Možete vjerovati u to da novac i interesi vrte našu malu svemirsku kuglicu. Ali, ne podcjenjujte važnost ideja.
Odluka da ovom rečenicom zaključim ovogodišnju seriju nedjeljnih kolumni Partybreaker nije iskaz neobuzdanog, utopijskog idealizma. Uvodna rečenica predstavlja prilično precizan opis događaja koji su doveli do uspona Zapada – uzleta zapadne civilizacije i kapitalizma. Drugim riječima, ideje (iako ne samo ideje) dugoročno „vrte svijet“. Danas ćemo pokazati što ove tvrdnje znače za Hrvatsku na prijelazu iz drugog u treće desetljeće 21. stoljeća: budi li cirkulacija ideja u Hrvatskoj (i između Hrvatske i svijeta) nadu u promjenu anemičnoga momentuma našeg društvenog razvoja, ili najavljuje možda neki poraz, na tragu sindroma sporo skuhane žabe obećajući nastavak nepodnošljivo lakog tavorenja na periferiji Europe.
Republika pisama
Jedan od najvećih živućih ekonomskih povjesničara Joel Mokyr svoju je posljednju knjigu Culture of Growth posvetio dokazivanju važnosti ideja za društveni razvoj. On prvu industrijsku revoluciju te razvojnu (i demografsku) eksploziju koja je potom uslijedila, tumači izdankom fascinantne komunikacijske mreže kojom su među znanstvenicima, političarima i zainteresiranim intelektualcima još od 16. stoljeća cirkulirale prosvjetiteljske ideje. Njihova je narav bila uglavnom fizikalna i tehnička, premda u mreži nije nedostajalo filozofskih, kulturnih, financijskih i inih informacija i rasprava.
Mreža se razvila spontano, zahvaljujući razvoju međunarodnih poštanskih usluga u čijem se središtu nalazila njemačka obitelj Thurn i Taxis. Već potkraj 17. stoljeća pisma su s kraja na kraj (zapadne) Europe unatoč čestim ratovima i drumskim razbojnicama stizala razmjerno pouzdano, u prosjeku za 5-6 dana. Stoga ne treba čuditi intenzivna korespondencija između, primjerice, Christiaana Huygensa i Gottfrieda Leibniza potkraj 17. st., premda i danas od Haga, gdje je živio prvi, do Hannovera, gdje je živio drugi, autocestom treba četiri sata, ako imate sreće pa nema osobite gužve.
Svi takvi ljudi bili su komunikacijski manijaci; pedantni Nizozemci precizno su zabilježili više od 3,000 pisama svoga heroja astronomije i optike koji je u svoje vrijeme izrađivao najpreciznije satove na svijetu. A vilica mora pasti pred ovom mapom prekooceanske korespondencije Benjamina Franklina iz posljednje četvrtine 18. stoljeća (točke opisuju njegovih oko 1800 pisama):
Izvor: http://republicofletters.stanford.edu/publications/franklin/people/
Prikazanu mapu pisama dugujemo Sveučlištu Stanford koje u suradnji s nizom drugih sveučilišta među kojima posebno mjesto zauzima Politehnika Milano koordinira fascinantan istraživački napor rekonstrukcije Republike pisama (Republic of Letters). Tako glasi danas općeprihvaćen naziv za ovu izvanrednu komunikacijsku mrežu širenja ideja i znanja, koja je prethodila ne samo pojavi internacionalnih medija i društvenih mreža (na koje ove mreže pisama podsjećaju po nekim karakteristikama i utjecaju), već je prethodila i onome što danas zovemo modernom, industrijskom ili post-industrijskom zapadnom civilizacijom pogonjenom modernim gospodarskim rastom i inovacijama.
Možda će vas zanimati jedna od najfascinantnijih mreža – Voltaireova iz treće četvrtine 18. stoljeća, koja je jedna od rijeđih koja je imala i istočne izdanke. Ono što je u njoj za nas bitno je poruka koju otkrivaju sve ovakve mreže: i prije uspona modernog kapitalizma, tj. prije Prve industrijske revolucije oko 1800., sve bitne tehničke, filozofske i ine ideje intenzivno su cirkulirale zapadnom Europom šireći se iznenađujućom brzinom. Međutim, do zemalja nepismenih seljaka na jugoistoku Europe te fine informacijske niti nisu dopirale ni u tankim tragovima. Dio koji je dopirao makar do Beča (koji je s gledišta Republike pisama bio europska provincija), bio je najblaže rečeno – tanak. Isto vrijedi za Prag i Varšavu – ne izvan utjecaja, ali sporadično i tanko.
Izvor: http://republicofletters.stanford.edu/casestudies/voltaire.html
Kradljivac kave
Prije nego što prijeđem na dio teksta o Hrvatskoj, koja za Republiku pisama očito nije postojala, želim skrenuti pažnju na jednu mogućnost – izvanredni (i iznenadni) prečac kojim možete stići u samo srce Republike, što bi vam moglo pomoći u shvaćanju nevjerojatne moći informacija, znanja i ideja za društveni razvoj. Naime, nedavno je u izdanju Mozaik knjige izašao prijevod Kradljivca kave njemačkog romanopisca Toma Hillenbranda, već proslavljena autora krimića, koji se u najnovijemu djelu upustio u proučavanje Republike pisama, ne bi li u njoj pronašao motive za (geo)političko-avanturistički triler smješten u prezadnje desetljeće 17. stoljeća.
