pada realne domaće potrošnje i rublje dodatno pasti, što znači da i uz prepolovljen izvoz i pad BDP-a za nekih 20-30% Rusija može dugo životariti i ratovati. I kao što smo vidjeli, ne mora financijski defaultirati jer joj je javni dug malen (oko 20% BDP-a) zahvaljujući pripremi za ovo kroz dugogodišnju fiskalnu disciplinu, što otvara prostor za značajno povećanje unutarnjeg duga u narednim godinama. Divertiranje međunarodne razmjene prema Kini i Indiji će se nastaviti. Još od sankcija nakon Krima 2014. Rusija provodi ekonomski program “Rusija-tvrđava” koji se svodi na klasične metode uvozne supstitucije. Proizvest će Rusi svoju mozzarellu kao što je i McDonalds preko noći postao Ujka Vanja. Time će globalni ekonomski patuljak, koji ni prije agresije nije pripadao u deset najvećih gospodarstava svijeta (kao što je Ivica Brkljača nedavno pokazao u tekstu na Labu) postati još manji. S financijske strane, Rusi možda doista ostvare naum o povratku zlatnom standardu (ako uopće imaju dovoljno zlata u Rusiji) kako bi stabilizirali cijene na višoj razini uz monetarnu i fiskalnu ekspanziju kojom mogu još neko vrijeme financirati rat i prilagodbu gospodarstva, a sve to u maglovitoj nadi da će se globalne okolnosti jednoga dana promijeniti i otvoriti im neku novu povijesnu prigodu. Uistinu, ako ova garnitura u Kremlju preživi ovo na unutarnjem političkom planu, zatvaranje i čekanje novih prigoda možda im ostaje jedina „racionalna“ opcija; ne bi bilo prvi put u povijesti da Rusija završi u povijesnom limbu. Prava mudrost Zapada bit će kako ipak neke kanale u svrhu kontrole eskalacije sukoba držati otvorenima, a u isto vrijeme čvrsto držati linije koje Rusija ne smije (jer ne može) prijeći.
Slabosti unutar EU – slabosti liberalnih demokracija
Kada je riječ o promjenjivim globalnim okolnostima koje bi se u nekom trenutku mogle okrenuti u korist hibernirane i ekonomski manje Rusije koja gradeći i proširujući cjevovode prema Aziji u ovom scenariju ostaje čekati svoju priliku, na prvom se mjestu nalazi napeti odnos Amerike i Kine. Na drugom je igra na kartu slabosti liberalnih demokracija. Početni odgovor Zapada mogao bi stvoriti iluziju da je ta karta za Rusiju zauvijek izgubljena. No, zapadna su društva dinamična i otvorena, te samim time podložnija promjenama od petrificiranih diktatura kakva je Rusija. Rusija ima dugo iskustvo korištenja slabosti liberalnih demokracija i upravo ih je ta ideja (pogrešno) uvjerila u našu dekadentnost, razjedinjenost i nesposobnost. Iz perspektive „muževnih“ likova u Kremlju mi smo samo razmaženi kmečavci koji padaju u depresiju i protestiraju ako nam realna primanja padnu za 0,9%, a država ne dobaci neku kost, bez ikakvog osjećaja za povijest i velike ideje. Ukratko, u njihovim distopijskim očima i mi smo civilizacija na zalasku.
Nismo li? Ne treba odbaciti mogućnost da će se karte u nekom trenutku posložiti tako da se Putinu ili njegovom nasljedniku u Kremlju učini da bi strategija hibernacije i čekanja bolje povijesne prigode mogla predstavljati izlaz. U toj strategiji Rusija bi se pretvorila u zemlju u limbu kao trajni remetilački faktor umjerene snage prema Zapadu (prema Ukrajini pogotovo), dok bi bez značajnijeg otvorenog ratovanja na zapadu, kroz nekoliko godina, moguće i s novim licem Putinova nasljednika, režim (čitaj: pripaa+dnici FSB/KGB „političke škole“) radio na daljnjem razvoju odnosa preko Indije do Kine, čekajući da neki novi poremećaj na Zapadu omogući novi „ubod“.
Zapad u ovom trenutku drži mnoge karte u svojim rukama. No neke si je uistinu sposoban sam izbiti. Tendencije sve lakšeg korištenja instrumenata iz repertoara diktatura, isključivost, agresivnost prema vlastitim građanima koji ne misle kao i trenutna vlast, teror u medijima i na društvenim mrežama prema neistomišljenicima – sve to godinama promatramo kako se razvija i raste kao kakva društvena bolest. Postavlja se pitanje kakve scenarije unutarnjeg slabljenja zapadnih liberalnih demokracija možemo zamisliti, a koji mogu dovesti do političke polarizacije, slabljenja potpore javnosti Ukrajini i NATO savezu i otvaranja prigoda Rusiji da pronađe neke nove tihe saveznike kakve je godinama imala u političkim i energetskim krugovima u Mađarskoj, Njemačkoj i Austriji, te među nekim intelektualcima, think tankovima, rubnim političkim strankama i kandidatima i medijima, mnogo šire izvan srednje Europe?
