Šok mobilnosti: u spomen na Ivu Bićanića (II dio)

Foto: Karenr / Dreamstime

Milan Deskar-Škrbić koji je zadnjih godina najviše surađivao s Ivom Bićanićem pokušao je sažeto prikazati neke od njegovih glavnih ekonomskih ideja

Ad
Ad

U subotu 27. studenog 2021. godine prerano nas je napustio najveći domaći teoretičar rasta i svakako najzanimljiviji hrvatski ekonomist, profesor Ivo Bićanić. Od njega su se vrlo dirljivim tekstovima u raznim medijima oprostili mnogi ekonomisti poput Velimira Šonje, Vuka Vukovića i Vedrane Pribičević, a njima su se svojim statusima na društvenim mrežama pridružili i mnogi drugi suradnici te bivši studenti. Svi oni podsjećaju da je otišao ne samo veliki ekonomist, već i izuzetna osoba te omiljeni profesor, koji je svojim nekonvencionalnim stilom, oštrinom, britkošću, širinom znanja i ljubavlju prema radu sa studentima profesionalno odgojio veliki broj danas vrlo poznatih ekonomista i stručnjaka koji se bave makroekonomskim temama.

Kao jednom od njegovih najbližih suradnika tijekom posljednjih desetak godina (demonstrator sam mu postao u rujnu 2009. godine, a zadnji zajednički tekst smo napisali u kolovozu 2021. godine) čast mi je da se od njega mogu oprostiti tekstom u njegovom najdražem dnevnom listu (tekst je objavljen u Jutarnjem). Za razliku od kolega koji su  pisali osobne osvrte, ja ću pokušati kratko prikazati njegove ekonomske interese i doprinose, ali bez ambicije da prikažem njegov cijeli znanstveni opus. Taj veliki posao tek slijedi.

Profesor Bićanić se u svojoj karijeri najviše posvetio istraživanjima u područjima političke ekonomije tranzicije, tržišta rada u tranzicijskim zemljama, ekonomskih nejednakosti, ekonomske povijesti, a posebna ljubav su mu bile teorije ekonomskog rasta. Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokrenuo je i dva izborna kolegija posvećena teorijama rasta, Modele rasta te Političku ekonomiju rasta, koju je predavao s profesorom Vojmirom Franičevićem. Jedan sam od rijetkih studenata koji je imao priliku slušati oba kolegija, a upravo se na ovim kolegijima vidjela njegova širina i inovativnost.

Tijekom devedesetih i početkom 2000.-ih godina profesor Bićanić je samostalno ili s koautorima u međunarodnim i domaćim časopisima objavio niz relevantnih radova o tranziciji u Hrvatskoj. Bio je među prvima koji je otvoreno i bez straha govorio o crony kapitalizmu, stvaranju „kapitalizma bez kapitalista“, problematičnom modelu privatizacije, nepoštenoj političkoj redistribuciji, stvaranju rentijerske ekonomije i nestimulativnog institucionalnog okvira za razvoj modernog poduzetništva. Pisao je o općem institucionalnom deficitu, veličini sive ekonomije i propuštenim tranzicijskih prilikama.

On nije samo postavljao dijagnoze, već je nudio i (najčešće vrlo inovativna) rješenja, a u tome mu je pomoglo vrhunsko poznavanje teorija i strategija rasta. Bio je jedan od rijetkih, a većinu vremena i jedini ekonomist koji je govorio ne samo o kretanju kratkoročnog BDP-a, već i o kretanju potencijalnog BDP-a, koji je i u razdobljima najviših stopa rasta BDP-a u Hrvatskoj bio skroman i niži u odnosu na druge tranzicijske zemlje.  Također, jedini je govorio o postizanju „modernog ekonomskog rasta“ – postojano visokim stopama rasta u duljem razdoblju koje vode ka gospodarskom restrukturiranju i odvija se u prihvatljivom društvenom okruženju (pojam je u literaturu uveo Simon Kuznets). Bio je i jedini ekonomist u Hrvatskoj koji se sustavno zalagao za provođenje „šok terapije“ jer je upozoravao kako Hrvatska iza sebe ima desetljeća neuspješnih gradualističkih reformi, koje nikada nisu stvorile uvjete za moderni ekonomski rast zasnovan na inovacijama.

