Ruka ruku mije dok tržišta nije

Foto: Karenr / Dreamstime

Što je danas agit-prop, zašto liberalizam pobjeđuje na tržištu ideja i kakav je odgovor ekonomskog i političkog liberalizma na fundamentalne probleme današnjeg vremena

Ad
Ad

Ovo je prva kolumna Partybreaker u 2020. Napisana je kao prirodna ekstenzija prvog ovogodišnjeg teksta o idejama na prijelazu desetljeća (zašto sada koristim pojam prijelaza desetljeća objašnjeno je u bilješci ispod teksta)*. U tom tekstu sam objasnio zašto vjerujem da će se idejni ambijent u novom desetljeću promijeniti.

Za početak, kratki repetitorij ključnih teza iz prvog teksta: oslabjet će besprizorne idejne bitke koje se vode u šupljim ideološkim okvirima koje malotko razumije, ali se svi oko njih uzbuđuju, tipa: „monetaristi vs. kejnezijanci“, „neoliberali“ vs. „intervencionisti“, „desni vs. lijevi“, „tržište vs. država“. Ljudi će prozreti besmisao takvih sučeljavanja, a pokazat će se i da konceptualni i politički okviri koji odgovaraju razumijevanju 20. stoljeća ne odgovaraju okvirima za razumijevanje problema 21. stoljeća.

Drugim riječima (i tragično), dvadeset godina živjeli smo u bitno promijenjenom svijetu koji smo poimali zastarjelim kategorijalnim aparatom, kao da vjerujemo da ćemo uz pomoć naočala s dioptrijom od 2,25 ugledati mikrobe.

Preživjeli agit-prop

Duga inercija starih kategorija i teorija u raširenoj uporabi produljila je opstanak agitpropovskoga mindseta koji počiva na banalizaciji ideja do razine na kojoj se one mogu forsirano napadati i sukobljavati (često pod krinkom znanstvene analize). Cijena je bila visoka: iza zavjese takve magle, koja se dizala zahvaljujući zastarjelim kategorijama i teorijama, bujale su javnosektorske mreže koje su za sobom povukle i dobar dio privatnoga sektora. U pozadini, netaknuta društvenom kritikom, daleko od analitičkih mikroskopa, bujale su neefikasnost, nepotizam i razni oblici korupcije, jer na te pojave nije bilo usmjereno dovoljno pažnje u javnosti.

Prije krize, koja je svom silinom udarila 2009., samo su rijetki propitivali veličinu, strukturu i način (ekonomskog) funkcioniranja sustava vlasti i javnog sektora u Hrvatskoj. U drugom desetljeću 21. stoljeća shvatilo se da nešto nije u redu, ali zbog spomenute idejne inercije i interesa koji su stare kategorije koristili kao paravan, i dalje se svaki zahtjev za nižim opterećenjem, rezanjem nepotrebnih javnih troškova, boljim upravljanjem u javnom sektoru i općenito „reformama“, doživljavao kao ideološki – „zelotski“ atak na društvenu solidarnost, socijalnu državu i javni interes.

Oni žele ukinuti javno zdravstvo! Žele ukinuti javno školstvo!, govorilo se. Nije ih briga za siromaštvo, nejednakosti … Ti apologeti kapitala žele ubiti srce solidarnosti, privatizirati sve, ne bi li se njihovi strani i domaći sponzori domogli svega što je naše! Za što smo se borili, pitali su se mnogi: zar da predamo „naše“ u ruke bjelosvjetskih predatora tek nakon što smo to „naše“ – teško stekli?

