Dok su se dva mala naroda s europske periferije proteklog tjedna natezala oko presude arbitraže čiji je proces donošenja bio teško korumpiran (pristojnije: kompromitiran), svijet se bavio smrću jednog velikog državnika, jednom fotografijom, letovima u svemir i već pomalo dosadnom težnjom američkog predsjednika ka protekcionizmu.
Kohl, zastava EU i nacionalizam
Svi su izvijestili da je umro Helmut Kohl, njemački kancelar 1982.-1998. Epitet vjerojatno najvećeg europskog političara nakon Drugog svjetskog rata zaslužuje čovjek koji je vodio najvažniju europsku državu kroz razdoblje stvaranja moderne Europske unije (koje je okrunjeno Sporazumom iz Maastrichta 1992.), pada komunizma i ujedinjenja Njemačke.
Kohl je i za nas bio najveći. Tko zna kako bi se odvijali politički i ratni procesi ranih devedesetih da su ostali u rukama povijesnih marginalaca poput de Michelisa i lorda Owena, i da vlast u Berlinu u to vrijeme nije čvrsto držao liberalno-konzervativni dvojac Genscher-Kohl.
U smrti Helmuta Kohla najvažnija je simbolika zastave. Nakon ozbiljnih peripetija s osebujnom udovicom koja je željela da govor na sprovodu održi otac suspektnog koncepta neliberalne demokracije Viktor Orban (zbog čega bi se bivši kancelar sigurno “okrenuo u grobu”), Kohl je pokopan bez njemačke zastave, samo s europskom plavom sa zvijezdama na lijesu.
Balkancu zadojenom provincijalnim nacionalizmom neshvatljivo: gdje je Njemačka zastava?! Pravom nacionalistu prirodno. Politički put Helmuta Kohla predstavlja svjedočanstvo kako se nacionalni ciljevi mogu trajno ostvariti (samo) kroz suradnje i integraciju. To je poruka koju treba ponoviti povodom jučerašnje četvrte godišnjice ulaska Hrvatske u EU.
Macron, zastava EU i nacionalizam
Netko opterećen poviješću i načinom razmišljanja koji simbolizira igra nulte sume pomislit će da je kompatibilnost nacionalnog i internacionalnog rezervirana za velike narode koji upravljaju međunarodnim procesima (Europa je postala Njemačka?). Takav se isprva neće čuditi fascinantnoj simbolici Macronove predsjedničke fotografije na kojoj su dvije zastave – nacionalna i europska – ponovo bile u glavnoj ulozi. Međutim, nakon dubljeg promišljanja, zapitat će se, kako to da velik narod poput Francuza pristaje na njemačku EU?
Dakle, na Macronovoj predsjedničkoj fotografiji jednaku važnost imaju francuska i europska zastava. To je presedan i simbol duha vremena, ali prije svega poruka drugoj strani koja je doživjela težak poraz u izbornom natjecanju, a koja je kroz nacionalizam, autarkiju i koketiranje s Rusijom pokušala nagristi temelje Europe u srcu Pariza. Čitanje simbolike scene na kojoj se osim pobjede, otvorenosti i ravnoteže nacionalnog i internacionalnog može pronaći još mnogo toga, vjerojatno će ući u povijest političkih foto portreta. Link vodi na sjajan prikaz bitnih elemenata slike, čija je ključna simbolika Europa u kojoj nema dominacije jedne sastavnice.
Trump, NAFTA i nacionalizam
Trump je nezaobilazan kad se govori o modernom nacionalizmu i protekcionizmu. Nakon što su se ispuhale predizborne ludorije poput zida na jugu i rasturanja NAFTA-e (engl. North American Free Trade Area), ambicioznom je predsjedniku preostalo još zrno uobičajenog tarifnog protekcionizma. Priča se o skoroj eskalaciji problema u trgovačkim odnosima s EU odnosno Njemačkom, a prijedlog o uvođenju 20%-tne carine na uvoz čelika radi zaštite američkih željezara je realnost.
George W. Bush uveo je istu mjeru 2002., ali ju je kasnije bio prisiljen povući. Presuda o nelegalnosti mjere od strane WTO-a u Bushevo doba vjerojatno je bila manje važna od analiza i lobiranja američkih industrija koje koriste čelik (prije svega, auto-industrija). One su zbog poskupljenja inputa gubile konkurentnost i radna mjesta, pa je ukupni društveni trošak zaštite, kako to često biva, bio veći od koristi zbog izravnog očuvanja radnih mjesta u industriji čelika. Vrijeme će pokazati hoće li današnja malo primirena verzija Trumpova protekcionizma završiti na sličan način, ili američki Predsjednik još čuva neke poteze za kasnije.
