Prvi tekst u seriji: Kako se Bojan Bogdanović – Babo preselio u virtualno
Analiza transakcija na tržištu digitalnih kreacija u NFT formatu otkriva neuobičajeno visoku koncentraciju šačice kolekcionara koji su, uvjetno rečeno, prepoznali novi pravac u umjetnosti. Ali ovdje nije riječ samo o digitalnoj umjetnosti koju tradicionalisti doživljavaju kičastom ili posve trivijalnom – NFT fenomen se širi poput epidemije, daleko izvan okvira umjetnosti (kako god je definirali), a ponuda je iz dana u dan sve bogatija. Štoviše, sve je više etabliranih institucija sklonih eksperimentiranju, u pokušaju da izvuku opipljivu korist iz aktualnog trenda.
Poput Sveučilišta u Kaliforniji koje je na aukciji početkom lipnja prikupilo oko 50 tisuća dolara za NFT s digitalnom verzijom patenta imunologa Jamesa Allisona pod nazivom The Fourth Pillar. Patent je odavno postao temelj imunoterapije u borbi protiv tumora, a Allisonu je 2018. godine donio Nobelovu nagradu za medicinu, dok će prikupljena sredstva obogatiti sveučilišni fond namijenjen istraživanju. Sveučilište će na sličan način honorirati i dobitnicu Nobelove nagrade Jennifer Doudna, jednu od najzaslužnijih za CRISP tehnologiju editiranja gena, dok za to vrijeme kontroverzni biolog George Church, jedan od pokretača Human Genome Projecta, namjerava na aukciji ponuditi NFT s vlastitim genomom.
Nouveau riche
Navedeni primjeri redom nude kupcima ili kolekcionarima stvari koje su ionako dostupne i besplatne, navodeći na zaključak kako je riječ tek o prozirnim PR inicijativama koje pokušavaju osvojiti dio (skupog) medijskog prostora. Koliko to doista vrijedi, zapitat će se mnogi? Onoliko koliko je netko to spreman platiti, bez krzmanja će odgovoriti ekonomisti. No izdašna ponuda očiti je odgovor na bujajuću potražnju, jer s druge strane je nouveau riche kasta koja je zgrnula pravo bogatstvo u segmentu kriptovaluta ali ga, koliko god paradoksalno zvučalo, najčešće nema gdje potrošiti. Čak ni bitcoin, svakako najpoznatiji među tisućama digitalnih novčića, nije dosegao status univerzalnog sredstva plaćanja (El Salvador je, vjerujte, irelevantan!), a ostale tokene da i ne spominjemo. Stoga se dio tog novostečenog bogatstva konvertira u Ether i prelijeva na NFT tržište, provocirajući dramatičan rast potražnje i eksploziju cijena na sekundarnom tržištu.
Možda bi NFT inovacija i transparentnost koju blockchain donosi mogli izmijeniti postojeće konvencije na klasičnom tržištu umjetnina (ili čak šire od toga). Ali samo možda, jer unatoč ohrabrujućim najavama koje su obećavale agilnu i jeftinu alternativu tromom, okoštalom i nadasve skupom bankovnom sustavu (u koji, usto, sve manje ljudi ima povjerenja), svijet virtualne trgovine kripto imovinom nije lišen cijelog niza provizija i naknada. To, uostalom, možete vidjeti već pri pokušaju lansiranja vlastitog NFT-a: osim niza kompliciranih procedura (savjet: nabavite si pristojan password manager), od prodavatelja se očekuje da podmire dio visokih troškova električne energije potrebne za ovjeravanje transakcija u blockchainu (gas fee), premda se također moraju odreći i provizije (varira ovisno o platformi) prilikom izvršenja transakcije (kako kupci, tako i prodavatelji).
Ali sve to je u ovoj priči puno manje bitno. Jer, kao što se dade vidjeti iz niza primjera (navedenih u prethodnom tekstu), nepromjenjivi žetoni počesto služe tek za transfer vlasništva nad kreacijom koja je besplatna i dostupna svima. Otkud onda promet težak stotine milijuna (ili čak milijarde) dolara?
