Sjeverna i Južna Koreja u utorak sjedaju za pregovarački stol. Hrvatska i Slovenija, e baš neće.
U Americi izlazi knjiga o događajima iza kulisa Bijele kuće fantastičnoga naslova Fire and Fury . Knjiga je izravna posljedica protjerivanja Steve Bannona iz najužeg Trumpovog tima (iako knjigu nije napisao Bannon nego Michael Wolff).
Bannon je bio iznimno važan u dolasku Trumpa na vlast. Ključan u povezivanju Trumpa i američkog alt-right pokreta. O ulozi Bannona svjedoči činjenica da je nakon Trumpove inauguracije postao Trumpov glavni savjetnik za strategiju.
Međutim, Trump se morao prilagođavati realnostima integriranoga svijeta. Bannon – anti-globalist i desni ekstremist – više se nije uklapao u srednjostrujašku politiku i morao je napustiti položaj.
Knjiga je osveta koja nije samo Bannonova. To je početak pokušaja osvete američke desnice Donaldu Trumpu kojeg su prigrlili kao nadu i potom se razočarali u njegovo kompromiserstvo. No krug političkih protivnika koji će kupovati knjigu, smijati se i plakati nad ukoričenim tabloidnim dosjetkama mnogo je širi.
Tako je to kad se vlast osvoji na valu populizma. Kad ljudima objasniš da je svijet kolač koji se dijeli tako da onaj koji je jači uzima više. Kad Amerikancu objasniš da su mu za nezaposlenost ili to što mu plaća tri godine nije rasla krivi Kinez, Nijemac i Meksikanac. I da će se to sve ispraviti kad tvoja Nacija ponovo bude Velika.
Kada tako osvojiš vlast, onda očekuj reakciju onih koji vjeruju da si govorio istinu i davao iskrena obećanja. Ljudi iz posve nepoznatih i iracionalnih razloga vjeruju političarima. Žele biti zavedeni kao kad odlaze na mađioničarev show. I na strani onoga što se kolokvijalno naziva konzervativni populizam iskreni su ljudi koji su vjerovali u to da Trumpova priča o Velikoj Domovini nije služila samo tome da digne kolektivističku euforiju prije izlaska na birališta. Zato, Trump je nakon godinu dana mandata s potporom od 35% uvjerljivo najnepopularniji američki predsjednik u novijoj povijesti.
Međutim, ta vlast… Jače ljepilo od nje ne postoji. Osveta protiv, ni manje ni više, aktualnog američkog predsjednika? Nije li se tamo neki Bannon malo preračunao? Nitko ne voli individualna iskakanja kontra vrha bilo koje vlasti. Ljudi su oportunisti, a ne idealisti, sve dok ideali nisu uklopljeni u dovoljno čvrst politički okvir oblikovan tako da skupi ozbiljnu moć. Bannonovi dugogodišnji mecene, obitelj Mercer, odriču se Bannona kao i njegovi suradnici na portalu Breitbart koji je Bannon stvorio i obilato koristio u Trumpovoj predsjedničkoj kampanji.
Primjer je to, i važna univerzalna pouka iz politike i političke komunikacije.
Ti prijelazi godina ljude općenito tjeraju na introspekciju. Valjda za nju inače nemaju vremena. Dovode do nevjerojatne potrebe da se tih dana javnosti priopćavaju velike misli i najavljuju sudbonosna djela.
Plenković je tako najavio godinu reformi. Karamarko je najavio povratak u politiku (što je mnoge navelo na podsjećanje na Sanaderovu najavu povratka 3.1.2010., nakon čega je uslijedila godina pravosudne jurnjave za bjeguncem). Darko Milinović je najavio da će on i njegovih deset tisuća ličkih hadezeovaca kadrovirati na teritoriju koji su osvojili, ili ih neće biti, a branitelj zvan Tromblon najavio je da sa stotinu brodica kreće u obranu morske crte razgraničenja sa Slovenijom.
Niti će Troblon u rat sa Slovenijom, niti će Milinović još dugo voditi ličkih deset tisuća hadezeovaca, niti će Karamarko ponovo osvojiti HDZ, niti će Plenković provesti neke duboke reforme. Naprosto, ti dani nakon Nove su ludi dani kada ljudi svašta pričaju. Treba proći nekoliko dana da se sanjari razbude.
