Šest godina je prošlo od 2014. kada je Danijela Dolenec – danas istaknuto lice političkog pokreta Možemo! – kritizirala do tada neupitno teorijsko nasljeđe hrvatske sociološke tradicije. Riječ je o teoriji egalitarnog sindroma (dalje: TES) Josipa Županova. Od 2015. naovamo objavljena je serija znanstvenih i stručnih radova i javnih rasprava od kojih su neke doprle i do dnevnog tiska. Ključni vinovnici rasprave, Ivan Burić s odsjeka za komunikologiju Hrvatskih studija i Aleksandar Štulhofer s katedre za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, zaokružili su dosadašnji tijek nove rasprave o egalitarnom sindromu (stara rasprava je vođena nakon što je Županov 1970. objavio izvorni tekst) knjigom koju je objavila Naklada Jesenski i Turk pod naslovom «Egalitarni sindrom: sučeljenost kulture i društvenog razvoja?»
Nevelik obujam knjige od stotinjak stranica ne bi trebao zavarati čitatelja u pogledu kvalitete sadržaja. Mnoga pitanja u raspravi o egalitarnom sindromu ostala su otvorena i treba očekivati da će se uskoro netko nastaviti baviti potragom za odgovorima. Knjiga Burića i Štulofera u tome će biti nezaobilazan uvod i putokaz.
Uvodno poglavlje sadrži kratak, ali izvrstan presjek hrvatskog socijalističkog razdoblja. Na taj period treba se vraćati kako bi se mogao shvatiti kontekst u kojem je Županov oblikovao svoju teoriju egalitarnog sindroma. Izvorni TES govorio je o sedam kulturnih normi koje su Burić i Štulhofer sveli na pet koje ima smisla razlikovati u anketnim mjerenjima stavova građana. Prva je dimenzija ograničenog dobra što bismo mogli prevesti kao poimanje društva kao igre nulte sume: stanje jedne osobe ili grupe može se poboljšati samo ako se stanje nekog drugog pogorša (ovdje je izvrstan tekst Gorana Mihelčića koji upućuje na evolucijska izvorišta ove norme). Druga je dimenzija redistributivne etike. Ovaj skup normi znači da ljudi vjeruju u moralno opravdanje preraspodjele bogatstva. Treća je dimenzija egalitarne raspodjele. Slična je drugoj, pa treba objasniti razliku: dok se druga dimenzija više odnosi na proces preraspodjele, odnosno njegove etičke temelje koji bi mogli biti vrlo rašireni, treća se odnosi na cilj, odnosno težnju postizanju jednakosti, uravnilovke. Četvrta dimenzija, opsesija o privatniku, izgleda kao derivat prethodnih: uključuje fobiju od bogaćenja drugih i sklonost zajedničkim (društvenim, državnim) oblicima vlasništva. Posljednja, peta dimenzija, naziva se intelektualni egalitarizam i uključuje anti-profesionalizam (nepovjerenje prema ekspertima i smatranje intelektualizma neproduktivnim), te intelektualnu uravnilovku – vjerovanje da svi ljudi imaju jednake sposobnosti za rješavanje zahtjevnih problema.
Serijom anketnih istraživanja stavova hrvatskih građana (u čijim su pojedinim fazama uz autore sudjelovali i Vuk Vuković i Ivan Rimac), Burić i Štulhofer pokazuju da egalitarni sindrom postoji. To nije puka teorija. Štoviše, inertan je. To znači da se prenosi među generacijama, premda se polako modificira ovisno o stupnju obrazovanja i mjestu življenja. Proces urbanizacije oslabljuje norme radikalnog egalitarizma, ali je taj proces spor.
Autori smatraju kako su time pokazali da egalitarni sindrom nije fenomen novijega doba (npr. nije nastao kao reakcija na neuspjehe hrvatske tranzicije niti je rezultat ranija četiri i pol desetljeća socijalizma). Podsjećajući na kontekst socijalizma u kojem je Županovljeva teorija nastala, autori ponavljaju staru tezu Županova kako je riječ o skupu kulturnih normi dugoga trajanja. Dugo trajanje znači da se vrednote i neformalne norme prenose među generacijama uz razmjerno male modifikacije: norme koje su do nas „dopremljene“ preko generacija koje su sazrijevale u socijalizmu iste su ili slične onima koje su do perioda socijalizma dopremljene preko generacija koje su sazrijevale u pretežno agrarnim zajednicama. Prema tome, radikalni egalitarizam u interpretaciji Burića i Štulhofera nije izdanak „socijalističkog mentaliteta“ nego dublji i trajniji fenomen koji polako mutira, javlja se u različitim sojevima, ali u osnovi zadržava glavne karakteristike.