Car je gol

I dok je narod brigu za „naše“ izvodio iz romantične ali iskrene potrebe za uživanjem u vlastitoj državi, od koje se očekivalo mnogo više nego od one bivše, veći dio elita doslovce je shvatio koncept „stjecanja svojega“. Uz pomoć privilegiranog pristupa državnim institucijama i nosiocima javnih dužnosti država je jednim dijelom iskorištena za – stjecanje. Samo što to nije bilo stjecanje „našega“, kojim će naši mudri vođe znati dobro upravljati na dobrobit svih građana, već je to bilo “prizemno” privatno stjecanje. A ljudi, prvo izmučeni ratom, a zatim i neizbježnim promjenama gospodarske strukture koja je bila dramatično zaostala, polako su uviđali da u prenapuhanom balonu nazvanom državni sektor nema mjesta baš za svakoga. Nekome majka, a nekome maćeha.

Proći će godine prije nego što se skepsa i sumnja afirmiraju umjesto podaništva kao dominantnog osjećaja i norme u odnosu građana spram države. U hrvatskoj tradiciji gotovo nitko nije poimao temeljni koncept liberalne demokracije koji polazi od toga da u odnosu pojedinca-građanina i države nema mjesta obožavanju, podaništvu i poklanjanju vjere – na čemu inzistiraju kolektivisti svih boja – već su skepsa, sumnja i zahtjev za razvidnošću i nadzorom spram onih na vrhu najviši iskaz domoljublja. Samo takav pritisak i zahtjev rezultiraju društvom u kojem je lijepo živjeti i koje se stalno razvija.

Ta činjenica dugo nije dopirala do ljudi. Nije bilo povijesnog iskustva. Jedan od razloga je i naslijeđe spomenutog agit-propovskog gledanja na društvene odnose i promjene. No, rekli smo – probleme današnjice ne možemo identificirati (i tražiti rješenja za njih) uz pomoć kategorijalnog aparata i teorija koje su formirane u vrijeme kada su naci-fašistički blok s jedne i socijalističko-komunistički blok s druge strane bili mnogo veći od preostaloga liberalno-demokratskog bloka, koji je nekako uspio preživjeti sredinu 20. stoljeća – uglavnom u anglo-saksonskim zemljama.

Ipak, naslijeđe agit-propa toliko je zastarjelo, da nije uspjelo zagospodariti javnim prostorom. Dio medija, intelektualaca, udruga, akademije, pa recimo i to – i dio politike – vrlo je precizno identificirao stvarnu narav hrvatskih problema. Osobito u zadnjih deset godina. Tako se u Hrvatskoj u proteklom desetljeću formirala široka i duboka javna scena na kojoj se čita jasna poruka: car je gol.

Što to znači – car je gol? Znači da raste pritisak koji ne traži ukidanje javnog zdravstva, ali traži uredan i pristupačan sustav. Raste pritisak koji ne traži ukidanje javnog obrazovanja, ali traži da obrazovanje bude dobro i da priprema ljude za život u 21. stoljeću. Raste pritisak koji ne proglašava zaposlene u javnoj administraciji „uhljebima“, ali traži efikasne i brze postupke i zapošljavanje po pravednim kriterijima profesionalizma kako bismo se riješili one manjine pravih „uhljeba“ koji su se sklonili pod javnosektorski kišobran po babi, stričevima i političkim strankama. Raste pritisak koji ne traži ukidanje političkih stranaka, ali traži da se one iz kadrovskih službi za poslove u javnom sektoru pretvore u centre kompetencije za osmišljavanje dobrih politika.

Još jednom o odnosu vlasti i tržišta

Ukratko, traži se „europska Hrvatska“ u onom najpozitivnijem smislu te riječi. A taj smisao zapravo znači efikasnu i razvidnu državu čije institucije jednako – ravnopravno tretiraju svakog građanina i poduzetnika, od djeteta do predsjednika države.

Jasno je da takva (europska) zemlja ne može nastati preko noći. Ali, isto je tako jasno da je upravo europski kontekst – opstanak i ostanak u EU – presudan za kirurško odstranjivanje naslijeđenih malignih bolesti ovoga društva.

