Jučer su otac i sin otišli do majke (bake) koja ima 80+, napunili joj špajzu i frižider, posjeli ju s druge strane stola i objasnili da u narednim danima ne bi smjela izlaziti iz kuće. Unuk je uvjerio baku da će joj donijeti štogod još zatreba, ali uz mnogo veću pažnju nego do sada. Odlučili su ubuduće ostavljati cipele ispred vrata, prati ruke dezinfekcijskim sredstvom, ne dodirivati ju, možda i posjećivati rjeđe nego inače. Jer, znaju oni one brojke o mortalitetu prema dobi, eksponencijalnu funkciju razumiju bolje od premijera, a otac je matematičar i u Excelu ima priručni model koji procjenjuje broj stvarno zaraženih na temelju broja službeno otkrivenih slučajeva.
Majka/baka bila je vidno uznemirena. Samoća joj teško pada već dugi niz godina. To je njezina noćna mora. Gledajući majku s druge strane stola kako se mršti dok ju sin i unuk pritišću s namjerom da prihvati nadajmo se razuman pristup minimizaciji rizika, otac matematičar razmišlja o vjerojatnosti pretjerivanja. On se plaši da, kao i naše države i političari, suzbijajući jedan rizik nenamjerno podiže drugi – rizik stresa starije osobe u samoći.
Kako li je samo teško opće informacije, brojke i postotke o kojima smo tako savršeno informirani pretočiti u konkretne male ljudske odluke! Problemi s kojima se suočavamo u životu i odluke koje donosimo veliki su kao kuće. Jedino brzopleta riječ, direktnim prijenosom iz mozga napisana u kakvom “novom mediju” poput društvene mreže, ostavlja taj lažni dojam jasnoće, lakoće.
Ovo je tekst koji izrasta iz toga raskoraka; iz praznine koja zjapi između teškoće koja nas je snašla i “sve-znanja” koje tutnji javnim prostorom kao Ronaldinho prema protivničkom šesnaestercu. Tekst je to o odnosu razuma i ideologije u javnim raspravama – raspravama o tome kako bi se naša mala zajednica trebala suprotstaviti nevidljivom neprijatelju neobičnog imena SARS-Cov-2.
Neshvatljiva mi je ta težnja da se o svim bitnim društvenim pitanjima u nas, od Jasenovca do HNB-ove kamatne stope na strukturnim repo aukcijama, raspravlja kroz prizmu ideologija. Ne želim reći da je ideološka prizma uvijek nešto loše. Naprotiv, ponekad je nužna radi stvaranja cjelovite slike. Međutim, nametanje ideološke prizme najčešće je površno, pogrešno i unazađuje raspravu. Do toga dolazi ako se u raspravi koriste labavo definirani ideološki pojmovi i ako takva rasprava zauzme prostor koji bi inače zauzele činjenice i pažljivo oblikovani argumenti od kojih bismo još i mogli imati koristi u donošenju naših malih, ljudskih odluka. Od kojih bi i ona zagrebačka obitelj na početku ove priče, koja može shvatiti gotovo sve činjenice ovoga svijeta samo nema za sve vremena, mogla imati neke koristi da se bolje snađe u ovom sivilu.
Prvi primjer zloporabe ideologije poruka je koja je jučer istaknuta u jednom od naših vodećih medija, koja glasi: „Tvrdoglave činjenice: kad počne pandemija, nema više libertarijanaca“. Autor ove poruke pretpostavlja da postoje dvije suprotstavljene ideje i prakse društvenog djelovanja koje se jasno sukobljavaju u gospodarskim pitanjima i prenose na druga društvena područja poput zdravstva i obrazovanja. Liberalna ili libertarijanska ideja navodno počiva na zamisli o spontanom uređenju svijeta i prepuštanju uređenja odnosa slobodnim pojedincima. Ishodi su u tom slučaju navodno određeni načelom preživljavanja najspremnijih. U toj očito dehumaniziranoj viziji svijeta nema mjesta za vrednotu solidarnosti. Ako se takva „ideja“ primijeni na aktualni društveni problem epidemije, nameće se zaključak da su radikalne intervencije poput masovne karantene kakvoj smo svjedočili u Kini i sada svjedočimo u Italiji, a za koji dan možda i u Hrvatskoj, nedopuštene i besmislene.
