Ako će se sve odvijati prema planu, za 70-ak dana Europsko vijeće će donijeti formalnu odluku o tome udovoljava li Hrvatska uvjete da 1. siječnja 2023. zamijeni kunu eurom. U međuvremenu će biti sastavljena i u lipnju objavljena izvješća o konvergenciji od strane Europske komisije (EK) i Europske središnje banke (ECB). Ta izvješća se rade svake dvije godine radi ocjene udovoljavaju li države članice EU koje još nisu prihvatile euro uvjete za ulazak u monetarnu uniju (poveznica na zadnje izvješće EK iz 2020. je ovdje, a na ECB-ovo izvješće ovdje). Ako sve dobro prođe u smislu zadovoljavanja kriterija iz Maastrichta, a u ovom trenutku nema naznaka da bi nešto moglo poći krivo (to ću objasniti u jednom od sljedećih tekstova serijala), početkom rujna će započeti obveza dvostrukog iskazivanja cijena u kunama i eurima što će biti uvod u operaciju zamjene valuta na sljedeću Novu Godinu.
Ovo zvuči suhoparno – birokratski. Nije da te stvari nisu važne, ali ljude zanima nešto drugo. Pitanja možemo grupirati u dva bloka. Prvi blok čine praktična životna pitanja, a drugi politička. U prvi blok spadaju:
Koji će biti tečaj zamjene valuta? (7,5345 HRK za EUR). Hoće li se zbog inflacije odgoditi zamjena kune eurom? (Ne). Da li mi se više isplati eure kupiti sada ili da ostavim kune na računu i dočekam automatsku konverziju i plaća li se kakva naknada za to? (Više se isplati ostaviti, nema naknada). Što će biti s kamatnom stopom na moj kredit? (Ništa). Hoće li trgovci nastojati nešto ušićariti zaokruživanjem cijena pri konverziji prema gore? (Male su im šanse za to). Za objašnjavanje odgovora u zagradama trebat će barem dva – tri teksta, ali lista praktičnih pitanja se time ne zaključuje. Naprotiv, slijede ona teža: Kako će priključenje Hrvatske europodručju utjecati na inflaciju u narednim godinama? Ako se 1. siječnja nakon ponoći ništa ne dogodi s kamatnom stopom na moj kredit, hoće li ulazak u monetarnu uniju utjecati na kretanja kamatnih stopa u narednim godinama? I za to će trebati nekoliko tekstova iako bih ih mogao i ignorirati jer zahtijevaju zagledavanje u staklenu kuglu.
Drugi blok čine politička pitanja. Ljudi s pravom ne vjeruju političarima i nastupaju iz pozicija skepse ili egiztencijalne tjeskobe: Tko tu zapravo odlučuje (tko glasa o monetarnoj politici, kako, i kakva će biti glasačka težina hrvatskog predstavnika – guvernera)? Tko je donio propise koji uređuju poslovanje Europske središnje banke i kakvi su; tko nadzire ECB? Utječu li privatni bankari iz pozadine na odluke o monetarnoj politici? Tko će nas informirati o monetarnoj politici i kako možemo znati da će se tamo štititi naši nacionalni interesi? Kako se pletu i raspliću nacionalni interesi u okviru tijela koje odlučuje o monetarnoj politici ECB-a (Upravno vijeće)? Jesu li Česi, Poljaci i Mađari koji ne žure u europodručje crne ovce Europske unije, ili oni možda znaju nešto što mi ne znamo? Je li u krajnjoj liniji moguće da se interesi pojedinih država potpuno raziđu pa to dovede do raspada europodručja, a što ćemo onda? Na koncu, zar nisu te europske institucije pune karijernih birokrata koji slabo mare o interesima ljudi, jer oni su elita odvojena od stvarnosti?
Rast složenosti institucionalnih odnosa i život u informacijskoj džungli 21. stoljeća doveo je do sve većeg interesa javnosti i iskazivanja stavova o temama koje su u 20. stoljeću bile rezervirane za službene forume i glavne medije. Dominantne stavove u javnosti moglo se oblikovati „odozgo“. Demokracija se u međuvremenu razvila usporedo s tehnologijama medija i društvenih mreža, pa je danas malo teže upravljati stavovima ljudi: svatko u informacijskoj džungli može „odozdo“ pisati svoje političke govore na društvenim mrežama i okupljati sljedbenike.