Okretanje nula na brojčaniku godina ne znači mnogo, ali simbolički, moja poruka za 2020. glasi: proces promjene je na djelu. Spor je, lomljiv, ali krenuo je. To se jednim dijelom događa zbog prirodnog učenja i sazrijevanja čitavog društva u pogledu funkcioniranja države. Dijelom se događa i zbog svijesti o tome da su slabe institucije usporile gospodarski rast, te posredno, a možda i neposredno, potaknule brojne ljude na odlazak iz zemlje. Događa se i zbog ulaska u EU.

Preostaje odgovoriti na pitanje o odnosu vlasti i tržišta u takvoj, još uvijek hipotetičkoj, ali zamislimo: obnovljenoj i institucionalno snažnoj Hrvatskoj.

Odnos vlasti i tržišta nije prvenstveno ideološko pitanje; to je prije svega praktično pitanje. Bit će velika stvar ako pitanju počnemo pristupati na pragmatičan način. Konkretno: ako se povede rasprava o nekoj privatizaciji, onda umjesto s jedne strane apologetske priče o apriornoj efikasnosti privatnog, a s druge o apriornoj štetnosti privatnog u usporedbi s javnim, treba raspravljati o načinu privatizacije i očekivanom odnosu troškova i koristi za zajednicu.

Kada se tako pristupi ovim stvarima, više se neće moći reći – „ruka ruku mije dok tržišta nije“. I kada se tako pristupi ovim stvarima, jedan od razloga za liberalizacije, privatizacije i širenje tržišnih odnosa bit će pritiskanje hijerarhijskih političko-administrativnih odnosa uza zid, kako bi se – tamo gdje postoje sumnje u neefikasnosti, nepotizam, korupciju – iz odnosa u rasipnom državnom sektoru istisnuo sok, onaj slatki sok zbog kojeg „ruka ruku mije dok tržišta nije“.

Treba li biti konkretniji? Banalno je ponovo se pozivati na slučaj liberalizacije taksi usluga koji je doveo do pada cijena, širenja broja korisnika i broja zaposlenih u sektoru, kako bi se, uz sjećanje na sve one taksiste koji su nekada krali bogu dane igrajući šah na Britanskome trgu, ukazalo na konkretno značenje doskočice „ruka ruku mije dok tržišta nije“. Nedostatak drugih pozitivnih primjera koji bi čovjeku odmah pali na um ne razotkriva problem tržišta, već ukazuje na problem pretjerane raširenosti regulacije. Ona se tek u zadnje vrijeme (opet: zahvaljujući usvajanju europskih standarda) koliko-toliko dovodi u pristojne razmjere tipične za tržišna gospodarstva.

Ovo nije post-ideološki svijet

U pozadini ovih teza ne leži tehnokratska logika. Ne sanjam post-ideološki svijet. U pozadini doista leži liberalna logika. Liberalizam je, zahvaljujući skepsi, ili bolje rečeno, zahvaljujući realnom sagledavanju funkcioniranja institucija države (i svijesti o tome koliko državne institucije mogu biti nesavršene), u stanju prepoznati njihova iskrivljenja i tražiti da se u interesu građana isprave.

Nasuprot tome, krajnja desnica i ljevica u svome apologetskom odnosu spram države često stvaraju predtekst za nepotizam, korupciju, neravnopravnost, isključivanje onih drugih, drugačijih, jer se idejom o ultra-moćnim državnim institucijama poklanja vjera u sposobnosti mesijanskog djelovanja dužnosnika, kao da nisu ljudi od krvi i mesa, jednaki onima na koje bi se djelovanje trebalo odnositi.

Svjestan da će mnogi sada reći: „evo ga, opet ta priča o liberalizmu kao kraju povijesti“, ponovit ću da je, na žalost agit-propa, liberalizam jedina ideja koja je bila utjecajna u 20. stoljeću, a koja je preživjela to strašno stoljeće. Liberalizam je preživio i zamalo kliničku smrt nakon dramatičnog uzleta naci-fašizma i komunizma. Činjenica je da za sada nitko nije uspio smisliti ništa bolje od liberalizma. Taj sustav ideja ima sposobnost da uzme u obzir i neuspjehe tržišta i neuspjehe država, te potraži pragmatičnu ravnotežu. To je dans liberalizam, a agit-propovci neka i dalje ponavljaju kako postoje tržišni talibani i apologeti kapitala koji su „za tržište“, a „protiv države“. To su stvari iz prošlog stoljeća koje uskoro više nitko neće željeti čuti.