Nasuprot tome, navodno intervencionističko gledanje na svijet polazi od stava da ljudske zajednice preživljavaju kroz povijest kao kolektivi sposobni za donošenje zajedničkih, u pravilu solidarnih odluka. U tom slučaju, karantena je nužna i prihvatljiva nada u spas.
Hrvatska je u intelektualnom i političkom smislu već sedamdesetak godina iscrpljena ideologijama. Naša javnost zbog toga nije osposobljena za vođenje produktivnih javnih rasprava. Sposobna je tek za vječno etiketiranje, svrstavanje u sukobljena plemena, tviterijanski redukcionizam, fejsbučku galamu i beskrajno ukopavanje u lažne rovove loših i neartikuliranih ideja. Dihotomija liberalizam vs. intervencionizam na takvome tlu nije mogla a da ne izraste u najveće i najružnije stablo.
S obzirom na takvo intelektualno naslijeđe, aktualno (izvanredno teško) pitanje borbe protiv koronavirusa koristi se za nametanje ideološke perspektive koja unazađuje našu krhku raspravu i još lomljiviju spoznaju. Spoznaja, to je onaj mističan čin koji bi nam nekako trebao i praktično pomoći da donesemo bolje osobne i kolektivne odluke u borbi s virusom.
Nije problem kada se ideologizaciji prepusti jedan od glavnih medija. Oni ionako, bez previše sustava, nude različite, podjednako glupe i pametne sadržaje, pa konzument njihovih sadržaja, kao ćorava koka, ponekad i napikne poneko korisno zrno. Problem je kada ideološku perspektivu nametne jedan od trenutačno vodećih javnih autoriteta od kojega bi se sijanje zrna očekivalo kao sistematski čin – akademik Igor Rudan.
Povremena posrnuća u plemenitome poslu sijanja znanja ne bi se smjela uzimati za zlo nekome tko neumorno radi ne bi li neprosvijećen narod približio stablu spoznaje. No malu je zamjerku poput ove dopušteno zabilježiti kada je nemuštome ideologiziranju žrtvovan prostor koji je trebao ostati rezerviran za akademikovu nespornu vještinu – pomno korištenje statističkih podataka i pažljivu gradnju argumenata. Od toga bi i obični smrtnici, poput obitelji s početka ove priče, možda imali neke koristi pri donošenju svojih malih ljudskih odluka.
Pravdajući uporabu ideološke perspektive „jasnoćom kontrasta“ (što bi u nekim uvjetima, da je pažljivije izvedeno, doista moglo olakšati spoznaju), akademik Rudan opisuje dvije moguće strategije borbe protiv širenja virusa. Jednu je označio „ekstremno neoliberalnom“ u smislu puštanja slobodnog širenja virusa među ljudima. U tom slučaju, proračunao je Rudan u svome statusu „Karantena Wuhan, 14. dio“, objavljenom na Facebooku, u Hrvatskoj bi umrlo oko 70,000 ljudi. To je nešto više od 60,000, koliko bi umrlo u alternativnom scenariju koji nije dobro objasnio. Na tu brojku iz njegova teksta vratit ću se malo kasnije. Za sada je dovoljno imati na umu da u Hrvatskoj svake “normalne” godine umre tek nešto više od 50,000 ljudi. Zbog toga je 70,000 zastrašujuć broj – umrli bi mnogi koji u toj godini inače ne bi umrli. Na žalost, Rudan je dok iznosi ovu brojku (naravno) u pravu – uz njegovu pretpostavljenu smrtnost od 0,5-1%, koju bismo imali u slučaju masovnoga širenja epidemije na 50-70% populacije (u tome se slažu ozbiljni epidemiolozi) doveo bi do 0,005 x 0,5 x 4 milijuna = 10,000 dodatno umrlih. Rekonstruirali smo taj Rudanov broj. No ono u čemu Rudan griješi je kada ovu brojku povezuje s liberalizmom. Da bih objasnio zašto, upoznajte se s drugom Rudanovom krajnjom strategijom, onime što naziva “ekstremno lijevom i planskom strategijom”.
Ta strategija bi, piše Rudan, u idealnom slučaju dovela do malog broja smrti ali bi ekonomski bila veoma skupa. Dva mjeseca opće karantene sigurno bi izazvalo recesiju (točno, potpisujem). Stoga bi „posredno umrlo nekoliko tisuća ljudi zbog posljedica ekonomske recesije“.
