Ivo Bićanić i Vuk Vuković u zadnja dva eseja objavljena na Labu iz različitih perspektiva pišu o usporavanju rasta produktivnosti na Zapadu u zadnjih nekoliko desetljeća. Iz te činjenice izvode različite zaključke. Vuković, ne slučajno mlađi član spomenutog dvojca, smatra da se nalazimo u srcu disruptivnih tehnoloških promjena u okviru Treće industrijske revolucije čije se mikro-invencije još nisu “uhvatile” i proširile. Kada se to dogodi, uslijedit će snažan učinak na rast životnog standarda najširih slojeva ljudi. Bićanić pak, ne slučajno stariji član spomenutog dvojca, svoj zadnji esej o Drugoj industrijskoj revoluciji koristi kao povod za skeptičniji zaključak o vremenima u kojima živimo. Podsjeća na Summersovu hipotezu sekularne stagnacije i Gordonovu hipotezu usporavanja stope inovacija u SAD-u. I Vuković se na njih osvrnuo u jednom ranijem eseju, ali je tehnološki optimizam suprotstavio sivim prognozama. Istaknuo je da se i u ranijim tehnološkim revolucijama dugo čekalo da se sav napredak dobro «uhvati» i proširi kroz mikro-izume primijenjenog znanja. Bićanićev zadnji tekst o Drugoj industrijskoj revoluciji izvrstan je prikaz takvog procesa koji se odvijao u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća.
Evgeny Slutsky, Robert Gordon i tri načina rasta životnog standarda
Problem mjerenja produktivnosti u toj je raspravi ostao po strani. Vuković ga ni ne spominje; uopće ne sumnja u to da se nalazimo u razdoblju usporenog rasta produktivnosti. Bićanić spominje problem mjerenja produktivnosti na kraju zadnjeg teksta, u jednoj rečenici.
O vezi između tehnoloških promjena i problema mjerenja produktivnosti opširnije se raspravlja i u eseju o Gordonovoj The Rise and Fall of American Growth, koji je objavljen na Labu u ožujku ove godine. Ovaj tekst, u komu se evocira taj raniji osvrt na Gordonovu knjigu nije polemika s Vukovićem i Bićanićem, ali mu je cilj čitatelje uputiti na to da zaključci ekonomista o promjenama produktivnosti mogu postati neprecizni u vremenima promjena tehnoloških matrica (tumačenje pojma tehnoloških matrica vidjeti u spomenutom Bićanićevom tekstu).
Problem s mjerenjem produktivnosti nastaje zbog toga što ekonomisti ne znaju izravno mjeriti produktivnost i životni standard. I oni koji rade u poduzećima imaju ozbiljne probleme s mjerenjem produktivnosti. Intuitivno je jasno da se problem multiplicira na razini nacionalne ili globalne ekonomije. Zbog toga se obično uzima neka nominalna veličina (na primjer, prosječna plaća) koja se prilagodi za promjene cijena dobara koja se kupuju za tu plaću. Ako se nominalna plaća ne mijenja, a cijene padaju, životni standard odnosno realna plaća raste, a vrijedi i obratno.
Tehnološke promjene u osnovi znače da rast produktivnosti omogućava potrošnju većih količina za istu cijenu ili istih količina za manju cijenu. Na prvoj godini ekonomije uče se dva kanala utjecaja nižih cijena na životni standard. Zovu se efekt supstitucije i efekt dohotka. Prvo, kada neko dobro pojeftini, dolazi do supstitucije u potrošnji: u pravilu će se trošiti više relativno jeftinijih i manje relativno skupljih dobara (postoje malobrojne iznimke ali one sada nisu bitne). To je efekt supstitucije.
Drugo, kako je ukupna razina cijena manja nakon pada makar samo jedne cijene, stvarni dohodak potrošača raste uslijed deflacije, pa se i potrošnja dodatno poveća. To je efekt dohotka.
Ove odnose i pojmove prvi je 1915. definirao i matematički opisao ruski matematičar i statističar Eugen (Evgeny) Slutsky (1880.-1948.). Njegov je rad dvadesetak godina bio nepoznat ekonomistima na Zapadu. Inače, profesionalna karijera Slutskog vrlo je zanimljiva i vjerojatno tragična. Nakon boljševičke revolucije zajedno s Nikolajem Kondratievom sudjelovao je u savjetovanju sovjetske vlasti. No Staljin je 1938. dao strijeljati Kondratieva zbog njegovog zagovaranja malog poduzetništva i tržišnih odnosa (u medijima su ga zvali profesor-kulak).
