Različite diplomatske inicijative koje je Bijela kuća poduzela posljednjih mjeseci, očajnički pokušavajući promijeniti odnos snaga na tržištu nafte, zasad nisu urodile plodom. Politički rejting aktualnog predsjednika značajno korelira s maloprodajnim cijenama benzina (ali s negativnim predznakom!), a američki potrošači, nenavikli na ovako skupo gorivo za svoje limene ljubimce, jasno izražavaju svoje nezadovoljstvo, no opipljivog napretka još uvijek – nema. Pregovori s političkim neistomišljenicima praktički se nisu pomakli s mrtve točke, pa proizvodnja dodatnih barela u produkciji Irana ili Venezuele ostaje mrtvo slovo na papiru.
Sirova nafta …
A Saudijska je Arabija, nekoć lojalni američki saveznik, pritom posebna priča. Odnosi na relaciji Rijad – Washington od predsjedničkih su izbora poprilično zahladili, do te mjere da Mohammed bin Salman uporno odbija ugostiti Bidena na domaćem terenu. Pomalo već otužno zvuče najave iz Bijele kuće u kojima se svako toliko najavljuje posjet američkog predsjednika Saudijskoj Arabiji, ali zasad još uvijek bez konkretnog datuma.
U uvjetima ograničene ponude s jedne, te rasta potražnje s druge strane, pozitivna prilagodba cijena sirove nafte sasvim je u skladu s očekivanjima. Ali nešto u toj priči ne štima. Jer unatoč cijelom nizu loših vijesti i pesimističnih prognoza (iz perspektive krajnjih potrošača), dosadašnji nas je razvoj događaja (srećom!) lišio spektakla u kojem se tržišna cijena crnog zlata penje do 150 ili čak 200 dolara za barel. Aktualan rekord od 130 dolara za barel američke WTI nafte postavljen je početkom ožujka, otprilike dva tjedna nakon početka ruskog napada na Ukrajinu, kada je postalo jasno da se niti jedna (Rusija) ni druga strana (zapadni ukrajinski saveznici) ne libe koristiti naftu kao potentno sredstvo (političkih) ucjena i ultimatuma. Svašta se u međuvremenu dogodilo tijekom ta tri mjeseca, no jedna je stvar ostala nepromijenjena: ovogodišnji rekord. Štoviše, od tada do danas, cijena je zabilježila – pad od oko 18% bilježeći pritom česte promjene smjera i vrlo intenzivne oscilacije što se lako dade uočiti na grafikonu.
Sve navedeno, naravno, ni u kom slučaju ne znači da se već kroz tjedan ili dva stvari ne mogu dramatično promijeniti; uz odveć široki dijapazon mogućih scenarija (razvoja događa), gotovo je svaka prognoza u ovome trenutku jednako vjerojatna. Ali ključno pitanje ostaje: zašto cijena sirove nafte nije nastavila rasti? Kako bi pokušali doći do odgovora, priču ćemo prošiti i na ostale segmente tržišta roba.
… i pšenica
Odmah na početku nije naodmet istaknuti kako je riječ o kategoriji imovine koja je izuzetno osjetljiva na odnos ponude i potražnje, a tržišni akteri raspolažu nevjerojatnom količinom sofisticiranih alata kojima vrlo precizno važu i procjenjuju tržišna kretanja. U neka druga, tehnološki zaostalija vremena, robe su bile predmet interesa malobrojnih specijalista koji su dominirali u zatvorenim i slabo likvidnim segmentima, što je otvaralo podosta prostora za arbitražu (i manipulacije). Sada to više nije (toliko čest) slučaj, jer horde investitora (poput hedge fondova) nevjerojatno precizno seciraju relevantne faktore, a tržište puno brže reagira na podražaje (fundamente), te su aktualne cijene relativno pouzdana personifikacija tržišnog konsenzusa u pogledu budućih zbivanja. Uvijek, naravno, postoji mogućnost da tržište, uvjetno rečeno, zastrani, no vjerojatnost takvog scenarija danas je puno manja (u odnosu na neka druga, prošla vremena), pa se čini logičnim pretpostaviti kako je aktualno kretanje cijena svojevrsni nagovještaj događaja u bližoj budućnosti.