Rudan se očigledno poigrava pojmovima neoliberalno, lijevo-plansko, nezaposlenost-mortalitet, jer ih nedovoljno poznaje. Ipak, koristi ih jer mu se čini da će na taj način približiti neku spoznaju široj javnosti koja eto, možda i na nesreću, barata ideološkim konceptima i uz to intuitivno poima povezanost nezaposlenosti i mortaliteta. Nažalost, takvim odabirom poučavanja javnosti počinio je dvije pogreške koje su zaslužile detaljniji komentar.
Prva Rudanova pogreška odnosi se na zamisao da se uz pojam „liberalno“ (pa makar i iz prefiks „neo“ te pridjev ekstremni) može povezati pojam „darvinističkog“ ekstremizma preslikanog u socijalnu sferu. Ta vrsta ekstremizma, kada se suoči s opasnošću pandemije, navodno opravdava ne-činjenje – pušta se slobodno širenje virusa u populaciji (što dovodi do onih sedamdesetak tisuća umrlih). Međutim, Rudan lijepi krivu etiketu. Liberalizam (i onaj neo) je ideologija u kojoj je ljudski život najveća vrijednost. Liberalizam je nespojiv s idejom o ideološki svjesnom (ekstremnom ili ekstremističkom) planskom žrtvovanju ljudi. Ako je Rudan već tražio neki antipod „lijevom i planskom“, mogao je koristiti fašizam ili nacizam. Te ekstremne ideje ionako se obožavaju suprotstavljati idejnom konceptu lijevog (i obratno). Da je koristio tu ideologiju kao antipod, možda bi brže došao do neminovnog zaključka kako upravo naci-fašizam u sebi sadrži ideju planskog žrtvovanja ljudi, točnije, određenih „tipova“ ljudi, bez obzira je li riječ o Židovima, Romima, Slavenima ili Starim Ljudima. Drugim riječima, ekstremno lijevom planu suprotstavljen je ekstremno desni plan, a ne liberalizam. A da idejna konfuzija bude potpuna, spomenimo da ovaj drugi – plan borbe protiv virusa – ni po čemu nije isključivo lijevi, već može jednako tako biti i liberalan (a da pritom ne postane lijevo-liberalan). Jer, naučimo jednom za svagda ako nas već nisu učili na fakultetu: liberalizam uključuje i podrazumijeva humanizam, liberalizam ne isključuje planove svjesnog djelovanja, liberalizam ne svodi sve na neki polu-animalni spontanitet, liberalizam leži u temeljima moderne civilizacije i društvenosti. Većina ljudi u ovoj zemlji ima problem što ih je netko davno učio marksizam, pa misle da je liberalno isto što i divlje, ono kad sve prolazi i kad te nije briga za drugoga, pa treba doći komunistička partija da to malo utjera u red, u interesu proletarijata naravno, nikako u vlastitome.
Druga Rudanova pogreška odnosi se na proizvoljno baratanje brojkama o tisućama umrlih. Iz Rudanovog teksta ne može se rekonstruirati porijeklo broja od 60,000. No još važnije, njegova teza da bi recesija ubila nekoliko tisuća ljudi duboko je problematična. Brojna istraživanja povezanosti između nezaposlenosti radno sposobnih ljudi i mortaliteta nisu uspjela identificirati nikakvu vezu (neka jesa). Kamoli da bi pronašla uzročno-posljedični odnos u kojem nezaposlenost (u nekom malom postotku) uzrokuje smrt. Nasuprot tome, Ruhm u istraživanju iz 2015. pronalazi obratan odnos (nezaposlenost popravlja zdravlje) kao i Ionides i suradnici 2013. Ove studije ne navodim kao dokaz odnosa koji uvijek i svuda vrijedi, već kao dovoljnu sumnju i upozorenje da se javnim tumačenjem veze nezaposlenosti i mortaliteta treba baratati krajnje oprezno, kao i ideološkim konceptima. Osobito kada se ove relacije, brojke i pojmovi, nađu u rukama javnog autoriteta koji ima stotine sljedbenika koji njegove stavove ne propituju nego mu jednostavno – vjeruju.