Nije posve jasno što je bilo sa Slutskym. Prema jednim izvorima (a tako piše i na Wikipediji), Slutsky je shvatio da je ekonomsko savjetovanje vlasti opasan posao pa se do kraja karijere povučeno bavio meteorologijom i teorijom slučajnih brojeva. Međutim, neki od ponajboljih poznavatelja sovjetskog razdoblja – Alec Nove, Theodor Jackson i Peter Wiles – profesoru Bićaniću su neovisno potvrdili da je zadnjih deset godina života (nakon ubojstva Kondratieva) Slutsky vjerojatno bio proganjan, zatvaran te je vjerojatno umro nasilnom smrću.
Međutim, Slutsky je pretpostavljao pad cijena istog dobra. O trećem načinu rasta životnog standarda slabo se uči, jer ga je jako teško istražiti. Radi se o tome da tehnološke promjene utječu na količinu i kvalitetu dobara koje trošimo, kao i na njihove cijene. Dakle, cijena pada jer se karakteristike dobara mijenjaju. Na primjer, cijena je dramatično pala po jedinici memorije u zadnjih pola stoljeća. Problem je i inače osobito izražen kod informacijskih dobara. Poznato je kako se upravo jedinična cijena memorijskih i procesorskih kapaciteta drastično smanjivala u razdoblju za koje neki autori tvrde da je obilježeno padom ili usporavanjem rasta produktivnosti i životnog standarda. Tu nastaje ozbiljan problem: kako zaključiti o stvarnim promjenama životnog standarda kad se mijenjaju navike ljudi, cijene i karakteristike dobara?
Problem mjerenja
Neke su tehnološke promjene postupne. Na primjer, prešli smo s običnog na LED TV. TV možemo priključiti na internet, pa se odjednom multiplicira broj programa koje možemo gledati. Iako su i tu problemi mjerenja ogromni, dobro opremljeni nacionalni statistički uredi s njima nekako izlaze na kraj. Međutim, neke su promjene disruptivne. Ranije spomenuti Gordon ističe jednu od ključnih tehnoloških inovacija XX stoljeća – klima uređaj. Osim što je izravno utjecao na osjećaj blagostanja potrošača, imao je ogroman posredni učinak na rast produktivnosti. Omogućio je više rada za vrućih ljetnih mjeseci. Unatoč tome, trebala su proći desetljeća širenja ove inovacije prije nego što su ju statističari uključili u indekse kojima mjere cijene. Klima uređaji su desetljećima mijenjali kvalitetu života ljudi prije nego što su uključeni u službene statističke mjere!
Ovime se ne želi reći da ekonomisti nisu u stanju ništa mjeriti (ne-ekonomisti naprosto obožavaju tu vrstu rasprave koja umanjuje stvarne dosege ekonomske znanosti). Problem mjerenja o kojem ovdje govorimo odnosi se na vrlo duga razdoblja u kojima se manifestiraju tehnološke promjene i promjene navika potrošača.
U kraćim rokovima, tehnološke promjene imaju marginalan učinak, a potrošačke su navike stabilne. Zbog toga možemo pouzdano znati da Hrvatska u ovom trenutku nije u recesiji, a isto tako znamo da nema ni spektakularan ekonomski rast, nego raste po nekoj niskoj ili umjerenoj stopi. Gotovo 100% smo sigurni da je Hrvatska 2009. zabilježila najveći pad gospodarske aktivnosti od 1992. Mnoge stvari, dakle, možemo mjeriti uz zadovoljavajući stupanj preciznosti.
Međutim, utjecaj tehnoloških promjena na životni standard u dugom roku ozbiljan je problem. Mnogo malih pogrešaka mjerenja u kratkom roku, iz godine u godinu, koje u tim kraćim razodobljima možemo zanemariti, u vrlo dugom roku postaju jako velike. Stariji među nama, koji dovoljno dugo pamte pa mogu (mutno, ali nekako) usporediti 1987. i 2017., pitat će se sljedeća pitanja: što za životni standard znači napredak od žičanog telefonskog uređaja (čiji smo priključak u ono vrijeme plaćali PTT-u nekoliko stotina ili tisuća njemačkih maraka nakon čekanja nekoliko mjeseci ili godina) do pametnog telefona koji kupujemo trenutno i uz razumno trošenje i dobro odabranu tarifu možemo ih držati ispod 200 kuna mjesečnoga troška? Što znači sigurnija (konstantnija) isporuka električne energije, pristup informacijama i sofisticiranim znanjima putem interneta te neusporedivo bolji TV uređaj i gotovo besplatna ponuda nekih programa? I koliko je sve to važno u usporedbi s brojem kava, krumpira, frizerskih usluga, cipela i dana na moru, koji se nisu toliko tehnološki promijenili, ali za koje nismo sigurni koliko ih se s prosječnom plaćom moglo kupiti tada, a koliko danas?
