Kalkulatori novčane iluzije najpopularniji su sport ovih dana. Ljudi uživaju uzeti neku vrijednost, na primjer prosječnu neto plaću od 7 542 kune ili prosječnu mirovinu (bez međunarodnih ugovora) od 3 289 kuna, preračunati iznose u eure (1 002 odnosno 437 eura) i uzviknuti kao da su došli do velikog otkrića: „Sada ćemo tek znati koliko smo siromašni!“.
Najbizarnija vijest je priča o čovjeku koji je ušao u neki supermarket gdje su cijene počeli iskazivati u kunama i eurima, pa navodno pomislio da su cijene u eurima zapravo popust i natrpao kolica omiljenim sladoledom. Iskreno, priča mi malo „smrdi“, jer tko normalan kupuje ogromne količine sladoleda koji bi se po ovim temperaturama rastopili do kuće (osim ako nema frizer u gepeku ili stanuje u susjednoj zgradi i brzo trči s par kila sladoleda u ruksaku).
Na tragu sličnih priča sada slijedi teror praćenja dvojnog iskazivanja cijena: tko je „zaokružio“, a tko nije; s približavanjem Nove godine rast će histerija oko toga kako će bankomati raditi 1.1.2023. iza ponoći.
Razumijem te „male životne stvari“ i strah pred svakom promjenom, no postoje i „velike teme“ vezane uz euro koje bi naše institucije trebale neumorno komunicirati, objašnjavati i educirati ljude. No one to ne čine i ostvljaju široko polje za još kuknjave u svim varijantama, dezenima i oblicima.
Zamislimo, ipak, drugačiji okvir javne rasprave. Prije toga jedno uvodno pitanje: o čemu bismo mi to, uopće, trebali raspravljati, kad, iovako ionako, „ništa ne možemo“ jer „sve je već davno odlučio netko drugi“?
Dvije duboke sile
U prvom tekstu iz serijala Satnica pristupanja europodručju upozorio sam na dvije moćne društvene sile koje će utjecati na stav dijela ljudi prema euru i nakon što zamijeni kunu. Prva je skepsa prema tehnokratskim elitama, a druga je kompleks manje vrijednosti i zazor prema strancima.
Ljudi oduvijek gaje skepsu prema tehnokratskim elitama (s pravom). Rasprava o nedostatku demokratske kontrole nad centralnim bankarima stara je koliko i centralno bankarstvo. Nakon pandemije u kojoj su medicinski tehnokrati eksperimentirali nad cijelim društvima upitnim mjerama (lockdown) spomenuta skepsa je eksplodirala. „Europa“ nije više samo simbol boljeg života kamo se ide „u pečalbu“; Europa, tj. Europska unija, vidi se i kao potencijalna opasnost. Svi znamo europsku povijest, a reminiscencije na europske nesreće pojačane su različitim i nepredvidivim reakcijama pojedinih država na epidemiju, energetsku krizu, inflaciju i rat u Ukrajini. Naizgled, mala zemlja nema što tražiti u tim velikim, svjetskim temama. Izgleda kao da o svemu odlučuju drugi, pa nam je najbolje da se „stisnemo“ i nekako probamo spasiti. Govoriti o Europi danas, u tako neizvjesnim uvjetima, još k tome mijenjati kunu eurom, to je kao ići u ustaše četrdesetpete, misle mnogi.
No, to nije tako; u drugom tekstu iz ovog serijala pokušao sam objasniti da Hrvatska ni sada nije otok. Sve što se odluči u europskim institucijama, pa tako i u Europskoj središnjoj banci, i sada se vrlo brzo prelijeva k nama. Nisu kamatne stope proteklih godina bile niske jer su tako odlučili Plenković, Marić ili Vujčić, nego zbog toga što su tako odlučili centralni bankari u ECB-u. Nije inflaciju napravio Marić, nego nas je ona, kao i druge europske zemlje, poklopila kao val nakon što su Trump, Biden i Powell napravili najveću fiskalnu, a zatim i monetarnu ekspanziju u SAD-u nakon Drugog svjetskog rata (to sam objasnio u prošloj seriji tekstova o inflaciji koji su izlazili u travnju i svibnju). Ako prelijevanje (dobrih i loših) odluka velikih igrača ne možemo izbjeći zbog geografskih i demografskih datosti male zemlje, nije li onda bolje sjediti za europskim stolom gdje se donose barem neke od tih odluka koje utječu na naše živote, nego se skrivati pod stolom?