U tekstu objavljenom u ožujku govorili smo o obrascu koji se opetovano ponavljao u različitim segmentima tržišta roba, i naizgled prkosio logici. Velike oscilacije cijena tada su usisale likvidnost velikih trgovačkih kompanija (Trafigura, Glencore, Vitol …), naprežući cijeli sustav vrlo blizu točke pucanja. Nakon toga je uslijedila korekcija koju nije bilo moguće objasniti fundamentima, ali jest ponovnom normalizacijom opskrbnih lanaca (kada su sirovine u pitanju). Da stvar bude još zanimljivija, u međuvremenu je nastavljen i intenzivan rast stope inflacije, što bi u normalnim okolnostima trebalo isprovocirati pozitivnu korekciju cijena roba. Dogodilo se, međutim, suprotno. Ilustracije radi, ovako izgleda kretanje (terminskih) cijena pšenice u ovoj godini:
Obrazac je vrlo sličan onome viđenom na tržištu nafte: dramatičan rast cijene neposredno nakon ruske invazije, nakon kojeg je slijedilo postupno smirivanje situacije, a onda i nešto intenzivnija korekcija tijekom posljednjih mjesec dana. Iako smo u međuvremenu doznali da Ukrajina teškom mukom izvozi žitarice, da se Europska unija suočava s razočaravajućom žetvom, a brojne države ograničavaju izvoz, zbog čega se svijet (njegov manje sretan, nerazvijeni dio) suočava s opasnom prijetnjom gladi.
… i još svašta toga ukazuje na sličan obrazac
Još uvijek je preuzetno govoriti o identičnom obrascu za druge robe; intenzitet korekcije varira, baš kao i raspon oscilacija i aktualna udaljenost od rekordnih vrijednosti u ovoj godini. Kao, recimo, u slučaju kukuruza, koji se zasad drži puno bolje od pšenice:
Ili riže, još jedne vrlo bitne sirovine u kontekstu alarmantnih prognoza Svjetske organizacije za hranu:
Makar na prvu djeluje ohrabrujuće, slovima i grafikonima opisani obrazac vjerojatno ne znači da se situacija smiruje, i da će sirovina biti dovoljno za sve. Bitno tmurnija interpretacija čini se puno vjerojatnijom: korekcija cijena nije posljedica rastuće ponude, već u prvom redu gušenja potražnje. Drugim riječima, globalna ekonomija ne može, odnosno vrlo skoro neće si moći priuštiti ovako visoke cijena sirovina. Ili još bolje, u skoroj budućnosti će trebati manje količine roba i sirovina. Ili još jednostavnije, globalna ekonomija krupnim koracima grabi ususret – recesiji. Negativna korekcija cijena i premještanje cjenovnog ekvilibrija (naniže) posljedica su očekivanjima o znatno slabijim, ili možda čak negativnim stopama gospodarskog rasta.
Uoči sastanka G7 najrazvijenijih zemalja svijeta, pesimizam ekonomista sve je izraženiji; rast kamatnih stopa po svoj će prilici poslužiti kao učinkovito oružje u borbi protiv inflacije, provocirajući kontrakciju koja će ohladiti inflacijske pritiske. Nekakva nada, doduše, još uvijek tinja: možda FED uspije izvući zeca iz šešira i nekim čudim, precizno ugođenom monetarnom politikom, uspije izbjeći recesiju. No prikazana kretanja cijena na tržištima roba nude bitno drukčiju perspektivu.
Preokret uvjetovan strahom od recesije
Nigdje to nije toliko vidljivo koliko u segmentu tržišta obojenih metala. Sirovine poput aluminija i bakra već su desetljećima solidan indikator ekonomske aktivnosti. I oba su metala u usporedbi s početkom godine već u svibnju zagazila na negativan teritorij. Nepuna dva mjeseca kasnije i aluminij i bakar bilježe već dvoznamenkasti pad cijena.
Još početkom ožujka, cijena bakra na London Metal Exchange dogurala je do 10.700 dolara i najviše cijene u povijesti; nepuna četiri mjeseca kasnije, cijena je skliznula do najniže razine u posljednjih 16 mjeseci, a bez agresivnijeg fiskalnog stimulansa u produkciji kineske Komunističke partije, sva je prilika da još nismo vidjeli kraj korekcije.