Jedno od najčešćih objašnjenja je – pandemija. Ili još bolje, dosada uvjetovana pandemijom (pomanjkanjem uobičajenih sadržaja), koja bi trebala objasniti i eksploziju kriptovaluta, i NFT maniju, i fenomen meme dionica. U nedostatku off line sadržaja (u jeku lockdowna), potrošnja se preselila u online sferu, a NFT slovi kao next big thing, trend u nastajanju koji će izdašno honorirati one najbrže. First mover advantage je ionako jedno od najizraženijih obilježja investiranja/špekuliranja u kripto imovini: mnogi su preko noći postali milijunaši, ispravno gađajući neki od popularnih shitcoina (alternativa bitcoinu), i tako dobro potkoženi zaradom na blockchainu, spremno krenuli gutati novotarije kao što je NFT. Novitete je pritom jako teško (objektivno) procijeniti, pa otuda i divlje oscilacije cijena, no ako je suditi na temelju najnovijeg razvoja događaja, većina bi se u konačnici mogla prometnuti u – gubitnike.
Aktualni rekord koji drži Beeple označio je evidentnu promjenu trenda – svježe brojke govore o zamjetno slabijoj aktivnosti i nižem obujmu trgovine NFT produktima, koji mnogi tumače kao posljednji stadij uzlaznog trenda. Kategorija prosječnih cijena pritom daje lažnu sliku, jer je pod utjecajem ranije realiziranih transakcija po astronomskim cijenama. Kimberly Parker, i sama umjetnica, tvrdi kako većina njenih kolegica i kolega nije uspjela kapitalizirati inicijalni višak potražnje, i to potkrjepljuje ogromnom razlikom između prosjeka (koji se ističe) i medijana (koji se najčešće ne spominje). Njeno istraživanje pokazuje kako je sredinom ožujka trećina umjetničkih djela na primarnom tržištu (uzorak su transakcije realizirane putem platforme OpenSea) prodana za manje od 100 dolara (veći dio te cifre pojedu kojekakve naknade); više od 50% umjetničkih djela prodano je za manje od 200 dolara. A u svojoj analizi Parker ide i puno dalje, tvrdeći kako je NFT tek jedan od marketinških alata kojima se promovira Ether, „pseudo-aktiva koja se kupuje s ciljem preprodaje po višoj cijeni“.
Budućnost financija ili obična piramidalna shema?
Drugim riječima, iza NFT fenomena stoji namjera promoviranja Ethera kao alternativne (kripto) valute, koja pak počiva na „teoriji veće budale“ (kupac ulaže u neki instrument u uvjerenju da će se u budućnosti naći druga budala koja će taj isti instrument kupiti po još višoj cijeni). Za razliku od bitcoina, količina Ethera u opticaju nije ograničena, a cijena (tečaj) je ionako isključivo odraz odnosa ponude i potražnje. Rast cijene iziskuje kontinuirani dotok svježeg kapitala i neravnotežu između ponude i potražnje (naravno, u korist potonje). „Ima li boljeg načina da navučete kupce na Ether od proizvodnje sadržaja na koji je moguće potrošiti taj isti Ether“, pitanje je koje postavlja Parker, a onda ide i nekoliko (puno!) koraka dalje, karakterizirajući cijeli svijet kripto valuta kao jednu veliku piramidu, a Ethereum blockchain kao feudalistički sustav u kojem umjetnici postaju kmetovi, nesvjesno promovirajući Ether kako bi se domogli kakve-takve zarade.
Naravno, mediji će najčešće prenijeti uzbudljive priče i nevjerojatne brojke, poput meme djevojčice koja je 15 godina kasnije, zahvaljujući slučajnoj fotografiji, utrpala u džep pola milijuna dolara. Malo tko piše o anonimnom pregaocu koji svoje kreacije prodaje za pedesetak dolara i čiju egzistenciju iznad vode u uvjetima pandemije drži tek izdašna asistencija američke državne administracije (jer NFT je zasad dominantno američka zanimacija).
