Prvi rafalni gospodarski pregled koji je bio vezan uz situaciju u Ukrajini objavio sam 20. veljače, dan prije Putinovog govora u kojem je objavio potpisivanje ukaza o priznanju odmetnutih “republika” Donjecka i Luganska. Rat je počeo 24.-og u ranim jutarnjim satima, pa bismo mogli reći da su rafali iz naslova nažalost najavili one stvarne. Pogledajmo kako su ostarjele dvije ključne teze iz tog prvog rafalnog pregleda, od kojeg je prošlo više od 40 dana:
- Najvažniji indirektni kanal utjecaja svakako je inflacija odnosno cijene energenata (važnije od trgovačkih veza, turizma i sl.), a prognoze su potpuno neizvjesne (sve je moguće i treba biti spreman – tada sam naveo raspon prognoza cijene sirove nafte od 70 do 150 dolara, vrhunac je u međuvremenu bio na 130, no godina je tek na početku).
- Planirano zaoštravanje monetarne politike ECB-a moglo bi naići na prepreke; moguća je i odgoda monetarnog zaoštravanja u Europi ako se situacija na trenutke počne otimati kontroli i zaprijeti širim posljedicama.
Inflacija
Prva teza je, nažalost, dobro ostarjela. Kriza iz Ukrajine se snažno prelijeva preko inflacije, a Europa na to nije bila spremna (sada su svi, odjednom, iznenađeni).
Nakon što je u petak objavljena prva procjena inflacije u europodručju za ožujak od šokantnih 7,5%, što je najviša stopa inflacije u zadnjih 40 godina u Europi, naredni će dani donijeti puno nervoze, osobito kada Državni zavod za statistiku 15. travnja objavi sličan podatak za Hrvatsku. Pri tome će još jedan cjenovni udar biti izmjeren u travnju (objava podatka u svibnju) jer je od 1. travnja cijena električne energije za kućanstva rasla oko 10% (udjel u potrošačkoj košarici oko 6%), a plin oko 20% (udjel oko 2%), dakle još 1% inflacije samo po osnovi plina i struje.
Prema Eurostatu, cijene energenata u europodručju bile su 45% više u ožujku ove godine nego u ožujku prošle. O tome da energenti kolo vode svjedoči i činjenica da je indeks cijena porastao za puno manjih 3,4% kada se iz obračuna isključe cijene energije. Nakon isključenja cijena hrane, na koje cijene energenata utječu najbrže i najjače, inflacija je iznosila 3%. A cijene usluga, koje su najmanje podložne utjecaju energenata, rasle su po stopi od 2,7%.
Ovakvo gledanje na inflaciju ne služi tome da se umanji problem nego da se bolje shvate uzroci. Ukratko, svjetske cijene energenata koje su se od lockdowna 2020. do početka 2020. približno utrostručile, povećale su se još za oko 25% u veljači i ožujku. Učinci ruske agresije na Ukrajinu nadovezali su se na otprije prisutan trend.
Još nemamo sve indekse cijena u bazi Eurostata za ožujak (7,5% je samo prva procjena), ali na temelju podataka do veljače ove godine možemo ilustrirati koliko je rast u pojedinim državama članicama iznosio do tog trenutka. Na Slici 1 promatramo cijene goriva i maziva za kućanstva koje su na puno većoj razini nego prije pandemije. Druga važna stvar je da se rast uglavnom odvio u proteklih nekoliko mjeseci, što je strašan šok u kratkom roku. Treća važna stvar je da je Hrvatska do veljače imala maloprodajne cijene na 25% većoj razini nego 2015. To daje rast od oko 3% na godinu u proteklih 7 godina što se ne doima tako strašno (plaće su rasle brže), no poanta je u tome da su prikazane razine cijena već u veljači bile osjetno veće nego prije pandemije i da je rast koncentriran u samo nekoliko proteklih mjeseci.
Izvor: Eurostat
To vidimo na Slici 2 koja pokazuje koliki se postotak promjene cijene goriva i maziva od 2015. naovamo dogodio u kratkom razdoblju od rujna 2021. do veljače 2022. Više od polovine rasta u gotovo sedam godina koncentrirano je u samo pola godine.
