„Gospodine predsjedavajući, hoće li cijene plina pasti zbog vašeg podizanja kamatnih stopa?“, upitala je demokratska senatorica Elizabeth Warren predsjednika FED-a Jerome Powella tijekom saslušanja u sklopu redovitog svjedočenja prvog čovjeka američke monetarne vlasti pred Kongresom: „Ne, ne bih rekao.“, glasio je Powellov odgovor.
„Gospodine predsjedavajući, hoće li cijene hrane koje su narasle oko 12% i narušile životni standard američkih potrošača pasti zbog vašeg podizanja kamatnih stopa?“, nastavila je Warren. „Ne, ne bih rekao.“, Powell je ponovio svoj odgovor.
Ovaj politički dijalog (kojeg možete pogledati ovdje zajedno s prilično dobrim komentarom novinara), nepodnošljivo površan kakvi politički dijalozi obično jesu, možemo tumačiti na dva različita načina:
- Powell je u pravu jer je Warren postavila krivo pitanje. Odgovor bi bio drugačiji da je pitanje glasilo hoće li inflacija usporiti, a ne hoće li cijene pasti. Bilo bi apsurdno da prvi čovjek FED-a smatra da monetarna politika američke središnje banke ne utječe na cijene (na brzinu njihove promjene), čak i kada vjeruje da one ne mogu pasti.
- Warren je razotkrila Powella. Powell misli da je najveći dio inflacije vođen šokovima ponude na koje ne može utjecati ako ne izazove recesiju. Dakle, cijene može rušiti ako izazove recesiju, i on to zna, ali kako ne može javno reći da je cilj izazvati recesiju, izvlači se tako što implicite tvrdi da neće izazvati recesiju jer neće utjecati na cijene.
Druga interpretacija je bliža onome što misli Powell, s jednom ogradom: on i dalje vjeruje da neće izazvati recesiju. U svom izlaganju u Kongresu istaknuo je da je američko gospodarstvo dovoljno snažno da izdrži planirano povećanje kamatnih stopa (tržišta sada očekuju FED-ovu kamatnu stopu na 3,4% do kraja godine). Drugim riječima, FED se kladi na meko prizemljenje: inflacija će usporiti bez recesije iako će FED i dalje snažno dizati kamatne stope.
Jedan od ključnih argumenta u prilog teze o snazi američkog gospodarstva je niska stopa nezaposlenosti. Trenutnih 3,6% je kao prije pandemije, a to je najniža stopa nezaposlenosti od – 1969.! Zvuči sjajno. Međutim, iz rasprava o monetarnoj politici nestala je šira perspektiva američkog tržišta rada – problem radnika koji su „nestali“ u pandemiji, o kojima sam već pisao na Labu prošle godine. U pandemiji je naime, barem kada je riječ o Americi, pukla veza između ekonomske aktivnosti i zaposlenosti (veza s nezaposlenosti i dalje “radi”).
Europa je zapravo uspješnija?!
Dobro je poznato da je gospodarstvo SAD-a u lockdownu 2020. palo manje od gospodarstva EU, a nakon otključavanja 2021. raslo je brže od gospodarstva EU dobrim dijelom zahvaljujući fiskalnom poticaju bez presedana. To vidimo na slici.
Zbog bržeg gospodarskog rasta nakon otključavanja inflacija i plaće uzletjeli su ranije i jače u SAD-u nego u EU. I to je logično. Pa bismo onda, isto tako logično, očekivali da zaposlenost brže raste u SAD-u.
Međutim, ne samo da zaposlenost ne raste brže u SAD-u, nego se promjena odvija sa suprotnim predznakom. U SAD-u se zaposlenost nalazi ispod razine prije pandemije, a u EU – iznad te razine.
Točnije, krajem 2021. zaposlenih je u SAD-u (tzv. non-farm payroll) bilo oko tri milijuna manje nego krajem 2019., dok je u EU broj zaposlenih oko 2 milijuna veći – narastao je s 189,7 milijuna na kraju 2019. na 191,8 milijuna na kraju 2021.
