„Načelno nisam protiv, ali još nismo spremni!“ Barem stotinu puta sam čuo ili pročitao ovu rečenicu neposredno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. Rečenica se ponavlja i neposredno prije pristupanja Hrvatske europodručju koje će se dogoditi, izvjesno je, 1. siječnja 2023.
Koji su razlozi tog raširenog „Da, ali…“ pristupa? Razlozi su pokretani uvjerenjima, a ne pomnim analizama iz kojih bi se mogao izvesti artikuliran i uvjerljiv argument. Riječ je o uvjerenjima koja su zapravo refleksi. Opisat ću tri kolektivna refleksa koji stoje u podlozi reakcije „Da, ali…“, ne samo u Hrvatskoj: to su suverenistički, imperijalistički i anti-birokratski refleks. Pogledat ćemo koji su od tih refleksa prisutni u Hrvatskoj i analizirati mogu li oni spriječiti stvaranje koristi od monetarne integracije koje se od nje očekuju.
Suverenistički refleks: nemirenje s objektivnim ograničenjima moći
Suverenistički refleks potiče protivljenje svakoj političkoj odluci koja naizgled umanjuje moć institucija vlastite države. Refleks počiva na dvjema pretpostavkama. Prva je da u monetarnu integraciju krećemo iz točke u kojoj imamo suverenitet (u ovom slučaju monetarni), a druga je da će se monetarnom integracijom suverenitet smanjiti.
Iz prve pretpostavke proizlazi uvjerenje da vlastitom monetarnom politikom možemo proizvesti bolje ekonomske učinke od onih koje ćemo imati u moentarnoj uniji. Međutim, stvarnost govori suprotno. Postoji niz činjenica poput opredijeljenosti hrvatskih građana za štednju u eurima; činjenice da ukupan izvoz i uvoz roba i usluga premašuje BDP; troškova građana i poduzeća zbog konverzije valuta i zaštite od rizika; rast obveza po kreditima s valutnom klauzulom i poskupljenje novih tehnologija koje uvozimo ako padne vrijednost domaće valute; to su samo neki od uzroka strukturnih ograničenja monetarne politike u maloj i otvorenoj zemlji poput Hrvatske.
Pitajmo se jesmo li u proteklih nekoliko godina imali najniže kamatne stope zbog toga što su to poželjeli Andrej Plenković i/ili Boris Vujčić, ili su te kamatne stope bile rezultat monetarne politike Europske središnje banke? Ovo drugo, naravno, iako na tu monetarnu politiku nismo mogli utjecati. (Dakle, imali smo sreće.).
Hrvatska je mala i otvorena ekonomija čiji BDP predstavlja oko 0,5% BDP-a europodručja. Nije slučajno da su sve europske zemlje s manje od 7 milijuna stanovnika prihvatile euro (Finska, Slovačka, Irska, Litva, Latvija, Slovenija, Estonija, Cipar, Luksemburg i Malta) ili imaju fiksan tečaj nacionalnih valuta prema euru (Bugarska, Danska). Dakle, bit će da 12 malih europskih naroda nije skrenulo s uma i ničim izazvano skočilo u bazen s velikim morskim psima. Vjerojatnije je da su pažljivo vagali za i protiv, i odlučili. Zbog toga je podrška euru u svim spomenutim državama veoma čvrsta.
Povećanje utjecaja na monetarnu politiku u europodručju, na čijim se valovima ionako ljuljamo, jedan je od bitnih parametara spomenutih odluka malih zemalja o priključenju monetearnoj uniji. U prvom tekstu Satnice pristupanja europodručju objasnio sam pravila odlučivanja u Upravnom vijeću Europske središnje banke: tamo se ne odlučuje kao u dioničkom društvu sukladno udjelima koji su određeni prema BDP-u i broju stanovnika (onih 0,5 ili malo više posto). Odluke se donose prema političkom pravilu koje je cementirano Europskim ugovorom: guverner središnje banke svake male države članice, kada na Upravnom vijeću glasa o monetarnoj politici ECB-a, ima težinu od gotovo 5% (1/21). ECB je najdemokratičnija europska institucija.
Imperijalistički refleks
Čak i ako prihvatimo objektivna ograničenja u vođenju samostalne monetarne politike, naš stav prema monetarnoj integraciji u Europi ne mora biti pozitivan. Moguće je da u jačanju integracije i dalje postoje opasnosti koje su veće od koristi. Ili nam se barem tako čini.
Percepcija opasnosti od dublje integracije može biti dvojaka. Prvi tip percepcije opasnosti integracije nazvat ću imperijalističkim refleksom, a drugi anti-birokratskim refleksom. Oba treba razlikovati od spomenutog suverenističkog refleksa, koji je univerzalan.
