Državne intervencije u slobodu tržišnih odnosa nisu dobre, ali ako se radi o razumnom postavljanju društvenih pravila igre, prethodna rečenica predstavlja pretjeranu generalizaciju. Načelo proporcionalnosti i zaštite javnog interesa prisutno je u svim razvijenim državama koje imaju obilježja tržišne ekonomije. U tom smislu, ekonomska sloboda i nacionalna sigurnost idu ruku pod ruku. No, postavlja se pitanje postoje li opravdani razlozi za smanjenje tržišnih sloboda iz razloga nacionalne sigurnosti, i kada oni nastupaju?
U potrazi za odgovorom na to pitanje poslužit će nedavni slučaj kada je australska vlada isključila kineske kompanije Huawei i ZTE iz natječaja za 5G mrežu. To je dio šire teme uspostave nacionalnih kontrola nad investicijama u kritične infrastrukture. Na Labu smo već pisali o tome kada je u EU iznesen prijedlog uvođenja provjere stranih ulaganja. SAD već ima takvu mogućnost i praksu.
Općenito, ne želimo da vlade samo tako ulaze u baze podataka privatnih kompanija, ali želimo da nas naša vlada zaštiti tako da to ne može učiniti služba neke druge vlade. Ranije ovo nisu bila toliko bitna pitanja, jer s izuzetkom visoko reguliranih banaka koje su uglavnom bile nacionalne, privatni sektor nije bio prisutan u pružanju usluga kritične infrastrukture. Svijet se, međutim, promijenio. Informacija je postala glavna aktiva. Najvećim dijelom informacija raspolaže privatni sektor, a međunarodni tokovi informacija su postali barem jednako važni kao i međunarodni tokovi kapitala (zapravo ih je i teško razlikovati).
U takvim uvjetima, američka administracija je već zabranila kineskoj kompaniji Huawei sudjelovanje na jednom javnom natječaju zbog rizika od informacijske špijunaže. Novi slučaj se odnosi na liberalnu australsku vladu (u međuvremenu je pala, ali ne iz razloga povezanih s ovim slučajem), koja je zabranila kineskim kompanijama Huawei i ZTE pravo razvijanja 5G tehnologije vezano uz ulaganja u razvoj mobilne infrastrukture u Australiji.
Huawei je inače vodeći u svijetu u segmentu 5G mreža koje predstavljaju budućnost mobilnih telekomunikacija, što će značiti daleko veću brzinu i bolju povezanost. Ova inovacija je velika ekonomska prilika, ali može biti i sigurnosni rizik, jer je Huawei 1987. osnovao Ren Zhengfei, bivši inženjer kineske vojske i pripadnik komunističke partije zadužen za veze s privatnim sektorom. Huawei ima veze s kineskom vojskom, što znači i veze s kineskom vojnoobavještajnom službom.
Australsko ministarstvo komunikacija koje je nadležno za nadzor tržišta telekomunikacijskih usluga ističe problem mogućeg utjecaja strane vlade, što bi bilo suprotnom australskom zakonodavstvu, s obzirom na rizik da se 5G mreža zaštiti od neovlaštenog pristupa i uplitanja. Štoviše, ministarstvo je izdalo sigurnosne smjernice za 5G mreže i veliko je pitanje može li se fundamentalna uloga kineskih kompanija u ovom segmentu uklopiti u to. Točnije, ne može.
Iz stava australske vlade može se iščitati opravdanje domaće državne intervencije radi sprječavanja strane državne intervencije. U tom smislu restrikcija može biti proporcionalna zaštiti nacionalne sigurnosti, pogotovo uzimajući u obzir anegdotalne informacije o kineskim kibernetičkim napadima i informacijskim uplitanjima u sigurnosne i ekonomske sustave razvijenih demokratskih zemalja.
Cinici često ističu ovakve primjere kao situacije u kojima liberali (australsku je vladu u trenutku donošenja ove odluke vodila liberalna stranka) odstupaju od svojih načela što, navodno, svjedoči o unutarnjoj nepomirljivosti ideja ekonomskog liberalizma. Međutim, takvi stavovi ignoriraju činjenicu da je svijet raznolik, da su države u njemu različito organizirane, i da se ne može apstraktno zaključivati o ekonomskom liberalizmu u konkretnim odnosima u kojima su s jedne strane liberalne tržišne demokracije, a s druge diktature vođene iz centra komunističke partije.
