Dulje od godinu dana trajala je analiza učinaka američke monetarne politike koja već duže vremena neuspješno pokušava isprovocirati značajniji rast inflacije. Zaključio ju je Jerome Powell krajem kolovoza najavom zaokreta koji razinu od 2% (inflacije na godišnjoj razini) pretvara u ciljani prosjek u dužem vremenskom razdoblju. Naoko tek minorna modifikacija, središnjoj banci otvara izdašan prostor za manevar i ublažava implicitni mehanizam kojim se dosad opravdavala primjena restriktivnije monetarne politike već na prve znakove rastuće inflacije. Štoviše, ako FED u budućnosti namjerava ciljatiprosječnu stopu inflacije od 2%, dugotrajnipodbačaju prošlosti (inflacija koja uporno tavori ispod 2%) iziskuje značajan prebačaj u budućnosti, kako bi se nadoknadio prijašnji zaostatak. Ili u prijevodu, FED će u potpunosti ignorirati povremene inflacijske pritiske, priželjkujući zamjetan rast inflacije (iznad 2%) kako bi uravnotežio prosjek i tek onda krenuo s agresivnijom primjenom restriktivne monetarne politike.
Paralele s japanskim primjerom su neminovne – začarani deflacijski krug iz kojeg se zemlja izlazećeg sunca već desetljećima ne ispijeva iskobeljati je scenarij koji nitko ne želi ponoviti i zbog toga su termini poput „pune zaposlenosti“ naprasno izgubili na značaju. Powell je to izričito i naglasio navodeći kako pozitivni pomaci na tržištu rada, čak i iznad teoretske procjene pune zaposlenosti, u izostanku rasprostranjenog rasta inflacije teško mogu poslužiti kao razlog za zabrinutost. A kamoli kao povod za preventivnopodizanje kamatnih stopa. To pak predstavlja drastičnu promjenu politike kakva se počela primjenjivati još osamdesetih godina prošlog stoljeća. I dok je cilj dosad bio simetričan, jer je FED jednako zazirao od inflacije bilo ispod ili iznad ciljane razine od 2%, rezultati su poprilično asimetrični. Naime, otkako su kreatori monetarne politike 2012. godine i službeno fiksirali ciljanu razinu na 2%, inflacija se tvrdoglavo zadržava ispod te brojke, a prosjek se trenutno kreće oko 1,4%. Uostalom, James Bullard, šef FED-ove filijale u St. Louisu, bio je prilično jasan: „Pokušat ćemo nadoknaditi zaostatak, a to znači da barem neko vrijeme možemo tolerirati i stopu inflacije od 2,5%.“
Tim povodom pojavila se i zanimljiva kalkulacija: da je FED ranije prigrlio prosjek kao ključan kriterij provedbe monetarne politike, inicijalno podizanje ključnih kamatnih stopa uslijedilo bi tek 2018. godine (umjesto 2015. godine).
U praktičnom smislu, barem na kraći rok, zapravo se ništa ne mijenja. Kreatori monetarne politike ionako nisu očekivali nikakve promjene kamatnih stopa tijekom iduće dvije godine, što zorno potvrđuje aktualna dot-plot ilustracija, na kojoj se povećanje ključnih kamatnih stopa nazire isključivo na duži rok. Powell je svojim nedavnim istupom tek potvrdio očekivanja većine analitičara, zbog čega je izraženija reakcija investitora izostala; burzovni indeksi ionako već mjesecima bilježe snažan rast vrijednosti, dugoročne kamatne stope (čitaj: prinosi na državne obveznice) su i dalje na rekordno niskim razinama, dolar ne uspijeva nadoknaditi ovogodišnje gubitke, a benevolentnije stajalište središnje banke je u velikoj mjeri ionako konstanta koja se podrazumijeva.
Energičnija uloga središnje banke vjerojatno je ključan razlog impresivne izvedbe Wall Streeta, koja najbolje dolazi do izražaja sad već dobro poznatom ilustracijom (prikazanom u nekoliko navrata), kojom smo uspoređivali raspoloženje investitora tijekom pandemije koronavirusa s kaosom u jeku Velike recesije. Tada je S&P 500 indeksu trebalo (od bankrota Lehman Brothersa) gotovo pet mjeseci da pronađe čvrsto dno, a otprilike toliko je vremena indeksu trebalo u ovoj godini da u potpunosti anulira početne gubitke i izroni na pozitivan teritorij. Neke sličnosti ipak postoje, a moguće ih je uočiti ako se usredotočimo na fazu oporavka, koja u oba slučaja izgleda dosta slično. Početne točke izračuna su rekordno niske vrijednosti indeksa (iz ožujka 2009., odnosno 2020. godine), a razlika je tek o intenzitetu oscilacija (dobrim dijelom uvjetovanih poljuljanom stabilnošću financijskog sektora), koje su krizne 2009. godine bile bitno izraženije.