Ukratko, ne biramo mi između neke imaginarne autonomije u kojoj činimo što nas je volja i sjedanja za stol u Frankfurtu s minimalnim pravom glasa, već biramo između ovisnosti o stvarima na koje nemamo utjecaj i situacije u kojoj možemo utjecati ako smo u europodručju jer glasamo kao ravnopravna članica europskih institucija. Ravnopravnost je pri tome ključna riječ. U spomenutom tekstu objasnio sam glasački mehanizam Upravnog vijeća ECB-a koji je vrlo blizu sustava jedna zemlja (odnosno jedna centralna banka) – jedan glas, što je najdemokratičniji sustav odlučivanja u institucijama EU.
Mnogi ljudi ne vjeruju u ravnopravnost. U njihovoj fatalističkoj slici svijeta sve je zadano i unaprijed određeno: u vrhu je navodno kabala koja projektira svijet, a mi bismo se trebali spašavati dok još možemo da ne budemo kolonija, samo nitko još nije smislio kako bi to spašavanje trebalo izgledati. Fatalistički (izolacionalistički) stav je u vezi s drugom dubokom silom koja je na djelu – kompleksom manje vrijednosti i zazora prema strancima. Ne moram detaljno objašnjavati koji su povijesni uzroci takvog poimanja svijeta (i Europe). Izolacija od europske jezgre u socijalističkoj Jugoslaviji i neravnopravnost u Habsburškoj monarhiji odnosno Austro-Ugarskoj ostavili su predubok trag u kolektivnom sjećanju i naslijeđenim kulturnim normama koje počivaju na nepovjerenju i osjećaju nemoći. Zbog toga sam tekst koji je objavljen 12. srpnja kada je ECOFIN donio odluku o pristupanju Hrvatske europodručju zaključio ovim pasusom koji bi trebao zvoniti u takozvanim suverenističkim a zapravo izolacionističkim ušima:
Umjesto životarenja na europskoj periferiji, koje je obilježilo najveći dio naše povijesti i predugo nas zadržalo u ulozi pukog povijesnog objekta ili izolirane enklave, Hrvatska se po prvi puta priključuje jezgri Europe kao ravnopravan subjekt. To znači da kao punopravan partner sjeda za stolove gdje se kreira politika, a to pak svakome od nas građana tko je spreman tim procesima posvetiti malo pažnje daje priliku da budemo informirani, razumijemo šire procese, prilagođavamo im se, bolje anticipiramo, možda čak i utječemo na načine za koje se prethodne generacije Hrvata prije nisu uspjele izboriti.
Pet velikih otvorenih tema
Pretakanje ovog principa u stvarnost podrazumijeva stalno bavljenje temama koje su puno šire od našega malog dvorišta. Pogledamo li glavne medije stvari izgledaju bezizlazno. Mi smo toliko okrenuti sami sebi kao što možda nikada nismo bili. U kontekstu monetarne politike naravno da ne očekujem da će svaki građanin (niti većina) uranjati u velike teme monetarnih instrumenata, odnosa dolara i eura i svjetskog tržišta državnih obveznica. No, začudno je koliko velik broj ljudi zahvaljujući digitalizaciji informacija ipak pokazuje interes za ove teme. Potražnja za njima veća je od ponude. Naravno, na društvenim mrežama postavljene su mine u vidu neznalica i manipulatora koji, što iz neznanja, a što iz loše namjere, nekom svojom bizarnom „teorijom“ o funkcioniranju svijeta lako privuku sljedbu. Upravo zbog toga institucije su dužne neumorno objašnjavati i raspravljati. No, one to, kao što rekoh, ne čine; zatvorene su u svojoj dnevnoj zaokupljenosti tehničkim stvarima u kulama od bjelokosti, pa se ključnim temama moramo baviti sami.