Ako vam se prethodna teza čini odveć radikalnom, možemo stvari sagledati i iz obrnute perspektive: na koji način papirnati (nerealizirani) kripto milijunaši mogu transferirati svoje bogatstvo iz virtualnog u stvarni svijet? Prodajom kripto aktive, naravno, ali samo po bitno višim cijenama od onih po kojima su tu aktivu stekli. Flipside Crypto u svojoj analizi iz studenoga prošle godine (koju mnogi osporavaju!) navodi kako svega 2% korisničkih računa kontrolira gotovo 95% ukupne količine bitcoina u opticaju, što one male čini izuzetno ranjivima u slučaju dublje korekcije. Konkretnije, broj računa na kojima leži više od 10 milijuna dolara (u bitcoinima) tek je nešto veći od tri tisuće; prema istom izvoru, bitcoina u protuvrijednosti većoj od 100 dolara drži više od deset milijuna računa.
Za to vrijeme, kripto valute se promoviraju kao egalitarni instrument koji i nižim slojevima stanovništva pruža mogućnost iznadprosječne zarade, ali kremu će pokupiti oni koji su u igru ušli najranije, i potom ga aktivno promovirali, pronoseći mesijanske poruke o vrlom novom (virtualnom!) svijetu, bilo da je riječ o etheru, bitcoinu ili nekom od manje poznatih pandana. Gomila toga se doista može podvesti pod stoljećima staru „pump & dump“ taktiku.
Ozbiljan strah od inflacije? Ili samo zabava?
Nekoliko je faktora koji definiraju atraktivnost kripto imovine u očima mlađe populacije. Element zabave najviše je došao do izražaja u jeku (dosadne) pandemije, a manifestirao se na različite načine. Mnogi će ga se najprije prisjetiti kroz sagu o GameStopu i dramatičnom rastu aktivnosti malih ulagača, ili možda priču u kojoj je glavni protagonist – pas. Dogecoin se ne tako davno pojavio kao šala, a nakon što se za njega zakačio Elon Musk, prinos na taj smiješni psoliki novčić u svega nekoliko mjeseci je iznosio nevjerojatnih 12.000%. Dan uoči Muskova nastupa na Saturday Night Live (koji nije ispunio očekivanja optimista), dogecoin je dogurao do 94 milijarde dolara tržišne kapitalizacije. Bilo kakva usporedba s hrvatskim tržištem kapitala je deplasirana te za usporedbu trebamo mnogo razvijeniji benchmark, jer navedena brojka znači da čak 80% kompanija u sastavu S&P 500 indeksa ima manju tržišnu kapitalizaciju (i to nakon impresivnog oporavka koji je započeo još u ožujku prošle godine). Usporedbe radi, vrijednost bitcoina u opticaju kreće se oko bilijun dolara, što je dovoljno za poziciju među deset najvećih američkih kompanija.
Kao ilustrativna anegdota koja će vjerojatno zgranuti puritance može poslužiti primjer Justina Suna, samoprozvanog kripto investitora koji je u dosad najvećoj aukciji (NFT pod nazivom „Everydays – The First 5000 Days“) ostao kratkih rukava, ponudivši tek 250 tisuća dolara manje od pobjedničke ponude. Vidno razočaran, Sun je tražio nekakvu NFT alternativu, no kako je Christie’s nije imao, zadovoljio se, uvjetno rečeno, stvarnim umjetničkim djelima. Etablirana umjetnost ga je koštala 22 milijuna dolara (djela Pabla Picassa i Andy Warhola), no njegova reakcija je, naravno, izazvala zgražanje tradicionalista. Pretpostaviti Picassa nekakvom digitalnom kolažu u produkciji umjetnika nepoznatog široj publici!? Blasfemija!
