Objava Državnog zavoda za statistiku o relativno visokom rastu BDP-a u prvom tromjesečju ove godine (+3,9%) mnoge je analitičare, političare i ine komentatore dočekala nespremnima. Tako smo mogli čuti razna (pogrešna) tumačenja kako i zašto je došlo do takvog rasta, pa odgovorimo na neka najučestalija koja evidentno „promašuju metu“.
- Ponovno se stvara se „balon investicija“
Možda najveće iznenađenje u objavi DZS-a o rastu u prvom tromjesečju bila je brojka o porastu bruto investicija u fiksni kapital za 11,5 posto u odnosu na isto razdoblje lani. Zadnji put smo takve dvoznamenkaste stope rasta vidjeli još daleke 2008. pa su neki pohitali zaključiti kako se opet stvara „balon investicija“ koji smo imali i u prethodnom ciklusu rasta.
Takvi su zaključci pogrešni. Naime, od svih sastavnica BDP-a, upravo su investicije najviše pale u krizi: krajem prošle godine ukupne investicije – koje uključuju investicije u fiksni kapital i promjene zaliha – i dalje su bile na 23,4% nižoj razini nego 2008. (iskazano u stalnim cijenama, referentna godina 2010.; sve brojke koje slijede će također biti tako iskazane kako bi se isključio efekt promjene cijena), iako je BDP gotovo dosegao pretkriznu razinu.
Investicije u fiksni kapital su 2008. činile 26,7% BDP-a (ukupne investicije čak 29,8% BDP-a), a prošle godine 21,7% BDP-a (ukupne investicije 23,1% BDP-a). Drugim riječima, investicije su danas niže za značajnih 5-7 postotnih bodova BDP-a nego u razdoblju prije krize.
Slika 1.
Ako usporedimo prvi kvartal ove godine s prvim kvartalom 2008., unatoč značajnom ovogodišnjem rastu, investicije u fiksni kapital bile su i dalje na 13,2% nižoj razini nego prije 10 godina.
- Opet baziramo rast na građevinskom sektoru
Kada promatramo doprinos pojedinih djelatnosti gospodarskom rastu, vidimo kako je najveći doprinos rastu BDV-a u prvom kvartalu ove godine doista došao od građevinarstva (rast za 11,6%). Ne iznenađuje stoga što smo mogli čuti zaključke kako opet temeljimo rast samo na građevini, iako takve interpretacije, naravno, ne drže vodu.
Prvo moramo napomenuti kako građevinarstvo niti na vrhuncu prošlog gospodarskog ciklusa nije činilo više od 8,2% hrvatskog BDV-a; primjerice, prerađivačka industrija (djelatnost šifre C) ili pak djelatnost trgovine na veliko i malo, prijevoz, priprema i usluživanje hrane (djelatnosti G, H, I), oduvijek su imale nekoliko puta veći udio u hrvatskom BDV-u.
Što se tiče samog iznosa bruto dodane vrijednosti građevinarstva, isti je prošle godine bio na 36,7% nižoj razini nego 2008., a udio građevinarstva u BDV-u smanjio se na svega 5,3%.
Slika 2.
Čak i nakon spomenutog dvoznamenkastog skoka u prvom kvartalu ove godine, bruto dodana vrijednost u građevinarstvu je na 31,1% nižoj razini nego u prvom kvartalu 2008.
- Investicije idu samo u „beton i ciglu“, javne investicije „pumpaju BDP“
Usko vezano uz prethodne dvije točke, u javnosti prevladava uvjerenje kako se u Hrvatskoj investira prvenstveno u infrastrukturne projekte, kako prevladavaju javne investicije (ceste i autoceste, Pelješki most, obnova željeznica, ulaganja u komunalnu infrastrukturu itd.), a ono malo privatnih investicija što ima koncentrira se u hotelskoj industriji, gradnji privatnih apartmana i sl. (dakle, primarno i najviše u „ciglu i beton“).
To je daleko od istine (klasičan mit) jer pravo stanje je upravo suprotno: privatne investicije u Hrvatskoj, baš kao i u drugim zemljama, zapravo su nekoliko puta veće od javnih. Podaci o strukturi investicija objavljuju se s dosta velikim vremenskim pomakom pa ćemo se za najaktualnije podatke morati strpjeti, no na slici 3 vidimo kako su privatne investicije svake godine 4-6 puta veće od javnih.
Slika 3. Udjel privatnih i javnih investicija u BDP-u
Izvor: HUB analize 67
Što se tiče posljednjih dostupnih podataka DZS (za 2017.) o strukturi investicija, isti pokazuju kako se 43,8% investicija odnosi na građevinske objekte, a gotovo isti postotak (43,6%) na strojeve i opremu (na biološku imovinu, intelektualnu imovinu i ostalo otpada 12,6%).