Trenutno je, vezano uz pristupanje Hrvatske europodručju, a povrh priče o dvostrukom iskazivanju cijena sladoleda i funkcioniranju bankomata nakon ponoći 1.1.2023., u javnosti prisutno pet ključnih tema koje ću detaljnije obrađivati ovoga ljeta:
- Je li za hrvatsko pristupanje europodručju bitno to što je euro oslabio toliko da je dolar dostigao paritet 1:1? U javnosti se nude teze da je to indikator „kolapsa“ eura (pa bi naše pristupanje europodručju valjda bilo nalik onom crnom sindromu koji se predstavlja kao humor o „ulasku u ustaše četrdesetpete“). Ponekad se i dostizanje pariteta nudi kao argument u prilog tezi da je trebalo odgoditi priključenje europodručju.
- Nismo li pogriješili s tečajem 7,5345? On je isti kao pred dvije godine kada smo ulazili u Europski tečajni mehanizam, a cijene su se u međuvremenu različito mijenjale u europodručju i kod nas; nismo li u opasnosti da je tečaj precijenjen i nije li i to argument u prilog tezi da je sa pristupanjem europodručju trebalo pričekati neko vrijeme?
- Europska središnja banka će podizati kamatne stope; nije li to vidljiv dokaz da nismo sada trebali mijenjati kunu eurom? Kako podizanje kamatnih stopa može bilo kome koristiti, i nismo li tek sada prepušteni na milost i nemilost odlukama europskih centralnih bankara? Ovo je varijacija na temu dugogodišnjih stručnih rasprava o „asimetrijama“ unutar europodručja; često se mogla čuti teza da nam monetarna politika ECB-a neće odgovarati jer će se kamatne stope podizati i spuštati kada nam je to najmanje potrebno.
- Ako i kada nastupi recesija zbog inflacijskog udara koji je pokrenut cijenama energenata, ne bi li nam bilo bolje da imamo vlastitu monetarnu politiku, drugim riječima, kako se uopće može dokazati da će nam euro pomoći da lakše prebrodimo recesijsko razdoblje?
- Nije li opće poznato da monetarna bez fiskalne unije ne može dobro funkcionirati? Mijenja li se nakon ulaska u europodručje nešto u odnosu monetarne i fiskalne politike u Hrvatskoj, odnosno, neće li fiskalna politika sada biti još više ograničena nego dosad, dok će joj zapravo trebati više slobode da poništi asimetrične šokove u monetarnoj uniji?
Teme su velike, a s obzirom da je prva najlakša, ovaj tekst ćemo zaključiti trenutačno aktualnom temom o paritetu eura i dolara.
EURUSD: bauk pariteta
I jedan je samo broj. Svi koji su jako uzrujani zbog pariteta eura i dolara (1:1) ovu će rečenicu doživjeti s podsmjehom. Ipak, rečenica možda zvuči manje smiješno ako kažemo da se tečaj dolara nije značajnije promijenio u odnosu na trenutak rođenja eura kada je u siječnju 1999. za jedan euro trebalo platiti oko jedan dolar i pet centi. Nakon toga je dolar ojačao, te se u studenome 2000. euro mogao kupiti za svega osamdesetipet centi. Nakon kratkog glavinjanja po dnu, uslijedio je veliki oporavak eura 2002. – 2008. Tada je za euro trebalo platiti gotovo dolar i šezdeset centi, dakle duplo više nego šest godina ranije. Nakon izbijanja Velike recesije dolar je ponovo u dugom ciklusu jačanja, uz velike kratkoročne oscilacije gore-dolje koje vidimo na slici.
