Realno o hrvatskom “odumiranju” u prostoru i vremenu

Foto: Karenr / Dreamstime

Ad
Ad

Znate ono kad netko uzvikne „Umire više ljudi no što se rađa!“ ili „Mladi odlaze!“, pa nastane konsternacija, psovanje; jednima je kriv Tito, drugima Tuđman, trećima OMĆ-o („običan mali ćovijek“), i onda se želudac izokrene pod navalom onog weltschmertz osjećaja (kao da nam se cijela nesretna povijest i težina svijeta sručila na glavu), jer, eto, „Nestajemo!“, a sve što bi trebalo napraviti da se taj grozan osjećaj odagna jest posvetiti malo pažnje numeričkoj jogi. Uz samo nekoliko brojki i par grafikona povijest se dade nekako uhvatiti u mrežu, svesti na pravu mjeru koja kaže da možda i nije tako strašno. Hajdemo onda malo vježbati; od nedjeljne numeričke joge u psihoterapijske svrhe još nitko nije umro. Tek toliko da vidimo gdje smo i što nam slijedi u ovih tričavih stotinjak godina što su se ispriječile pred „nama“.

Numeričko rastezanje budućnosti: projekcije populacije

Prva vježba iz numeričke joge odnosi se na rastezanje u budućnost. Europska komisija je nedavno ažurirala projekcije stanovništva. Ta omiljena vježba demografa najpoznatija je metoda sijanja panike izvan vojnih, obavještajnih i medijskih krugova.

Ako broj ljudi pomalo raste, malo će dugoročno postati puno, pa sljedbenici projekcijskih kultova dolaze do neizbježnih zaključaka: neće biti dovoljno hrane, potrošit će se „resursi“, slijedit će ratovi, glad, Mad Max (oš’ Mel Gibsona, oš’ Toma Hardya – svejedno je, jer oba nisu govorila mnogo). Neka Malthus živi vječno!

Ako broj ljudi pomalo pada, manje će dugoročno postati puno manje, pa sljedbenici prognostičkih kultova dolaze do neizbježnih zaključaka: nestat ćemo, preplavit će nas migranti! Neće se asimilirati kao Sveti Duje iz Sirije, nego će „nas“ sve natjerati da se klanjamo Alahu, jer tako hoće Angela Merkel kojoj treba radne snage, pa ćemo kampove uz more, zbog klimatskih promjena neupotrebljive za Švabe, pretvoriti u logore tako da jedino važno pitanje koje ostaje glasi tko će biti čuvari, a tko logoraši, „mi“, ili „oni“?

Pogledamo li te brojke iz projekcija ipak potpuno hladno, vidjet ćemo da se i pored sve te panike ne događa ništa strašno. Za 20 godina bit će „nas“ oko 3,5 milijuna, za 40 oko 3, za 60 2,5 do 3, a za 80 godina negdje između 2 i malo manje od 3 milijuna. To je još uvijek više nego što danas ima Slovenaca! A iskustvo susjeda i Estonaca kojih ima 1,3 milijuna, a oko 350,000 Islanđana da i ne spominjemo, pokazuje da se i uz samozatajne populacijske brojke može organizirati jedna fina, uređena državica – solidno mjesto za život naroda.

Sami birajte koliko vam ovo znači i koliko vas brine. Mene ne brine. Moje djedove, koji su igrom slučaja napustili ovaj svijet 1932. i 1942., sigurno nije brinulo kako će sve to izgledati 2040., kada ću ja biti star(ac). Pod kraj svojih kratkih života djedovi nisu mogli ni zamisliti 1980.-tu, 2000.-tu, a kamoli 2020.-tu ili 2040.-tu. Jedino u što sam prilično siguran je da će napredak medicine i tehnološke promjene u razdoblju na gornjoj slici biti takve prirode da će se institucije i ljudski odnosi promijeniti (prilagoditi) na danas neslućene načine. Zbog toga je jedino važnije da u međuvremenu neke budale ne prigrabe vlast i ne ispritiskaju crvene gumbe, što je, budimo realni, bio problem i dosad, pa smo ipak preživjeli. Dakle, tko fućka ove apstraktne linije na slici, povijest se piše negdje drugdje, ne u Excelovim grafikonima  …

Numeričko rastezanje u prostoru: hrvatske županije

Kada kolektivistički dušebrižnici uzvikuju te njima omiljene parole „Umire više ljudi no što se rađa!“ ili „Mladi odlaze!“ stječe se dojam kako je demografska anksioznost univerzalna. U stvarnosti, razlike su velike. Uopće nije svejedno živite li u okolici Čakovca, Rijeke ili Siska, baš kao što nije svejedno živite li u Nizozemskoj ili Litvi.

Prirodni prirast stanovništva u Hrvatskoj je posvuda negativan, o tom nema spora, ali razlike među regijama su ogromne. Na sljedećoj slici gledate pokazatelj koji još niste imali prigode vidjeti: riječ je o omjeru prirodnog prirasta stanovništva (živorođeni minus umrli što je, naravno, negativan broj) prema broju rođene djece po županijama. Što je negativni prirodni prirast dublje u minusu, a broj živorođenih manji, to su i stupci koji prikazuju odnos dalje prema dolje. Tamo, s desne strane prikaza, ne treba čuditi da je Ličko-senjska najdublje potonula. Pa za njom Sisak, Moslavina, Karlovac – nema tu ništa čudno što ne bismo slutili ako povremeno čitamo novine. Ali, vidi vraga – i Primorsko-goranska! Čak i Istarska i Varaždinska, koje se obično smatra „uspješnima“, slabije su od omjera za Hrvatsku u cjelini.