Države kojima nikada nije palo na pamet ući u europodručje su Velika Britanija, Švedska, Poljska i Mađarska. Povezuje ih to što su u jednom dijelu svoje povijesti u većoj ili manjoj mjeri kontrolirale druge, slabije organizirane narode.
Imperijalistički refleks nije dominantno objašnjenje. Mnoge nekadašnje imperijalne sile su u europodručju (Njemačka, Francuska, Belgija, Austrija…), no to ne znači da priziv na vlastitu veličinu, prošlost i simbole u nekom novom spletu povijesnih okolnosti ne može imati političku djelotvornost ako kultura i povijesno sjećanje gaje imperijalistički refleks. Neki su ga zbog povijesnih poraza morali „ubiti“ ili pritajiti (Nijemci, Austrijanci), no neki su ga nastavili reproducirati u novom vremenu i u novim formama. Viktor Orban je političku eksploataciju sjećanja na slavnu prošlost velike države doveo do savršenstva iako je Mađarski imperijalizam u usporedbi s drugima minijaturan i u ovom trenutku bezopasan jer služi isključivo unutarnjim ciljevima održanja mađarske oligarhije u drugom desetljeću njene neprekidne vladavine.
Anti-birokratski refleks
Iako se imperijalistički i anti-birokratski refleks često miješaju u dnevno-političkim primjenama, oni nisu isto. Rane oblike anti-birokratskog refleksa pronaći ćemo kod bivšeg češkog predsjednika Vaclava Klausa (2003.-2013.) koji je tu ideju posudio od dijela engleskih liberalnih elita. Klaus je češku inačicu euroskeptične doktrine izvodio iz klasičnoliberalnog argumenta koji polazi od slobodne trgovine kao dovoljnog oblika međunarodne integracije. Sve što je više od carinske unije navodno vodi u stvaranje središnje birokracije koju neće biti moguće demokratski nadzirati.
Neki događaji u proteklih 10-20 godina dali su Klausu za pravo. Uspješna kampanja Brexita 2016. počivala je na dodatku anti-birokratskog refleksa povrh klasičnog engleskog imperijalističkog refleksa. I sami eurobirokrati dali su podosta „štofa“ za buđenje ideje otpora centru kroz ambiciju reguliranja svega što hoda i nezajažljivost spram politike subvencioniranja odabranih. Uloga Europske komisije u pandemiji samo je dolila ulje na vatru. Ambicije nametanja zajedničkih standarda covid-putovnica i politika, začinjene još uvijek nejasnim nabavkama cjepiva, kulminirale su i dalje nerazjašnjenim SMS porukama između predsjednice EK Ursule von der Leyen i direktora Pfizera.
To je dobar primjer zašto strah od pretvaranja institucija EU u birokratsko-tehnokratsko carstvo koje neće biti moguće demokratski nadzirati nije bez osnove. Međutim, dnevno-politička eksploatacija toga straha ponekad poprima karikaturalne forme. Prije ulaska u EU uvjeravali su nas da će nam Europa zabraniti sir i vrhnje. Iako su takve doskočice trebale raskrinkati njihove autore, kod velikoga broja ljudi su učvrstile suverenistički ili anti-birokratski refleks (imperijalnog refleksa u Hrvatskoj nema).
Vratimo li se na novčarske teme, centralni bankari posebno su ranjivi na teoriju o „otuđenim centrima moći“ koje narod ne može nadzirati, a rade mu o glavi. Oko njih, politički odabranih tehnokrata koje praktički nije moguće smijeniti do isteka mandata, oduvijek se pletu razne teorije zavjera o proizvodnji novca i interesima koji se tu pletu. Tome se može parirati samo transparentnošću, neumornim objašnjavanjem i raskrinkavanjem zabluda. No, to je posao kojim se (naši) političari i visokopozicionirani birokrati slabo bave. Nesvjesni da produbljuju glib nepovjerenja, prečesto se služe frazeologijom. Papagajsko ponavljanje da „ostvarujemo strateški cilj dovršetka integracije“ i „radimo u interesu naših građana“ mnogima ne znače više ništa. Štoviše, dio ljudi time biva odvraćen od potpore politikama. Ljude zanimaju praktične stvari: dokle će trajati ova inflacija koja smanjuje kupovnu moć, zašto se ona događa, tko je odgovoran, što će biti s kamatnim stopama? HNB i ostali bi se trebali potruditi da jednostavnim jezikom počnu objašnjavati ne samo predstojeću konverziju valuta nego i druge teme koje su bitne za zajedničku monetarnu politiku u europodručju.