U pozadini cijele priče pomalja se zanimljiva konstatacija koja možda sadrži i klicu radikalnih promjena monetarne politike. Jer osim neizravnog priznanja o preuranjenom podizanju kamatnih stopa, Powell je na neki način priznao i nemoć središnje banke koja, iako je demonstrirala ogroman utjecaj na financijskim tržištima, još uvijek ne uspijeva značajnije utjecati na ključne makro varijable (a među njih bi pojedini promatrači rado utrpali i indikatore dohodovne i imovinske nejednakosti). Konvencionalni instrumenti monetarne politike očito nisu u stanju utjecati na sve bitne makro varijable, a pravo je pitanje može li monetarni stimulans (i nezadrživo bujanje bilance središnje banke) promijeniti sve bitne stvari. U slučaju potvrdnog odgovora (makar je konačan ishod nemoguće utrpati u binarne okvire) realno je za očekivati tektonske promjene u provedbi monetarne politike, nakon kojih bi izravne intervencije na financijskim tržištima poput otkupa državnih obveznica (i ine financijske aktive) izgubile etiketu nekonvencionalnog instrumenta. Štoviše, u tom je slučaju cijela doktrina podložna kritičkoj reviziji.
I dok na istočnoj strani Pacifika jedna era tek počinje, na zapadnoj upravo – završava. Shinzo Abe, jedan od dugovječnijih japanskih premijera, najavio je odlazak (iz zdravstvenih razloga). Njegov pokušaj gospodarskog revivala, poznatiji pod terminom „Abenomics“, podrazumijevao je djelovanje u tri segmenta (monetarna i fiskalna politika, te reforme korporativnog sektora), a nama najzanimljiviji je prvi segment monetarnih reformi, kojima se Japan trebao izvući iz deflacije. Abe je u tome djelomično uspio uz svesrdnu pomoć guvernera Haruhika Kurode pod čijom je komandom središnja banka progutala dotad neviđenu količinu vrijednosnih papira, prakticirajući čak i otkup ETF-ova (na taj se, pomalo očajnički potez, FED odlučio tek u strahu od pandemije). Unatoč latentnoj opasnosti od deflacije, Abe je u jednom sigurno uspio, potaknuvši slabljenje domaće valute, što se pozitivno odrazilo na konkurentnost japanskih izvoznika. Upravo za takvim rezultatom žudi Donald Trump, a razvoj događaja u ovoj godini kada dolar slabi očigledno mu ide na ruku, dok bi zaokret u monetarnoj politici mogaododatno intenzivirati aktualni trend.
Profit u izolaciji
Još početkom travnja, u jeku pandemije koronavirusa i radikalnog lockdowna, naveli smo terminske ugovore na sok od naranča kao jedan od rijetkih primjera pozitivnog trenda, uvjetovanog rastućom potražnjom za različitim izvorima C-vitamina. Potražnja je u međuvremenu jenjala, a cijene narančinog soka dostigle su svoj vrhunac, te se potom izgubile u višemjesečnoj korekciji. Međutim, investitori na tržištu roba su otkrili novu zvijezdu. Ili još bolje, nisu mogli ignorirati formiranje zanimljivog trenda na tržištu nekretnina, koje bilježi snažan rast broja izdanih građevinskih dozvola. Na krilima rekordno niskih kamatnih stopa (a sva je prilika da će tako i ostati idućih nekoliko godina) Amerikanci sve više razmišljaju o bijegu iz urbanih sredina, u potrazi za domom kojim im pruža izdašan komfor i mogućnost „normalnog“ života u izolaciji (i prostrano dvorište, i home office…). Otuda i rekordne brojke, puno više posla za građevinare, a u konačnici i rast cijena – drvene građe. Rezultat je rast cijena pored kojeg se onaj travanjski, provociran željom za povećanom konzumacijom C-vitamina, doima prilično skromnim.
Naime, cijene terminskih ugovora na drvnu građu u ovoj su se godini doslovno udvostručile, ili pak utrostručile, ako trend mjerimo od početka travnja, kada je lockdownu potpunosti paralizirao ekonomsku aktivnost u zemlji, a cijene dosegnule dno.
Možda je i to početak neke nove ere, čije korijene valja tražiti u pandemiji i prisilnom radu od doma koji je danas, zahvaljujući tehnologiji, puno lakše izvesti. Ili je barem riječ o najavi snažnijeg gospodarskog oporavka, na koji upućuje rasprostranjeni rast cijena na tržištima roba, za ovu prigodu uobličen impresivnim oporavkom cijena bakra, industrijskog metala koji je nekoć slovio kao vrlo pouzdan indikator ekonomske aktivnosti.
PITANJE: Hoće li cijena tone bakra kraj godine dočekati iznad 7.000 dolara?