Autori ističu da ne vjeruju kako je riječ o inherentnom, nepromjenjivom svojstvu kulturnih obrazaca. Stalo im je uvjeriti čitatelje da njihov rad ne podrazumijeva vjerovanje u kulturni determinizam i presudnu ulogu kulture u društvenom razvitku, što su im kritičari ponekad zamjerali. Razmjerna stacionarnost egalitarnog sindroma u hrvatskom društvu može se objasniti stacionarnošću institucija i drugih čimbenika koji bi, da su dinamičniji, brže mijenjali i kulturne norme. Sama inercija može biti posljedica pogrešaka tranzicije i nefunkcionalnosti društvenih organizacija koje bi trebale promicati nove norme.
Ključno pitanje knjige, ujedno i mogućeg nastavka istraživanja, glasi jesu li karakteristike prevladavajućih društvenih normi takve da mogu objasniti razvojne neuspjehe? Županov je sedamdesetih godina prošlog stoljeća tumačio egalitarni sindrom kao uzrok neuspjeha socijalističkih reformi. Komandna ekonomija koja je uspostavljena nakon Drugog svjetskog rata nije se mogla transformirati u propulzivno gospodarstvo jer je centralno planiranje zamijenjeno gigantskim birokratsko-političkim sustavom sastavljenim od tisuća „samoupravnih interesnih zajednica“ i OUR-a. Te su institucije oblikovane, između ostaloga, pod utjecajem dominantnih kulturnih normi, a ne samo pod utjecajem prevladavajuće marksističke doktrine. Uostalom, jugoslavenska samoupravna doktrina bila je autohtoni proizvod južnoslavenskoga podneblja, pa bismo mogli postaviti hipotezu da su i kulturne karakteristike podneblja oblikovale prevladavajuće doktrine i institucije.
Međutim, Županov nije shvaćao egalitarni sindrom kao jedino ili dominantno objašnjenje socijalističkih neuspjeha, kao što ga ni Burić i Štulhofer ne tumače kao jedino ili dominantno objašnjenje razmjernih gospodarskih neuspjeha hrvatske tranzicije. Županov je tumačio kulturne norme kao tek jedan od mnogih doprinosa cjelovitom tumačenju. Ipak, on sam je nakon pada Berlinskog zida i raspada SFRJ nastavio upozoravati na duboke kulturne razloge mogućeg neuspjeha post-socijalističke tranzicije u Hrvatskoj, potvrđujući svoje uvjerenje kako je riječ o normama dugog trajanja.
Burić i Štulhofer nastavili su slijediti liniju županovljevskoga opreza. Opisujući današnje djelovanje, točnije prisutnost egalitarnoga sindroma odlučili su se koristiti koncept „rezidualnog“ utjecaja. Na žalost, u knjizi nije objašnjeno na čemu se zasniva zaključak o „rezidualnom“ (čitam to kao „marginalnom“, „manje važnom“) utjecaju kulturnih normi egalitarnog sindroma na razvoj. Nameće se pitanje jesu li autori ovaj slabo objašnjen uzmak osmislili kao rezultat uobičajene ograde znanstvenika pred uzročno-posljedičnim relacijama koje nisu u stanju izmjeriti, ili kao čvrst iskaz da su primijenjenim empirijskim alatima doista uspjeli dokazati kako je egalitarni kulturni sindrom skup normi slabog, „rezidualnog“ djelovanja.
Stekao sam dojam kako je teza o „rezidualnosti“ egalitarnog sindroma možda iznuđena kritikama koje su proteklih godina dolazile s intelektualne ljevice. Egalitarni sindrom je tamo tumačen kao psihopatološka fikcija (pojam sindrom u nazivu teorije tumačen je kao da sociolozi misle da se radi o svojevrsnom društvenom „oboljenju“) i teorijska izmišljotina, jer svaki je egalitarizam, iz lijeve perspektive, pozitivna povijesna sila koja uravnotežuje, a potencijalno i ruši tržište i kapitalizam (Dolenec). Na toj liniji kritike, egalitarizam je apsolutan, jedan i apriori «dobar». Nema ga smisla raščlanjivati kao kolesterol, dijeliti na dobar i loš, ne bi li se razlučila dobra komponenta, na kojoj počiva ljudska ravnopravnost, od loše, u kojoj egalitarizam poprima narav sindroma koji počinje inhibirati razvoj (sučeljavati se s razvojem, kako pišu autori i kako je istaknuto u podnaslovu knjige).