Na tragu anti-birokratske skepse ovih se dana mogla čuti i teza da su eurobirokrati, valjda iz nekog samo njima poznatog skrivenog interesa, „progurali“ Hrvatsku kroz inflacijski kriterij za ulazak u europodručje.
Iz izračuna inflacijskog kriterija u Izvještajima o konvergenciji koji su objavljeni u srijedu 1. lipnja navodno su posve arbitrarno isključili Maltu i Portugal iz izračuna najniže inflacije. Naime, Hrvatska je u proteklih godinu dana imala prosječnu stopu inflacije od 4,7%, a tri zemlje s najnižom inflacijom u EU imale su prosječnu godišnju stopu inflacije u 12 mjeseci od svibnja 2021. do travnja 2022. 2,63%. Doda li se na to 1,5 postotni bod propisan kriterijima iz Maastrichta, dolazimo do 4,13%. Kako onda hrvatskih 4,7% može biti manje od 4,13%; tko tu koga pravi ludim?
Europske institucije ipak su pažljivije oblikovane i manje podložne diskreciji birokratske interpretacije od naših. Netko iskusan davno je predvidio mogućnost pojave velikih odstupanja. Europski propisi ne govore o statističkom automatizmu (tri zemlje s najnižom inflacijom plus 1,5 postotni bod), već dodaju: „Međutim, države članice sa stopom inflacije koja je značajno niža od prosjeka europodručja … neće se kvalificirati za izračun referentne vrijednosti i zanemarit će se ako je moguće utvrditi da se promjene njihovih cijena nalaze pod snažnim utjecajem iznimnih čimbenika (poput rezova plaća, neuobičajenih događaja na tržištima energije, hrane ili valuta, ili velike recesije).“ I u ranijim Izvješćima o konvergenciji (objavljuju se svake dvije godine) ponekad su neke zemlje isključene iz izračuna prosječne stope najnižih inflacija zbog opisanog kriterija.
Države s najnižom inflacijom – Malta i Portugal – klasični su primjeri prvog i trećeg slučaja: Malta nema rast cijena energenata jer ima ekskluzivni (17-godišnji) ugovor o isporuci energenata po fiksnim cijenama s Azerbejdžanom. Portugal je dugo zapeo u pandemijskoj recesiji.
Strah od raspada: povijesni fatalizam
Kada se toksična kombinacija opisanih refleksa (suverenistički, imperijalni i anti-birokratski) izmiješa s objektivnim slabostima Europske unije (rekli smo da je Klausu stvarnost dijelom dala za pravo) i trenutnim problemima (pandemija, inflacija, rat u Ukrajini), dobiva se eksplozivna smjesa koja aktivira povijesni fatalizam. Povijesni fatalizam dobio je na snazi nakon referenduma o Brexitu 2016.: „sve se to mora raspasti“. Fatalizam se naročito proširio među eurofederalistima koji su u svojim nerealnim političkim snovima sanjali europsku federaciju, pa kako to obično biva – ako se moj san ne ostvaruje, onda neka sve ide kvragu.
Povijesni fatalizam naročito je prijemčiv među hrvatskim građanima. Mi još uvijek robujemo mjerenju i predviđanju povijesnih događaja uz pomoć jugoslavenskih aršina. Onaj vic o tome da se svaka međunarodna asocijacija raspadne kada mi u nju uđemo sada se nadograđuje vicom o ulasku u europodručje koje je nalik odlasku u ustaše četrdesetpete. Više i ne brojim koliko mi je ljudi u zadnjih nekoliko godina reklo ili napisalo da što mi to glumatamo, zar ne vidim da će se uskoro sve raspasti?
Odgovor na to pitanje može se dati defanzivno ili prevratnički. Defanzivan odgovor glasi da Hrvatska narodna banka nakon ulaska u europodručje nastavlja kontrolirati više od 95% svojih deviznih rezervi. Nikome mi ništa ne predajemo. Niti prestajemo odlučivati o monetarnoj politici (naprotiv, utjecaj se povećava), niti predajemo devizne rezerve. Te rezerve su svojevrsna polica osiguranja od nepredvidivih hirova povijesti. Ako se europodručje uistinu raspadne, imamo čvrstu podlogu za povratak vlastitoj, stabilnoj valuti, i novom pokušaju vođenja autonomne monetarne politike.