Gledano prema djelatnosti, podaci pokazuju kako je najveći investitor sa 16,1% udjela zapravo – prerađivačka industrija (C); slijede javna uprava i obrana (O) s 10,4% udjela, turizam (I) s 10% udjela u investicijama, prijevoz i skladištenje (H) s 8% udjela itd. Iako posljednjih godina ulaganja u turizam rastu, investicije u prerađivačkoj industriji su u 2017. još uvijek bile veće od onih u turizmu za preko 63% (8,5 mlrd. kuna naspram 5,2 mlrd. kuna).
Priču o investicijama – osim što se iste danas u velikoj mjeri financiraju iz EU fondova, za razliku od prijašnjeg razdoblja kada su uglavnom financirane skupim zaduživanjem (naročito javne investicije) – mogli bismo proširiti i pokazateljima njihove efikasnosti. Analiza pokazuje kako se efikasnost investicija u Hrvatskoj značajno poboljšala od 2015. naovamo, no više o tome u HUB analizi 67.
- BDP raste prvenstveno zbog veće potrošnje građana
Često možemo čuti kako BDP raste jer snažno raste osobna potrošnja; to je iz nekog razloga valjda loše, iako je u svim razvijenim zemljama osobna potrošnja glavna i najveća sastavnica BDP-a.
Potrošnja kućanstava u prvom se tromjesečju ove godine povećala za 4,4% odnosno nešto brže od samog BDP-a – i to su neki protumačili kao nešto zabrinjavajuće. U tom kontekstu dvije su činjenice koje valja istaknuti.
Prvo, manje važno: to je zapravo tek blago ubrzanje u odnosu na prethodne kvartale jer potrošnja kućanstava u posljednje tri godine kontinuirano raste stopama između 3 i 4 posto (bliže 4 posto). Drugo, važnije: potrošnja kućanstava danas čini manji udio u BDP-u nego ranije!
Slika 4.
Ni 10 godina nakon dostignutog vrhunca, potrošnja kućanstava nije dosegla razinu na kojoj je bila 2008.: bila je na 3,8% nižoj razini. Promatrano na kvartalnoj osnovi, razlika je još veća: u prvom kvartalu ove godine potrošnja kućanstava bila je i dalje je na 5,2% nižoj razini nego u prvom kvartalu 2008.
Dakle, i to je promašena priča, a više od potrošnje građana trebala bi nam biti zanimljiva potrošnja države (koja je također prikazana na prethodnoj slici). Jasno se vidi kako je državna potrošnja svih ovih godina postojana, kako su priče o navodnoj štednji koju je država provodila priče u prazno, a isto tako se vidi kako u posljednje dvije godine državna potrošnje snažno raste i danas je na 8% višoj razini nego 2008. Udio državne potrošnje u BDP-u danas je veći nego ranije i tu vrebaju opasnosti, a ne u oporavku osobne potrošnje.
- Potrošnja se bazira na rastu kredita i opet se troši nezarađeno
Vezano uz oporavak osobne potrošnje, čuli smo interpretacije kako su građani „otpustili kočnice“, kako je opet „u modi“ dizanje kredita, kako su građani zaboravili na opasnosti koje leže u neopreznom zaduživanju i trošenju nezarađenog te da je to glavni razlog porasta osobne potrošnje.
To, dakako, ne drži vodu. Prvo, plaće zaposlenih posljednjih godina rastu stopama oko 3% (realno), a zaposlenost stopama oko 2% – i to je glavni razlog rasta potrošnje. Naravno, i oporavak kreditiranja kućanstava kojem svjedočimo u posljednje vrijeme (nakon godina razduživanja) tome pridonosi, no gledano na agregatnoj osnovi, neto štednja građana (štednja umanjena za kredite) i dalje raste.
Na slici 5 možemo jasno vidjeti zašto su usporedbe s prethodnim ciklusom rasta sasvim promašene. Ne treba previše pojašnjavati jer se jasno vidi kako se prethodna faza ekspanzije temeljila na snažnom zaduživanju (i to svih sektora, no na slici su prikazana samo kućanstva), dok sada imamo tek blage stope rasta plasmana. Neto štednja u prijašnjem je ciklusu rasta padala i gotovo se sasvim istopila, dok zadnje 4 godine imamo gospodarski rast uz rast neto štednje. To je vrlo značajna, fundamentalna razlika.
Slika 5.
- Rastemo samo na turizmu
Ovo je sada već duboko ukorijenjeni mit u javnom prostoru, a rast gospodarstva gotovo se u pravilu pripisuje dobrim turističkim sezonama („malo“ je problem kada treba objasniti rast BDP-a u prvom i zadnjem tromjesečju odnosno kada je turistička aktivnost krajnje skromna). Vrlo je slabo poznata činjenica da je zapravo rast izvoza roba, a ne rast izvoza usluga (koji uključuje i turizam) najviše pridonio rastu hrvatskog gospodarstva.
Na slici 6 vidi se kako je izvoz roba zapravo najviše „potegao“ od svih sastavnica BDP-a, kako je danas na 52% višoj razini nego 2008., te kako smo prvenstveno zahvaljujući njemu izašli iz krize jer se on najprije počeo oporavljati. S druge strane, izvoz usluga porastao je puno manje i danas se nalazi na tek 12% višoj razini nego prije 10 godina.