Prvi je scenarij preambicioznih i slijepih „maminih sinova“ među zapadnim političarima. Među zapadnim čelnicima danas je jedan Macron koji je necijepljenim sugrađanima otvoreno prijetio terorom. Tu je Justin Trudeau koji se drznuo prosvjednicima zamrzavati bankovne račune pod egidom izmišljenog „izvanrednog stanja“ u državi. Tu su i članovi administracija koje su bez ozbiljnih medicinskih dokaza o tome da radikalne mjere (lockdown, 2G, proizvoljne zabrane kretanja) mogu zaustaviti širenje zaraze diskriminale i segrerirale svoje građane u pandemiji. Siguran sam da političari koji su donosili takve odluke još uvijek nisu svjesni ne samo svojih pogrešaka, nego ni dubine društvene korozije zbog nepovjerenja koje su pokrenuli. Na koncu, oni su pratili istraživanja javnog mnijenja i znali su da je većina građana podržavala to što su radili, pa im se čini da prigovori koje ovdje ističem ističu samo ekstremisti. U sprezi s nestankom kritičkoga duha, a osobito zbog toga što su glavni mediji izgubili odmak od politike i pristali unisono bubnjati u tonove koje diktira politika, ti mlađi političari novoga kova i novoga doba kojoima je 1989.-ta mutna i u sjećanju i u knjigama koje su čitali (Macron je rođen 1977.), vrlo lako mogu oboljeti od sindroma pretjeranog samopouzdanja. Ne tvrdim da je Macron taj, naprotiv, samo ističem da svaka nova generacija gradi nova iskustva i nova sjećanja koja nemaju čvrsta sidra kakva imaju starije generacije. U takvim uvjetima nije teško zamisliti utrku između Kremlja i Zapada do dna, koju se moglo izbjeći. Ne mislim da je opasnost eskalacije koja bi uključivala uporabu strateškog nuklearnog oružja velika, jer na zapadu je mnogo država, a one su unutar sebe i dalje demokratske, što znači i podložne uobičajenim provjerama i ravnotežama, no opasnost za „race to the bottom“ s Rusijom, ne samo ruskom krivnjom, nakon iskustva pandemije više ne možemo ostaviti potpuno po strani. Drugim riječima, nuklearnoj sili uvijek treba ostaviti prostor za, ako ne častan, a ono barem – uzmak. Sjetite se štakora.
Drugi je scenarij stvaranja nove vrste „zapadnog jednoumlja“. Nesporno je da je Viktor Orban deset godina igrao za Kremlj; nesporno je da je alt-right pokret, točnije, jedan njegov dio osjetio neodoljivu, iskonsku bliskost s ruskim neo-fašizmom koji je ideološku snagu crpio iz povratka vjeri, tradiciji, muškosti i borbi protiv LGBT prava; nesporno je da je i dio krajnje ljevice u kremaljskom „velikanu“ vidio nostalgični priziv na „dane slavne prošlosti“ kada su komunisti iz Kremlja i s Trga Lubyanka drmali Europom. No, isto je tako nesporno da oni koji sebe monoplistički nazivaju „liberalnim demokratima“ potonje doživljavaju kao arhetipske političke (i ne samo političke) neprijatelje ne razumijevajući bit konzervativnih pozicija. Hoće li oni pokušati iskoristiti ovaj trenutak da isključe (cancel – ponište, otkažu) konzervativne ideje iz politike i društvenog života? Predstojeća hajka bit će dramatična pogreška ako politički mainstream na vrijeme ne shvati da najveći dio neo-konzervativnog pokreta nikada nije nasjeo na historijsku podvalu bivših sovjetskih tajnih službi (FSB, ex KGB). One su u kaosu devedesetih godina odabrale prvu ideologiju koja im se našla pri ruci, a koja je bila politički funkcionalna za njihov jedini stvarni cilj – kontinuitet vladanja u Kremlju. Drugim riječima, da je komunizam mogao i dalje funkcionirati kao privlačna ideja i da su se Rusi počeli paliti na gay prava, špijuni bi ne trepnuvši ostali ono što su bili – komunisti, a ako zatreba, organizirali bi i gay pride na Crvenom trgu u Moskvi. Dio zavedenih na alt-right strani u zapadnim demokracijama sada je u fazi bolnog osvješćivanja. Dio će ostati nepovratno zaljubljen u slitinu sastavljenu od ruskog tenkovskog željeza i Kirilovih križeva, puni razumijevanja za strongmana u Kremlju i strategiju štakora koji nije imao drugog izbora nego – stješnjen uza zid – napasti. No, to će biti manjina. I oduvijek je bila manjina na radikalno konzervativnoj strani. A ako ćemo biti pošteni, nije li upravo Trumpova administracija godinama upozoravala Njemačku na pretjeranu ovisnost o ruskim energentima i nudila alternativne projekte, i nije li upravo ta administracija otvoreno nastojala mijenjati strategiju Angele Merkel? Stvari očito meandriraju; nisu ideološki jednostavne i linearne, kako bi to voljeli ideolozi u politici.