Iako defanzivan odgovor može primiriti „katastrofičare“, on je besmislen. Niti postoje naznake da bi se EU i europodručje u skoro vrijeme mogli raspasti, niti ima smisla skretati pažnju s priče o potencijalima – mogućnostima da uvođenje eura postane dio šire priče o Hrvatskoj kao novom (gospodarskom) tigru Mediterana (i srednje Europe kojoj pripadamo podjednako kao i Mediteranu). To je bit prevratničkog odgovora.
Zamor od neuspjeha i nedostatak samopouzdanja
Kada me znanac i poslovni partner na kraju prezentacije o trenutnim gospodarskim i financijskim trendovima neki dan ironično priupitao je li to Hrvatska na dobrom putu da postane gospodarski tigar Mediterana, jednako ironično sam odgovorio: „Ne pretjeruj.“. Previše je opravdanja za ironiju: (1) zamoreni smo neuspjesima koji su se bolno manifestirali kroz dugu recesiju i val iseljavanja u drugom desetljeću ovoga stoljeća, (2) javni sektor je toliko velik i moćan izvor ovisnosti, neefikasnosti, jalovog političkog karijerizma i korupcije, da praktički nije moguće zamisliti ništa što bi to moglo promijeniti.
Ipak, nada uvijek tinja. Nikada niti jedan proces sam za sebe nije dovoljan da promijeni nacionalnu sudbinu. I nikada niti jedan gospodarski proces nije samo dobar ili samo loš. U toj sivoj smjesi uvijek se pronađe neki razlog za nadu, iako se uz njega odmah pojavi i podsjetnik zašto se najveći broj nada na kraju pokaže iluzijama.
Najbojli primjer su izdašna EU sredstva koja će ove i narednih godina pritjecati u nevjerojatnom razmjeru, većem od 5% BDP-a. Kakva li je to samo povijesna prilika! Ali, kakva li je to samo povijesna prilika i za administraciju da sve propusti kroz prste ulaganjem u ceste, mostove i pravila koja ne vode nikamo, kao ona sablasna zgrada pored Zagrebačkog velesajma koja, eno je, već godinama stoji kao svojevrsni spomenik hrvatske birokratske nespobosnosti, tek kilometar-dva od „Nove nacionalne i sveučilišne bolnice Blato“ koja utjelovljuje glupost prethodne generacije.
Tako je to: sa svakom šansom i generacijom dolazi i nemala vjerojatnost da će ona biti propuštena. A kao što znamo iz svijeta sporta, serija promašaja dovodi do padova samopouzdanja na kojima padaju karijere talentiranih. „Ključna je glava.“, priča se. To je prava metafora današnje Hrvatske – neposredno pred ulazak u moenetarnu uniju.
Ipak, u sportu neki uspiju prevladati početne probleme sa samopouzdanjem. U zrelim sportskim godinama daju najbolje od sebe. Jasno je da (1) integracija s velikim tržištem koja se ne može mjeriti ni sa čime u našoj povijesti, (2) nevjerojatna količina europskih sredstava koja će pritjecati narednih godina, (3) monetarna unija, (4) pojava nove generacije hrvatskih poduzetnika koji jako dobro razumiju i svijet i tržište i (5) konačan kraj problema s nefunkcionalnom gospodarskom strukturom naslijeđenom iz socijalizma, ne jamče ništa sve dok se ne pojavi i nova generacija hrvatskih političara koji svoj suverenizam neće graditi na simbolici ruke na srcu dok se intonira himna, jer to u hrvatskim okolnostima previše podsjeća na čuvanje novčanika u lijevom unutarnjem džepu. Ključna pitanja očito su negdje drugdje, a monetarna unija smetati neće, pomoći može, i jedino pravo pitanje glasi kako ju uklopiti u širu priču o pokretanju gospodarski zaspale Hrvatske.
Spomenuti Izvještaji o konvergernciji su i u tom pogledu više nego jasni: kriterije uvodoljavamo, izraženih makroekonomskih neravnoteža nemamo, ali prilike propuštamo. Jer nismo uredili institucije. Spominju se pravosuđe i administracija odnosno poslovna i investicijska klima. To je tisuću puta rečeno i napisano. To su one famozne „reforme“ o kojima ptice na grani pjevaju. „Strukturne reforme“ su se toliko izraubale u javnoj verbalnoj uporabi da su oni koji izgovaraju te riječi postali smiješni kao psi koji svaki dan navečer laju na mjesec. Ali, u tome i jest problem: ne u psima koji laju nego u onima koji su doveli do zamora od neuspjeha i pada samopozudanja na tako niske grane da se danas pitamo jesmo li u stanju iskoristiti prigode čak i nakon što su se karte posložile bolje nego ikad dosad.