Novootkrivena moć glasa naroda sjajna je stvar, ali ponekad dovodi do paradoksalnih, smiješnih, pa i zastrašujućih situacija. I lunatici mogu lako privlačiti sljedbu (OK, ništa novo, ali nekad je bilo teže). Mnogi upućeni (oni koji su stvarno upućeni i oni koji se samo takvima smatraju) zgroženi su nad provalom svega i svačega u javnom prostoru. Kontempliraju na Dunning-Krugerovim efektom, psihološkom teorijom koja kaže da ispodprosječno informirani ljudi koji sebe smatraju pametnijima i informiranijima no što u stvari jesu, ne samo da imaju čvrsto (često nepromjenjivo!) mišljenje o gotovo svemu, nego imaju i neodoljivu potrebu, a sada i priliku da to mišljenje glasno iskažu.
Dušebrižnici nad Dunning-Krugerom najčešće zaboravljaju da je jedna od glavnih karakteristika objektivno informiranih i pametnih ljudi to što potcjenjuju inteligenciju i informiranost drugih ljudi. Nasuprot Dunning-Kruger efektu stoji efekt kojem ne znam naziv, ali radi se o pretpostavci mnogih ljudi da svatko s kim se ne slažemo i tko nešto propituje „boluje“ od nekog sindroma. Iz tog stava slijede bahatost, pozivanje na autoritet (često vlastiti) bez argumenta, kratko i arogantno odsijecanje s visoka, etiketa „tko te plaća“, u najgorem slučaju uvreda, a u najboljem poruka „što ću ti ja tumačiti kad ionako nećeš razumjeti“. Sve te eskapade ravnopravno se uklapaju u našu virtualnu džunglu osiguravajući procvat emocionalne i socijalne gluposti u kojoj se briše jasna granica između „inteligentnih“ i „neinteligentnih“, „informiranih“ i „neinformiranih“.
Sraz ta dva svijeta je utrka do dna u kojoj se gubi ono najvrjednije – informacije i znanje. Kada se u takvom svijetu donese odluka o prijenosu dijela nacionalnog suvereniteta na neko nadnacionalno tijelo jako se povećava distanca moći – osjećaj udaljenosti od mjesta gdje se donose odluke. Kada se taj prijenos ovlasti odnosi na novac odnosno monetarnu politiku – stvari koje ljudi inače teško prate i slabo razumiju jer ih uzimaju zdravo za gotovo – problem postaje još veći. Kada prijenos o kojem je riječ uključuje i nestanak simbola koji simboliziraju manju distancu moći (na novčanici od 20 kuna je Jelačić, na 50 Marulić, a ovaj na naslovnoj ilustraciji Željka Badurine je Mažuranić – o njima smo nešto učili u školi), njihov nestanak moći može izazvati strah i paniku. A kada se prijenos o kojem je riječ odnosi na ključno univerzalno sredstvo kojim baratamo svakoga dana, o kojem razmišljamo svakoga dana i o čijoj kvaliteti zavisi naš životni standard i budućnost (vrijednost štednje), osjećaj dezorijentacije može biti potpun.
Simboli su važni čak i kada samo simboliziraju. Logika bi išla ovako: možda o monetarnoj politici ništa ne znam, slabo razumijem kako novac nastaje i što središnja banka uopće radi, ali znam gdje je Hrvatska narodna banka i čuo sam za Vujčića: vidim ga na TV, govori hrvatski, u Saboru ga povremeno „roštiljaju“ i na fejsu mogu objaviti status o tome da mi se ne sviđa. A tko uopće vodi taj ECB (neka Francuskinja?), i gdje je ona, odlučuje li ona sama?! Što je ona meni, a što sam ja njoj?
