Sloboda svima: Berlinski zid će pasti!

Ostaci Berlinskog zida, foto: Ekonomski lab

Ad
Ad

Vrijeme je da otkrijemo karte: Darko Polšek i ja napisali smo knjižicu povodom predstojeće tridesete godišnjice pada Berlinskog zida. Izaći će nekoliko dana prije 9. studenog kada se obilježava godišnjica.

Knjiga ima taj strašan, provokativan naslov. Prešućeni trijumf liberalizma: o praktičnoj važnosti slobode 1989. – 2019.

Drugi dio naslova smišljen je kao parafraza dijela govora Ronalda Reagana na Brandemburškim vratima 1987. Reagan, zamislite! Simbol američkog konzervativizma i imperijalizma. Onaj koji je omogućio kapitalu da pokori svijet. Onaj čije su porezne reforme navodno uzrokovale nejednakost, siromaštvo, patnju milijuna.

Prvi dio naslova smišljen je kao opis temeljne ideje koja je na istoku Europe omogućila ljudski napredak koji je u razdoblju kraćem od tri desetljeća označio jedan od najvećih razvojnih iskoraka koji su se ikada igdje dogodili. «Nemoguće! Opet neoliberalna propaganda! Mi znamo da su privatizacije, liberalizacije, Wall Street, prepuštanje svega strancima, tržišni fundamentalizam i turbo kapitalizam uzrokovali raslojavanje, nejednakost, siromaštvo!»

Takve su vam priče pričali prije spavanja? OK, ako ste se uspavljivali takvim pričama, onda za vas imamo još jednu.

U knjizi ima jedna neobična tablica: pokazuje očekivani životni vijek ljudi u srednjoj i istočnoj Europi. Pogledajte prosjek u dnu tablice: treba li išta dodati tome osim uvoda: «Bilo jednom jedno carstvo zla koje se sukobilo sa drugim carstvom zla. Dok su se carstva natjecala u tome čije je zlo manje, ljudi su živjeli teško. Kad su oba carstva pala, ljudi su odjednom počeli živjeti ljepše, dulje i bolje

Ok, bilo je različitih varijanti iste priče. Hrvatska i Slovenija u zadnja dva desetljeća socijalizma nastavile su (sporo) napredovati. Češka, Rumunjska i Bugarska napredovale su još sporije, dok su ostale zemlje stajale ili nazadovale. U prvim godinama nakon pada socijalizma, do 1994., dogodila se stagnacija ili pad očekivanog životnog vijeka, no nakon toga započeo je nezapamćeno brz porast očekivanog životnog vijeka.

Zašto? Piše u knjizi. Podsjećam: zove se Prešućeni trijumf liberalizma.

Zašto je trijumf prešućen? Jer se od buke ništa ne čuje. Do ljudi ne dopire poruka Sviraj tiše da muzika diše. Ovi na desnici ne razumiju da zahvaljujući liberalnim idejama mogu do neba urlati kako pripadaju najboljem narodu na svijetu koji je ugrožen dok su svi drugi glupi, agresivni ili u najmanju ruku imaju šiljaste glave, dok ovi na ljevici ni ne pomišljaju da svoje sulude ideje o otimanju i zabranama mogu iznositi jer netko čuva i njihovu slobodu i pravo da lupetaju gluposti. Umjesto toga, i jedni i drugi sanjaju svijet bez liberalnih temelja u kojem bi se u miru mogli pobiti do istrebljenja i bez prevelike grižnje savjesti, jer samo jednu stvar mrze više od druge strane: liberale i politički centar. Vide ih kao mekušce bez stava, dok su oni, kao, fajteri sa stavom, hrana s okusom prožeta životom, a ne beskrajnim elitističkim lamentiranjem.

Zbog toga smo napisali knjigu: napisali smo ju zbog podsjećanja na temelje slobode koju uživamo, a koju smo tek nedavno stvorili zahvaljujući tektonskom političkom poremećaju koji je pred tridesetak godina zahvatio čitav svijet.

Darko Polšek se u bilješci na početku knjige prisjetio kako je to izgledalo pred desetak godina. Tada, povodom dvadesete godišnjice pada Berlinskog zida, nisu održana ni 2-3 okrugla stola. Otvoreno posvećeno toj temi na HRT-u završilo je nekim mlakim zaključkom tipa Zid je tamo pao, a ovdje je sve bilo drugačije, rat, privatizacija … naša je priča, kao, drugačija. Uostalom, HRT.

Knjigu smo napisali s ciljem da nam se opet ne desi mućak. Htjeli smo provocirati kritičare i alternative, pa i one najluđe, ljute, bijesne. No, knjigu smo prije svega napisali u strahu od zaborava. Pomalo starimo i uskoro će se početi smanjivati broj ljudi koji dobro pamte tu godinu, 1989., ono što joj je prethodilo, i ono što je potom uslijedilo.

Ako se vratimo na Tablicu i na prvu godinu u njoj, 1970., dolazimo do trenutka kada je prosječni životni vijek u Hrvatskoj bio cijelo desetljeće kraći nego danas, i kada se na gramofonu u mraku moje sobe vrtjela singlica (33 okretaja), Pinokio. Pamtim duboki glas glumca Zlatka Crnkovića koji je čitao Collodijevu priču dok je vinil prigušeno pucketao, a ja tonuo u san. Život teče dalje: čeka se da vidimo kome će prvom izrasti veliki nos.

Palo mi je na pamet izdati i englesko izdanje s naslovom Did the Wall Fall at All, ali to ćemo za četrdesetu godišnjicu. Tada će naslov biti aktualniji.