Ovo nije pitanje ideologije nego razumne prakse. Razumno je očekivati da će kineske kompanije koje su izravno ili neizravno povezane s vlastima, a to znači s Komunističkom partijom, mnogo lakše isporučivati informacije obavještajnim i drugim državnim tijelima nego što je to slučaj s privatnim kompanijama na Zapadu. Cinici će opet reći da tu nema neke velike razlike, no sjetimo se borbe kompanije Apple s američkim istražiteljima u nekoliko pokušaja pribavljanja podataka o korisnicima iPhone-a. Čak i ako vlasti dobiju pristup podacima, to se dogodi nakon dugih i višestrukih provjera koje uključuju neovisne sudske instance.
Problem funkcioniranja jedinstvenog globalnog tržišta u uvjetima postojanja dva vrlo različita politička sustava (što ima svoje ekonomske implikacije) – demokratskog i nedemokratskog – već je dulje vremena na stolu. Dosta je godina prošlo otkako je profesor s Harvarda Dani Rodrik ustvrdio da slobodno tržište u takvim uvjetima nije moguće.
Danas i veoma različiti politički sustavi surađuju, i to je dobro. Trgovina i gospodarski rast u najvećem broju slučajeva donose koristi svima, pa premošćivanje razlika i traženje što većeg zajedničkog nazivnika itekako ima smisla. Međutim, politika će postavljati neke granice ekonomskoj slobodi sve dok se na globalnoj razini ne uspostavi uvjerljiva politička demokracija i slobode, što je zadatak za neke buduće generacije. Današnje generacije političara žive u svijetu u kojem će se njihova razboritost ogledati u mudrom balansiranju slobode i kontrole na usko povezanoj, ali politički veoma raznolikoj globalnoj sceni. To je mnogo drugačije od naslijeđa bipolarnog svijeta iz druge polovice XX stoljeća.
Kada se u igru uvede geografija, postaje još jasnije zašto je australski primjer važan. Australsko gospodarstvo je veoma povezano s azijskim, a veliki dio gospodarskog uspjeha u zadnjih 20 godina povezan je s lokacijom Australije. Ali, to je dvosjekli mač, jer Australija je u političkom smislu dio Zapadnog svijeta. Potrebno je dosta političke razboritosti za uravnoteženje takve zemljopisne, ekonomske i političke pozicije. To su okviri koje također treba uzimati u obzir kada se razgovara o primjeni načela tržišnih sloboda u konkretnom slučaju.
- godine australska je vlada predstavila reformu sigurnosti telekomunikacijskog sektora (Telecommunications Sector Security Reforms – TSSR) koja će znatno utjecati na rad sigurnosnih agencija. Pružatelji telekomunikacijskih usluga će biti obvezni zaštititi svoje mreže od prijetnji nacionalnoj sigurnosti uslijed neovlaštenog pristupa i uplitanja. Operateri će također imati novu administrativnu obvezu obavješćivanja vlade o rizicima takve vrste. Vlada će moći dobiti detaljne informacija od telekom operatera i imat će pravo intervencije i donošenja smjernica u slučaju ugroza nacionalne sigurnosti.
Za sada se ova kibernetičko-ratna terminologija sužava na prijetnje nacionalnoj sigurnosti od kojih se država brani radi sigurnosti svojih građana. Orwellovski svijet je posve drugačije strukturiran – u njemu država prijeti svojim građanima. Za sada, čini se, nema previše razloga za zabrinutost da bi se državna «obrana» prema van mogla pretvoriti u napad prema unutra – u intruziju i uznemiravanje građana, što će umanjiti njihove slobode, moguće i upravljati njihovim političkim odabirima. Demokracije su se za sada pokazale dobre upravo u tome – u čuvanju prostora ljudske slobode. To je nešto od čega je Kina svjetlosnim godinama daleko.
Unatoč tome, ne treba se uljuljati u ideji da se sve prepreke rade samo za obranu na van, i da nema nikakve opasnosti da neka administracija i njeni obavještajci iskoriste situaciju ili kreiraju atmosferu straha, kako bi ojačali unutarnju političku kontrolu i suzili prostor ljudske slobode. Taj aspekt treba stalno propitivati i nadzirati, i to još i više nego do sada. Jer, zabrane u svijetu u kojem su informacije najvažnija aktiva, zasigurno i iznutra privlače svakojake političke avanturiste koji nemaju osobitu vjeru u liberalnu demokraciju, a prostor slobode vide više kao nužno zlo ili čak prijetnju, dok snivaju neku svoju verziju novih oblika diktature.