Poanta demokracije je u tome da ljudi mogu pitati i sumnjati na opisane načine upravo zbog toga što nisu informirani. Stoga će poanta uspjeha pristupanja Hrvatske europodručju biti i u tome da se pitanja i sumnje u proces kreacije novca ne pretvore u egzaltiranost i eskalaciju nepovjerenja. Pri tome neće pomoći to što Hrvati najvećim dijelom štede u eurima; niti to što cijene vrijednijih stvari poput nekretnina spontano iskazujemo u eurima; niti to što svakoga ljeta kada se milijuni ljudi iz Europe razmile uz Jadran euri pršte na sve strane i što uistinu nema razloga da Hrvati prožive puno veću traumu od Finaca, Estonaca, Letonaca, Litvanaca, Austrijanaca, Slovaka, Slovenaca, Ciprana, Maltežana, Grka, Talijana, Španjolaca, Portugalaca, Francuza, Iraca, Belgijanaca, Luksemburžana, Nizozemaca, i da – Nijemaca, koji već godinama koriste euro i ništa im ne fali, a tu su pridruženi i Danci i Bugari koji su u Europskom tečajnom mehanizmu s praktički fiksnim tečajevima nacionalnih valuta uz euro, a to je de facto kao da ga imaju, samo nisu posao doveli do kraja.
Nevjerni Tome će i po svršetku ovog nabrajanja pronaći razlog za skepsu („A Mađari i Poljaci?“). A oni koji će po svršetku nabrajanja ostati tiho imat će svoje neizrečene dvojbe (možda opet ona: „A što ako se europodručje raspadne?“). Zbog toga, dok naši političari misle da je posao s eurom pri kraju, tek smo na početku ozbiljnih rasprava i objašnjavanja koja trebaju zaobići suhoparan političko-birokratski jezik i graditi povjerenje u novu valutu kroz smanjenje osjećaja distance moći na kojem se hrane tjeskoba i strah. Zbog toga sam odlučio serijal Satnica pristupanja europodručju započeti upravo temom o komunikaciji bitnih, političkih tema.
Za početak treba znati da građani država članica koje koriste euro snažno podupiru zajedničku valutu. To je važno, jer građani koji su “tamo” misle da „unutra“ uopće nije loše. Na pitanje „Je li euro dobra ili loša stvar za vašu zemlju?“ najmanji postotak odgovora da je dobra je u Italiji (ipak visokih 60%). To je posljedica miješanja uzroka tamošnjih gospodarskih poteškoća koje su primarno domaće naravi. Potpora euru je generalno snažna, a najveća je u manjim državama (Irskoj, Finskoj, Malti, Sloveniji i Estoniji) gdje su ljudi uglavnom svjesni da je euro naročito dobar za male i otvorene zemlje.
O snazi potpore euru najbolje svjedoči činjenica da je podrška izrazito jaka i u Njemačkoj i Grčkoj (oko tri četvrtine ispitanika smatra da je euro dobra stvar). Neobično je na slici vidjeti jedne drugima uz bok. Ta dva naroda su u vrijeme Grčke krize 2010.-2015., dakle ne tako davno, simbolizirali sukob sjevera i juga koji je bio predstavljen kroz sraz financijskoj disciplini sklone Njemačke i prezadužene Grčke. Tada se kriza pokušavala predstaviti kao problem koji je duboko usađen u konstrukciju europodručja. Mislilo se da taj sraz može (ili treba) dovesti do raspada, a na protestima u Ateni ljudi su nosili transparente sa slikama Angele Merkel i – Adolfa Hitlera. Očito svi ne misle tako.
Izvor: Eurobarometar listopad – studeni 2021.
Ovdje je infografika koja pokazuje da iza podrške euru u zemljama koje ga koriste stoje praktični razlozi: 82% ispitanika smatra da euro olakšava usporedbe cijena i kupnje u većem broju država članica, a 79% smatra da je to dobro za poslovanje u većem broju država.
Važno je i to što podrška euru kontinuirano raste. Rasla je čak i u vrijeme „velike krize eura“ 2009.-2012. kada su mediji bili puni priča o Grexitu i raspadu, a slavni američki ekonomisti-nobelovci Stiglitz i Krugman svakoga su tjedna proricali kraj navodno besperspektivne valute i preporučivali Grčkoj da se vrati na drahmu. Stvarnost je često drugačija od predstave, a u tom kontekstu je naročito zanimljivo to što se euro pokazao otpornim u kriznim vremenima.