S hipotetičkom lošom komponentom egalitarizma povezan je još jedan pojam – radikalni egalitarizam. Autori ga u knjizi koriste sporadično, a u naknadnoj korespondenciji sa Štulhoferom potvrdio mi je kako smatra da su egalitarni sindrom i radikalni egalitarizam vrlo bliski, ako ne i identični koncepti. Međutim, mislim da još uvijek nije dovoljno jasno je li svih pet normi egalitarnog sindroma (perspektiva ograničenog dobra – igra nulte sume, sklonost preraspodjeli, uravnilovka, fobija od privatnika i antiintelektualizam), ujedno loš kolesterol. Drugim riječima, je li moguće da je radikalni egalitarizam ipak uži skup normi od onih koje čine egalitarni sindrom prema interpretaciji Burića i Štulhofera? To je još jedna linija istraživanja ali i teorijskog promišljanja koja nije dovršena.
Burić i Štulhofer su u svojim znanstvenim karijerama nebrojeno puta iskazali snažnu sklonost empirijskom testiranju socioloških teorija pa zasigurno imaju razvijene vještine koje im daju dobar «osjećaj» za to što se anketama može, a što ne može izmjeriti. Ako je tako, onda bi možda bilo poštenije zaključiti da naprosto ne znamo djeluje li, kako i koliko egalitarni sindrom na gospodarski i društveni razvoj, što je bitno drukčiji zaključak od onoga da djeluje «rezidualno».
Ako bismo pokušali sažeti dosadašnji tijek novooživljene rasprave o egalitarnom sindromu, ona bi se mogla svesti na tri stvari koje nakon prvih šest godina istraživanja i rasprava znamo, i tri stvari koje ne znamo. Stvari koje znamo su:
- Egalitarni sindrom – skup neformalnih društvenih normi koje snažno favoriziraju poimanje društva kao igre nulte sume, uz sklonost preraspodjeli i uravnilovci i skepsu prema poduzetnicima i stručnjacima – nije teorijska izmišljotina Josipa Županova, nego skup stavova koji su ukorijenjeni u hrvatskoj kulturi; može ih se identificirati standardnim sociološkim instrumentarijem, anketama.
- Egalitarni sindrom nije fenomen novijega datuma, niti je ukorijenjen ili stvoren u socijalističkom razdoblju. Radi se o kulturnim normama dugoga trajanja koje se razmjerno sporo modificiraju, ali to ne mora biti rezultat njihovih inherentnih svojstava; to može biti i rezultat sporih institucionalnih, gospodarskih i drugih društvenih promjena.
- Proširenost egalitarnog sindroma opada sa širenjem života u urbanim sredinama i s rastom stupnja obrazovanja.
Stvari koje ne znamo su:
- Kako se egalitarni sindrom prenosi, i u kojim se uvjetima i kako mijenja (izuzev spomenutog obrazovanja i urbanizacije)? Drugim riječima, jesu li kulturne norme egalitarizma tijesto koje se može mijesiti, ili imaju neka dublja (evolutivna?) utemeljenja kao što se može tvrditi za prvu normu – perspektivu ograničenog dobra (društvo kao igra nultnog zbroja)?
- Je li egalitarni sindrom značajan inhibitor gospodarskoga rasta i društvenog razvitka u Hrvatskoj (i sličnim zemljama), ili je njegovo djelovanje „rezidualno“ kao što (na neuvjerljiv način) sugeriraju autori? Drugim riječima, je li rasprava o egalitarinom sindromu uopće bitna?
- Koliko je riječ sindrom u nazivu teorije sretan odabir, odnosno, da li se pet skupova normi od kojih se sastoji egalitarni sindrom može opisati pojmom radikalni egalitarizam? Drugim riječima, ima li smisla egalitarizam dijeliti na “dobru” (npr. ljudska ravnopravnost) i “lošu” (npr. uravnilovka) sastavnicu u smislu učinka na razvoj društva?
Drugo i treće pitanje otvaraju vrata daljnjim istraživanjima među kojima se naročito vrijednim napora čine pokušaji (kojih još uvijek, koliko je meni poznato, nema) povezivanja Županovljeve teorije s širom teorijom modernizacije. Veza između kulture i razvoja sigurno postoji (ideje ne padaju s neba, a institucije se ne grade kao kule u pijesku, „ispočetka“). Međutim, istraživači teško mogu precizno identificirati smjerove i snage tih veza kao i društvene mehanizme (institucije) kroz koje te veze djeluju. Razotkrivanje takvih relacija je zadatak, doduše težak, koji, kao i kulturne norme, prelazi intelektualne kapacitete jedne generacije. Kako se Burić i Štulhofer pomalo bliže svojim vrlo zrelim godinama, kolikogod se budu trudili, dio preostale zadaće u istraživanjima egalitarnog sindroma past će u krilo sljedećoj generaciji hrvatskih sociologa, kao što su saznanja prethodne generacije pala u krilo autorima ove vrijedne knjige.
Knjigu možete kupiti po vrlo pristupačnoj cijeni na ovoj i ovoj poveznici.