Slika 6.
Iz gornje slike se također može zaključiti kako je hrvatska postala otvorenija odnosno kako je udio ukupnog izvoza (i roba i usluga) danas osjetno veći nego ranije. Dok je 2008. udio izvoza roba i usluga u BDP-u iznosio tek 38,5%, posljednje dvije godine kreće se iznad 51% BDP-a.
- Sljedeća kriza bit će gora od prethodne
Kada se priča bez argumenata i dokaza, često ćemo naletjeti na ovakve tvrdnje („Sljedeća kriza sasvim će nas potopiti, tko preživi pričat će!“). To samo pokazuje kako u javnosti još uvijek nije sasvim osviješteno zašto je Hrvatska bila 6 godina (2009.-2014.) u neprekinutoj recesiji, kakve smo sve vanjskotrgovinske neravnoteže imali i zašto je svjetska recesija bila samo povod za dugotrajnu krizu u Hrvatskoj (u drugim „normalnim“ zemljama već 2010. ili najkasnije 2011. započeo je oporavak BDP-a).
O fundamentalnoj razlici između današnjeg gospodarskog rasta više smo puta o tome pisali pa sada samo ukratko. Deficit na tekućem računu platne bilance u godinama prije krize dosezao je do nevjerojatnih 9% BDP-a, što znači da smo živjeli znatno iznad realnih mogućnosti i trošili tuđi kapital (koji je najmanje završavao u sektoru međunarodno razmjenjivih dobara). Danas pak ostvarujemo suficit na tekućem računu plate bilance odnosno višak u transakcijama s inozemstvom. Pojednostavljeno, danas živimo blago ispod mogućnosti i to je ogromna razlika u odnosu na razdoblje prije krize.
Slika 7.
Čak se i država ovoga puta ponaša odgovornije: dok je na vrhuncu prošlog ciklusa rasta proračun opće države ostvarivao nemale deficite od oko 3%, u posljednje je dvije godine proračun opće države po prvi put u povijesti – u suficitu! Nažalost, to je dijelom rezultat i veće porezne presije, no svejedno se radi o značajnoj razlici pa danas umjesto dvostrukog deficita (platne bilance i državnog proračuna) imamo dvostruki suficit.
Slika 8.
Mogli bismo još nabrajati kako se posljednjih godina snažno razdužujemo, kako bruto i neto inozemni dug rapidno padaju dok su u prijašnjem ciklusu rapidno rasli, kako su devizne rezerve danas dvostruko veće nego 2008. itd., no shvatili ste poantu. Radi se o fundamentalnoj razlici u strukturi gospodarskog rasta jer vanjskotrgovinskih neravnoteža Hrvatska danas gotovo da i nema – i utoliko ćemo kroz sljedeću krizu kada dođe proći znatno brže i lakše.
Zaključno: u čemu je onda problem?
Nepažljivi čitatelj mogao bi iz svega prezentiranog zaključiti kako autor ovih redaka smatra da je sve „divno i krasno“ u Hrvatskoj. Naravno da to nije tako. Naime, Hrvatska i dalje ima brojne probleme: pravosuđe je u katastrofalnom stanju, državna poduzeća i dalje su neefikasna i leglo su „podobnih“, javna uprava je golema i neefikasna, mirovinski i zdravstveni sustav nisu samoodrživi iako se za njih puno izdvaja, porezna presija je prevelika za ovaj stupanj razvoja itd. Sve su to strukturne slabosti zbog kojih je Hrvatskoj gotovo pa nemoguće ostvarivati stope rasta iznad 5 posto, a što bismo trebali moći kao što je to u nama usporedivim zemljama čest slučaj.
Drugim riječima, sve dosadašnje vladajuće garniture malo su ili nimalo napravile da se stanje popravi – i to najblaže rečeno, jer moglo bi se argumentirati da su neke i direktni krivci za mnoge loše stvari kojima svjedočimo. Udvostručavanje javnog duga u samo nekoliko godina ostat će jedan od trajnih podsjetnika na katastrofalno reagiranje u krizi i nevoljkost za provođenjem reformi.
No, to ne znači da sve trebamo gledati crno i plakati za prolivenim mlijekom: najvećim smo dijelom već platili cijenu nerazumnog ponašanja u vidu gubitka stanovništva, desetogodišnje gospodarske stagnacije te relativnog zaostajanja za našim konkurentima.
Zato je pogrešno paušalno tvrditi kako sada opet rastemo na sličnim osnovama kao i prije. To naprosto nije istina i inzistirati na tome znači ne razumjeti koliko je bio pogrešan razvojni model koji smo njegovali sve do ulaska u Europsku uniju, te koliko je ovo što imamo posljednjih nekoliko godina drukčije (bolje, zdravije) od svega što smo dosad imali. Ovoga puta imamo priliku za bolje i dobro smo počeli, no ako to ne razumijemo, možemo doći u napast da opet ponovimo iste pogreške.