Štoviše, upravo u tim kriznim vremenima veći broj građana počeo je poimati euro kao dobru stvar za svoju zemlju. Vjerojatno su mnogi pomislili „što bi tek bilo da nismo imali euro“, a neki su bili informirani o tome da euro nije mehanizam kojim sjever drži jug u luđačkoj košulji dok „velike ribe jedu male“ (zanimljivo da su upravo „mali“ na vrhu liste potpore euru), nego je euro izvor stabilnosti, što naročito vrijedi kad su vremena burna (a takva su i današnja vremena).
Izvor: Eurobarometar listopad – studeni 2021.
Prikazani stavovi počivaju na procesu formiranja stavova u kojem sudjeluju svi u društvu. Centralni bankari i političari imaju ključnu ulogu, no važni su i autoriteti koji u javnosti artikuliraju svoj stav za i protiv. Eto, i autor ovih redaka je još pred tri godine u knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protiv pokušao objasniti zašto euro u Hrvatskoj ima smisla. Međutim, jako mali broj ljudi, ma koliko bili utjecajni, pišu i čitaju knjige (ponekad prvih ima više nego drugih). Rijetko tko ima vremena proučavati mehanizme i ulaziti dublje u razloge što nas ponovo vraća na priču o simbolima i prvim dojmovima koji određuju stavove većine.
Zbog toga će narednih mjeseci i u prvim godinama nakon što euro useli u naše novčanike, upravo simboli i dojmovi biti ključni. Ljude treba podsjećati na nekoliko jednostavnih političkih činjenica i poruka vezanih uz euro. One mogu pomoći u svladavanju straha i sumnje.
Vlada u protekle dvije godine nije bila u komunikacijskoj fronti. Sakrila se iza stava da je sve odavno politički odlučeno – još u vrijeme referenduma o ulasku u EU 2011. koji je prošao s dvije trećine „za“, uz veliku izlaznost dva milijuna glasača, čime je potvrđen i euro kao dio paketa Europskog ugovora. Zbog toga su ulazak u Europski tečajni mehanizam 2020., i sada u europodručje, politički predstavljeni kao tehnički, gotovo administrativni koraci u kojima glavnu ulogu ima HNB.
Kolikogod zaobilazili političke konotacije teme u euru, novac jest javno dobro koje u svakom trenutku počiva na političkim odlukama, odnosima i institucijama, a one se stalno propituju i mijenjaju. Rasprava o tome nikada ne zamire. Zbog toga treba evocirati tri ključne, velike političke teme. O njima treba raspravljati prije upuštanja u ekonomske tehnikalije i prije praktičnih pitanja o konverziji valuta.
Provokacije radi, tri ključna politička pitanja formulirat ću populističkim rječnikom. To su: problem moćnih tehnokrata, problem hrvatske sudbine (svaka unija u koju mi uđemo ubrzo se raspadne) i problem kompromitacije Europske unije, tj. pobliže:
- Problem moćnih tehnokrata.. Tko i kako odlučuje u ECB-u, je li ECB neovisan, od koga i koliko (i nije li previše neovisan tako da se tamo pletu tko zna kakvi interesi koje izabrani političari i narod ne mogu kontrolirati)?
- Problem hrvatske sudbine. Kako se u Upravnom vijeću ECB-a prelamaju nacionalni interesi i može li to dovesti do napetosti, pa i raspada europodručja, i što ćemo onda mi?
- Problem ideje i realizacije Europske unije. Euro je jedan od kamena temeljaca Unije te se o zajedničkoj valuti ne može raspravljati izvan konteksta političkog stanja i političke budućnosti EU u svijetu koji postaje sve više blokovski podijeljen i nesiguran, ali ne samo fizički, nego i u pogledu ljudskih prava (zaštite podataka, slobode kretanja, kontrole nad resursima poput vode, energije i hrane, pa eto i novca, i sl.): nije li EU, a s njom i euro, “odnarođena” tvorba?