Krumpir je krumpir, a mrkva je mrkva. Vrijedi 1987. kao i danas. Već s kruhom možemo imati ozbiljan problem ako želimo odrediti standardnu jedinicu kruha i njezinu cijenu u odnosu na plaću tada i danas. Tenisice i sportske majice zbog tehnološkog napretka u materijalima i trajnosti mogu predstavljati ozbiljan izazov (dobra poslovna ili elegantna cipela puno manje, tu su stvari približno jednake kao nekad). Problem eksponencijalno raste kada se dohvatimo ranije spomenutih roba i usluga koje imaju veći tehnološki sadržaj. Gotovo sve se iz temelja promijenilo!
Nordhaus je mjerio lumene, a ne lampe
Ekonomisti su oduvijek znali za ovaj problem. Međutim, tek nakon rada o cijeni svjetla Williama Nordhausa 1996. pokazali su se mogući razmjeri problema mjerenja u dugom roku.
Nordhaus je pošao od toga da nema smisla uspoređivati cijene svijeća, petrolejki, ovih ili onih žarulja, nego treba mjeriti cijenu jedinice osvjetljenja – lumena. To je prava mjera količine svjetla vidljivog ljudskom oku. To je kao da ogolimo materijalne koncepte krumpira, mrkve i sličnih efemernih pojavnosti i shvatimo da one nisu ništa drugo nego nosači korisnih sastojaka kao što su kalorije, vitamini, minerali i sl. Kada bismo sve to mogli idealno mjeriti, više se ne bismo zamarali mjerenjem cijena prehrambenih artikala, nego bismo sve njihove nutritivne komponente koristili da izmjerimo jedinične cijene tvari koje su korisne za ljudski organizam (onda bismo mogli oduzeti i one štetne sastojke).
Kako statističari i nutricionisti još nisu ni blizu toga da osmisle način kako to napraviti, vratimo se Nordhausu koji je prikupio podatke o cijenama sredstava osvjetljenja kroz povijest. Izračunao je indeks cijene (troška) po jediničnoj količini osvjetljenja i još se potrudio i usporedio svoje rezultate sa službenima. Dobio je neočekivan rezultat: u razdoblju od 1800. do 1992. službena mjera cijene svjetla precjenjuje stvarnu 900 do 1,600 puta. Mi danas trošimo mnogo veću količinu svjetla nego nekada (oni koji troše malo osvjetljenja plaćaju ga mnogo manje nego nekada) i to je stvaran efekt, odnosno realan rast našeg životnog standarda koji niti jedna službena mjera cijena prije Nordhausa nije uspjela «snimiti». Ako je tako s elementarnom stvari kao što je osvjetljenje (električna energija), kako li je tek s drugim stvarima?
U mašti je veoma lako preslikati ovu logiku na problem mjerenja (količina) informacija i znanja. Naime, i laiku je očito da živimo u ekonomiji za koju se može reći ne samo da je u njoj proizvodnja informacija i znanja sve važnija, nego je bolje reći da je taj sektor (koji statističari još ne znaju promatrati kao sektor) kičma modernog gospodarstva. Međutim, isto tako je očito da još ne znamo adekvatno mjeriti količine informacija i znanja. O kvaliteti da i ne govorimo.
Kada bih sažimao svoje dosadašnje životno iskustvo (rođen sam 1966.) mogao bih se kladiti da se s informacijama i znanjem u proteklih nekoliko desetljeća događalo nešto slično kao i sa osvjetljenjem od 1800. do 1992. No to sam ja – moje iskustvo nije reprezentativno za populaciju, jer od 1990. radim u sektoru proizvodnje informacija i znanja. Krumpir je krumpir, a mrkva je mrkva, meni kao i vama, a kavu pijem i šišaju me istom tehnikom kao i pred 30 godina. Za ljude koji proizvode i troše mnogo manje informacija i znanja nego ja, moja je subjektivna «kalkulacija» nebitna. Individualni životni standardi se nekako moraju zbrojiti (agregirati), da bi se došlo do prosjeka za zemlju u cjelini. Međutim, teško je u nekom uprosječivanju odnosno «agregiranju» znati koliko je ljudi koji su poput mene imali izrazite koristi od tehnološkog napretka u zadnjih 30 godina, a koliko je onih drugih.
Stoga, kada se gleda unaprijed, ima osnove i za optimizam i za skepsu. Kada se gleda nekoliko desetljeća unazad, isto tako. Proliferacija informacija i znanja dovela je do toga da se sve dramatično mijenja. Međutim kako slabo mjerimo stvari, teško je znati kako se i koliko koristi od modernog tehnološkog napretka šire. Utješno je da prema stupnju neznanja o ovoj temi ne zaostajemo mnogo za svijetom.