Atenini darovi
I ovako kratak pregled događaja dočarava koliko je svijet složen. Procesi u njemu teško su promjenjivi, čak i za najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Stoga se čini da je od svih događaja u Americi za budućnost svijeta mnogo važnije što radi Elon Musk nego Donald Trump. Prošlog sam tjedna pisao o tome da je Muskov SpaceX prva organizacija koja je u 48h lansirala u orbitu i uspješno vratila dvije rakete (u mjesec dana tri), tako da se njihovi glavni dijelovi mogu ponovo koristiti. U svijetu su se mnogo raspisali o tome što to znači za budućnost tehnologije. No mnogo je zanimljivije čitati o tome kako je Muskov SpaceX uopće uspio (tehnološki, jer poslovno još nije, a i pitanje je hoće li i kada će, no kad su izumi u pitanju, to je manje važno).
U ovom izvrsnom tekstu opisuje se kako Musk i njegov tim primjenjuju metodu programiranih inkrementalnih izuma. Složeni, naizgled nerješivi problemi prvo se svode na najjednostavnije elemente (osnovne zakone fizike i jednostavne matematičke formule), a potom se pristupa sukcesivnim praktičnim izumima kroz (skupe) eksperimente.
Ovo vrijedi proučiti, jer metoda nije rezervirana samo za velike tehnološke proboje. Primjenjiva je pri svakom poduzimanju. Inkrementalni niz mikro-izuma koji dovodi do napretka i praktično mijenja svijet temeljito je opisan u knjizi Atenini darovi (The Gifts of Athena) ekonomskog povjesničara Joela Mokyra. Iako je knjiga malo starija (2002.), moj prikaz će možda nekome biti zanimljiv, a ako vam je dug, ovdje ćete pronaći jedan kraći. Knjiga je dovoljno važna da ju prostudira svatko koga zanimaju društveni, ekonomski i tehnološki procesi koji utječu na naše živote.
Hrvati: kad se nacionalizam pretvori u strah
Ako se vratimo na teren po strani glavnih tehnoloških i društvenih proboja, onaj domaći, protekli je tjedan obilježen solidnim statistikama o industriji i prometu u trgovini. Tim objavama su definitivno otklonjeni strahovi da će kriza u Agrokoru dovesti do nekakvog potonuća cijelog gospodarstva i nacije (iako se takva ideja mjesecima širila u javnosti i kroz tipično hrvatsku histeriju nametala kao neizbježnost, usud, novo gorivo za strah).
Međutim, najviše brine što su četvrta godišnjica članstva u EU i početak estonskog predsjedanja Unijom u Hrvatskoj obilježeni mlako ili nikako. Kao da Hrvati još uvijek vjeruju da su se nekim pritiskom povijesne sudbine našli u bazenu u kojem velike ribe jedu male, pa smrznuti od straha u kutu plavog akvarija sa zvjezdicama ne talasaju vodu da ne privuku pažnju kakvog ljutog predatora. Ni sposobnost amortiziranja krize Agrokora zahvaljujući priljevu od povećanog robnog izvoza, turizma, EU fondova (što velikim dijelom treba zahvaliti ulasku u EU) nije bila dovoljna da razbije strah od stranih «zavojevača» i “uništavača naših tvornica”. Mala ribica još nije osvijestila kakve joj se povijesne prigode pružaju u novom bazenu.
Plivanje uzvodno
Takvi, petrificirani, uobičajeno podijeljeni oko nazivlja ulica i trgova i nesposobni za percepciju globalnih trendova, a kamoli pokretanje kakve pametne akcije, jedva da znamo gdje je Estonija. Daleko smo od zanimanja što se u toj zemlji događa, kakve su im vrijednosti te što predstavnici toga naroda namjeravaju raditi u toku sljedećih šest mjeseci predsjedanja Unijom.
No Ekonomski lab pliva uzvodno. Sutra objavljujemo tekst Daniela Hinšta o Estoniji, a u srijedu u 9h u KIC-u na Preradovićevom trgu povodom četvrte godišnjice članstva Hrvatske u EU organiziramo okrugli stol o euru, novom izazovu koji stoji pred Hrvatskom.