Siva ekonomija u Hrvatskoj – što pokazuju podaci o potrošnji

Objavljeno

Foto: Helder Almeida / Dreamstime

Ad
Ad

Rasprava o veličini sive ekonomije u Hrvatskoj aktualna je još od 90-ih godina. Rat je značajno doprinio rastu sive ekonomije ali je ona bila izražena i u velikom broju tranzicijskih zemalja koje nisu imale rat.

Istraživanjem sive ekonomije u Hrvatskoj bavili su se ekonomisti iz HNB-a, Instituta za javne financije (IJF), Svjetske banke, Ekonomskog instituta itd. Popis radova s tom temom se može pronaći na ovoj adresi.

Možda najopsežniji pregled dala je dugogodišnja direktorica IJF-a Katarina Ott 2000. Sažela je različite pristupe procjeni sive ekonomije i zaključila da su se procjene u razdoblju od 1990.-2000. kretale u rasponu od 10% do 30% BDP-a. Istraživanje najnovijeg datuma, koje je uključilo i Hrvatsku je  Manes, Scheider i Tchechik (2016) koji su zaključili kako je udio sive ekonomije u BDP-u 1990. iznosio oko 28%, da bi oko 1995. porastao do 35% i onda se 2015. godine ponovno spustio na oko 28% BDP-a.

Metodologija Eurostata koju koristi DZS je nešto konzervativnija. Tako je ravnatelj Marko Krištof nedavno dao podatak da siva ekonomija predstavlja oko 7,5% BDP-a, što je blizu 30 milijardi kuna. Ta procjena se poklapa i s jednom krajnje grubom metodom koja polazi od razlike između broja zaposlenih prema Anketi o radnoj snazi i službenog broja zaposlenih. Razlika od oko 150 tisuća ljudi odgovara oko 10% zaposlenih, a kako se može pretpostaviti da su i produktivnost i intenzitet rada u sivoj ekonomiji manji nego u službenoj, procjena niža od 10% čini se razumnom. Međutim, i među službeno zaposlenima postoji siva ekonomija, na primjer isplata dijela plaće “na ruke”. Očito je da su razlike procjena na temelju različitih metoda velike, ali nema sumnje da je siva ekonomija u različitim oblicima i dalje vrlo prisutna u Hrvatskoj.

Borba s jednim oblikom sive ekonomije bila je motiv za nekadašnjeg ministra financija Linića da uvede fiskalizaciju 2013. Projekt je napunio peti rođendan (u međuvremenu su po uzoru na Hrvatsku ovaj model uvele Slovenija i Češka). U nedavnom gostovanju na RTL-u Linić je rekao da je prema njemu to jedan od najuspješnijih projekata porezne uprave, a da su njegovom uspjehu najviše pridonijeli građani počevši ozbiljno shvaćati parolu „bez računa se ne računa“.

Oblik sive ekonomije s kojom se odlučio boriti Linić odnosi se na „skrivenu“, neregistriranu, osobnu potrošnju. U radu s kraja prošle godine istraživači EIZ-a Škrinjarić, Recher i Budak (2017) su napravili prvu procjenu sive ekonomije u potrošnji na temelju primarnog (anketnog) istraživanja o potrošnji kućanstava i Ankete o dohotku koju objavljuje DZS.

Autori su dobili zanimljive rezultate o načinima plaćanja. Slika 1 prikazuje metode plaćanja prema različitim kategorijama potrošnje.

Slika 1: Metode plaćanja prema različitim kategorijama potrošnje

Izvor: Škrinjarić, Recher i Budak (2017)

Najveći udio plaćanja gotovinom je u kategoriji usluga u kućanstvu (čišćenje, peglanje, dadilje, popravci i sl.) te uređivanja (npr. odlasci kozmetičaru), a najmanji u uslugama smještaja, putovanja, kupovine kućanskih aparata te odjeće i obuće.

Slika 2 prikazuje u kojoj se mjeri u pojedinim djelatnostima za plaćanje „kešom“ izdaju računi.

Slika 2 Distribucija izdanih računa

Izvor: Škrinjarić, Recher i Budak (2017)

Slika otkriva kako se upravo u djelatnostima u kojima se najviše transakcija obavlja u gotovini izdaje najmanje računa. Za kućanske poslove gotovo 60% transakcija u gotovini prolazi bez računa (koliko bez računa prođe čišćenje apartmana i soba za vrijeme turističke sezone). Ova slika potvrđuje još jedan poznati hrvatski problem, a to je da se najamnina također često naplaćuje u gotovini, ali bez računa.

Kada se zbroji ukupna neregistrirana potrošnja (plaćanje u gotovini bez računa) dolazi se do podatka da je prosječno kućanstvo 2014. godine „zamračilo“ oko 200 eura. To se ne čini puno, ali kada se ova brojka pomnoži s brojem kućanstava dolazi se do brojke od otprilike 2,2 milijarde kuna, što nije zanemarivo. Međutim, kako ističu autori, ova brojka predstavlja samo donju granicu sive ekonomije u Hrvatskoj koja je vezana uz potrošnju kućanstava. Zbog toga fiskalizacija i nije donijela spektakularne rezultate u vidu prihoda državnog proračuna.

Ne treba zaboraviti da postoje i drugi segmenti koji nisu obuhvaćeni ovim istraživanjem. Na primjer, kako su ljudi došli do svojih dohodaka, odnosno, koliko su dobili «na ruke» izvan usluga kućanstvima.