Tekst je već podugačak, pa ću za kraj samo nabaciti glavne teze vezane uz prvu temu, a ostalima ću se vraćati u nastavcima.
HNB nikuda ne ide; ne ukida se, nego se uključuje u Eurosustav. Nije ispravno govoriti samo o Europskoj središnjoj banci (ta priča pojačava dojam o distanci moći). ECB je samo koordinacijski vrh sustava središnjih banaka država članica koje koriste euro – Eurosustava. Mnoge monetarne operacije nastavljaju se provoditi preko središnjih banaka članica koje su ujedno dioničari ECB-a (HNB od ulaska Hrvatske u EU jest dioničar ECB-a ali sada uplaćuje kapital do kraja i postaje dioničar s punim pravima).
ECB vodi Izvršni odbor sastavljen od šest članova. Slab interes o temi Izvršnog odbora ogleda se u ovom filmiću koji objašnjava ulogu Izvršnog odbora, a koji je pogledalo tek malo više od 6,000 ljudi iako lijepo objašnjava što ti ljudi rade, tko ih i kako predlaže, te tko imenuje članove Izvršnog odbora. Da skratimo dugu priču, vi birate svoje političke predstavnike, a vaš premijer ili predsjednik (ovisno o tome tko sudjeluje na sjednici Europskog vijeća) bira člana Izvršnog odbora. Izvršnim odborom trenutačno predsjedava Christine Lagarde (mandat je osam godina i ne može se zanoviti), a imena članova i informacije o njima možete pronaći ovdje. U postupku imenovanja važna je uloga Upravnog vijeća o kojem više detalja slijedi malo dalje u tekstu i Europskog parlamenta. Oni daju mišljenje o kandidatu.
Upravno vijeće je ključno tijelo (izvršni odbor je, kako i sam naziv kaže – samo izvršni) koje upravlja (otud riječ upravno u nazivu). U Upravnom vijeću sjede guverneri nacionalnih središnjih banaka. Stolica čeka na Vujčića, ali ne zato što ga hoće Christine Lagarde ili jer je dobar s guvernerom njemačke Bundesbank, nego zato što ga je Hrvatski Sabor izabrao na mjesto guvernera HNB-a.
Mnogi na to odmahuju rukom: kao da će Vujčić tamo biti bitan? Hrvatska po broju stanovnika predstavlja 1,1% stanovnika europodručja (u 19 sadašnjih članica živi 343 od 447 milijuna ljudi u EU), po BDP-u još i manje (0,5%), pa kako bi Vujčić ili bilo tko tko će doći nakon njega tamo uopće mogao biti bitan?
Upravno vijeće je jedna od europskih institucija s najravnopravnijim načinom glasanja po principu jedna zemlja – jedan glas, uz sudjelovanje spomenutih članova Izvršnog odbora. Prema tome, kada uđemo u europodručje Vujčić je biti 1/20 guvernera plus još 6 članova izvršnog odbora, što daje 1/26. No, svi guverneri ne glasaju na svakoj sjednici. Postoji mehanizam rotacije, tako da je formalni postotni utjecaj ipak nešto manji. Šest članova Izvršnog odbora glasa na svakoj sjednici. Guverneri pet najvećih država (Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Nizozemska) dijele 4 glasa tako da svaki preskače svaku petu sjednicu (frekvencija glasanja 80%), a ostali guverneri (kada mi uđemo, 15) dijele preostalih 11 glasova. Dakle, uvijek je ukupno 21 glas, a „višak“ četiri guvernera manjih zemalja (= 26-21-1), od 15 koliko će se rotirati, rotira se ravnomjerno. Tako da od 15 sjednica hrvatski guverner neće glasati na četiri ili na 26,7% od ukupnog broja sjednica. Frekvencija glasanja je 73%, neznatno manje od pet velikih čija je frekvencija glasanja 80%! Ako to želite pretvarati u brojke, matematika izgleda ovako: kada glasa, hrvatski član ima težinu 1/21 ili 4,8%, ali to treba korigirati za činjenicu da ne glasa na 26,7% sjednica, pa je efektivna težina od 3,5%, a to je više nego tri puta više od udjela Hrvatske po broju stanovnika i oko sedam puta više od udjela po BDP-u. Inače, sjednice su svaka dva tjedna, a one ključne o monetarnoj politici svakih šest.