Zaključak u ovom dijelu glasi: Zapad nikada neće ostati čvrst spram Rusije ako prigrli političku kulturu otkazivanja-poništavanja i pokuša odbaciti neo-konzervativizam koji nastanjuje kuću zapadne liberalne demokracije jednako kao i liberalni centar i socijaldemokracija. Naposljetku, upravo je rani neo-konzervativizam personificiran u Reganu i Thatcherovoj bio najsnažnija ideološka sila u pobjedi zapada u finišu Hladnoga rata osamdesetih. To sam objasnio u tekstu od 27. veljače u kojem sam najavio da će Istok ovoga puta biti obranjen. Iz te perspektive, najveće umijeće sinova sovjetskih tajnih službi koji desetljećima vladaju Rusijom leži u sposobnosti mimikrije i hakiranja – oponašanja i prilagodbe dijelova konzervativne ideologije. Time su Zapad, koji je zaboravio da ideje drukčije funkcioniraju na kremaljskoj političkoj podlozi koja nije demokratska, doveli u stanje idejne konfuzije penetrirajući u njegovu civilizacijsku dušu dublje nego što je to ikada pošlo za rukom Staljinovim majstorima spletki, pa i onim carskim majstorima koji su početkom 20. stoljeća sastavili Protokole sionskih mudraca dva desetljeća prije nego što će ta antisemitska knjiga u najvećem zapletaju povijesne slučajnosti inspirirati samog Adolfa Hitlera.
Treći je scenarij kompromitacije i korupcije. Treća slabost Zapada je slabost onoga što zovemo „briselska birokracija“. Nakon vrlo dobro koordiniranog europskog odgovora kroz program Next Generation EU 2020. uslijedila je blamaža s netransparentnom nabavkom cjepiva. Kada Ursula von der Leyen nešto oštro poručuje Putinu i govori o nabavkama energenata kroz zajednički sustav europskih nabavki neizbježno se nameće dojam o kompromitiranom sustavu koji simbolizira nerazjašnjena „Pfizer SMS“ afera kojom je osigurano (ne i definitivno kupljeno) pet milijardi doza cjepiva. I bude se sjećanja na afere predsjednice Komisije dok je bila njemačka ministrica obrane u vladi Angele Merkel čija je politika spram Rusije recentnim događajima kompromitirana. Doda li se tome i činjenica da europski potrošači snose najveći teret rasta cijena energenata jer državni proračuni posvuda grizu značajan dio moloprodajnih cijena energenata (u Hrvatskoj pola), dobivamo tešku eroziju osjećaja da smo „svi u ovome zajedno“. Opet se zabija onaj stari klin između „elita“ i „naroda“. Jasno je kako ovaj problem unosi buduće sjeme razdora u zasad kompaktan odgovor Zapada spram ruske agresije i to je velika šteta, jer europski sustav zajedničke nabavke uistinu jest moćan alat i jedini izlaz za male zemlje poput Češke ili Slovenije koje nisu dovoljno velike da bi imale samostalnu pregovaračku moć, te nemaju vlastite LNG kapacitete, a poput Slovenije, sa zakupom postojećih su zakasnile. Početak rada LNG-a na Krku 2021. za Hrvatsku predstavlja nevjerojatan dodir povijesne sreće, pa Plenković sada mirnije gleda kako se Janša znoji.
Tri slabosti europske liberalne demokracije u ovom trenutku ne umanjuju snagu inicijalnog europskog odgovora i izglede da on značajno otupi kremaljsku oštricu. Međutim, važno ih je identificirati i imati na umu. Dobri poznavatelji Putinovih javnih nastupa odmah su prepoznali kako je riječ o tri političke rane u kojima Kremlj stalno vrti svoje retoričke prste, njušeći krv. Stoga upravo vlastite slabosti treba imati na umu i sklanjati ih. Jer, ako se sjetimo doktrine štakora koji osjeća da nema kud, pravi izazovi za Europu možda tek slijede.