Poanta je u tome da upravo liberalizam kroz traženje kvalitetnih institucija koje ravnopravno tretiraju sve građane i kroz ugrađenu skepsu spram ideje o svemoći države još uvijek nije rekao posljednju riječ: to je ideja koja ima odgovore za rak-rane našega vremena. Jer, posao u vezi otklanjanja siromaštva, stvaranja jednakih šansi, zaštite okoliša i drugih plemenitih ideja sigurno nije dovršen, no resurse za nastavak toga posla ne treba tražiti u nametanju novih tereta koji ugrožavaju rast, sve dok u državnom sektoru postoje nakupine sala koje bi se mogle pretvoriti u novu društvenu energiju.


DODATAK O PRIJELAZU DESETLJEĆA

*Kada se četvrta znamenka na brojčaniku godina okrene na nulu , u javnosti se uvijek povede žustra rasprava o tome je li nastupilo “sljedeće desetljeće”.  1.1.2000. slavio se ulazak u novi milenij, a sve je bilo pojačano strahom od milenijskoga buga, toga do danas zaboravljenog, ali slavnog Y2K. Međutim, neki matematičari i fizičari upozoravaju kako je riječ o iluziji. Nula nije prirodni broj, ne može postojati kao oznaka za bilo što ima neki kontinuitet, a kalendarski “protok” vremena mjerimo (točnije: označavamo) upravo prirodnim brojevima i njihovim kombinacijama. Prema tome gledanju, “0” je mogla biti samo “jedan trenutak” (veoma je upitan koncept trenutka, ali nećemo sada o tome), i to u ponoć između godine -1 i godine 1, što znači da dvanaest mjeseci nakon nultog trenutka ne nastupa 31.12.00., već 31.12.01. Brojimo to prvo desetljeće dalje: druga godina završava 31.12.02., treća 31.12.03. itd., što znači da deveta godina završava 31.12.09. a deseta 31.12.10. i u sljedeće desetljeće ulazimo 1.1.11. U svako sljedeće desetljeće ne ulazimo kada se zadnja znamenka na brojčaniku vremena okrene na nulu, nego treba čekati okret na jedinicu! Međutim, to je nezgrapno i kontraintutivno. U okretu na jedinicu nema simboličkog značenja. A ako se malo zamislimo, vidjet ćemo da je vrijeme pojava koja je malo drugačija od onih koje intuitivno lako mjerimo brojevima. Vrijeme se ne može dijeliti, uhvatiti ili obujmiti jer nije materija. No mi smo, zahvaljujući matematici i iz praktičkih pobuda prihvatili konvenciju da vrijeme možemo mjeriti. Stoga, zar doista (logički, ako već ne i povijesno) ne možemo zamisliti da su se neki mudraci mogli sastati u toku godine -1 i dogovoriti da se kraj sljedeće godine označi kao 31.12.00., uz obrazloženje da će se okret na nulu ponavljati svakih deset godina jer, iako nula nije prirodni broj, sudjeluje kao znamenka u oznakama na našem kalendaru? Kada bi se prihvatila takva “ne-tehnička” ili “ne-matematička” konvencija o početku mjerenja vremena u novoj eri, onda bi desetljeća završavala s 31.12. svake godine koja na kraju ima za oznaku broj devet, a nova bi desetljeća počinjala s 1.1. svake godine s oznakom nula na kraju. Prema tome, prvo rješenje (varijanta s 31.12.01. na kraju prve godine) je točnije u matematičkom smislu, doklegod se krećemo u okviru svijeta prirodnih brojeva. Drugo rješenje (varijanta s 31.12.00. na kraju prve godine), koje većina ljudi nesvjesno koristi za proslave kalendarskih jubileja, može