Entuzijazam je očito zarazan, a iza toga najčešće stoji napadno istaknuta želja „bogaćenja preko noći“. Mogu li uopće mladi ljudi na drukčiji način ostvariti svoje financijske ciljeve? Dobar dio njih vjeruje kako im samo srećka u obliku egzotične kripto imovine može osigurati mirniju budućnost i financijsku neovisnost, pa i po cijenu zastrašujućih oscilacija cijena.
Teza prema kojoj je veća potražnja za kripto imovinom posljedica straha od inflacije (koja bi, navodno, mogla obezvrijediti fiat valute) možda ne zvuči odveć uvjerljivo. A onda opet, grafikon koji uspoređuje izvedbu Solactive Crypto 200 indeksa (200 najvećih kripto valuta prema kriteriju tržišne kapitalizacije) u kratkom roku s jedne, te kretanje prinosa na desetogodišnje američke državne obveznice s druge strane, previše je uvjerljiv da bi ga samo tako ignorirali.
Dio poklonika kripto valuta ujedinjen je u nepovjerenju prema tradicionalnim valutama. Većina se ipak oslanja na momentum i ganja najpopularniju imovinu; tako se proslavio dogecoin (i gomila drugih shitcoina), tako je krenulo i sa NFT segmentom, a tako je bilo i sa meme dionicama poput GameStopa. Naravno, u prvom planu je konkretan narativ: GameStop je bila nevjerojatna priča u kojoj su horde malih investitora, ujedinjenih oko WallStreetBets grupe na Reddit društvenoj mreži, bacile na koljena hedge fond Melvin Capital. Ali grafikon zato pokazuje zanimljivu koincidenciju: u nekoliko navrata tijekom izraženije korekcije Soleactive Crypto 200 indeksa, GameStop je bilježio značajan rast cijene (označen osjenčanim trokutima).
Možemo li samo na temelju jednog grafikona govoriti o rotaciji unutar alternativnih kategorija imovine koje privlače pozornost špekulanata? Ili je ipak riječ tek o slučajnosti lišenoj dubljeg značenja?
Kolekcionari i špekulanti
GameStop, o kojem smo detaljno pisali u dva navrata, svojedobno se činio ključnom prekretnicom nakon koje „ništa neće biti kao prije“, a zapravo je bio tek prvi značajniji izboj koji nas je u konačnici doveo i do NFT uradaka. Zahvaljujući vrlo šarolikoj ponudi, potonje je jako teško utrpati u isti koš: Beeple prodaje umjetničke unikate, baš kao i Cryptopunks, ali potonje samo oni najhrabriji klasificiraju kao umjetnost. Nekako najbliže konvencionalnom predmetu želja kolekcionara (makar bez osobite sentimentalne vrijednosti) poput kartica, sličica i slične memorabilije su artikli poput onih s Top Shot platforme; NBA gura na tržište ogromne količine kopija koje su u ponešto drukčijem formatu svima dostupne, ali trgovina svejedno cvjeta. Ono što ih razlikuje od ostale kripto aktive je nepromjenjivost i jedinstvenost: svaki bitcoin je isti, no svaki NFT je različit od onoga drugoga. Ako ništa drugo, razlikuju se po blockchain zapisu, što će mnogima zvučati smiješno. Ta koga uopće briga za serijski broj? A onda, opet, prvo izdanje nekog književnog klasika u kolekcionarskim krugovima postiže bitno više cijene od naknadnih izdanja, makar je sadržaj (najčešće) isti. U očima kolekcionara, ograničena količina je jedna od ključnih determinanti vrijednosti (cijene), no jednako bitna je i motivacija.
Čak je i cijena tulipana u Nizozemskoj u 17. stoljeću u početku rasla jer su ih svi željeli posjedovati, dok je špekulativna komponenta balona došla nešto kasnije (i donijela bolno otrežnjenje). Poznati autor knjige „Wisdom of the Crowds“ James Surowiecki tvrdi kako je jedini motiv za kupnju NFT-a preprodaja drugoj budali. No cijene su drastično narasle u iznimno kratkom vremenskom razdoblju, tako da je pravo pitanje ima li još budala? „Nitko ne želi posjedovati NFT, svi žele trgovati, maštajući o brzom bogaćenju“, tvrdi Surowiecki, dok tapkaroši grabe nove kreacije, pokušavajući profitirati na novom trendu.