FED, koji se pod politički korektnim i “mudrim” Powellom pretvorio u podružnicu državne riznice američkih predsjednika, do pred godinu dana je isticao neobičan oporavak tržišta rada te velike nejednakosti u zapošljavanju bjelačkog i ne-bjelačkog stanovništva nakon otključavanja. Problem nestalih radnika, odnosno oporavka bez povratka zaposlenosti na razine prije pandemije, bio je glavni razlog zašto je FED odgađao oštriji pristup monetarnoj politici sve dok inflacija pred godinu dana nije preuzela naslovnice. Tada je stigao Bidenov nalog iz Bijele kuće (rušiti inflaciju pod svaku cijenu) i FED je naglo promijenio retoriku i politiku. Nestali radnici, koji su još postojali barem u retorici FED-a, nestali su i iz retorike.
Rezultat: prema kriteriju rasta zaposlenosti, gospodarstvo EU je uspješnije od gospodarstva SAD-a prošlo kroz pandemijske godine (premda gospodarstvo SAD-a brže raste). Postavlja se pitanje gdje su nestali američki radnici u toku pandemije, a otkud su se stvorili ovi novi u Europi?
Nekoliko je mogućih objašnjenja
Poznato je da su EU i SAD koristili različite modele pomoći radnicima u vrijeme lockdowna. Trump nije pokušao spriječiti otpuštanja radnika, ali je iskrcao ogromne socijalne pomoći iz proračuna. Nasuprot tome, u EU smo pokušali spriječiti otpuštanja tako što smo subvencionirali troškove plaća poslodavcima i radnicima koji su zadržali aktivne ugovore o radu. Znači li to da se europski model potvrdio kao bolji jer u EU ljudi nisu otišli s tržišta rada?
Postoji nekoliko teorija u prilog ovoj tezi. Prvo, nezaposlenost starijih radnika znači definitivnu nezaposlenost – starijima se teško vratiti u svijet rada, osobito ako se taj svijet u kratkom roku radikalno promijeni. Na primjer, pri prijelazu na online modele rada od kuće starijima je manji problem ovladati Zoomom ili Teamsom; veći je problem prilagoditi se socijalnim aspektima rada – pronaći motivaciju za produktivnost u četiri zida svoga doma nakon nekoliko destljeća navike “odlaska na posao”.
Drugo, iz sličnih razloga, tkogod je mogao, otišao je u prijevremenu mirovinu kad se već našao nezaposlen. Treće, izdašne socijalne pomoći od kojih neke i dalje traju, destimulirale su brzi povratak u radni odnos. Moguće je i da je procvala siva ekonomija jer upravo su najsiromašniji, koji su bili najviše pogođeni pandemijskim zatvaranjima, najlakše ostajali bez posla u najpogođenijem uslužnom sektoru.
Sve su to spekulacije, a dobrih istraživanja kojima bi se dobio dublji uvid još uvijek nema. Stoga će se teorije koje u prvi plan stavljaju ulogu državne intervencije morati natjecati s nekim drugim objašnjenjima koja polaze od početnog stanja prije pandemije.
Povratak u početnu točku
Stopa nezaposlenosti u SAD-u prije lockdowna bila je dvostruko manja nego u europodručju (3,6% vs. 7,5%). Tržište rada je već bilo „napeto“ u SAD-u i zbog toga se nakon otključavanja brzo vratilo u stanje pregrijanosti. To objašnjava i rane i jače pritiske na inflaciju i rast plaća u SAD-u nego u EU neposredno nakon otključavanja (2021.). U seriji tekstova o inflaciji objasnio sam da je inflacija u SAD-u bila više demand pull nego u EU, gdje je bila više cost-push. Zbog toga je u EU broj nezaposlenih spremnih na rad bio veći i prije pandemije, pa smo nakon otključivanja, unatoč sporijem gospodarskom rastu, imali kasnije buđenje inflacije nego u SAD-u, te rast zaposlenosti. Plaće u EU nisu rasle brzo kao u SAD-u jer je postojala veća ponuda rada, i nitko u međuvremenu nije “nestao” s tržišta rada.