Postoje dva mehanizma – jedan formalni i drugi neformalni, koji štite guvernere dok su u rotaciji. Prvo, guverner koji toga mjeseca ne sudjeluje u glasanju sudjeluje i može raspravljati na sjednici Upravnog vijeća. Drugo, guverneri komuniciraju i susreću se izvan okvira sjednica te postoji i neformalna koordinacija i utjecaj.
Centralni bankari ne vole razgovore o mogućem preglasavanju i utjecajima, jer statut i duh Eurosustava počivaju na suradnji. Tako i na službenim stranicama ECB-a piše da se odluke nastoje donijeti konsenzusom. Guverneri odnosno članovi Upravnog vijeća odlučuju o cjelini Eurosustava odnosno gospodarstva europodručja – oni su ipak primarno tehnokrati, stručnjaci – pa se ne mogu rukovoditi isključivo nacionalnim interesom, no jasno je da stav o tome kako izgleda optimalna monetarna politika iz perspektive nacionalnog gospodarstva iz kojeg dolazi guverner bitno utječe na njegovo ili njeno glasanje. S obzirom na glasački mehanizam, očita je mogućnost da u Upravnom vijeću manje zemlje preglasaju velike. No takva se podjela nikada nije dogodila i vjerojatno se nikada neće dogoditi, za što postoji dobar, fundamentalan razlog. Mali gospodarski ovise o tržištima velikih, gospodarske aktivnosti su im usklađene (ekonomisti bi rekli: gospodarski ciklusi su im sinhronizirani), i interesi su im često na istoj strani. Ne samo zbog toga, u ECB-u se pazi da se eventualne razlike stavova među guvernerima ne prenaglašavaju kako se u javnosti ne bi stvorio dojam da je Upravno vijeće forum za sučeljavanje nacionalnih interesa. Naravno, kad netko podnese ostavku, a toga je bilo i među članovima Izvršnog odbora i guvernerima (ostavkama su naročito bili skloni Nijemci), onda se razlike vide, ali nacionalni interesi u Europskoj uniji se primarno sučeljavaju na Europskom vijeću i Vijeću Europske unije. To su politička tijela gdje premijeri ili predsjednici na prvom i ministri na drugom glasuju prema drugim ključevima, dok Upravno vijeće ECB-a donosi odluke o monetarnoj politici koja počiva na stvarnosti postojeće duboke gospodarske i financijske integracije. Integracija je ključna riječ za mala gospodarstva poput Hrvatske i Slovenije. Za nas je stoga najvažnije to što smo u monetarnom smislu (likvidnost gospodarstva, kamatne stope) zbog visokog stupnja integracije oduvijek zavisili o odlukama koje se donose u Frankfurtu (nekad u Bundesbanci, danas u ECB-u), ali nikada na njih nismo mogli utjecati. Sada po prvi puta u povijesti dolazimo u poziciju da naš predstavnik (guverner) može utjecati na te odluke i to s natproporcionalnim utjecajem u odnosu na veličinu zemlje i snagu hrvatskoga gospodarstva.
Ovom pričom smo tek načeli vrh ledenoga brijega. Treba razgovarati o tome kako se predlažu članovi Izvršnog odbora, kome ECB (i cijeli Eurosustav) odgovara, tko ga i kako nadzire, kakva je u tome uloga javnosti, što znači da je ECB neovisan, nije li neovisnost dvosjekli mač gdje premalo neovisnosti može značiti podložnost dnevno-političkim interesima (a to može narušiti vrijednost novca), a previše nedostatak demokratske kontrole (a to može dovesti do endemskog nepovjerenja što također može narušiti vrijednost novca). Toliko tema, a toliko malo vremena. Zbog toga početak serijala o skorom finišu hrvatske maratonske utrke prema euru nosi naziv satnica – jer malo je vremena ostalo.