Veliki infrastrukturni projekti, ubrzana tranzicija ka obnovljivim izvorima energije i rastuća potražnja automobilske industrije samo su neki od faktora koji su trebali osigurati nastavak pozitivnog trenda. Umjesto toga, gomilaju se – gubici. Proizvođači sve češće spominju privremeno smanjenje proizvodnih kapaciteta kao jedini logičan odgovor na evidentan pad potražnje. Na tom tragu je i kretanje cijena željezne rudače – cijena se u proteklih 12 mjeseci praktički prepolovila. I u jednom i u drugom slučaju drastično smanjenje aktivnosti građevinskog sektora u Kini djelovalo je na cijene poput utega koji će sigurno još neko vrijeme pritiskati cijene metala.
Ponuda se cijelo to vrijeme nije bitnije mijenjala; štoviše, iz cijelog niza razloga, kapitalna ulaganja u segmentu eksploatacije i proizvodnje sirovina već dosta vremena stagniraju (to je također zanimljiva tema, ali za neku drugu priču), što je u uvjetima rastuće potražnje bio izravan okidač rasta cijena. Promjena smjera (kada su cijene u pitanju) očiti je signal očekivanja o padu potražnje. Na tržištu roba recesija sve glasnije kuca na vrata.
| Šta kažu terminski ugovori?
Kada govorimo o cijenama nafte u pravilu se referiramo na terminske cijene po kojima se vrši isporuka idućeg mjeseca. Već puno puta smo spominjali i termin backwardation, odnosno fenomen koji opisuje snažnu potražnju za nekom robom u sadašnjosti, zbog čega su terminske cijene ugovora s daljim rokovima dospijeća niže od onih na spot tržištu (i cijena ugovora s bližim rokovima dospijeća). Aktualan ciklus backwardationa na tržištu sirove nafte datira od početka prošle godine i pruža zanimljiv uvid u percepciju odnosa ponude i potražnje (od strane aktera na tržištu). Međutim, činjenica da je cijena na terminske ugovore s dospijećem u rujnu trenutno niža od onih s dospijećem u kolovozu ne znači da će u rujnu cijena doista biti niža. Taj spread samo znači da je potražnja za sirovom naftom u ovome trenutku toliko snažna da su kupci spremni platiti određenu premiju kako bi robu dobavili što prije. Konačno, premija na spot tržištu, gdje se isporuka dogovora praktički odmah, trenutno se kreće oko dva dolara po barelu (u donosu na isporuku u kolovozu) i najbolje svjedoči o neravnoteži između (velike) potražnje i (još uvijek nedovoljne) ponude. Ovako izgleda grafički prikaz te lepeze terminskih ugovora:
Na horizontalnoj osi su označeni ugovori s rokom dospijeća, pri čemu onaj prvi podrazumijeva isporuku u kolovozu ove godine, a onaj zadnji (16.), isporuku u studenome iduće godine. Opet, činjenica da se cijena barela WTI sirove nafte s isporukom u studenome iduće godine kreće oko 85 dolara ne znači da će toliko doista i koštati neposredno pred dospijeće, već samo da je sada naftu moguće nabaviti po toj cijeni (a do studenoga 2023. ko’ živ, ko’ mrtav). Neke zaključke ipak možemo izvući, i to relativnom usporedbom, prikazujući intenzitet backwardationa nekad i sad, izračunavajući diskont za svaki pojedini mjesec dospijeća u odnosu na onaj trenutno najbliži. Ono „nekad“ su u ovom slučaju odnosi na sredinu siječnja ove godine, a te dvije krivulje za usporedbu izgledaju ovako:
Današnja (crvena) krivulja bitno je strmija, a diskont cijene terminskih ugovora na daljnje rokove dospijeća bitno veći nego što je to bio slučaj u siječnju. U prijevodu – kupci su u ovome trenutku spremni platiti relativno nižu cijenu (pa je diskont izražen u postotku – veći) za isporuku sirove nafte u budućnosti jer strahuju od recesije koja bi mogla donijeti pad potražnje, a onda posljedično i niže cijene. Taj je strah u siječnju bio bitno manje izražen nego što je sada slučaj. A to samo potvrđuje zaključak koji se provlači kroz ovu priču. |