Blagdansko sanjarenje u oblacima podjednako zahvaća i SDP-ovce. To bi čak i bilo zanimljivo, kao i ovo u HDZ-u, kada bi bilo jasno što hoće Bernardić, a što njegovi oponenti. Ali, naravno da ovdje nema sukoba o politikama, političkim filozofijama i strategijama. Ovo nije neki sudbonosni «sukob na ljevici». Sukob je o osobama, o pukoj percepciji tko je lider, a tko nije; tko može osigurati vlast i podjelu plijena, a tko ne. Sukoba o politikama ovdje nikada nije bilo, pa ga ni sada nema, a u dogledno vrijeme ga neće ni biti.
Drukčije i ne može biti u kulturi u kojoj su interakcije među članovima društva posve personalizirane, što znači i lišene stvarnog sadržaja. Procjene se ne donose analizom, već osjećajem koji najviše pobuđuju fizičke karakteristike. Ako si muško, iznad metarosamdeset (poželjno i oko metardevedeset) i ostavljaš dojam snage, ili si pak ljepuškasta ženica, šanse za uspjeh su ti mnogostruko veće u usporedbi s ljudima koji imaju reference tipa objavio si nešto u znanstvenom časopisu (taj samo teoretizira), ili imaš poduzeće koje godinama posluje na tržištu, možda izvozi i ostvaruje solidan profit (taj ima neki mutan interes i hoće samo novce). Najvažnije je, dakle, kako se ekipa osjeti kad se pojaviš ispod dovratka na ulazu u lokalnu dvoranu, kao u cirkusu ili na mađioničarskoj predstavi.
U takvoj kulturi, personalizirani sukobi unutar stranaka oduvijek su bili i bit će mnogo važniji od sukoba između stranaka. Sukobi između stranaka podrazumijevaju sukobe programa, politika, prijedloga, vrlo konkretnih stvari, što je svima zamorno i uglavnom se smatra nevažnim i pomalo suvišnim dijelom inače posve personaliziranog političkog folklora (ma pusti nju, ona samo nešto piše i računa).
Zato su sukobi unutar stranaka pravi politički sukobi; osobni su, zakulisni i nerijetko beskrupulozni, tako da u njima dolazi do izražaja gola fizička snaga; srećom ne toliko zbog šakačkih i laktaških sposobnosti, nego više zbog stava za pozornicom, a i to već predstavlja neki civilizacijski napredak u odnosu na vremena kad su zbog vlasti glave letjele okolo.
Uostalom, nije Karamarko jednom, sada već dosta davno, pao zato što je obožavatelj Viktora Orbana; HDZ s time ne bi imao nikakvih problema. Pao je zbog slabog dojma za govornicom i izbjegavanja direktne konfrontacije s personalno mnogo vještijim Milanovićem. Ne možeš uskočiti u ring pa skakutati okolo kao zečić i tvrditi da je smisao boksa kako se odbiti od konopaca dok izvan ringa mlatiš vreću kao da ti je svaki udarac zadnji.
U takvim kulturama, a nije samo ova naša takva, bitne stvari prolaze ispod radara. Ono što u bitnome formira naš svijet, što poput signala ukazuje na to u kojem se smjeru taj kreće i što upućuje na to kako mu se najbolje prilagoditi i ubrati nešto dobro iz njegova vrta, sve to nekako ostaje skriveno kao da je manje važno od nečijih novogodišnjih alkoholnih snova.
Na primjer, nejednakosti se u Hrvatskoj kontinuirano smanjuju iako svi vjeruju u suprotno. A tečaj je početkom godine za mnoge neočekivano aprecirao – kuna ozbiljno jača i HNB intervenira ne bi li spriječila još veće jačanje domaće valute.
Kako i zašto se događaju takve stvari? Nije velik broj ljudi koje to zanima, ali ako vas zanima, velike su šanse da ćete baš zbog toga u životu biti ispred hordi koje drhtavom rukom zaokružuju glasački listić u nadi za nekom vezom i vezicom u lokalnoj komunalnoj tvrtki. Produbljivanjem interesa, znanja i pristupom širem skupu informacija od većine koja čeka svog političkog mesiju, otvaraju se vrata svijeta i životnog plivanja protiv struje u kojem se povremeni osjećaj samoće kompenzira isto tako povremenim osjećajem slobode.
Zato odgovore na pitanja koja ne muče najveći broj ljudi tražite na Labu i sljedećega tjedna, i cijele ove godine.