Paralele su, naravno, neugodne. Špekulativni karakter trgovine zbog koje su prosječni Amerikanci ostavljali regularne poslove kako bi se bavili preuređenjem i preprodajom nekretnine označio je posljednju fazu nekretninskog boomakoji je 2007. godine implodirao (i iznjedrio Veliku recesiju).
Cifre koje je požnjeo NFT trend su prevelike da bi ga samo tako mogli ignorirati. Uostalom, u igru su se uključili i institucionalni investitori (hedge fondovi i ini igrači), iskazujući već poslovične velike apetite za rizik, a sva je prilika da će regulatorna tijela ponešto dodati i oduzeti. Hoće li i nakon toga digitalna potvrda autentičnosti vrijediti kao i na početku trenda? Manje? Više?
Dodatak: NFT – problematična tehnologija
Površne, neupućene ili neprijateljski nastrojene promatrače muče brojne dileme, u pravilu vezane uz fundamentalna pitanja funkcioniranja kripto imovine. Malo tko pritom razmišlja o tehničkim aspektima cijele priče, a kao opravdan povod za zabrinutost najčešće se navodi tek aktivnost hakera koji su dosad u puno navrata opelješili korisnike ili čak cijele platforme. Zato će vjerojatno iznenađujuće zazvučati popis manjkavosti koje djeluju kao ozbiljna prepreka popularizaciji NFT fenomena.
Za početak treba navesti problem veličine. Većina NFT platformi ne dopušta datoteke veće od 100 Mb (zapravo, dobar dio njih postavlja ograničenje puno niže), iz jednostavnog razloga – Ethereum blockchain je dizajniran za vrlo jednostavne transakcije (male veličine), zbog čega se veće datoteke spremaju na server koji koristi platforma. Problem je, međutim, što se platforme otvaraju i zatvaraju (i postaju meta hakera), a s njima i serveri, pa nije nemoguće da vlasnik NFT-a jednog dana naprosto ostane bez vrijedne imovine. Budući je u blockchain utisnut tek link na datoteku (sliku, zvučni zapis…), samu datoteku nije moguće spremiti lokalno (na vlastito računalo), pa kupcu nitko ne može doista jamčiti da će njegov NFT za dvije, pet ili deset godina doista i postojati. Kolekcionari iz stvarnog svijeta na takvo što se teško mogu naviknuti – kada kupe Picassovu sliku ili Ferrarijev vintage automobil, vrijedna imovina odlazi s njima. Može, doduše, postati meta vještog provalnika, ali to već nije problem smještaja, već zaštite (kao i zaštita od hakera u virtualnom svijetu).
Nadalje, blockchain koristi decentralizirani sustav IPFS (InterPlanetary File System), temeljen na peer-to-peer mreži koja sadržaj distribuira putem gomile korisnika (umjesto konkretnog servera). Ako ste ikad skidali torrente s interneta, onda vam je jasno o čemu se radi. Ali onda shvaćate i problem: ako nema seedera, nema ni sadržaja. Takva sudbina sigurno čeka brojne jeftine i manje poznate NFT kolekcije.
I konačno, čak i prednost koju zagovornici blockchaina redovito ističu može se pretvoriti u problem. Riječ je o nepromjenjivosti – jednom kad se nešto utisne (minta) u blockchain, nemoguće su bilo kakve modifikacije, ali to ujedno otvara i mogućnost zlouporaba. Kako, primjerice, pomiriti tu karakteristiku sa RTFB (Right TO BE FORGOTTEN) principom koji je ozakonila Europska unija? Ili uopće, s pravom na privatnost? Jer, jednom kad se neki podatak nađe na blockchainu, nema više povratka. Definitivno nije riječ o trivijalnim problemima, kojima treba pridodati i obilje ponude, koja pak dodatno naglašava probleme nekompatibilnih platformi i standarda.