Na slici možemo pratiti i dulje razdoblje u prošlost. Na Investing.com-u su prikazali tečaj hipotetičkog eura prije 1999. (kakav bi bio tečaj da je euro ranije postojao, što u najvećoj mjeri zavisi o tadašnjem tečaju DEMUSD). Zanimljivo je da slabost eura 2000.-2002. nije bilo razdoblje najveće slabosti europskih valuta spram dolara. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća tečajni ekvivalent eura bio je ispod sedamdeset dolarskih centi za euro.
Prema tome, tečaj EURUSD kreće se u dugim historijskim ciklusima oko kojih plešu kratkoročniji ciklusići, a oko njih se pak vrte ultra-kratkoročne oscilacije. Neke generalne pravilnosti se ipak naziru; na primjer, u dobrim vremenima euro raste tj. dolar pada, a u lošim je obratno (jer svi u strahu bježe u dolar kao sigurnu luku). Također, Amerika lakše svladava loša vremena jer je ekonomski i politički dinamičnija od spore Europe pa se odluke brže donose, gospodarstvo brže reagira, i Amerika često brže kreće u ciklus rasta kamatnih stopa, što također neko vrijeme pogoduje dolaru. Sada smo u jednom takvom ciklusu koji traje već petnaest mjeseci.
Međutim, Hrvatska je dvadesetsedma članica EU, a ne pedesetprva država SAD-a. Zbog toga ne postoji razlog zašto bi prikazana kretanja tečaja EURUSD trebala utjecati na odluku Hrvatske o pristupanju europodručju. Baš kao što se prema tečaju EURUSD nije ravnalo niti prethodnih devetnaest članica – većina od jedanaest koji su formirali euro 1999., Grčka koja se priključila 2001., Slovenija 2007., Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009., Estonija 2011., Latvija 2014. i Litva 2015. Za dolar dakle nije marila Slovenija koja je uvela euro uz tečaj EURUSD 1,3, nije marila Malta koja ga je uvela uz 1,51, a bogme ni Litva uz drastično različitih 1,07.
Jedini kanal utjecaja u kojem je tečaj EURUSD bitan za domaće cijene su uvozne cijene dijela energenata koji se plaćaju u dolarima. Jači dolar poskupljuje energente ako im se dolarska cijena ne mijenja. Sada to nije slučaj unatoč recentnom jačanju dolara do pariteta jer su dolarske cijene sirove nafte u proteklih nekoliko tjedana pale više nego što je ojačao dolar. Međutim, ako gledamo duže razdoblje, proteklih godinu dana, vidjet ćemo da su oba faktora nepovoljno djelovala: svjetska cijena nafte (u dolarima) narasla je oko 50%, a jači dolar je tome dodao još oko 15%. No, prije toga bilo je, i u budućnosti će biti, razdoblja u kojima će se konstelacija tečaja i cijena sirovina posložiti na načine koji će nam u ići u prilog.
Dvije su pouke ključne. Prvo, tržište EURUSD najveće je tržište na svijetu s milijunima sudionika. Kroz to tržište prelama se cjelokupna gospodarska i politička povijest svijeta ili, ako hoćete malo manje dramatično, kroz to tržište prelama se najveći dio utjecaja tokova međunarodne razmjene i međunarodnih financijskih tokova. Bit će zanimljivo pratiti kako će se fokus domaće javnosti, dosad opsjednute tečajem kune za euro (ranije za njemačku marku), seliti na to svjetlosnim godinama šire valutno polje (što će biti korisno za sve, jer ćemo se više baviti svijetom koji utječe na nas, a manje vlastitim idiličnim seocetom). Drugo, tečaj EURUSD nije bitan za hrvatsku odluku o pristupanju europodručju jer će se svi utjecaji promjena vrijednosti dolara prelijevati na nas na isti način kao što je to bio slučaj i dosad jer se vrijednost kune spram dolara mijenjala približno na isti način kao i vrijednost eura.
U sljedećem nastavku: nije li konverzijski tečaj od 7,5345 kuna za euro – pogrešno odabran?