Izvor: DZS, izračun autora.

S druge, lijeve strane slike, Zagreb i Zagrebačka županija imaju puno bolji rezultat od Hrvatske u cjelini. Ni to nije čudno; ipak se tu doseljavaju mladi iz drugih dijelova zemlje, Bosne i Hercegovine … ali, Dubrovnik-neretva kaunti, Međimurska, Splitsko-dalmatsinska? Zadarska? Zašto one tako (relativno) dobro stoje?

Poanta je da bi populacijske projekcije do 2050. ili 2100. na razini županija u nekima od njih pokazale relativno mali pad broja stanovnika, nešto kao u Češkoj ili Sloveniji.

Prvo objašnjenje prikazanih razlika među regijama koje čovojeku padne na pamet, ako mu se uopće da razmišljati o ovome, jesu ekonomski razvoj, turizam, povijest, ali vidi vraga; niti jedno objašnjenje ne funkcionira. Kakav turizam ako je Međimurje ispred Istre? Rat? Kakav rat, kao da ga u Zadru i Dubrovniku nije bilo!

Donja slika predstavlja pokušaj prepoznavanja veze između razine gospodarskog razvitka mjereno (realnim) dohotkom po stanovniku (os x) i našeg demografskog pokazatelja s gornje slike (os y). Slab je to pokušaj: podaci su se rasuli. Na razini županija nema čvrste veze između dostignutog stupnja ekonomskog razvitka i „odumiranja“ stanovništva.

Uglavnom, složena je stvar ta demografija. Može i ovako i onako, a utjecaji su brojni, uglavnom nedokučivi izvan nekih generalnih pravilnosti. Regije i zemlje su samo male točke u velikoj slici.

Uzmimo ponovo za primjer populacijske projekcije u EU. Na sljedećoj slici prikazana je očekivana promjena broja stanovnika (u osnovnom scenariju) od 2020. do 2050. Eto nas na -15%. Ali, vidi ti te Malte, Irske, Švedske … Nizozemske, Austrije … ne govore li svi da Europa, dekadentna, odumire; otkud sada svi ti plusevi?

Očekivana promjena broja stanovnika 2020.-2050.

Izvor: Eurostat, populacijske projekcije.

Sve te joge s brojevima nisu ništa drugo do misaone vježbe. Kao one američke projekcije koje su predviđale više od 1,000 umrlih od COVID-19 u Hrvatskoj do 1. listopada. Ili, kao model one dvojice koje su neki dan prenijeli gotovo svi portali, a koji su “predvidjeli” da civilizacija ima još 20, u najboljem slučaju 40 godina da zaustavi uništavanje šuma i klimatske promjene, jer slijedi – nepovratan kolaps! Verificirano, objavljeno u peer review journalu! (Zašto mi na pamet pada Horganova Kraj znanosti?)

Naravno, nije da COVID-19 ne ubija ljude; nije da klimatske promjene ne predstavljaju opasnost; nije da brz pad broja stanovnika u nekoj zemlji nije problem. Ali hej, dobro jutro, koliki su to problemi i može li se što učiniti u međuvremenu? Hoće li se u međuvremenu išta promijeniti?

Postoje ljudi koji vjeruju da ako dovoljno glasno galame o najcrnjem scenariju čine dobro, jer pripremaju ljudsku vrstu na najgore. Ljudi će se u strahu navodno prilagoditi i tako izbjeći ono najgore. Primjenu „tehnike“ motivacije strahom vidjeli smo u vrijeme lockdowna.

Međutim, problem je što: (a) ljudi oguglaju, (b) na crne priče nalijepe se luđaci i interesi kojima crnilo odgovara i (c) panična galama u sebi ne sadrži informaciju o razumnim rješenjima. Stoga su skromnost i oprez u pogledu naših sposobnosti predviđanja mnogo bolji alati za pripremanje na nevolje. Ja više vjerujem protupožarnom alarmu koji zvoni rijetko, samo kad je požar, nego onom koji stalno upozorava na temperaturu iznad 40.

Stoga treba zaboraviti na moralnu paniku koja izrasta na mračnim demografskim prognozama. Pred nama je dovoljno vremena za uređenje vlastitoga vrta. Tehnologija, pamet, sklonost učenju i poduzimanju, dobra organizacija, sloboda, suradnja, otvorenost, analiza, razumne mjere opreza, svi ti opći obrasci ljudskog ponašanja i korištenja rezultata ljudskih nastojanja, najbolji su lijek protiv ugrađenog pesimizma koji blokira ljudsko djelovanje. Oprez, a ne strah. Štihača i u vrt prosvjetiteljstva, a ne skok u ponor fatalizma.

Ili, pardon, možda je tekst trebao završiti u drugačijem tonu? Tehnologija, pamet, sklonost učenju i poduzimanju, dobra organizacija, sloboda, suradnja, otvorenost, analiza, razumne mjere opreza, svi ti opći obrasci ljudskog ponašanja i korištenja rezultata ljudskih nastojanja, nepoznati su na našim prostorima. Stoga će se ostvariti i crnje od najcrnjih prognoza, jer ste – vi to tražili.