Gdje će anonimni ali pasionirani prirodoslovac Obediah Chalon, uključen u Republiku pisama koliko zbog znanstvene znatiželje toliko i zbog potrage za informacijama koje pomažu pri burzovnim spekulacijama (i, da, prijevarama), pronaći potrebna znanja i informacije za jedinstven poduhvat? Chalonov cilj je stići do planina iznad jemenske luke Moke, gdje se uzgaja najbolja kava, te sadnice čarobne i vrijedne biljke dopremiti žive u Nizozemsku.
Hillenbrandov roman možete čitati kao sjajan špijunski triler – neku vrstu srednjovjekovnog Johna Le Carrea – no, ta priča o nevjerojatnom životu junaka i njegove neobične družine jednako se lako čita kao studija o tome kako su se znanja iz zemljopisa, navigacije, botanike, strojarstva, kriptografije i brojnih drugih disciplina već u ono vrijeme mogla kombinirati u cilju izvedbe poduhvata kakvih se ne bi postidili ni najveći avanturisti današnjice, ako takvi još uvijek postoje.
Potraga za nadom: Hrvatska u širem povijesnom okviru
Prema tome, ideje koje su cirkulirale virtualnom Republikom pisama oblikovale su današnji svijet u tehnološkom, filozofskom, umjetničkom, političkom i svakom drugom smislu. U tim svjetlećim mrežama cirkulacije znanja Hrvatska postoji tek kao nevidljivi dio nerazgovjetne povijesne tmine, koja se po tom kriteriju nimalo ne razlikuje od Dnjepropetrovska ili Ulan Batora, što nas ne bi trebalo ni uzrujati ni rastužiti. Tu praznu, tamnu sliku trebali bismo prihvatiti kao golu činjenicu – polazište koje upućuje na ključno pitanje: je li se do danas nešto promijenilo?
Bilo bi suludo misliti da su naši odnosi prema središtima ideja isti kao i potkraj 16., 17. ili 18. stoljeća. Troškovi svih vrsta komunikacija i prijenosa znanja dramatično su se smanjili, pa brojni izdanci idejnih mreža danas dopiru i do nas pružajući nam prigodu kakvu, moguće je, nikada u povijesti nismo imali.
Važno je ne zaboraviti kontekst naše brutalne povijesti: ovdje je bila zemlja nepismenih seljaka, pa je izbio prvi veliki rat (Zagreb će doći do 100 tisuća stanovnika tek nakon prvog rata), onda smo ugurani u jednu drugu zajednicu i vodila nas je seljačka stranka koja je dugo koketirala sa socijalističkom idejom, pa su lideri te stranke odlazili na sastanke seljačke internacionale (koju je kontrolirala Kominterna) u Moskvu, a onda je došla unutarnja politička kriza, pa Velika kriza, pa drugi veliki rat, i onda je zemljom zavladao beskrupulozni bravar koji je prije toga u Moskvi i Parizu ispekao zanat prokazujući sve svoje „partijske drugove“ ne bi li ovladao partijom i državom, a onda, iako je njegov instinkt za političko preživljavanje zemlji donio i nešto dobroga u materijalnome smislu, brzo je (u historijskoj perspektivi) njegov potpuno personaliziran sustav ušao u proces dugog raspadanja, i tako se Hrvatska 1991. našla priznata, ali osiromašena i usred rata bez oružja, no već 2000. bilo je bolje nego 1991., 2010. bilo je bolje nego 2000., 2020. bolje nego 2010., i iako su neki od tih desetljetnih „skokova“ bili samo mali koračići – jer drugi su svoje korake grabili lakše, ambicioznije – ipak se s polaganim hvatanjem treće i četvrte industrijske i digitalne revolucije i, nadasve s ulaskom u EU, u Hrvatskoj sve počelo mijenjati.
U međuvremenu, promijenila se i Republika pisama, u smislu tehnologije, raširenosti, brojnosti. No promijenila se i hrvatska povijesna sudbina. I to na način kako se nikada prije nije promijenila. Prigoda koja se otvorila nezamisliva je u povijesnoj usporedbi. Šansa za ulazak u neku današnju Republiku pisama velika je kao kuća.
Mnogi moji prijatelji misle da su ovdje naslage povijesti toliko korozivne da okoštale institucije reflektiraju našu suludu povijest mnogo točnije od želja, stremljenja i šansi koje su povezane s prigodama koje su se Hrvatskoj otvorile zadnjih godina. Ne negiram da smo više nalik momčadi iz sredine treće lige koja se igrom slučaja našla u prilici da istrči na Allianz Arenu: uprava kluba je grozna, blagajna poluprazna, odnosi u klubu kaotični, a glavni igrači ponekad bazde po alkoholu i noge ih slabo slušaju. No, gledajući one tribine, onaj teren, i one protivnike, pomalo se sve mijenja; nabolje, naravno. Uz to raste i svijest da bismo bez izlaganja tome stadionu i toj publici zauvijek ostali ona tamna fleka na mapi, koja se sada, konačno, možda, počela mijenjati.
S ovom mišlju želim izaći iz drugog i ući u treće desetljeće 21. stoljeća. Utjehu pronalazim u brojanju desetljeća kao da su godine ili mjeseci. Unatoč nakupljenom životnom iskustvu, želim živjeti u dječačkoj nadi – nadi jednakoga intenziteta kao i one neostvarene 1989., o tome da će sljedeći prijelaz, za deset godina, biti prvi u kojem ćemo podvući crtu i reći: jako smo narasli. Jer ovaj put, po prvi puta u povijesti, ulazimo u Republiku pisama.