Stekao sam dojam da je akademik Rudan u najboljoj namjeri (i naravno nenamjerno) upao u zamku lokalne rovovski ukopane javnosti, usred naših perifernih i nikome važnih kvazi-intelektualnih ratova u kojima se lažne veličine razbacuju tezama o (neo)liberalizmu, intervencionizmu, kejnezijanizmu, monetarizmu, libertarijanizmu, i čine to – treba li uopće isticati? – bez sadržaja i smisla (a postupaju tako jer su uglavnom previše lijeni da zađu dublje u bit stvari). Rudan je bez padobrana sletio iz Edinburgha, kolijevke škotskog prosvjetiteljstva i moderne zapadne civilizacije, iz slavnog starog grada nad kojim se uzdiže novi Partenon, stigao je iz istih onih ulica kojima su hodali Hume i Smith, i sletio je on takav, maltene s partije golfa u St. Andrewsu gdje je Kraljica slala na školovanje svoju obitelj, u naše malo selo, i očekivano upao u zamku lokalnih ideoloških bitaka. I dok bi se sletanje bez padobrana još moglo odobravati sa simpatijama, onog tumačenja mortaliteta uslijed nezaposlenosti nije se trebao prihvaćati upravo zbog znanstvenoga pedigrea kojeg je donio s Otoka. Jer nema nikakve osnove za procjenu o „nekoliko tisuća“ mrtvih u slučaju nezaposlenosti izazvane karantenom u Hrvatskoj, kad smo već kod tih nesretnih tisuća.
Ako je već toliko želio raspravljati o efektima drugoga i trećeg reda u uvjetima masovnih karantena, mogao se pozabaviti hipotezom o moguće povećanom mortalitetu starijih osoba u dugotrajnim karantenama, do čega (možda?) može doći zbog stresa izazvanog dugotrajnom samoćom. Jer, to je dilema koju je naš matematičar s početka priče imao dok je sjedio u sobi s majkom i sinom, najavljujući starici višednevnu, ako ne i višetjednu izolaciju, a ona ga je, namrštena, slušala, tužna ali (još jednom) pomirena sa sudbinom, jer kome ona može vjerovati, ako ne pametnome sinu na kojega je već tako dugo ponosna?
Hoću reći, čovjek i društvo fino su tkanje. Taj je uzorak toliko sofisticiran da možda i u nekome efektu trećeg, petog ili osmog reda, koji ni znanstvenik netom sišao s akademskog Partenona još nije dovoljno dobro sagledao, čuči neka velika brojka i važna veza. Naše je znanje maleno i krhko. Ljudi bi željeli da su naši autoriteti poput bogova kakvima se i sami ponekad prikazuju, no u tom fino tkanom uzorku života kriju se brojne veze koje nitko ne vidi, a ponajmanje oni koji, uvjereni u ispravnost očitoga, vuku velike poteze i izvlače zaključke uz pomoć brojki zaokruženih na desettisućicu. Zaokružuje se broj tek tako, jednostavnosti radi, a naš matematičar, njegov sin i majka s početka ove priče ne stanu u tu okruglu brojku. Vrte se oni su na brojaču od 1 do 9 na mjestu pete znamenke gledano s lijeva, i htjeli ne htjeli, donose odluke – pametne, glupe, svakakve, ali one koje stvarno utječu na njihove živote.
Rudanov tekst Karantena Wuhan 14 u namjeri je postavljen ispravno. Autor je želio naglasiti da se iza statistika i različitih stopa kriju etička pitanja iz kojih izviru ona politička. Političari su ti koji na kraju dana moraju donijeti odluke kao što je odluku jučer donijela matematičareva obitelj. Takve odluke nisu moguće bez apriornih etičkih stavova, možda ni bez ideoloških uvjerenja. Epidemiološke statistike i predviđanja ne mogu lišiti donositelje odluka moralnog konteksta i svesti ih na tehnokratske lutke na koncu. Odlučuju ljudi – nesavršeni, mali, kao i oni jučer za stolom. I stoga, rasprava o ovom teškom i lomljivom pitanju trebala bi se nastaviti pažljivo, odgovorno i skromno, uz dužno poštovanje pred bezdanom neznanja nad kojim u ovom trenutku stojimo. Pribjegavanje ispraznoj ideologizaciji i proizvoljnom iznošenju brojki, makar i u svrhu jasnoće kontrasta, ovaj put nije nikome pomoglo. Metoda kontrasta je i inače – epistemiološki dvosjekli mač.