biti točno ako dopustimo činjenicu da nam karakter vremena, a osobito početka mjerenja malo izmiče. Ako simboličkom smislu damo primat pred matematičkim smislom (iako to matematički nije dopustivo), uz svijest o razlikama i mogućim pogreškama, i ovaj općeprihvaćeni pristup s prijelazima desetljeća kada se brojčanik okrene na nulu, može biti točan, uz dane uvjete. Problem uopće nije trivijalan. Općenito se tiče primjene brojeva u mjerenjima. Postoji i kada pokušavamo mjeriti nešto malo “opipljivije” od vremena – na primjer, trodimenzionalni prostor. O tome svjedoče putnici kroz taj prostor – liftovi. Tipkovnice na liftovima proizvođači najčešće strukturiraju tako da se nula koristi kao oznaka na tasteru za prizemlje. Međutim, broj je veoma nesavršen prikaz trodimenzionalnog prostora. Ako malo razmislite, shvatit ćete da se navodno nalazite u nuli (ili na nuli), iako je sigurno da niste nigdje (nalazite se negdje). U nulu ne možete ući niti po njoj možete hodati. Sigurno je kako niste zbijeni (spljošteni) u dvodimenzionalni prostor na razini nula, jer ni prvo ni drugo nije moguće: ne možete preživjeti prijelaz u svijet s dvije dimenzije, a kada bi tako nešto bilo moguće, sigurno je da se ne biste našli “u nuli”. Ako sada podignete pogled prema stropu prizemlja u koje ste sišli pritiskom na taster za nulu, to je kao da na kalendaru gledate prema 31.12.00. Tek nakon prijelaza neke zamišljene plohe (koja je valjda skrivena u deki između prizemlja i prvog kata) nastupa 1.1.01., odnosno prvi kat. Tako je to u većini hotelskih liftova. Međutim, u Skandinaviji sam posjetio više od jednog hotela koji nemaju ni nulu ni oznaku slovom za prizemlje. U tamošnjim liftovima prizemlje je označeno kao 1, prvi kat kao 2, drugi kao 3, itd (to sam vidio u jednom hotelu u Helsinkiju i jednom u Goeteborgu). To je matematički ispravno (vražji Skandinavci!). Odmah sam se osjetio lakšim, jer u tim hotelima nije bilo sile koja me stalno tjerala da se spljoštim i nestanem “u nuli” dok sam se nalazio u prizemlju. Međutim, bilo je to jako zbunjujuće i kontraintuitivno iskustvo – biti u sobi 212 na prvom katu! Helou, može li to biti “točno”? Puno mi je zgodnije zamisliti da nula “postoji” kao nekakav prostor (čime poništavam smisao nule kao broja i koristim ju kao lingvistički alat – oznaku ili matematičku metaforu). Zaključno: svijet nas nesavršenih ljudi prepun je takvih nesavršenosti i konvencija. Uostalom, zato imamo jezik, gramatiku i sve te džidže-midže, ne bi li nam pomogle konstruirati metafore i pojmiti stvari u kojima matematika iz nekog razloga nije baš najsretniji alat. To ne znači da elemente matematike kao što su brojevi ne možemo koriristi kao metafore. Naprotiv, nula je u većini liftova metafora prizemlja, a na kalendaru može služiti kao metafora prijelaza. Savršenstvo točnosti, stoga, prepustit ćemo matematičarima i tehničarima. Mi obični smrtnici nećemo pogriješiti ako sada proslavimo ulazak u sljedeće desetljeće ili ako odgodimo to za godinu dana. Uostalom, zar ne ulazimo u sljedeće desetljeće doslovce u svakom vremenskom trenutku (ako tako nešto uopće postoji)?