Uočite i ogromne razlike u okviru srednje i istočne Europe. Rumunji, Česi, Slovenci, Litavci i Bugari potpuno su otpustili kočnice – čak 60% sedmogodišnjeg porasta koncentrirano je u samo šest kritičnih mjeseci. Ali Poljaci su vozili u suprotnom smjeru – oni su raznim mjerama obarali cijenu dok je svugdje drugdje rasla (osim na Malti gdje ju drže fiksnom). I Mađari su prilično prigušili rast. Hrvatska komparativno gledano nije postupala jako loše sa “samo” 40% koncentracije rasta u promatranih šest mjeseci (u tom razdoblju smo imali dva mjeseca zamrzavanja cijena). Ne može nas utješiti to što je većini drugih cijena više rasla.
Izvor: Eurostat
Najgore je što će tek podaci za ožujak do kraja zaoštriti ovaj prikaz. Udjeli rasta nakon rujna prošle godine u gotovo sedam proteklih godina popet će se do 80%. Tako će biti još vidljivije biti kako su se Poljaci, Maltežani i Mađari ponašali drugačije od ostalih, poručujući: “može se, bili smo spremni”. Drugi nisu.
Hrvatske mjere komparativno nisu loše jer je manje od 50% sedmogodišnjeg rasta cijene goriva koncentrirano u šest mjeseci, a uz to:
- Limitiran je rast HEP-ovih naknada (efekt mjere 460 milijuna kuna).
- Smanjen je PDV na plin, s time da je stopa za plin dodatno spuštena na 5% kroz prijelazno razdoblje od godinu dana (onda će se vratiti na 13%).
- Smanjen je PDV na neka osnovna dobra (npr. meso i mesne prerađevine, ulja, riba, voće, povrće) s 13% na 5%. Ukupan efekt kroz niži PDV za obje mjere je 2,1 milijardi kuna.
- Uvedene su subvencije za troškove plina u visini 10 lipa po kWh za kućanstva i 15 lipa po kWh za male poduzetnike (ovaj dio će se financirati prodajom emisijskih prava na burzi, efekt mjera 1,2 milijardi kuna)
- Uvedene su subvencije za troškove energije do 200 kuna za oko 700 tisuća ljudi s nižim primanjima, uglavnom umirovljenika s mirovinama ispod 4,000 kuna na mjesec (efekt mjere oko 800 milijuna kuna).
- Dodatne potpore poljoprivrednicima i ribarima u iznosu od 250 milijuna kuna.
Ukupan javni trošak ovih mjera iznosi 4,8 milijardi kuna ili gotovo 1% BDP-a. Međutim, možemo razgovarati o tome da su i takve, značajne mjere, “too little, too late”. Goriva su ostala na stopi PDV-a od 25%, uz značajan udjel trošarina tako da vladin ugriz u maloprodajnu cijenu i dalje iznosi oko 50%. Državni proračun na kratak rok neće ostati bez značajnog dijela prihoda, a maloprodajna cijena goriva nastavlja jako varirati na tjednoj razini i udarati na kućne budžete. To utječe na smanjenje ukupne potrošnje, a moglo je biti drugačije da se cijene određuju uz pomoć druge formule koja bi reflektirala veću spremnost države da se odrekne dijela prihoda u razdobljima cjenovnih šokova.
Monetarna politika
Moja druga teza iz prvog rafalnog gospodarskog pregleda od 20. veljače glasila je da planirano monetarno zaoštravanje u europodručju može naići na prepreke ako se “zagužva” oko Ukrajine. I bogme se zagužvalo. Međutim, monetarni jastrebovi i dalje ponavljaju onu Friedmanovu da je “inflacija uvijek i svuda monetarni fenomen” jačajući pritisak na zaoštravanje monetarne politike ECB-a. ECB je na tom tragu već donio odluku o smanjenju kvota otkupa obveznica, ali u govoru glavnog ekonomista Philipa Lanea od prošlog petka počela je gradnja odstupnice. On sada spominje “dvostranu opcionalnost” buduće monetarne politike, pa kaže: S druge strane, trebamo također biti potpuno spremni na primjeren način revidirati našu monetarnu politiku ako šok cijena energenata i rusko-ukrajinski rat dovedu do značajnog pogršanja makroekonomskih izgleda i smanje srednjoročne prognoze inflacije.