Posebno je bio kritičan prema kratkim ekonomskim programima u power pointu ili, kako ih je nazivao, „bullet point“ ekonomskim programima (kada se Tim Orešković pojavio u Saboru s takvom prezentacijom digla mu se kosa na glavi). Uvijek je podsjećao da je u Hrvatskoj od početka devedesetih napisano i usvojeno preko dvadeset razvojnih strategija na koje su potrošeni milijuni kuna, a Hrvatska je po mnogim pokazateljima pri dnu Europske unije. Također, upozoravao je da je hrvatska ekonomska politika talac tzv. „refleksivnog intervencionizma“ (pojam se pripisuje hrvatskom profesoru Vladimiru Pertotu, učeniku J.M. Keynesa), odnosno da nositelji ekonomske politike u Hrvatskoj samo reagiraju na događaje (i to često pogrešno). Iako je bio socijaldemokratski orijentiran, profesor je bio jednako kritičan i prema vladama lijevog i prema vladama desnog bloka.

Predlagao je nove pristupe izradi proaktivnih strategija rasta, a konkretne prijedloge je iznio prije deset godina kao voditelj projekta Dijagnostikom prepreka rasta do novih politika rasta. U taj je projekt uključio gotovo dvadeset ekonomista raznih generacija i s različitih institucija budući da je uvijek smatrao kako je jedan od ključnih problema hrvatskog društva i ekonomije upravo pretjerana zatvorenost grupa koje odlučuju i nedostatak suradnje. Iako su projekt i njegovi istupi bili solidno popraćeni u medijima, oni nisu dopirali do nositelja ekonomske politike.

Nakon što je od istraživača na projektu zaprimio četiri velika zasebna istraživanja u područjima veličine i efikasnosti države, otvorenosti ekonomije, poduzetništva te tržišta rada, profesor Bićanić je kao ključnu prepreku postizanju modernog ekonomskog rasta u Hrvatskoj identificirao nisku mobilnost (seljivost), pod čime je podrazumijevao smanjenu mobilnost kapitala (između različitih sektora), roba i usluga (osobito investicija), ljudi (i njihovih znanja i kompetencija) te ideja (tehnologije). Kao rješenje za ovaj problem ponudio je politiku „šoka mobilnosti“. Za sve prijedloge od kojih se ta politika sastoji u ovom tekstu nema mjesta, ali oni mogu uključivati ukidanje radnih dozvola za strance, dovođenje stranih menadžera bez veze s politikom u javna poduzeća, raseljavanje sudaca i profesora po drugim sudovima i fakultetima, zamjene službenika u javnoj administraciji, reforme poreznog sustava i sl. Šok mobilnosti se može razumijeti i kao šok koji bi razbio okorjele, često klijentističke strukture. Ne treba zaboraviti ni spomenuti da je bez treptaja do zadnjeg dana govorio da je u Hrvatskoj, uz proaktivne politike rasta, lako postići postojane i održive stope rasta iznad 5%, što je kod nekih izazivalo podsmijeh. Ali on je jako dobro znao o čemu govori.

U narednim mjesecima i godinama bit će napisan veliki broj radova u kojima će se detaljnije sistematizirati profesorove ideje, a sljedeće godine će biti objavljena i naša druga knjiga, posvećena upravo teorijama rasta, čiji smo rukopis dovršili neposredno prije njegova odlaska. Stoga će i buduće generacije ekonomista imati priliku upoznati se s njegovim idejama. Također, profesor je sudjelovao u popularizaciji ekonomske znanosti kroz blogove na portalima Ideje.hr i Ekonomski lab, a zanimljive i provokativne tekstove je objavljivao je i kao suradnik časopisa Globus pa pozivam čitatelje koji žele dobiti svjež i nekonvencionalan pogled na ključne ekonomske probleme u Hrvatskoj da ih svakako pronađu.

Ovaj tekst ću završiti s njegovim najdražim citatom J.M. Keynesa jer se u svojem profesionalnom radu uistinu njime uvijek vodio: „Problem ne leži toliko u razvoju novih ideja, već u bijegu od onih starih“. Profesor Bićanić je uspio oboje – svakodnevno razvijati nove ideje, a posebno pobjeći od onih starih. I na tome smo mu svi mi koji smo ga imali prilike čitati i slušati te koji smo s njim surađivali zauvijek zahvalni.