Prema tome, razlika u strukturnim situacijama tržišta rada objašnjava velik dio razlika između SAD-a i EU u protekle dvije godine. No, kada govorimo o EU, moramo govoriti i o velikim razlikama među pojedinim zemljama. Stopa nezaposlenosti na kraju prošle godine kretala se od 2,8% u Češkoj do 14,8% u Španjolskoj. Stope nezaposlenosti veće su u zemljama s tradicionalno rigidnim tržištima rada i izdašnim državnim pomoćima, a to su u pravilu zemlje juga Europe (pored Španjolske Grčka s 14,7%, Italija s 9,5% i donekle iznenađujuća Švedska, sa stopom nezaposlenosti od 8,8%, uglavnom zbog imigracije).
Visoka nezaposlenost u nekoliko zemalja EU pokazuje da još uvijek postoje prostorno izolirane rezerve povećanja ponude rada. No, tržište je sada i EU generalno “usko”. Da bi ovi džepovi nezaposlenosti na jugu imali značajan učinak na razini Unije, moralo bi doći ili do novog velikog vala emigracije s juga, ili do liberalizacije radnog zakonodavstva i smanjenja ugriza države što bi potaknulo zapošljavanje u južnim državama EU.
Zanimljivo je pogledati gdje se najviše povećala zaposlenost u postotku radno sposobne populacije (po Eurostatu: dob 20-64) u protekle dvije godine u EU:
Izvor: Eurostat
Slika pokazuje da nacionalna tržišta rada očito imaju svoju autonomnu dinamiku kojoj se pridaje premalo pažnje. U Grčkoj se tržište rada jako budi, ni Hrvatska ne stoji loše (osma je po rastu stope zaposlenosti), ali Španjolska i Italija i dalje zaostaju premda još uvijek imaju mnogo nezaposlenih koji bi mogli raditi. Tamošnje reforme nisu dovoljne da stvore novu unutarnju dinamiku.
Natrag u Kongres
Tekst smo započeli jednostavnim političkim dijalogom Warren i Powella, optrčali krug oko strukturne promjene na američkom tržištu rada, objasnili kako je nestanak nekoliko milijuna radnika u pandemiji uvjetovao brz pad nezaposlenosti i rast plaća (što je naravno pogodovalo inflaciji u Americi) i opisali kako je fenomen strukturne promjene na tržištu rada prvo dominirao, a zatim preko noći nestao iz misaonog modela ljudi u FED-u. Kada bismo u tu melasu dodali još i pucanje lanaca nabave, povremene kineske lockdowne, strukturne šokove na tržištu energenata i hrane, rat u Ukrajini i još ponešto, dobili bismo kaotičnu sliku u kojoj se svaki pokušaj racionalnog dijaloga, kao u primjeru Warren i Powella svodi na – razgovor gluhih.
Ipak, jedna činjenica je sada već vrlo jasna. Gospodarstva nisu poput motora vaših automobila koji ujutro nakon paljenja rade jednako dobro kao jučer prije nego što ste ih ugasili. Gospodarstva su živi socijalni organizmi sastavljeni od ljudi u složenim interakcijama. Kada ih tehnokratski um mlatne po glavi preteškim maljem uvijek se dogodi nešto nepredviđeno. Poveća se rizik, zavlada neizvjesnost. Milijuni nekamo “odu”, kao u ovom slučaju. A onda usputnim glumcima poput Warren i Powella, koji nastupaju nakon glavnog čina kao čistači poslije tuluma, preostaje tek puko snalaženje. I da paradoks bude veći, onaj malj koji je sve to izazvao (lockdown), po svemu sudeći, izazvao je više štete nego koristi.