Mogao bih se kladiti da će nadolazeći podaci (eng. incoming data), ta omiljena fraza centralnih bankara kada tumače o čemu ovisi “opcionalnost monetarne politike”, jako zabrinuti ekipu u ECB-u i ubrzo promijeniti njihovu retoriku, a onda možda i odluke. Prvu naznaku loših “incoming data” vidimo u podacima o pouzdanju potrošača za ožujak. Riječ je o najbržoj statistici koja, premda zavisi o rezultatima anketa (dakle, vrlo je “soft”), pokazuje trenutni razvoj situacije u glavama potrošača (a to jako utječe na ponašanje). Indeksi pouzdanja vratili su se na razinu iz svibnja 2008. (a znamo što je potom uslijedilo) i nalaze se tek malo iznad razina u vrijeme lockdowna 2020. Kako nije riječ samo o psihološkim učincima ruske agresije nego i o refleksiji nakon inflacijskog udara u ožujku, prikazana promjena ponašanja potrošača neće proći bez snažnog utjecaja na realnu potrošnju i gospodarsku aktivnost. Pitanje je samo koliko će ECB-u trebati da shvati što se događa i procijeni srednjoročne posljedice na inflaciju koja bi se u srednjem roku mogla zaustaviti zbog usporavanja rasta ili recesije.
Izvor: Europska komisija
ECB se ravna prema srednjoročnim projekcijama inflacije, a to znači da tek trebaju izvrtiti nove rezultate svojih modela kako bi se uvjerili da će inflacija 2023. i 2024. biti niža nego što su očekivali. Za to će pričekati još svježijih podataka kako bi bili sigurni jer primjerice pouzdanje menadžera u industriji u ožujku još izgleda razmjerno uredno i ne ukazuje na recesiju kao gornji prikaz. I podaci s tržišta rada i dalje su dobri – radnici su traženi, nezaposlenost u padu. Stoga će sigurno biti i onih koji će misliti da je ovo što vidimo na gornjoj slici samo kratko i prolazno i da će Europa već do ljeta biti na utabanom kolosjeku gospodarskoga rasta. Na koncu, niti jedna službena prognoza koja je revidirana unazad mjesec dana (npr. Unicredit, Raiffeisen, EBRD) ne predviđa novu recesiju.
Amerika nije izuzeta iz ove priče iako oni proizvode dovoljno energije (najveći su proizvođač energenata na svijetu) zbog čega se često čuje teza kako im ovaj kaos u Europi odgovara jer će izvoziti više energenata po višim cijenama. Međutim, gospodarstvo nije igra nulte sume i Amerikanci to dobro znaju te su i njihove strateške i gospodarske kalkulacije malo kompleksnije od salda u razmjeni energenata na što su fokusirani površni komentatori. Najnoviji “incoming data” u SAD-u donekle su razočarali (stopa kreacije novih radnih mjesta u ožujku ispod očekivanja), a FED najavljuje agresivno dizanje kamatnih stopa nakon prvog pomaka za 0,25 postotnih bodova prema gore. Zbog toga se krivulja prinosa (prinosi državnih obveznica za različita dospjeća) izobličila i u petak po prvi put nakon 2019. potonula u minus (negativan nagib,) što može (ali ne mora) najavljivati recesiju u naredna 12-24 mjeseca (ovdje pročitajte više o interpreetaciji negativne krivulje prinosa).
Je li odnos EU prema agresiji na Ukrajinu na kocki zbog pada životnog standarda?
Priče o cijenama energenata i monetarnoj politici govore o inerciji u ponašanju i donošenju ekonomskih odluka. Inercija je s jedne strane prirodna; ipak želimo neki stupanj sigurnosti prije nego što promijenimo načine gledanja na stvari i političke odluke. S druge strane, vremena su takva da se događaju vanjski šokovi čija snaga nije zabilježena u novijoj povijesti (lockdown 2020., veliki rat 2022., a prije toga recesija 2008./09.). Snaga šokova ne pita za vrijeme koje je u ljudskim glavama potrebno da donositelji odluka shvate novu stvarnost. O tome je bila glavna poruka Koronaekonomike: pet jahača apokalipse, knjige koju sam napisao s Kotarskim na proljeće 2020.:
Svijet bi u XXI. stoljeću mogao ući u razdoblje kraćih i intenzivnijih razdoblja gospodarskog rasta koja će biti isprekidana vrlo kratkim, ali snažnim kolapsima ekonomske aktivnosti … sve to može povećati kolebanja gospodarske aktivnosti i suziti prozore mogućnosti u kojima će države u kraćim razdobljima gospodarskog rasta morati oporaviti i akumulirati fiskalne i druge kapacitete javnih politika. Propusti vođenja razboritih politika u kraćim periodima rasta mogli bi imati opaku cijenu. Svijet povećanih kolebanja i rizika bit će svijet koji neće lako praštati nedostatak pameti.
Nije trebalo ni dvije godine nakon epohalnog lockdowna 2020. kada su ovi reci napisani, da se prognoza povećanih kolebanja potvrdi, a Europa nađe u sličnoj situaciji kao u ožujku 2020.
Jedni će reći da se trenutno stanje ne može usporediti sa zaustavljanjem u lockdownu 2020. i da ne treba paničariti (i bit će u pravu), ali komentatori puni razumijevanja za ruski “odgovor” (još jedan eufemizam za agresiju) dodatno će naglasiti da nam sankcije Rusiji onda uopće nisu trebale jer smo si sami “nabili” ovaj trošak i rizik. Ne slažem se s time. Sankcije su bile itekako potrebne jer su na vagi puno teže, historijske stvari; i deseci tisuća ljudskih života, a u perspektivi nekog lošijeg raspleta (koji sada, dijelom zahvaljujući upravo sankcijama, nije pred nama) i puno više.
Pouka glasi da naši ekonomski modeli i institucije funkcioniraju na bazi pretpostavke o sporom, normalnom odvijanju ekonomskih kriza kakvo je obilježilo dugo razdoblje od 1945. do 2008. na Zapadu. To vrijeme je nepovratno prošlo i tome se treba prilagoditi. U uvjetima povećanih kolebanja ključna je brzina, po mogućnosti anticipacija, i uvjerljiv odgovor na šok.
Mi koji smo nakon pada Berlinskog zida više ili manje bolno iskusili da se povijest ponekad može jako ubrzati, imamo drugačiji osjećaj i nerv od zapadnjaka koji su generacijama navikli funkcionirati u okviru uređenih sustava i koliko-toliko predvidivih situacija. Pogreške poput lockdowna 2020. i moguća pogreška koja se sada odvija pred našim očima (puštanje divljanja cijena energenata) pokazuju da njihov linearan, predvidiv svijet pripada prošlosti.
Prisjetimo li se kraja zime i proljeća 2020. sjetit ćemo se da je i tada hrvatska vlada među prvima uvela mjere fiskalne kompenzacije zbog zatvaranja, a Europska unija je tek kasnije donijela zajednički paket pomoći mjerama tržišta rada i financijskim potporama. To je na kraju dobro završilo. Zajednička fiskalna intervencija na razini EU uistinu je pomogla bržem izlasku iz korona-recesije.
Sada smo, vrlo vjerojatno, u sličnoj situaciji, jer EU kasni. EU, srećom, nema predsjednika ili vladu koja može brzo reagirati bez prethodnog demokratskog testa namjera. Za koordinaciju 27 država članica treba više vremena, što ponekad stvori frustraciju zbog dugog razdoblja usuglašavanja. U takvom političkom intermezzu govori se o kompromitaciji Europske unije, no na kraju ona ipak pronađe put. Mislim (nadam se?) da će tako biti i ovaj put.
U suprotnom, ako europski potrošači nastave snositi teret ovih cjenovnih udara i ako dođe do recesije, podrška Ukrajini će slabiti. Sve glasniji će biti glasovi “što nam je ovo trebalo”. Glasovi razumijevanja za rusku agresiju, kojih ni sada ne nedostaje, bit će sve glasniji, kao i glasovi kritike navodno kompromitirane Europske unije.
S početkom lockdowna 2020. definirao sam pet jahača apokalipse koji su dojahali s tim epohalnim događajem. Riječ je o idejama samodostatnosti, države-majke, kompromitacije EU, helikopterskoga novca i kraja demokracije. U toku gospodarskog oporavka 2021. na njih smo malo zaboravili, ali aktualni događaji podsjećaju da su jahači još uvijek tu. Paradoks je, kao i tada, u vrijeme lockdowna uvedenog bez dokaza i smisla (oponašali smo Kinu!), da Europska unija vrlo lako može puno bolje. U aktualnoj krizi države samo trebaju jače smanjiti svoj ogroman fiskalni ugriz u energente. Ako to ne učini prihode će im smanjiti sami potrošači – smanjenjem stvarne potrošnje na druge vrste roba i usluga.